Priča "Marcas de ayer"

• 2Ovo se svidja korisnicima: mcrule, Bobo123
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Marcas de ayer

Dnevne novine „ Libération“
Mjesto štampanja: La Défense, Pariz
Datum: 21. 09. 1991.
Broj: 4015.
Problem plavljenja rijeke Seine u staroj četvrti Hausmann usljed jesenskih kiša svake godine uzima sve više maha. Ovih ljetnih dana se aktivno traži rješenje za konačno uređivanje starih vodovodnih instalacija čija je izgradnja iznenadno prekinuta početkom Drugog svjetskog rata.

*
21. 09. 1991.
Brazil, Rio de Janeiro
12:30
Nisam učio nijedan romanski jezik u školi osim maternjeg, ali ako zarovim dublje u kovčeg sjećanja, naći ću slike kišnih dana i časova književnosti na kojima smo izučavali brazilske pisce. Jedan od njih, Gustaf Mahler, me neobično fascinirao. Ovaj u rodnom listu Nijemac, u duši
Latin sa privremenom brazilskom adresom, je kršio sve norme sentimentalnog nacionalnog romantizma. Za veliko čudo, tih dana nisam zaneseno brojao kapi kiše na staklima prozora, niti sam crtao karikature na školskim klupama, već sam, sa nevjerovatnim ushićenjem pokušavao proniknuti u duboku suštinu njegovih proznih djela protkanih folklornim elementima. Brazilskim folklornim elementima, naravno. Da li se osjećao neudobno u vlastitoj koži, vlastitoj tradiciji,... zemlji? Gustaf (sada Gustavo) je tako dobro igrao ulogu rođenog Brazilca da je uspio zavarati svijet oko sebe i suptilno ga natjerati da mu oko vrata okači epitet brazilskog pisca. I sada, nakon toliko godina ne mogu riješiti zagonetku. I sada, dok mi za noge prijanja vreli brazilski pijesak Copacabane, postavljam sebi pitanje: Da li je uspio zavarati sebe?

Dnevne novine „ Libération“
Mjesto štampanja: La Défense, Pariz
Datum: 22. 09. 1991.
Preuređivanje vodovodnog sistema u turističkoj četvrti Hausmann zahtijevalo bi rušenje okolnih zidova i trotoara radi provođenja odvodnih cijevi sa viškom vode koja svojim plavljenjem, polahko, ali sigurno, degradira izgled jedne od najstarijih i najposjećenijih pariških četvrti.

*
22. 09. 1991.
Brazil, Rio de Janeiro
20:15
Upadni ugao svjetlosti na njegovo lice nije pravilan. Trebao bi se pomjeriti par centimetara udesno kako bi svjetlost padala tačno na četvrtinu njegovog lica i isticala karakteristične bore na prelazu između vrata i brade…Podižem palac i pokretima ruke u zraku crtam trokut. Shvatih da se izraz na licu mog modela drastično promijenio. Ne bi to smio raditi. Modela? Ostatak navike. Polahko spuštam ruku na sto dok me bradati tamnoputi konobar upitno gleda. Zasipa me riječima nepoznatog značenja dok ja proklinjem francuski izbor predmeta i svoju nezainteresovanost za učenje stranih jezika. Uspijem izustiti samo: “ Yo no falar português” ,

