Peter Sloterdajk i gubljenje slobode

Peter Sloterdajk i gubljenje slobode

offline
  • tuzor  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Sep 2007
  • Poruke: 4115
  • Gde živiš: U Kraljevstvu duha

U današnjem NIN-u (broj 3026 od 25.12.2008-) pažnju mi je privukao intervju, koji je poznati nemački filosof Peter Sloterdajk dao listu Die Zeit (s nemačkog preveo Nikola Živković), ponajviše zbog teme kojom sam duže vreme zaokupljen. Reč je o načinu na koji ljudi, manje-više dobrovoljno, pristaju da se odreknu slobode u korist "višeg interesa".

O Sloterdajku sam i ranije čuo, ali nisam bio upoznat sa njegovim delom. Obično se uz njegovo ime navodi odrednica postmodernista, odnosno poststrukturalista, a ponekad i "hiperhumanista". Takođe, često se navodi da Sloterdajk ide Ničeovim putem. Oreol "najprovokativnijeg nemačkog filosofa" potvrdio je 1999. godine, kada je na filosofskom seminaru posvećenom Hajdegeru održao predavanje pod naslovom "Pravila za ljudski vrt". Optužen je za "fašistoidne ideje" i za propagiranje "nacističke eugenetike". Najaktivniji u optužbama bio je čuveni Jirgen Habermas (kome se upravo sa velikim razlogom mogu pripisati takve ideje, posebno imajući na umu njegovo mišljenje o genetici i klonovima; tako da se sve dešava po onoj narodnoj "na vuka povika, a lisice meso jedu").

Dajem osnovne podatke o Sloterdajku, pre nego što navedem ono što me je u intervjuu privuklo.

Peter Sloterdajk je rođen 26. juna 1947. u Karlsrueu. Studirao je filosofiju, germanistiku i istoriju u Minhenu i Hamburgu. Doktorirao je na Katedri za filologiju Univerziteta u Hambrugu, na temu Književnost i organizovanje životnog iskustva. Dve godine je proveo u ašramu bagvana od Pune, da bi potom živeo kao slobodni pisac. Od 1992. je profesor filosofije i teorije medija na Akademiji za dizajn u Karlsrueu; iste godine postaje i profesor na upravo osnovanom Institutu za filozofiju kulture pri Akademiji likovnih umetnosti u Beču. Kasnije postaje rektor Akademije za dizajn u Karlsrueu. Od 2002, zajedno s Ridigerom Zafranskim, vodi emisiju Filosofski kvartet na Drugom programu nemačke televizije (ZDF).

"Sloterdijk's philosophy strikes a balance between the firm academicism of a scholarly professor and a certain sense of anti-academicism (witness his ongoing interest in the ideas of Osho, whose disciple he became in the late seventies)[2]. Notwithstanding the criticism that some of his thoughts have provoked, he refuses to be labeled a "polemic thinker", describing himself instead as "hyperbolic". His ideas reject the existence of dualisms—body and soul, subject and object, culture and nature, etc.—since their interaction, "spaces of coexistence" (see Spheres below), and technical advances create a hybrid reality. Thus Sloterdijk, who is trying to develop a new humanism sometimes called posthumanism, seeks to integrate different components that have been, in his opinion, erroneously considered detached from each other. This search has led him to propose the creation of an "ontological constitution" that would incorporate all beings—humans, animals, plants, and machines.
...
The trilogy Spheres is the philosopher's magnum opus. The first volume was published in 1998, the second in 1999, and the last in 2004. Spheres is about "spaces of coexistence", spaces commonly overlooked or taken for granted that conceal information crucial to developing an understanding of the human. The exploration of these spheres begins with the basic difference between mammals and other animals: the biological and utopian comfort of the mother's womb, which humans try to recreate through science, ideology, and religion. From these microspheres (ontological relations such as fetus-placenta) to macrospheres (macro-uteri such as nations or states), Sloterdijk analyzes spheres where humans try but fail to dwell and traces a connection between vital crisis (e.g., emptiness and narcissistic detachment) and crises created when a sphere shatters.
...
Sloterdijk also argues that the current concept of globalization lacks historical perspective. In his view it is merely the third wave in a process of overcoming distances (the first wave being the metaphysical globalization of the Greek cosmology and the second the nautical globalization of the 15th century). The difference for Sloterdijk is that, while the second wave created cosmopolitanism, the third is creating a global provincialism. Sloterdijk's sketch of a philosophical history of globalization can be found in Im Weltinnenraum des Kapitals (2005), subtitled "Die letzte Kugel" ("The final sphere")."
http://en.wikipedia.org/wiki/Peter_Sloterdijk

