Mozete li opisati najgori period vaseg zivota?

6

Mozete li opisati najgori period vaseg zivota?

offline
  • SSpin 
  • Saradnik foruma
  • Pridružio: 09 Dec 2004
  • Poruke: 6488
  • Gde živiš: Nis -> ***Durlan City***

Jednom umalo da me zgaze kola tad sam se preplasio na smrt i jednom mal me ne zgazise na koncertu ifff kad se setim....



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 30 Apr 2005
  • Poruke: 202

SSpin ::Jednom umalo da me zgaze kola tad sam se preplasio na smrt i jednom mal me ne zgazise na koncertu ifff kad se setim....

10000 ljudi..
Tebe umalo da zgaze...
YOU ARE LUCKY!



offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti

Jasmina ::...
Mnogo je ljudi koji idu svetom ugasenih ociju, zauvek...
...


Da li je neko chitao "Chovekova sudbina", od Sholohova?

"Pepeo" u ochima... ne znam ima li ishta strashnije... jer sve dok postoji i trachak nade, i trunchica vere, i najmanja iskrica u ochima... imalo snage da se ustane i krene dalje, jos jednom... sasvim ispochetka ako treba... nije kraj... A nestane li toga... kao zhiv sahranjen...

Mozhda ce nekome znachiti...
"Iako sam proshao kroz sve kroz shta sam proshao, ne kajem se zbog teshkoca u koje sam zapadao - jer su me upravo one dovele tamo gde sam zheleo da stignem. ... Nosim sa sobom pechate i ozhiljke iz bitaka - to su svedochanstva da sam zhiveo i nagrade koje sam osvojio.
Ti dragi pechati i ozhiljci otvorice mi vrata Raja. Jedno vreme, slushao sam priche o neustrashivim podvizima. Jedno vreme zhiveo sam samo zato shto je trebalo zhiveti.
Ali sada zhivim zato shto sam ratnik
, i zato shto zhelim, jednoga dana, da se nadjem u drushtvu Onoga za koga sam se toliko borio."

(Dzhon Banijan; izvor: "Priruchnik za Ratnika Svetlosti", Paulo Koeljo)


A svima vama ovde, Ljudi... iskreno...

"...jer Andjelima svojim zapovjeda za te
da te chuvaju po svijem putovima tvojim..."

offline
  • Pridružio: 27 Maj 2005
  • Poruke: 821
  • Gde živiš: In the middle of a Neverland...

Citala sam ja Solohova, u prevodu kod mene je "Ljudska sudbina". Predivna pripovetka, ima ih jos par lepih u toj zbirci... Treba imati snage, zivot je cudo, neko od gore promesa kockice i bum, sve nestaje. Ali, sto je Niche rekao "Ono sto te ne ubije, ojaca te."

offline
  • Pridružio: 08 Nov 2004
  • Poruke: 4179
  • Gde živiš: Bulevar Kraljeva

citajuci vase price bas sam se rastuzila, red je da malo detaljnije iskazem moju.

sve je pocelo neke 92-93 mog brata od strica su pozvali u vojsku (negde gde se tada ratovalo nesecam se).moj otac koji je bio veoma vezan za njega iako je tada imo preko 40 godina se dobrovoljno prijavio da bi bio sa njim.naravno zbog loseg zdravlja su ga vratili u beograd i naravno brata (radile su debele veze).dosla je i inflacija i zavrsila se. secam se tog februarskog jutra kada me je baka probudila i spremila za skolu i rekla da tata nece biti neko vreme tu i da je mama trenutno kod njega u bolnici.Tata je imo strasan infrakt gde su ga lekari jedva spasili.sreca da smo u komsiluku imali porodicu lekara (kojima sam zahvalna do kraja zivota).Ja i sestra nismo smele da posecujemo tatu dok se oporavljao u Sokobanjskoj posle je doslo leto i oporavak po banjama i sve je polako dolazilo u normalu.

