offline
- tre996
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 14 Nov 2013
- Poruke: 3
|
Napisano: 14 Nov 2013 15:37
Cao, imam 17 godina, ispricacu vam jednu pricu i nadam se da cu dobiti bilo kakav savet da izadjem iz ovog ocaja u kojem sam vec skoro pola godine...
Pre oko pet meseci (tacnije 21. Juna) sam upoznao jednu devojku. Ona je rodjaka moje snaje (od brata od strica, inace kuca do moje), dosla je tu na dve nedelje, tad pocinju moji problemi...
Zaljubio sam se cim sam je video prvi put. Nisam zaljubljive prirode, mislim da se cak nikada nisam ni zaljubio ovako, bas! Taj prvi dan smo sedeli ispred kuce i razgovarali o nekim nebitnim stvarima, skola itd. Tad sam saznao dosta o njoj, njenom nacinu ponasanja. Otvorena, komunikativna, pametna i prelepa! Ima to nesto sto je u meni probudilo neki cudan osecaj, nesto sto u nikada ni u jednoj devojci nisam video. Bukvalno me "zavela" na prvi pogled, svi su je mnogo zavoleli za te dve nedelje iako je nikada pre nisu videli... Nemam puno zenskih "drugara" jer mislim da takvo prijateljstvo ne moze da funkcionise. Te noci nisam mogao da spavam, celo vreme sam razmisljao o njoj, cekao sam da svane jutro samo da bih je ponovo video. Iako sam neiskusan u svemu ovome pokusavao sam da ostavim sto lepsi utisak na nju (a da, ona ima 16 god., cisto da naglasim). Isao sam svaki dan, trazio razloge samo da "navratm" kod burazera, onako, kao slucajno, a u stvari u sebi sam goreo od zelje da nju vidim. Kako su dani odmicali sve vise sam se zaljubljivao, druzili smo se svaki dan, jedino neophodno sem vazduha mi je bilo par trenutaka dnevno sa njom, sve mi je postalo nebitno, nista drugo me nije interesovalo, samo ona. Dodao sam je na FB, dala mi je i njen broj koji nikada nisam pozvao.. Secam se da smo se cesto u toku razgovora gledali u oci kao da smo centar sveta jedno drugom, zacutimo na trenutak i samo oci govore... ...dok nas neko ne prekine ili dok jedno od nas dvoje ne spusti pogled (neko=ja), tako sam pokusavao da joj dam do znanja da u njoj vidim nesto vise od "rodjake moje snajke". Nisam imao ni vremena ni hrabrosti da joj kazem sta osecam jer ona zivi 70KM od mene i ne verujem da cu je ikada vise videti. Dani su prolazili a ja poceo polako da padam u ocaj... Zavoleo sam je vise od sebe, vise od bilo cega na svetu... Par dana pre njenog odlaska smo prosetali zajedno, videla je da nisam srecan zbog toga sto odlazi, hteo sam sve da joj kazem tada, goreo sam od zelje! ...da joj kazem da je volim, da je zagrlim i poljubim.. Smisljao sam svake noci kako bi to izgledalo, ali nisam imao hrabrosti... Odmah se setim koliko ona daleko zivi i da bi takva ljubav, ukoliko bi bila moguca, bila mnogo teska... Nikada se nisam isplakao kao te noci, uvideo sam da sam izgubio nesto sto volim najvise na celom svetu, nisam mogao da zamislim svoj zivot a da nju ne vidim bar jednom dnevno... Ona za par dan odlazi a ja nista ne mogu da ucinim, samo da placem kao dete, da kroz suze pokusam da se oslobodim bola bar na kratko... Sta sam to ucinio? Gubim je zauvek... Zasluzujem da patim i da umrem od zelje za njom, njenim pogledom i njenom ljubavlju... Tog dana nisam isao kod nje, ali kao u cudu me pozvala na telefon, valjda joj dosadno pa da dodjem malo... onako... Tek tad sam osetio najvecu zaljubljenost, vise od toga ne bi moglo, kad nekog volis vise od sebe i svih ljudi koje poznajes, svega sto postoji, jednostavno veca ljubav od toga ne moze nikog da zadesi.. . Nisam znao na koju stranu da krenem, bio sam izgubljen "uh sta li ce sad da bude", samo