Glavna dela: Trilogija "Sfere", Svemirski prostor kapitala, Kopernikanska revolucija i ptolomejsko razoružanje, Mislilac na pozornici, Tetovirani život, Kritika ciničkoga uma, Filosofija u vremenu, Doći na svet - doći do jezika, Gnev (Bes) i vreme – političko-psihološki esej. Početkom 2009. godine treba da izađe njegova nova knjiga Ti treba da promeniš svoj život.

A sada o onome, što me je naveo na otvaranje teme. U početku intervjua, Sloterdajk navodi da su junaci prve decenije XXI veka - ljudi koji pobesne na aerodromima kada ih podvrgnu kontroli, a sve u ime "bezbednosti putnika". Za njega, to su "usamljeni borci protiv sulude, apsurdne idiotske borbe državnog sistema za što efikasniju bezbednost". Šta se sve krije pod plaštom borbe protiv terorizma, šta je u piluli koju smo "više ili manje bezvoljno progutali"? To da su ljudi postali pitomi, izdresirani, a da to uopšte nisu primetili.
"Preko noći su se građani pretvorili u poslušne podanike bezbednosnog aparata. Živimo u društvu koje je opsednuto opasnošću od terorizma. Niko se više ne zanima za teme slobode. Primat ima sigurnost i njoj je sve podređeno. Ko danas stavi u pitanje prvenstvo bezbednosnog aparata, brzo mu se prilepi etiketa da je neprijatelj čovečanstva. I neobično je koliko ima malo protesta. Sloboda je, nema sumnje, glavna žrtva prve decenije XXI veka".

U nastavku intervjua, Sloterdajk objašnjava razliku između pojmova timos (svest koja je vođena ponosom da je čovek u stanju nešto da daruje) i eros (težnja, žudnja za posedovanjem nečega što eros nema), ukazujući na potrebu da se između njih uspostavi nadopunjujuća ravnoteža. "Naša savremena kultura dala je suviše veliko značenje erosu, a timos je potpuno zapostavila. Vodilja našeg doba jeste žudnja za posedovanjem".

Profitabilna lakoća našeg načina postojanja i življenja polako dolazi do svog kraja. Sloterdajk ukazuje na tip čoveka, kakvom teži veliki deo svetske populacije - "Castingshows" (pojam iz sveta filma), koji u prenesenom značenju predstavlja san modernog čoveka: da dobije glavnu ulogu (u filmu, TV emisiji isl). "Čovek danas prosto želi da postane slavan. Živeti ima smisla samo ako si slavan. To su poruke reklama našeg vremena. Ljudi sanjaju o velikim platama, a da ništa ne rade. Hoće da budu bogati, ali bez napora".

Za sada toliko o Sloterdajku, čoveku koji (po vlastitom priznanju) intenzivno upotrebljava Internet, ali nikada nije kupio mobilni telefon. Možda zato što ne želi da mu palac preraste ostale prste na ruci, zbog slanja SMS-poruka. Palac, "veliki dobitnik prve decenije XXI veka".



