|
Ko zna (ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.
U moru zivota sto vjecito kipi,
Sto vjecito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Mozda iste kapi-
I kad prodje vjecnost zvjezdanijem putem,
Jedna vjecnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naci
Neka ista usta.
Mozda ces se jednom uvece pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteci da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pisem srcem punim tebe
Ove cudne rime,
Oh, je necu znati, ceznjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i dusa u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim ce glasom zaglusiti razum
Sve sto slutnja sapne;
Kod vecernjih lampa mi cemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vezu
Neki stari lanci.
No, vrijeme se krece, no vrijeme se krece
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut ce oci, naci ce se ruke,
A srca se dici-
I slijepi za stope bivsega zivota
Njima cemo ici.
Ko zna (ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim
Ili ne zalim...
|
