moj sin je navršio 43 godine života. nije oženjen i nema djecu. odgajan je u normalnoj porodici. majka je imala dominantnu ulogu u odgoju djece. ja nisam primjećivao ništa loše u tome. u 17-toj godini je pretrpio vršnjačko nasilje koje je ostavilo posljedica (strah, povlačenje u sebe, samoizolacija, mržnja...) uskoro je došao rat i teško ranjavanje kao tinejdžera, što je dodatno uskomplikovalo njegovo psihičko stanje. uspjeli smo ga prebaciti iz okruženog grada u zagreb, gdje je uz pomoć i podršku prijatelja ostao nekoliko mjeseci, obavio jednu operaciju i iskoristio je prvu priliku da se vrati roditeljima u okruženi grad, glad, bijedu... došao je psihički lošiji nego što je otišao. kao obrazovan otac sam mu posvetio puno pažnje i vremena. dugo smo šetali, razgovarali, trudio sam se da mu objašnjavam stvari, da ga usmjeravam. no, nije išlo. neke njegove želje nisam mogao ispuniti (nije mogao primiti savjete u vezi sa počiniocima nasilja koje je povremeno susretao, teško se snalazio u odnosima sa djevojkama, odavno je prestao da se interesira za njih, želio je studirati ekonomiju, ja sam zbog loših vlastitih iskustava vršio "normalan" pritisak da studira mašinstvo, što je prihvatio, ali se je nakon druge godine odlučio za VŠS u toj struci i time okončao stvar. već duže vrijeme smatra da sam počinio težak grijeh prema njemu, "tjerajući" ga da studira "tehniku". nisam mu uspio osigurati lagodno radno mjesto u upravi gdje su bili mnogo njegovi poznanici čiji očevi su, za razliku od mene, imali dovoljno moći da udome svoju djecu. mislim da je od tada počeo sa manje-više otvorenim neprijateljstvom prema meni. i danas živi samnom i suprugom, od naših penzija, nekoliko puta je uspijevao zaposliti se (jedna fabrika oko 5 g., na poslovima referenta koje je napustio sam, druga fabrika - radnik "na traci" gdje je lomio prst. nakon čega je napustio posao, treći put ga je zaposlio prijatelj - privatnik grosist, koji mu je dao posao u odjelu tehničke robe. nakon 15 dana je dobio otkaz. od rata do sada koristi psihijatrijsku terapiju. sam uporno ističe da je nesposoban da nas napusti i živi sam, ističe zahtjeve za zaposlenje koje nije moguće ispuniti, često verbalno nasrće na oba roditelja. otac mu je poseban problem. nema savjeta, prijedloga ili sugestije koju je voljen prihvatiti. nerijetko uvredljivo se oglasi, na način koji mi daje do znanja da mu to što govorim ne znači ništa i da nema nikakvu vrijednost. vremenom sam i sam oslabio. sve teže to prihvatam. nosio sam se mišlju da napustim porodicu, odem u neki starački dom ili slično, ali se do sada nisam odlučio na to. supruga mi ne pomaže u zaustavljanju tih njegovih verbalnih nasrtaja, ona samo ističe da je on bolesnik i nije sposobna da o tome razgovara. ja mislim da u njegovom ponašanju ima puno bezobrazluka, a u njenim reakcijama sve više prepoznajem metod stvaranja uslova za edipov kompleks. ima li načina za normalizaciju odnosa u takvoj porodici, za povratak sina ocu, za prihvatanje svakog od nas troje onih uloga koje nam po prirodi stvari pripadaju, da otac bude otac, majka-majka, roditelji - roditelji, a sin-sin?
|