Na lice nabacim nevin osmijeh koji sam s godinama naučio koristiti u odgovarajućim situacijama. Kafićem se prolomi gromoglasni konobarov smijeh koji je brzo prikriven
tipičnom barskom kakofonijom. Nije bio izvještaćen kao onaj prije njega. U mislima redam listu mogućih izgovora za svoje čudno ponašanje, međutim, veseli konobar ubrzo odlazi sa narudžbom, ali bez suvišnih pitanja. Djelimično nesvjesno dobujem prstima po stolu dok tražim novi izvor zanimacije. Počinjem obraćati pažnju na skup zvukova oko sebe. Zatvaram oči. Naprežući slušni aparat izdvajam neprijatni zvuk lomljenja čaša i umirujuću pjesmu pjenušavih talasa koji žure u zagrljaj obali. Naslućujem da postoji negdje u daljini još jedan prikriveni zvuk.. Zamamni ženski glas ili plač djeteta? Ne, ne tražim ujednačen i jednoličan ton. Zamišljam svoje namršteno lice sa zatvorenim očima, a zvuk je i dalje tu. Izaziva me i provocira da ga otkrijem i konačno skinem veo mističnosti. Čulni aparat mi je izoštren do te mjere da čujem nečiji
prigušeni plač i udaljenu pjesmu na zastarjelom radiju sa hiljadu tipki. Barem tako izgleda u mojoj mašti. Konačno, pronalazim ga, zaboravljenog od svih. Stidljivo izlazi iz radija i pokušava da pridobije pažnju drugih bića čiji glasovi nosi unaprijed planirani. Lagana melodija se ne uklapa u ubrzani tempo okruženja. Razaznajem riječi:
Siento que me desnudas la mente, cuando me besas en la frente.
Dime si traigo marcas de ayer…
Osciliranje ženskog glasa zvuči poput sirenine pjesme i iako ih ne razumijem, brod moje pribranosti se razbija o stijene čudesnih riječi i puštam da me njena ljepota zavede. Marcas de ayer, marcas de ayer , čujem svuda oko sebe i ništa više osim toga. Sve iščezava, a ja gotovo da im mogu dokučiti smisao. Tu, su, stvaraju neobjašnjivi nemir u meni i šalju me daleko u prošlost, u neka druga zaboravljena vremena, koja čekaju da me ponovo zaskoče.
Marcas de ayer, marcas de ayer, svuda oko mene. I u meni.

Dnevne novine „ Libération“
Datum: 30.09.1991.
Kako to često biva, rješenje jednog problema dovodi do stvaranja drugog. Naime, gotovo svi Parižani i veliki broj turista koji su posjetili Hausmann četvrt pamt jei po čuvenoj slici žargonskog naziva „ La Parisien Yeux“( Pariške oči) koja svojom realističnošću već decenijama ukrašava ovaj dio grada. Rekonstrukcijom toka i okolnih zidova rijeke Seine neizbježno bi bilo i uništavanje ovog kultnog umjetničkog djela. Čuvši za ovaj problem, građani Hausmann četvrti i neki strani turisti počeli su da prosvjeduju ispred zgrade vlade držeći u rukama plakate sa natpisom „ Sačuvan od okupatora, ali će biti uništen od domaće ruke! Građani Pariza, probudite se!“

*
Brazil, Rio de Janeiro
30. 09. 1991.
03:10
Iz nestalnog sna probudilo me tiho pjevušenje odveć poznatog ženskog glasa. „ Dime si reconoces mi voz...”, nejaki i sitni glas mi je odzvanjao bubnim opnama. Nije se javljao duže od četiri desetljeća, a sada ponovo pokreće lavinu sjećanja. Ili je, pak, uvijek bio prisutan, čučao duboko u meni i čekao pravi trenutak da me zgrabi i ponese natrag, u prošlost? Sjetih se radija sa hiljadu tipki i marcas de ayer. Možda riječi , pa čak i one koje ne razumijemo, posjeduju nadmoć nad ljudima. Guraju ih u voz za neka davna vremena i puštaju ih da se izgube u vrtlogu sjećanja. A ubjeđivali su sebe da su zaboravljena.
Drhtavom rukom brišem tek nastale kapljice znoja sa čela. Nevidljiva sila mi pritišće grudi, u sobi sa tri zida gdje umjesto četvrtog, veliki prozor gleda na okean. Teturam po mraku, tražeći spas u svježem noćnom vazduhu. Otvaram prozor i osjećam kako se kapljice kiše miješaju sa suzama na licu, a ja se prepuštam prošlosti.

Dnevne novine „ Libération“
Datum: 03.10. 1991.
Pretpostavlja se da je zidno umjetničko djelo „La Parisien Yeux“ nastalo davne 1946. kad se još uvijek nije imalo pojma o umjetnosti koju danas mnogi nazivaju „street art“, a njen stvaralac i njegov motiv su do današnjeg dana ostali misterija. Često se postavlja pitanje zbog čega “ Pariške oči” uvijek iznova očaravaju turiste. Evo informacije za sve one koji je još uvijek nisu vidjeli: Radi se o izrazito realističnom umjetničkom djelu koje prikazuje začuđujući velike oči.