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 31 Dec 2005
  • Poruke: 2408

Moja preporuka za čitanje je Sloterdajkov "Tetovirani život", divno napisana knjiga u kojoj su sabrana njegova predavanja - "neobično djelo u kojem se na čudan način susreću poetika, politička filozofija i antropologija", kao što je istakao prevodilac Milan Soklić (Dečje novine, Gornji Milanovac, 1991).



offline
  • tuzor  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Sep 2007
  • Poruke: 4115
  • Gde živiš: U Kraljevstvu duha

Da dodamo nešto o pomenutom kontroverznom predavanju Petera Sloterdajka, u bavarskom zamku Elmau. Upućeni i objektivni u tom predavanju vide pokušaj pomirenja filosofije i prirodnih nauka. Ne treba zaboravljati da koreni eugenetike, odnosno kloniranja potiču još od biblijskih vremena (stvaranje čoveka po Božjem obličju, nastanak Eve iz Adamovog rebra). Ne želeći da zatvara oči pred stvarnošću, Sloterdajk je ukazao na sasvim moguću ekspanziju bioinženjeringa i posledice po ljudski rod. Na mogućnost da se u ljudskim vrtovima uzgajaju ljudi, kao biljke i životinje. Lavina optužbi je ponajviše krenula zbog upotrebe nemačke reči "Cuhtung" za uzgajanje (termin koji su upotrebljavali i nacisti, za svoje farme ljudi na kojima su vršeni eksperimenti za stvaranje nove arijevske rase). Optužbe su najpre krenule od Habermasa, filosofa koji je prvi ukazao i na Hajdegerovu bliskost sa Hitlerom. Međutim, sam Habermas je docnije promenio mišljenje, diskretno se zalažući za "leberalnu eugenetiku".

Evo kako Tomas Ashojer u listu Die Zeit razmišlja o ovom "Projektu Zaratustra" (prilično kritički, rekao bih):