onda jos jedan ogroman udarac te godine .Gledajuci televiziju sa mamom (jos se secam bila je Minimaksovizija) dozivela je prvi veliki epilepticni napad (sa sve padanjem cimanjem,penom na ustima...).neznajuci sta radim (imala sam 9 godina) pocela sam da vristim, na to ulece moj otac i pokusava da smiri moju mamu.Tada je ustanovljeno da ima epilepsiju koja je verovatno na nervnoj bazi (jer nijedno snimanje nije dokazalo da ima necega na mozgu sto treba da se operise).Lekari su i meni i sestri opisali kako treba da se reaguje u toku napada.Od tada pa do sada je ona imala nekih 14-15 napada i u svakom napadu ja sam bila prisutna, pridrzavajuci je da se ne ozledi,stavljajuci joj ruku u usta da ne proguta jezik.Ali dobro zivot ide dalje.

Februara `99 bio je super dan zezzali smo se svi porodicno isli po komsiluku uzivali...a onda je doslo 11 sati uvece.mog oca je opet pocelo srce da boli.bili su to strasni bolovi jos mi ponekad u snu dodje vriska i kuknjava kako su jaki.pozvala sam hitnu pomoc,dosli su prijatelji iz komsiluka da nam pomognu.Mene su poslali ispred zgrade da sacekam hitnu pomoc.Kojoj je trebalo 45 minuta da dodje (zivim u centru a za ostale pozive su dolazili u roku od 15 minuta).U 00:35 lekari proglasuju smrt nisu nista mogli da urade.Seru da su stigli ranije bio bi ziv.Kazu da je umro od srcane pneumonije (srce se ugusilo u vodi).posle su mi pricali da je to mozda genetski jer mi je deda umro od toga a ove godine i stric.
kad su mi to rekli ja neznam kako sam ostala ziva znam da sam se sa jednog kraja stana sjurila na drugi i svom silom i brzinom lupila glavom o zid.
Hitna pomoc je na komsinic nagovor da mi je mama epilepticar da bi sprecili moguce napade totalno bila drogirana dolazili su i davali joj bensedine u ogromnim dozama da nije mogla nista da uradi.Imala sam punih 14 godina kad se to desilo.Sama sam organizovala sahranu i sve sredila sve dogovorila sa ljudima, sve obavestila, sve pripremila.dok nisu videli da pucam i odveli me silom na selo.Posto nije hteo da bude sahranjen u gradu.
od tada moj zivot se totalno preokrenuo.od dosta nemirnog deteta postala sam tiha i povucena.
i dalje zivim u konstantnoj brizi za sestru i kevu....koja mi je napravila nenamerno jos hiljade sikiracija i briga...