*
Brazil, Rio de Janeiro
03. 10. 1991.
09:40
Tih dana sam bio svugdje, samo ne u Parizu, a želja za slobodom se ogledala u mojim slikama.
Na jednoj od njih Eiffelov toranj se obrušavao na mene. Zastao je u zadnjem trenutku i zauvijek ostao naget poput tornja u Pizi. Nakon jednosedmičnog druženja sa ostalim buntovničkim slikama na zidu moje sobe, mama je otpremila u kamin. “Umjetnosti treba odrezati krila slobode kada prikazuje skrnavljenje spomenika jedne zemlje.”, rekla je kontrolisanim glasom. Ogorčenost sam gutao u tako velikim komadima da sam osjećao gušenje u prsima, dok sam gledao kako plamen guta plod moje mašte. Tu noć sam sanjao da majka pod izlazećim suncem istresa pepeo iz ognjišta, a praškasti dijelovi slike slobodno lete svježim jutarnjim zrakom, lijepe se za obuću raznosača novina, uvlače se u najsitnije pore uličnih pukotina, kače se za perje ptica i putuju daleko, u svjetove još neviđene. Ne postoje veća krila slobode.

Dnevne novine „ Libération“
Datum: 05.10. 1991.
1985. god. je dokazano da slika prikazuje ženske oči na šta upućuje oblik, veličina trepavica, te razmak između nosa i korijena oka. Veliku zagonetku predstavlja i materijal kojim je djelo slikano. U to vrijeme nisu postojali sprejevi, pa je slikarkoji jeradio na njoj, morao biti veoma nadaren. I na kraju, da li su oči pripadale stvarnoj osobi, ili su samo plod umjetnikove mašte?

*
Rio de Janeiro
Sve je počelo na ljetnom kursu slikanja na koji me prijavila majka misleći da će time iskorijeniti buntovnički stil koji mi je bio urođen i usaditi stereotipni futurizam. Profesor slikanja, Evgeny Moskalev, je sveukupno znao deset riječi na francuskom jeziku, ali u tim sirotim, poslijeratnim godinama niko nije vodio računa o očuvanju maternjeg jezika, pa ni francuski jezički ekstremisti. Engleskim, kojim je govorio tečnije od francuskog bi nam ponavljao, izreku, kao da je pjesmica koju trebamo naučiti napamet :” Ako ste doista nadareni, pokazat ćete to prije ili kasnije, jer je nadarenost poput nježnog cvijeta koji raste pod čvrstom stijenom. Na kraju, ništa ga ne može spriječiti da se probije i procvjeta.” Nisam zazirao od njegove pridike, a niti bi on kada bih to zaslužio, štedio na svojim pohvalama. Za te dane me vezuje slika prašnjavog atelje, miris pastelnih boja i okus napredovanja. Dok sam dovršavao konture mrtve prirode ili započinjao sjenčenje drveća, pratio sam kretanje njegove sjenke i lupkanje peta o izlizani parket. Disanje bi mi se ubrzalo i ja bih, poput najnestpljivijeg djeteta čekao da njegova sjena prekrije moju amatersku sliku. Sporim pokretima desne ruke bi gladio bradu prošaranu bijelim dlakama dok je drugom rukom ukazivao na nedostatke ili dobre strane mojih slika. Gledao sam za njim, još dugo, nakon što bi otišao drugim preplašenim amaterima, koje je kao i mene, do srži izjedalo sjećanje na ratne strahote, da im pomogne u ponovnom izrastanju krila.
Nikada do tada nisam slikao portrete. Barem ne sprijeda. Kada je profesor Evgeny zadao novu slikarsku oblast, slikanje portreta izbliza, našao sam se pred stranputicom. Po prvi put do tada, pokreti moje ruke su bili nesigurni, a četkica u ruci bi jako drhtala. Ipak bih se natjerao da dovršim sve, pa i najmanji detalj na slici. Sve. Osim očiju. Mjesto na licu, na kom su se trebale nalaziti uči, stajao je prazan i zlokoban. Nakon dužeg analiziranja i moje šutnje, Moskalev je rekao:
Oči su odraz čovjekove duše. Kada slikaš, želiš da svom portretu udahneš dušu. Portret bez očiju je portret bez duše.
Postoji kočnica u mom izrazu…,započeo sam jedva čujnim glasom.
Ako želiš da slijediš krute forme futurizma, nikada nećeš poletjeti.
Nakon toga je otišao. Po prvi put nisam gledao za njim, niti sam slušao melodično lupkanje potpetica. Prazno mjesto koje je čekalo da se ispuni očima me je hipnotiziralo. Nisam mu mogao reći razlog svoje bojažljivosti. Ili mi on nije dozvolio.
Kako da mu kažem, da te iste oči, ispunjene do vrha čovjekovom dušom, u meni bude najstvarnije, a ipak, najbesmislenije strahove. Kada sam hodao ulicom, poginajo sam glavu pod teretom ljudskih pogleda. Ako bih ponekad skupio hrabrost i pokušao da prodrem u njih, ošinule bi me zrake njihovih zračenja. Jer, oči su bile ogledalo ljudske duše i carstvo njenih osjećanja- bola, patnje, očajavanja. A tih godina teško da se moglo naći nešto osim toga. Upletao bih se u njihovu mrežu, satkanu od ožiljaka iz prošlosti. Postajao sam njihov plijen, koji je polahko bivao izjedan onim što je želio da zaboravi, onim od čega je želio da pobjegne. Nisam čak ni svoje oči
mogao pogledati u ogledalu. Iz njih je dopirao strah da se možda nikada neću osloboditi ovog grada ljudskih patnji, ponora i tame koji je za sve druge bio Grad svjetlosti. Strah koji sam prezirao najviše od svega. Ne, nisam mu mogao reći.