"On (Sloterdajk, prim.T.) pred očima ima radnu zajednicu, oslobođenu demokratije, koju čine pravi filozofi i genetski tehnolozi, koji se više ne bave moralnim pitanjima, već primenjuju praktične mere. Ovo elitno društvo ima zadatak da uz pomoć selekcije i odgajanja napravi genetsku reviziju istorije ljudskog roda. Tako će se uskoro ostvariti Ničeov najlepši san: Zaratustrina fantazija o natčoveku. Svoj pledoaje za genetsko-tehnološku selekciju Sloterdajk zasniva na jednoj mračnoj dijagnozi. U eskalirajućoj moderni, kaže on, raste varvarski potencijal civilizacije. Sve je veće "svakodnevno bestijalizovanje ljudi u medijima razobručene zabave". "Prošla je era novovekovnog humanizma, pošto više nije održiva iluzija da se velike političke i ekonomske strukture mogu organizovati prema modelu prijateljevanja u literarnom društvu". Nije uspelo "oslobađanje čoveka od divljine koju nosi u sebi", a "budućnost humanosti" je u lošim rukama dok god se nalazi u starim "medijima humanizovanja". Ako iskrivljeno drvo humaniteta valja još samo za muzej lutaka prosvetiteljstva, pitamo se "kako se može ovladati "aktuelnim tendencijama zapadanja u divljaštvo". Šta "pripitomljuje čoveka, ako je humanizam, kao škola pripitomljavanja čoveka, propao"? Ako su "dosadašnji napori samopripitomljavanja u stvari doveli samo do preuzimanja moći nad svim bivstvujućim"? Humanizam je, kaže Sloterdajk, bio deo onog problema nasilja za čije se rešenje oduvek izdavao. Njegove lekcije čoveka dresiraju i izobličuju - sve do formata patuljka. "Domestikacija čoveka je naopaka zamisao, od koje je humanizam, od antike pa sve do danas, skretao pogled". Civilizacijsko "odgajanje koje vodi tome da se bude mali", citira Sloterdajk socijal-darvinističkog Ničea, stvara bezazlene ljude, bedne i podle, koji imaju svoja sićušna zadovoljstva za dan i za noć. Oni sada ovde pužu. "Veštim povezivanjem etike i genetike" odgoj je ljude tako "zgotovio, da sami sebe odgajaju da budu mali". U bezazlenom, a ipak podivljalom čoveku, pretvaranje ljudskog roda u "domaće životinje" dostiže smrtonosni nivo na čitavoj planeti.
. . .
Ovo vreme ne traži pastirske igre, već odluke. Ono pritiska. Nasilje raste. "Dovoljno je sebi razjasniti da će naredni dugački vremenski rasponi za čovečanstvo biti periodi političkih odluka o ljudskom rodu".
Ali, Sloterdajk već vidi "čistinu". Otud genetska tehnologija sa svojim instrumentima selekcije i uzgoja. "Čistina je istovremeno i bojno polje i mesto odluke selekcije". Nije li već Niče naslutio borbu između onih koji "odgajaju male i onih koji odgajaju velike (...), humanista i superhumanista, prijatelja čoveka i prijatelja nadčoveka"?
Ovo već svako može da razume. Pošto čovek ne može u isti mah da bude i bezazlen i varvarin, lekcije prosvetiteljstva se moraju zameniti se-lekcijama genetske tehnologije. Pošto se ovo životno pitanje ne sme prepustiti slučaju, ili čak genetskim tehnolozima, koji mogu pogrešiti, Sloterdajk zahteva "kodeks antropotehnika". Za "otvoreno planiranje osobina" nadležne su samo duhovne elite, takozvane "glavne kulturne frakcije" društva. U svakom slučaju, kako njihov novi natčovek treba da izgleda, ostaje u mraku ponora. Kao prva mera razmatra se pretvaranje "fatalizma rođenja" u "opcionalno rađanje" i "prenatalnu selekciju".
Pošto se radi o finom genetskom podešavanju, naročito su pogodni filozofi starog kova. U "etici antropotehničke upotrebe moći" i superhumanog planiranja osobina, njihova reč je odlučujuća. Ovi "mudraci", očigledno imuni na duhovni virus humanističke bezazlenosti, raspolažu "praslici bliskim" kriterijumima selekcije i poseduju jedan naročiti prilaz istini ljudskog bića. Kod njih je "najživlje sećanje na nebeske prizore Najboljeg". Ostale odgaja mislilac. Moralne skrupule? Naprotiv. Ni u kom slučaju elita ne sme da se odrekne "uloge selektora" i da na sebe ne primi odgovornost. "Puko odbijanje i odustajanje neće uspeti zbog vlastite sterilnosti, ukoliko u budućnosti dođe do toga da se igra (!) aktivno preuzme". Usput Sloterdajk podseća na Platonov dijalog Politikos, da bi prividno bez komentara govorio o budućnosti. U stvari, Platon mu daje model kako da genetsku tehnologiju prevede u biopolitiku. Nije li "platonovski zoološki vrt" srećno iza sebe ostavio zabludu egalitarističke demokratije? Ne govori li već Platon o "odgajivačkom upravljanju reprodukcijom"?
. . .
Sloterdajk koristi pogodnost trenutka i prirodnim naukama, koje izazivaju strah, nudi primirje. Nastupa kao "nadzornik" i istraživanju obećava posvećivanje u metafizičke visine, tako što znanju genetske tehnologije udahnjuje filozofski duh "a filozofiji istovremeno stavlja krunu kraljevskog znanja. To bi trebalo da bude izbavljenje od svake kritike i kraj sumnjičenja faustovske nauke, večni mir između znanja i duha, filozofije i tehnike. Jer, gledano iz ugla "povesti bića", genetska istraživanja deluju kao srećna okolnost. Nakon što je humanizam, navodno, zakazao, spremno je sredstvo kojim bi se čovek, pošto je ostao bez svog mesta i konteksta, vratio u svoje izvorno "biće". Još i više: u antropotehnici je i događanje istine, takoreći inicirano od strane Bića. Na čistini nauke, kroz uzgoj od strane upravljačke elite, ekscentrični Zemljanin mutira u svoje staro "biće", koje je moderna izneverila."
http://www.b92.net/casopis_rec/57.3/pdf/12.pdf

Dopuna: 29 Dec 2008 23:52

A evo šta sam Sloterdajk ima da kaže u vezi sa "spornim" predavanjem. Slede delovi intervjua iz lista Weltwoche Nr. 37/99:

"U predavanju sam u suštini rekao sledeće: u antici je postojao osnovni sukob izme|u slova i amfiteatra, humanizma i industrije zabave. U amfiteatrima su ljudi i životinje mučeni do smrti, i stotine hiljada ljudi su u
tome uživale i bile srećne, kao što su i danas ljudi srećni dok gledaju filmove o "masakru motornom testerom". Alternativa između obrazovanja i popuštanja kočnica u današnjoj masovnoj kulturi opet je izbila u svoj svojoj snazi.
. . .
Treći Rajh je potpuno neutralizovao pitanje obrazovanja pošto je u prvi plan stavio rasnu supstancu, a njoj ne treba obrazovanje - ona samo treba da se izrazi. Fašizam je bio ekspresionizam, dok je humanizam u osnovi bio projekat vaspitanja i optimiziranja. Fašisti uvek veruju da na osnovu svoje nadmoćne prirode imaju veća prava i da ništa ne treba da čine za to. Izbijanje ovog fašistoidnog ludila danas se pokazuje, recimo,
u američkim školama, gde učenici pucaju na druge učenike i profesore. Odnos društva i škole potpuno je poremećen, i humanističkoj utopiji obrazovanja zbog toga preti neuspeh.
. . .
Ljudi su tvorevine vlastitog odgoja, koje potpada pod širi pojam kulture.
Time je pojam "antropotehnike" u stvari već objašnjen. Uz to danas dolazi i nešto što proizilazi iz idiličnog uverenja da čitanje obrazuje. Čitanje i pisanje više nisu samo stvar humanista, već se danas odnose, na primer, i na čitanje ili ispisivanje genetskog koda.
. . .
Samo kažem da moramo formulisati kodeks antropotehnika da se ne bi dogodilo ono što sada histerični tumači iščitavaju iz mog teksta. Individualnu genetsku optimizaciju u medicini, na primer, smatram potpuno legitimnom. Ako istraživačima pođe za rukom da identifikuju gen koji utiče na stvaranje raka i na to da umiru ljudi od 25, 30 i 40 godina, i ako budu u stanju da nekom vrstom genetske terapije uklone takve predispozicije, onda bih želeo da znam kakav se moralni argument može upotrebiti protiv takve terapije. Podrazumeva se da to posledično ne znači odgajanje genetsko-tehnološke elite iz starog čovečanstva. To je jeziva vizija o kojoj se može razmišljati u science fiction-filmovima.
Holivud je u ovim debatama nekoliko svetlosnih godina ispred Nemačke.

http://www.b92.net/casopis_rec/57.3/pdf/19.pdf

Dopuna: 03 Jan 2009 8:25

Evo dela "spornog" predavanja, u kome Sloterdajk analizira Hajdegerovo razmišljanje o Biću i suštini čovekovoj:

"Zaoštreno rečeno: zašto čoveka i njegovo merodavno filozofsko samopredstavljanje i u humanizmu iznova hvaliti kao rešenje, kada je upravo katastrofa sadašnjice pokazala da je problem sam čovek, zajedno sa svojim sistemima metafizičkog samonadmašivanja i samoobjašnjavanja? Ovo vraćanje Bofreovog pitanja na njegovo mesto nije lišeno učiteljeve zluradosti, jer se time, u sokratovskom maniru, učeniku prebacuje zbog pogrešnog odgovora koje samo pitanje već sadrži u sebi. Istovremeno se to čini i sa misaonom ozbiljnošću, jer tri su glavna i kurentna medikamenta evropske krize od 1945: hrišćanstvo, marksizam i egzistencijalizam, rame uz rame, okarakterisana kao podvrste humanizma koje se međusobno razlikuju samo u površinskoj strukturi, zaoštrenije rečeno: okarakterisani su kao tri načina da se izbegne krajnji radikalizam pitanja o suštini čoveka.

