|
Svako jutro
u isto vrijeme,
pred vratima naše sobe
Ti zastaneš .
Tu gdje leptir oblači krila,
zadnjom riječju,
dotakneš moj nemir.
Dok se tako
nijemi promatramo,
Ti se svučeš i okreneš prema suncu.
Gdje je pao snijeg
tu izgoriš,
a Tvoj pogled,
poput ptice,
u letu nestane.
Zagrljajem započneš svoj ples
i usred postelje,
nas povedeš.
Uzdasima tijela
pažljivo prekriješ
da ne bismo,
između neba i zemlje,
zaspali.
Pokraj Tvog mirisa
bosonogog me vodiš,
i na kapi požude,
toplim poljupcima smiruješ.
Takvog,
kada samo Tebi pripadam,
odvodiš i za sva vremena otkrivaš
...
Zal Kopp
|
