offline
- Pridružio: 08 Jul 2007
- Poruke: 2024
|
Dusan ::Vesna, drž' se
Dule, jesam, znaš mene...
Hvala mojoj MC raji, što su brinuli i pitali i slali poruke, zvali ... to se ne zaboravlja. Značilo mi je, neprocjenjivo, samo što zbog nedostatka struje, signala za net i mobilni... nisam mogla odgovarati... ipak, srce mi je bilo k'o hmmm Rusija...
Sve u svemu, bilo je grozno. Ja na poslu, u 6:30 ujutro, moje dijete u školi u 7:15, druga djeca isto u školama, obdaništima ... Meni pola pacijenata nije došlo tog jutra, okolo po ulicama i travnjacima tanak sloj žute vode, ali niko ništa ... niti zna, niti obavještava.
Ispred centra u kom radim direktno sam posmatrala par kamiona i bagera kako se tromo miču i kobajagi sipaju šljunak, prave nasip (lažu da su radili u toku noći, znam ljude koji su te noći dolazili u grad i vidjeli vodu do mostova, a nigdje nikoga )... snimila sam momenat kad je voda probila nasip na tom mjestu blizu mog posla i potekla prema nama ... u gradu je već po ulicama tekla bujica, ali mi nismo imali informacije o tome ...
Nekako sam stigla kući prije nego je krenuo talas kojim je voda nadolazila 1 metar za 15 minuta ... sa balkona slikala kako se lagano potapaju automobili koje ljudi nisu stigli skloniti, kako voda dolazi do balkona na prizemlju, pa se penje skoro do plafona tih stanova ... uz to, stravičan je zvuk kiše, hučanje vode koja ti ulazi u ulaz, penje se stepenicama dok više ne vidiš ulazna vrata... teče pored zgrada, dok svi mogući alarmi u gradu zavijaju dok se ne potope, a noć se spušta...
Razmišljaš da li će stići do tvog stana, da li će temelji zgrade stare 38 godina izdržati snagu vode, gledaš koliko imaš svijeća i pitke vode ... moliš se. Komšija sa prvog sprata svako malo spušta metar u vodu i zabrinuto odmahuje glavom, voda raste, a ti ne znaš šta te dalje čeka.
Moraš da iskuliraš, jer ako pokažeš da se plašiš, dijete koje je ionako do srži uplašeno, slomiće se skroz...
Strašno!!!
Ali dobro, prirodna katastrofa, šta sad ... ono što dolazi posle povlačenja vode je još 100 puta gore.
Ne bih o tome, jer se neću moći zaustaviti, ali znam jedno: ovo je najgora moguća, najnesposobnija, najlopovskija, najprljavija i najbezdušnija vlast koju narod može imati.
I dan-danas, kad prošetam opustošenim gradom, osjećam se kao da sam na sahrani nekom dragom biću.
Nemam nešto snage da dijelim fotografije, ali evo jedna, od prvog dana ... ispod ove vode su automobili, kombi, saobraćajni znak, prečka na kojoj se klofaju tepisi ... ali to i nije najviši nivo, bila je još za oko pola metra viša ... tek da vidite.
|