sam cekao da odem kod nje. Iako sam znao da je za sve kasno ponovo sam bio srecan, pojma nemam zbog cega.. Tad se secam da smo gledali film zajedno, pojma nemam koji niti me je u tom trenutku zanimalo, bila je blizu mene i to je bilo dovoljno da se osetim kao na sedmom nebu... Njen miris, slusao sam kako dise, a njena kosa je pala na moju ruku a ja sam je dodirivao, onako, polako, da ne primeti... Srce mi je lupalo kao nikada do tada, ,,boze daj mi malo hrabrosti da joj kazem da je volim i da od prvog dana u njoj vidim osobu sa kojom bih voleo da podelim ljubav koje imam i previse''... Nisam mogao... Previse sam bio uzbudjen samo zbog toga sto je bila blizu mene, ruke se mi drhtale i dlanovi znojili, mislim da bih sve uprskao da sam samo rec progovorio na tu temu... ...ponovo ista noc... Samo ovaj put sam je proveo ispred njene kuce, sam sa sobom, plakao i molio boga da mi da jos koji trenutak sa njom... Kunem se, samo trunka hrabrosti me delila od toga da je pozovem te noci i kazem joj sve... Ceo svet mi se srusio, ona sutra odlazi i sve je gotovo... Nikada u zivotu mi nije bilo teze... Zar da me toliko unisti, ubije, da ne zelim nista, samo nju DO KRAJA ZIVOTA! Ne mogu da vam opisem osecaj da mi je bog sve dao, sve imam, a samo jedno zelim, da me voli samo polovinu od onoga koliko ja nju volim... Sledeceg jutra sam se malo pribrao da se pozdravim sa njom, cisto da me ne vidi zarozanog... Plakala je, i ja sam hteo, ali morao sam da stegnem srce koliko god to bilo tesko u tom trenutku, ipak sam musko i ne smem a dozvolim da me vidi kako placem... Oci su mi bile pune suza, toliko bola u jednom trenutku je bilo previse za mene... Mozete da zamislite kako je to kad odlazi neko koga volite vise od sebe, niste uspeli da kazete sta osecate, nikada ga vise necete videti i uz to jos ta osoba place pred vama.. Samo sam cekao da da se sve zavrsi, da ode jer sam bio na granici... Uzeo sam bocu rose-a i otisao na mesto gde cu biti sam sa sobom, pokusao sam da se opijem kako bi mi bilo lakse, ali ne... ...ni 10 flasa mi ne bi umanjilo bol, cak mi je samo jos gore bilo... Imao sam osecaj da sam izgubio nekog kog sam poznavao 15 godina a ne 15 dana... Danima sam cekao da mi se javi, da mi da makar laznu nadu, da ponovo osetim kako mi lupa srce kao tad.... Kunem vam se, dao bih svoj zivot da mogu da se vratim i prozivim jos koji lep trenutak sa njom, makar nestao sa ovog sveta kao da nikada nisam ni postojao... Razocarao sam se u zivot... Tesko mi je kada na ulici vidim dvoje ljudi kako se vole jer znam da moja malecka, tamo negde, mozda voli nekog drugog... Zeleo sam da umrem, sta vise razmisljao sam o samoubistvu... Nisam mogao da podnesem toliko tuge, sta ce mi zivot ako zivim za nesto sto ne mogu da imam? I sta mi ostaje? Da mi prodje zivot gledajuci kako neko drugi uzima nesto sto je moglo da pripadne meni, sve zbog toga sto sam p..... Zanemario sam stvarni svet maksimalno, u skolu nisam isao skoro ceo septembar, zivim u nekom svom izmisljenom svetu, u svojim mislima, kog volim vise od jave jer sadrzi nju... A u stvarnosti nemam nista, nemam nju a ona mi je sve.... Svaki dan razmisljam o nama, bukvalno sam isplanirao sve od dana kada cemo se sresti ponovo pa do kraja zivota... Naravno to se nece desiti... Kako da vam opisem tu situaciju.... ....bukvalno sam cekao da se desi cudo samo od sebe, prvo nemoguce je da se desi jer je cudo, a jos manje moguce da se desi samo od sebe... Eh da je se desilo... Bila bi to najveca ljubav na svetu, voleo bih je kao sto je niko nikada nece voleti...