Hajdeger se nudi da stane na kraj neizmernim propustima evropskog mišljenja - nepostavljanju pitanja o suštini čoveka na jedini primereni, on misli: egzistencijalno-ontološki, način; autor u najmanju ruku nagoveštava svoju spremnost da služi konačno ispravno postavljenom pitanju, kakav god bio njegov trenutni izraz. Ovim naizgled skromnim obrtom Hajdeger razotkriva zaprepašćujuće posledice: humanizam u svom antičkom, u svom hrišćanskom, kao i u svom prosvetiteljskom liku potvrdiće se kao agent dvehiljadegodišnjeg nemišljenja; biće mu prebačeno da je svojim prebrzo datim, prividno očiglednim i neodoljivim tumačenjima čovekove suštine zaprečio pojavljivanje pravog pitanja o ljudskoj suštini.

Hajdeger objašnjava da se u njegovom delu o biću i vremenu ne misli protiv humanizma zato što je humanizam precenio humanitas, već zato što ga nije postavio dovoljno visoko ("O humanizmu", str. 21). Ali, šta to znači da ljudska suština nije postavljena dovoljno visoko?

To najpre znači da se treba odreći uobičajenog, pogrešnog unižavanja. Pitanje o suštini čoveka neće doći na pravi put sve dok se ne napravi odmak prema najstarijem, najtvrdoglavijem i najpogubnijem običaju evropske metafizike: definisanju čoveka kao animal rationale. U ovom tumačenju ljudska suština čoveka se razumeva kao animalitas proširen duhovnim dodacima. Tome se suprotstavlja Hajdegerova egzistencijalno-ontološka analiza, za nju se suština čoveka
nikada ne može iskazati iz zoološke ili biološke perspektive, čak iako se u nju redovno uključuje i duhovni ili transcendentni faktor. U ovoj tački Hajdeger ostaje neumoljiv, on kao brižni anđeo sa ukrštenim mačevima staje između životinje i čoveka kako bi onemogućio bilo kakvu ontološku zajednicu među njima. On dopušta da ga njegov antivitalistički i antibiološki afekt dovede do gotovo histeričnih izjava, recimo kada objašnjava kako se čini ìda je suština božanskog nama bliža od zaprepašćujuće suštine živoga ("O humanizmu", str.17). U srcu ovog antivitalističkog patosa deluje saznanje da se čovek od životinje razlikuje po ontološkoj, a ne po specifičnoj ili genetskoj razlici, zbog čega se on ni pod kojim uslovima ne sme posmatrati kao životinja sa kulturnim ili
metafizičkim plusom. štaviše, sam način čovekovog postojanja se esencijalno, i po svom osnovnom ontološkom obeležju, razlikuje od svih ostalih biljnih ili životinjskih bića; jer čovek ima svet i jeste u svetu dok su rastinje i životinje prikovane za svoju okolinu.

Ako postoji filozofska osnova za govor o ljudskom dostojanstvu, onda je ona u tome što se čoveku obratilo samo Biće (Sein) i što je čovek, kako to Hajdeger, kao pastoralni filozof, voli da kaže, postavljen da ga čuva. Zato ljudi imaju jezik ali, po Hajdegeru, oni ga ne poseduju pre svega zato da bi se sporazumevali i da bi se u ovom sporazumevanju međusobno pripitomljavali. Jezik je kuća Bića, u njemu prebivajući čovek eksistira tako što pripada istini Bića, čuvajući je. Tako je u određenju onog ljudskog kod čoveka, kao egsistencije, stalo samo do toga da čovek nije ono suštinsko, već je to Biće, kao dimenzija ekstatičke eksistencije.

