|
Ljubitelj knjiga ::Onomad, u ono vreme, jednom je Fjodor Mihailovic Dostojevski Ruskom vesniku poslao roman "Zlocin i kazna". Raskoljnikov, glavni junak, ubija staru lihavrku Aljonu Ivanovnu ne samo zbog novca, vec zbog zelje da postane neko i nesto, bas kao i Napoleon, koji je i kako sam pisac kaze "Neobican covek, kojem pored svojih ubijanja, najposle dizu spomenike". Raskoljnikov tezi ka tome da ubistvom dokaze i pokaze da je "veliki covek". Vrlo vazan roman u velikom opusu stvaralastva Dostojevskog.
Kako škrt opis ovoga velikog djela!
To sto si ti opisao u par recenica ... ja ni jednom studentu ne bi oprostila. 
Zlocin i kazna je mnogo vise od toga. To je knjiga koja, bi trebala, otvoriti oci i umove mnogima, pruziti priliku ljudima da upoznaju sami sebe, kao sto je glavni junak ove price to ucinio. Nekima cak i jeste. 
Raskolnikov je odlucio ubiti staricu (ok, jednu planirajuci a drugu sasvim "slucajno") da bi se rijesio svojih licnih i porodicnih finansikskih tegoba, kroz koje su prolazili. On "vjeciti" student koji je smatrao da ubiti staricu i nije neki grijeh, jer ona tako nebitna za ovaj svijet, mozda stoji njemu na putu slave. Sve to djeluje lako dok se sam cin ne pocini i dok on ne postane svjestan sta je ucinio. Tu ulazi u igru opis jedne psihe covjeka koje je (mora se reci - posten) i koji je svjestan svog zlocina i sa kojim se nikako ne moze izboriti. Kroz sta sve on prolazi, pa to je pisac opisao na tako genijalan nacin, da bi se djelo stvarno moralo procitati da bi se shvatilo. Kada se covjek razboli sam od sebe, zbog svog postupka - za koji zna da nije u redu, savjest ga pece, proganja, ne da mu mira, ne moze da spava, da jede, da zivi. Onda odnos prema sestri i majci, za koje je djelimicno i pocinio taj zlocin. Odnos prema "drugu", koji ga je volio i unatroc svemu.
Ne mozes ti protiv sebe, on sam laze druge ali ne moze sebe. Zato sam rekla gore da je "posten" covjek, jer da je zlocinac (u dusi) - drugacije bi to bilo.
I jos sto se kaze da se nije pokakao zbog ubistva, ja mislim da ipak jeste. U jednu ruku on je ucinio sto je ucinio, trazeci razloge i opravdanja - nije uspio da prevari samoga sebe. I to sto se starica bogatila sa mukom siromaha, nije bio dovoljan razlog da se on ubijedi da je cin opravdan.
Mozda je poenta ovog djela da ni jedan zlocin ne moze proci nekaznjen. Ona licna kazna, kroz koju je i Raskolnikov prosao je cesce gora nego "drustvena".
To sto je on ukrao, je toliko mizerno da sam ja i zaboravila sta je bilo u pitanju. Cilj knjige (opet ponavljam) uopste nije kriminalna radnja (jer ovo nije krimi roman) nego psiholoski triler i opis jedne osobe koja prolazi kroz dusevnu patnju i krizu, nanesenu samom sebi. Meni je vise ostalo u sjecanju njegovo traganje za "povoljnim" mjestom gdje da sakrije maramu/torbicu/kesu (u sta god da je bilo zamotano to sto je ukrao) i na kraju se opredjelio za neki kamen. Ali sam ja mogla da osjetim onaj strah kroz koji je on prolazio dok se nije "otarasio" ukradenog.
Knjiga je toliko bogata simbolizmom, da se manje vise moze uzeti za mnoge druge zivotne situacije. Ne treba se ogranicavati na samo na zapisano. A tek ljubav kroz knjigu. Kako zena moze i zna da bude i propast i spas jednog covjeka.
|