to je to

offline
  • Pridružio: 03 Apr 2004
  • Poruke: 4513
  • Gde živiš: Novi Sad

2001 Godina
Vece je, mama se ceo dan zalila da je glava boli ali kako je i prethodnih dana bolela glava i sve je prolazilo ja KONJINA nisam mnogo obracao paznju na to i nisam joj mnogo pomagao da trazi broj od porodicnog prijatelja neurohirurga jer sam mislio da ce proci. Nakon SAMO POLA SATA trazenja broja telefona ja sedam za kompijuter da igram moju tada a i sada jednu od omiljenih igara Close Combat 3. The Russian Front i negde na pocetku misije mama sedi iza mene na tabureu i trazi u imeniku (isti je raspored u sobi bio kao i sada) i pocinje da se trese...
Moja prva pomisao je bila da je dobila neku vrstu epi napada jer sam i sam epilepticar pa sam postupio kako treba za epi napad i uz to sam joj drzao palac i non stop joj vikao "mama nemoj da me zajebavas" I glavna briga su mi bili baba i deda (pogotovo baba koja boluje od neke vrste alchajmera) a oboje oce "da pomognu"
Otrcao sam kod komsije koji je lekar u penziji i pokuca (bolje reci polupao mu na vrata da sidje dole). On je pregledao mamu i zvao je hitnu mada cim sam ja cuo u toku njegovog poziva "komatozno stanje" meni mrak pada jer mi je odma sve jasno...
Hitna Pomoc stize za dve-tri minute (zivimo blizu bolnice) ali ih "mrze" da vuku nosila na sesti sprat, te donose kolica u koja stavljaju mamu a ja moram da idem sa njima (tada sam imao 20 godina) u bolnici mi daju njene stvari a meni se jos vise smracuje...
Jedino u glavi mi da zovem njenu koleginicu ciji je muz neurohirurg od koje NEMAM broj, tako da sam iz njene kancelarije trazio broj od ove. A ovi iz kancelarije bi samo da pricaju a ja se dernjam "SAMO MI DAJ PROKLETI BROJ" i najizad dobijam broj i zovem tog poznanika. U bolnici mi daju njene licne stvari prstenje koje i dan danas nosim oko vrata i njene ogrlice. Tada se desilo nesto sto NIKADA necu zaboraviti, i uvek se najezim od toga... Dvojica kolega koji su tada bili dezurni a od kojih je jedan nagazio na minu i sepao dolaze da mi pomognu. Lekari mi govore gde da je odvedem i ostavljaju je na nosilima i boli ih uvo... tako da smo ja i njih dvojica od kojih se slobodno za jednog moze reci da nema jednu nogu baca staku na nosila na kojima lezi mama i trci pored nosila... Hvala vam za to i Jokicu i Janjusevicu... Njen rodjeni brat je SAMO JEDNOM zvao da pita kako je (jeste da je u Nemackoj ali opet je mogao zvati ali nije mogao ZBOG JEBENOG TELEFONSKOG RACUNA), dok su ostali svaki dan ili dolazili u bolnicu gde smo se radovali ako bi ona nacinila najmanji pokret to spada u najduzih mesec dana mog zivota...
Nakon oko mesec dana jedno jutro se budim oko pet ujutro, to jest budi me kuknjava iz kuhinje-odmah mi je sve jasno. Idem u kuhinju u gacama tamo neki covek ispituje babu i dedu oko sahrane... Jedva sam ga isterao, a posle kako sam sve sredio ne znam... Koliko ljudi je bilo na sahrani to nikada necu zaboraviti, samo iz policije tri busa plus kola ovako, naravno brat iz Nemacke nije bio mada ga ja vise ne smatram za ujaka, a ako vam treba jaci razlog sada je 2005 ona je umrla 2001 on jos NIJEDNOM nije bio na njenom grobu, da li je potreban neki komentar?
Od tog datuma vise nijednom nisam zaigrao Close Combat 3 iako mi je to jedna od omiljenih igara a gameri najbolje znaju sta znaci to za nas bez obzira koliko to glupo zvucalo a i muziku nisam palio mesec dana, a svi koji me poznaju znaju sta za mene znaci tisina...
Samo to trcanje uz nosila nikada necu zaboraviti i hvala vam svima na tome...

P.S.
(Izvinjavam se svima na mom recniku upotrebljenom u postu ali druge reci nisam mogao naci)