U osluškivanju ovih, u početku hermetičkih formulacija javlja se pitanje kako Hajdegerova kritika humanizma može biti tako sigurna da neće završiti u ne-humanizmu. Odbacujući tvrdnju humanizma da je sam humanizam već u dovoljnoj meri predočio prirodu čoveka, i tome suprotstavljajući svoju onto-antropologiju, Hajdeger se, na indirektan način, ipak drži najvažnije funkcije klasičnog humanizma, prijateljevanja
ljudi sa rečima drugih; on čak radikalizuje ovaj motiv prijateljevanja i iz pedagoškog polja ga premešta u centar ontološkog promišljanja (Besinnung). Ovo je smisao često citirane i mnogo ismevane fraze o čoveku kao pastiru Bića. Koristeći slike iz motivacionog kruga pastorala i idila, Hajdeger govori o čovekovom zadatku, zadatku koji je njegova suština, i o ljudskoj suštini iz koje proističe čovekov zadatak: upravo da čuva Biće i da Biću odgovara (entsprechen). Naravno, čovek Biće ne čuva kao što se čuva čast, već pre kao što pastir čuva svoje stado na čistini (Lichtung), sa značajnom razlikom što je ovde umesto stada na čuvanje dat svet kao otvorena
okolnost, kao i u tome što ovo čuvanje nije slobodno izabran zadatak u vlastitom interesu, već je samo Biće čoveka postavilo za čuvara. Mesto na kojem ovo postavljenje važi jeste čistina, odnosno mesto na kojem Biće izlazi kao ono što tu jeste.

Izvesnost da je više promislio i više ponudio nego humanizam, Hajdegeru daje okolnost da je čovek, shvaćen kao čistina Bića, uvučen u pripitomljavanje i prijateljevanje koje ide dublje nego što može da dosegne bilo kakvo humanističko odvajanje od bestijalnosti i bilo kakva
naučena ljubav prema tekstu koji govori o ljubavi. Određujući čoveka kao pastira i suseda Bića, a jezik označujući kao kuću Bića, on čoveka dovodi u vezu odgovaranja sa Bićem koje mu nameće radikalnu prigušenost (Verhaltenheit), i njega pastira osuđuje na blizinu ili dohvat kuće; on ga izlaže promišljanju koje više koristi mirovanje i osluškivanje u tišini nego što je to i najobuhvatnije obrazovanje ikada bilo u stanju. Čovek je izložen ekstatičnom prigušenju koji ide dalje od civilizovanog zastajanja čitalaca, koji se pobožno odnose prema tekstu, pred rečju klasika. Hajdegerovsko stanovanje u kući jezika određeno je kao strpljivo osluškivanje onoga što će biti dato da kaže samo Biće. Ono priziva osluškivanje bliskog, u kojem čovek mora da bude tiši i pitomiji od humaniste koji čita klasika. Hajdeger želi čoveka predanijeg od onoga ko je samo dobar čitač. On hoće da započne proces stvaranja prijateljstva u kojem ni on sam više neće biti prihvaćen kao jedan od klasika ili autora; najbolje bi bilo kada bi publika, koju, naravno, može da čini samo nekolicina onih koji slute, shvatila da je kroz njega, mentora pitanja o Biću, ponovo počelo da govori samo Biće. Time Hajdeger Biće proglašava jedinim autorom svih bitnih pisama i sebe postavlja za njegovog aktuelnog zapisničara. Ko govori iz takve pozicije, sme da zapisuje i zamuckivanje i da objavljuje ćutanje.

Biće, dakle, šalje odsudna pisma, tačnije rečeno, daje mig duhovno prisutnim prijateljima, prijemčivim susedima, okupljenim tihim pastirima, ali koliko vidimo, ovaj krug pastira i prijatelja Bića ne može da oformi naciju, čak ni alternativnu školu; ne, na posletku, i zato što ne može postojati javni kanon migova Bića, tako da se Hajdegerova opera omnia do daljeg može čitati kao merilo i glas bezimenog nad-autora.

U pogledu ove tamne komunikacije do daljeg ostaje potpuno nejasno kako može biti sazdano jedno društvo suseda Bića pre nego što se jasno otkrije, to društvo se svakako mora shvatiti kao nevidljiva crkva raštrkanih pojedinaca, od kojih svaki na svoj načih osluškuje ono čudesno i čeka reči u kojima će se oglasiti ono što je govornicima dato da kažu o jeziku. Zamorno je ovde dalje ulaziti u kriptokatolički karakter hajdegerijanskih meditacionih figura. Sada je presudno samo to da se kroz Hajdegerovu kritiku humanizma propagira promena držanja, koja, daleko prevazilazeći sve humanističke vaspitne ciljeve, čoveka upućuje na misaonu askezu.