Dnevne novine „ Libération“
Datum: 06.10.1991.
Već nekoliko dana u redakciju pristižu mogući odgovori na misteriju nastanka “ Pariških očiju” Anonimni dopisnici kažu da već dugo vremena kruže glasine da je slika nastala u čast djevojci u koju je umjetnik bio zaljubljen. Da li je zaista tako bilo? Možda nikada nećemo saznati.

*
Rio de Janeiro
06.10.1991.
Marianne sam upoznao potkraj ljeta kada se kurs bližio kraju. Još uvijek smo slikali portrete, a bunilo koje me obuzelo nikada nije popustilo. Profesor mi više nije davao pridike. Niti pohvale. Naprotiv, nije govorio ništa. Imao sam osjećaj kao da nešto čeka. Sjećam se da se u atelje ušla, polahko, gotovo nečujno. Niko nije obraćao pažnju. Svi su bilo zadubljeni u platno ispred sebe.
Marianne, kćeri, dobro došla!, egzaltirano je rekao stari Moskalev.
U tome trenutku kao da je svako slikarsko platno iščezlo iz prostorije. Sve su oči bile uprte na nju. Imala je sitno, naizgled lahko lomljivo tijelo.
- Ovo je moja najmilija i jedina kćerka. Ovdje je kako bi osvježila i upotpunila atmosferu posljednih tečajeva. Nije mogao prikriti ushićenje u glasu.
-Naslijedila je moj talent. Sa ponosom moram reći da postoji mogućnost da me jednog dana i premaši…
Ateljeom se prolomio smijeh. Primijetio sam kako je muški pogledi požudno gutaju. Nadasve interesantna i…lijepa djevojka. Iz usta joj je izlazio sitni glas. Na malom nosu se mogla zamijeniti pokoja pjegica. Crna frčkava kosa je bila toliko živa i sjajna, kao da je živjela zasebni život, a te oči…ispustio sam četkicu na pod. Zurio sam u njih kao očaran, onako kako nikada nisam. To je bio prvi i jedini put u svom dugom životu da vidim tako velike oči. Mislim da sam u tome trenutku u glavi prizvao sliku oraha. Zjenice su joj se brzo kretale po prostoriji i zastale na mom licu. Nisam spustio pogled. Pustio sam da me hipnotiziraju te ogromne oči u kojima je radost potirala tugu, u kojima je sreća odnosila nesreću. Napokon sam pronašao tračak svjetlosti u ovom grad vječitoga mraka. Napokon sam se vratio u stvarnost i primijetio da me stari Moskalev uporno gleda. Njegov smiješak je bio toliko očit da sam povezao pokidane konce. Stari Moskalev je nije tek tako pozvao. Taj stari lisac je shvatio.

