Bez Naslova
Negde u dušio ostao je on,kao zjapeča praznina...Kao sećanje na nagoveštaj nagoveštaja.Kao pusti san koji sam sanjao...I idalje sanajm,samo ne priznajm više.Nikada nisam umeo da prestanem...Nikada nisam naučio kako da zabranim sebi misli o njemu.Ostajem sluđen njegovim imenom,njegovim glsom...Onim što nije bilo a moglo je.Samo glumim i prikrivam da ne vide drugi da bih slepo potrčao samo da me on pozove.Pokušavam da utešim sebe da nije bilo šansi,da sam ih sve potrošio,čisto da dam sebi mira,al davno sam sluđen...Jer uvek je njdraže ono što je nedostžno...Najslađe su usne koje nisi poljubio.To ostaje uvek kao kletva...Ta djavolja nada,sklepana u paklu da proganja i izjeda.Ponekad zaboravim,ali samo na trenutak i uvek se,ipak setim...Samo ćutim,ne priznajem nikom jer tu vieš nema šansi...Da je moglo uspelo bi?Našli bi smo neki način?Nije bilo šansi.Nije moglo.Neće biti.Dugokosi dečak,sa fabričkom greškom još ga sanaj...Ali to su samo snovi.Suviše je dugo prošlo da ponovi,al nedovoljno dugo da zaboravi.
|