Ja : Putniče, namerniče, dobri čoveče, kuda si krenuo tako žurno, kuda si tako bezglavo pohrlio? Da li znaš odakle si krenuo i da li ćeš ipak, jednom, nekuda stići? Misliš li ozbiljno da će ti se želje i naumi ostvariti? Gledam danas kao i svakog dana, jedni idu tamo jedni amo. Ti verovatno to najbolje znaš : Gde ćeš i kada ćeš tamo stići. Nikome o tome ne govoriš. To je tvoja tajna, velika tajna. Pretpostavljam? I to je dobro, i to baš jako dobro. Kada bi se sve znalo, i svi znali sve - bilo bi nam sve, pa i to što bi znali, bilo tako jadno, bedno, bljutavo i dosadno. Tvoje te noge tako lako, lagano i neumorno nose. Tvoja glava zna šta imaš u planu. Tvoja te zvezda vodilja tako zamamno vodi ka tvome cilju. A da ipak sve bude dobro. Ma šta ja to pričam - da sve bude najbolje! Mnogi to ne znaju. Pa hodaju kao mravi. Bauljaju nekako izgubljeno, pa šta bude. Mora nešto da bude! Viđam ih da idu baš kao i ljudi koji idu ulicom, autoputem. Bezglavo jure. Bože, da li će ikako stići čitavi kuda su numili? Da je nekako preseći tu suludu trku života pa da oni koji su tamo, ostanu tamo i tamo žive i rade, a ovi koji su ovde, neka se sjate i skoncetrišu na to što rade i da to bude najbolje urađeno. Koliko bi se vremena uštedelo a i goriva za aute upotrebilo za neke pametnije naume...
Čova : Ma, ... Znaš šta, ... Ma pusti ti mene čoveče da ja radim šta ja znam! Tako je i moj otac i moj deda i svi, svi moji su tako radili. Pa nam je bilo jako dobro. Što vidiš i sam. Tu smo gde smo! Ne treba nam niko da popuje i organizuje život. Mi sve što radimo - radimo najbolje što znamo... A za bolje nije nam briga... Baš je dobro i ovako!
|