|
Prokletstvo pjesnika
Pjesme su me razvukle k’o vuci!
Rastrgale tijelo,
odvojile od duše!
Ja ih gušim čašom u drhtavoj ruci!
Van im ne dam,
pa po meni ruše!
Pjesme su mi pljunule na ime!
Uzele mi dom,
nanijele sramotu!
I ništa dobro od proklete rime!
Tek nakaza u meni
tu nalazi ljepotu!
Rođenje pjesme
Sve što se rađa,
rađa se u krvi!
I sve što se rađa,
rađa se u boli!
Pa i pjesnik kada stvara
sve se u njem’ mrvi,
bujica bi van,
sve se u njem koli.
I mora je pustit!
On ne vlada njome!
Tada ruke same
bolne slike rišu,
riječi se u njemu
strašnom snagom lome,
on ne piše pjesme,
one njega pišu!
Samotno jutro
Na prozoru vitraž od mraza i leda,
u duši čemer novog dana,
iz ogledala nešto me strašno gleda,
sivo k'o zidovi ovog stana.
Kupaona tužna od memle sva žuta,
ponovno šapće kapanjem vode,
stigao si do kraja svog puta,
smrt je tvoj most do slobode!
A onda se sjetim svih dragih ljudi,
što na ugaslom srcu ostaviše traga,
i prihvaćam ono što život nudi,
sivilo postaje moja snaga!
|