Samo pomoću ove askeze moglo bi se formirati društvo mislilaca s one strane humanističkog literarnog društva; bila bi to zajednica ljudi koji su čoveka izmestili iz središta, pošto su shvatili da egzistiraju samo kao "susedi Bića", a ne kao samovoljni kućevlasnici ili stanari koji su opremili stan i više se ne mogu izbaciti. Ovoj aksezi humanizam ne može dati doprinos, sve dok ostaje orijentisan prema idealu jakog čoveka.
Humanističkim prijateljima autora, koji su samo ljudi, nedostaje dar slabosti u kojoj se Biće pokazuje onima koji su dodirnuti, prozvani. Po Hajdegeru, od humanizma ne vodi nijedan put do ove zaoštrene vežbe ontološke poniznosti; on, štaviše, u njemu vidi doprinos istoriji naoružavanja subjektivnosti. Hajdeger istoriju evropskog sveta zaista tumači kao pozornicu militantnog humanizma; ona je polje na kojem ljudska subjektivnost, sa sudbinskom doslednošću, osvaja moć nad svim bivstvujućim. Iz ove perspektive humanizam mora da se pokaže kao prirodni saučesnik svih mogućih užasa koji bi mogli da se izvrše u ime ljudske dobrobiti.

I u tragičnoj titanomahiji sredine ovog veka, između boljševizma, fašizma i amerikanizma, suprotstavljaju se, po Hajdegerovom viđenju, samo tri varijante iste antropocentrične "sile" i tri kandidata za humanizmom optočenu vladavinu svetom. Pri tom fašizam gubi korak zato što više od drugih konkurenata obelodanjuje svoj prezir prema kočećim vrednostima mira i obrazovanja. Fašizam je zaista metafizika otpuštanja kočnica, možda čak otkočujući oblik metafizike. Sa Hajdegerovog stanovišta, fašizam je bio sinteza humanizma i bestijalnosti - to će reći, paradoksalna
koincidencija kočenja i otkočivanja. S obzirom na tako nečuvena prebacivanja i izvrtanja, jasno je da se iznova mora postaviti pitanje o osnovi pripitomljavanja i obrazovanja čoveka; iako se Hajdegerove ontološke pastirske igre - koje su već u svoje vreme zvučale neobično i bestidno - danas čine sasvim anahrone, one su ipak zaslužne, bez obzira na to što su neugodne i nespretno zastranjuju, za artikulaciju epohalnog pitanja: ako je humanizam kao škola pripitomljavanja čoveka propao, šta onda još pripitomljuje čoveka? Šta pripitomljuje čoveka ukoliko su njegovi dosadašnji napori da sam sebe pripitomi u stvari doveli samo do toga da on osvoji moć nad svime bivstvujućim? Šta pripitomljuje čoveka, ako je posle svih dosadašnjih eksperimenata sa vaspitanjem ljudskog roda ostalo nejasno koga, ili šta, vaspitač vaspitava, i za šta? Ili se pitanje odgajanja i formiranja čoveka više uopšte ne može na kompetentan
način postaviti samo u okviru teorije pripitomljavanja i vaspitanja?"

http://209.85.229.132/search?q=cache:GB7Qe1Jrc4AJ:.....&cd=11

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1155 korisnika na forumu :: 32 registrovanih, 2 sakrivenih i 1121 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: bokisha253, Boris90, cenejac111, CikaKURE, doktor1964, FileFinder, GandorCC, Georgius, hyla, ILGromovnik, Još malo pa deda, Kruger, Mi lao shu, milutin134, Mixelotti, nesa1962, ostoja, Panter, Pikac-47, shone34, Srki94, Srle993, taz1cl, tmanda323, Toper, Tvrtko I, vathra, Vlada1389, vukovi, yrraf, zlaya011, 79693