A onda, negde u oktobru, mi se javila na FB... Mozete da zamislite kako sam se osecao tada, posle toliko patnje da me se ponovo seti. Odmah sam poceo da se tresem, srce mi je tuklo 300 puta u minutu, toliko adrenalina samo zbog jedne poruke, malo smo pricali o "opstim" temama i to je to. Bukvalno sam se "oporavio" iz depresije za minut, pitao sam se da li mozda ona oseca nesto prema meni ili je samo hrabrija od mene pa mi se prva javila... Ubedio sam sebe da je to prvo i onda sam se ja njoj javio posle nekoliko dana, kratko smo pricali jer je bila u zurbi zbog skole... Od tad se nismo culi do prekjuce, ona se meni javila, pricali smo negde pola sata, igrali slagalicu itd... Sad, sta mi je najpametnije da uradim? Javio bih joj se ja odmah ali nemam vise "tema" za pricu, sve smo "obradili". Mislim da bi bilo glupo da joj preko FB "izjavljujem ljubav", a jos glupse da zbog toga dolazim kod nje u grad u kom nisam bio ni jednom u zivotu... Mogao bih ja sve to, uhvatim bus i idem svaki dan ako teba ali ne znam kako bi ona reagovala na to... ...jer ne znam da li joj se jos uvek svidjam.... Jedina mogucnost je da se nadam da ce doci i sledece godine, pitao sam je i rekla je da ce verovarno doci, tj da bi ona volela, ali ne moze da garantuje 100%. Mogao bih ja da cekam, jer znam da je nikada necu preboleti, ali me plasi cinjenica da bi ona do tada mogla da nadje nekog drugog... Tad bi bio kraj... Presudio bih sebi istog momenta, ovo pricam ozbiljno... Verujte mi... ...znam da cete sad da napisete kako samoubistvo nista nece resiti, verovatno tako mislite jer se nikada niste nasli u takvoj situaciji kada zelite da umrete... I nemojte mi govoriti kako sam zelen, premlad da bih shvatio kako su ove "ljubavi" prolazne i da ce mi ovo biti smesno za neku godinu molim vas... Cak i da je sve ovo istina ja ne mogu da poverujem u to niti bih voleo da se uverim da ste u pravu... Da je prolazna do sada bih je zaboravio, ili nasao drugu, a verujte da sam imao prilke, ali ne zelim, ne mogu, jer se ni jedna ne zove Tijana i ni jedna nema njene oci, njen osmeh, njen glas ni njene usne i jednostavno ne bi moglo... Ne mogu da vam opisem osecaj... Ja sam stvoren da volim samo nju i ni jednu drugu...
Recite mi molim vas sta da radim? Sta mi je najpametnije da preduzmem? Kazite mi nesto iz licnog iskustva, neku slicnu "pricu", savet (od strane iskusnijih), bilo sta, mnogo bi mi znacilo! Verujte da bi mi ona ispunila zivot, jer je jedinstvena.
Hvala mnogo unapred.
Dopuna: 16 Nov 2013 19:18
i?...
Molim vas, bilo ko, bilo sta... Sta da radim? Strah me da je ne izgubim... Ne znam sta da joj kazem, totalno sam neiskusan... Plasim se da me ne odbije jer cu se ubiti...
|