Dnevne novine „ Libération“
Datum: 08.10.1991.
Direktor za vanjsko preuređenje starih pariških četvrti, Fransoa Lupren kaže:“Znali smo da je ovakav slijed događaja neizbježan, ali gradska vlada nema dovoljno sredstava koja bi odvojila na rješavanje problema u četvrti Hausmann.. Novac iz kase odlazi u druge svrhe, što je daleko od moje moći. Jedino što mogu uraditi je da zamolim osviještene građane da sakupe novac kojim bi se ostvario skuplji, ali efikasniji plan gradnje da se ne bi remetili stari kulturni spomenici...“

*
08.10. 1991.
Nikada sa takvim ushićenjem nisam išao na kurs slikanja. Sada je umjesto profesorove sjene nad mojim platnom stajala njena. Smijala se mojim najglupljim šalama zvonkim glasom, što je odavalo njena osjećanja, a ja sam samo bio sretan što mogu takve oči gledati svaki dan. Provodili smo zajedno zadnje sunčane dane toga ljeta. Uskoro sam dobio osjećaj da je oduvijek bila tu. Tada još uvijek nisam bio siguran da li sam bio zaljubljen samo u njene oči, ili se tu krilo nešto mnogo veće. Ipak, nije mogla prekriti sav jad i bol koji sam nosio u duši poslije očeve smrti i završetka rata. Marianne je samo bila posljednja slamka za koju sam se hvatao, jer želja za odlaskom, za slobodom, nikada nije isparila. Spremao sam se za konačni rastanak. Sada sam, poput ubice, pratio svaki detalj, promjenu u njenim očima i svaki pokret njenih zjenica.

Dnevne novine „ Libération“
09.10.1991.
Postavlja se pitanje: da li će novac biti skupljen do roka koji su postavile gradske vlasti, ili će „Pariške oči“ biti zauvijek zatvorene?

*
09.10.1991.
Hausmann četvrt se činila savršenom. Tada nisam znao da će jednoga dana postati jednog od glavih turističkih središta. Znao sam samo da je to bio jedini put kojim se moglo doći do kuće starog profesora i da su Marianne i on svake noći, poslije završetka kursa morali proći obalom Seine koju su opasivali ogromni masivni zidovi.
Na slici sam radio puna dva mjeseca i na kraju sam u potpunosti bio zadovoljan ishodom. Kurs je već odavno bio završen. Nikada nisam došao da se oprostim i zahvalim se na pomoći koju su mi pružili, stari Moskalev svjesno, a Marianne nesvjesno.
Tu noć sam se spakovao i dok me je majka na kućnom pragu molila da ne idem, rekao sam:
„ Umjetnosti ne možeš odrezati krila slobode.“
Bio je to 10. 10. 1946. Marianne i Evgeniye su te noći prošli dolinom Seine. Evgeniye je zagrlio kćerku dok je plakala i postavljao sebi vječito pitanje: da li se iz umjetnosti rađa ljubav, ili se iz ljubavi rađa umjetnost.
Tako sam ih zamišljao te noći kada sam uzeo voz za Italiju. Pokušao sam ubijediti sebe da sam morao dati prednost vlastitoj slobodi, a ne ljubavi. Od tada živim sa činjenicom da sam mogao drugačije izabrati i da bi mi možda bilo bolje. No, nikada neću saznati. Jedino što mi je preostalo je da se pokušam ubijediti da drugačije ne bih preživio. Moja duša bi uvehla u svijetu prepunom ratnih ožiljaka. Da li sam uspio zavarati sebe ?


Trčim koliko mi teret vlastitih godina dozvoljava. Upadam u bar ne obračajući pažnju na začuđene goste. Tražim konobara koji je bio tu onaj dan kada sam čuo onu pjesmu na radiju. Konačno ga nalazim i na očajnom španskom izgovaram riječi koje sam onaj dan čuo. On mi ih prevodi na engleski
Dime si reconoces mi voz...
Reci mi da li prepoznaješ moj glas…
Dime si traigo marcas de ayer…
Reci mi da li nosiš tragove prošlosti…

Tragove prošlosti…


Dnevne novine „ Libération“
Mjesto štampanja: La Défense, Pariz
Datum: 11. 09. 1991.
Jučer je je, 10. 10. 1991. uprkoj nastojanjima građana, u staroj Hausmann četvrti srušen zid na kojem je naslikana jedna od najpoznatijih pariških slika La Parisien Yeux.
Sigurni smo da će ovo umjetničko djelo zauvijek ostaviti trag prošlost u srcima svih građana.