offline
  • Pridružio: 13 Avg 2004
  • Poruke: 929
  • Gde živiš: Nis

Bese nekada vreme ljubavi i mira. Vreme kada je sve islo glatko kao ruka po svili. Bese to nekada davno kada se jedva za hleb imalo u nasem surovom okruzenju, ali ipak mir u dusi je vredniji od novca, jer novca se sada ima ali mir je otisao. Otisao niz vetar kao da je list. Sve je to prekinuo NJegov gromoglasni malj u celicnoj rukavici, koji se u plamenu spustio sa neba i u jednom udarcu mi slomio kicmu, slomio je i ostavio tako da boli. Godine su prolazile i jos je udaraca palo na mene, palo i ostavilo rupe. Rupe koje se ne mogu zatvoriti. I ne moraju se zatvoriti jer kroz njih je vec istekao i zadnji dah jedne mlade duse sa svim osecanjima i toplinom, toplinom osecaja da si voljen i pozeljan negde. Ovi bezumni ljudi koje cisto radi formalnosti nazivam familijom, je polovicno otisao u zaborav a polovicno mi oduzet na isti nacin na koji mi je i otac oduzet. Da, nedostaje mi jako. Iskidan od mene. Pola mene je umrlo sa njim, a ova jadna polovina koja se muci godinama koja je puna jada i bola od postojanja koje mu se igrom slucaja pruzilo, ona je skoro na samrti. Goreo bih u najgorim pecinama zaboravljenog dela pakla zauvek, samo da za uzvrat dobijem tih 5 minuta ,da se oprostim od njega, koje nisam imao. Ziveti godinama, koje su kao vekovi, samo sa majkom koja ipak nije tu pored mene, jer je nema zbog posla 80% dana. Pa sta mi na kraju ostaje, ostaje mi samoca, bol, tuga i patnja koju nisam imao prilike podeliti je ni sa kim, koja se skupljala u meni i napokon...... konzumirala me je totalno. Ubilo mi je svaku zelju za zivotom. Jedino sto imam i sto me jos uvek drzi na ovom svetu je moja voljena devojka, koja me razume i kojoj je stalo do mene. Jedna lepa stvar na bezbroj ruznih je ipak mnogo za jednog momka koji ce uskoro 18 da navrsi. Da li ja treba da padnem na kolena za samo malo potrebne topline prisutnosti voljene osobe? Izgleda da da, posto i ta jedna osoba koja mi pruza najbolje trenutke zivota, ima svoj neki zivot koji mora izvrsiti. I ja sam puno svestan toga, ali jedna osoba je malo coveku za zdrav socijalni zivot. Sta cu kada nisam shvacen od svoje okoline, jer i ne mogu biti jer ona nije osetila na kozi barem deo onoga sto ja jesam tako da i ne mogu znati kako je biti usamljen, usamljen i ostavljen na ovom svetu da umrem tako, jer to mi je propisano tako da, thy shall be done...

offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

Ja samo zelim da iskazem svoje postovanje za sve vas koji ste podjelili svoje teske trenutke sa nama. Bilo je teskih trenutaka i sigurno je da ce ih jos biti, da se mene pita - ja bih postedila neke ljude od tih dusevnih boli, ali mozda je to sve dio velikog plana...


Sto se mojih teskih trenutaka tice, naravno da ih je bilo ali ja jos nisam spremna da o tome pisem/govorim.

offline
  • Pridružio: 02 Mar 2005
  • Poruke: 901

mozda bas sada...ali tu je marfi.. koji kaze: 'nasmesi se sutra ce biti gore'...

offline
  • Pridružio: 30 Maj 2005
  • Poruke: 1014
  • Gde živiš: Mbabane

kindergirl ::mozda bas sada...ali tu je marfi.. koji kaze: 'nasmesi se sutra ce biti gore'...

... bas ga pomenuh juce ... i onda mi je planuo fen u rukama ... Evil or Very Mad ...

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 929 korisnika na forumu :: 52 registrovanih, 7 sakrivenih i 870 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: -[CoA]-, 357magnum, 8u47, _Rade, babaroga, Battlehammer, Bobrock1, bokisha253, Boris Bosiljčić, Brana01, bufanje, cemix, Centauro, DENIRO, Dimitrise93, Djokislav, dragon986, dzoni19, Georgius, h8propaganda, hooraay, ILGromovnik, jackreacher011011, Kubovac, kybonacci, Lieutenant, ljuba, Magistar78, maiden6657, mercedesamg, mile23, Milometer, MiroslavD, misa1xx, muaddib, Nemanja.M, novator, opt1, Panter, Posmatrac77OKB, prle122, RJ, SlaKoj, stegonosa, vathra, VJ, Vladko, vladulns, Volkhov-M, wolverined4, zziko, Čivi