Definicija politike

Definicija politike

offline
  • Gama  Male
  • Zaslužni građanin
  • istoričar
  • Pridružio: 14 Jun 2004
  • Poruke: 691
  • Gde živiš: Niš, Srbija

Imam druga koji tvrdi da je sve politika(on je bivsi student FPN). To me je nateralo da postavim. Zanima me koja je prava definicija politike? Jel to nauka i cime se tacno bavi? Da li je njen delokrug veliki ili u pojedinim oblastima? Kakva je razlika izmedju politike i politikanstva? Da li ima osnova da se kaze da je "rat nastavak politike drugim sredstvima"?



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • saten  Female
  • Legendarni građanin
  • Zvezdočtec... :)
  • Pridružio: 05 Jan 2008
  • Poruke: 3361
  • Gde živiš: Montmartre Quarter :)

Možda ćeš neke od odgovora pronaći na
Arrow http://en.wikipedia.org/wiki/Politics
Arrow http://bs.wikipedia.org/wiki/Portal:Politika



offline
  • Gama  Male
  • Zaslužni građanin
  • istoričar
  • Pridružio: 14 Jun 2004
  • Poruke: 691
  • Gde živiš: Niš, Srbija

Moze li neka definicija iz knjige? Nesto wikipedija i nije bas najbolje resenje.

offline
  • saten  Female
  • Legendarni građanin
  • Zvezdočtec... :)
  • Pridružio: 05 Jan 2008
  • Poruke: 3361
  • Gde živiš: Montmartre Quarter :)

Gama ::Moze li neka definicija iz knjige? Nesto wikipedija i nije bas najbolje resenje.


Ovo ti je kao prva pomoć... Wink A što se tiče definicije iz knjige, to će morati neko drugi da ti pomogne... Neko stručniji od mene... Wink

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18438
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Nas su iz istorije naučili ovako: ''Politika je veština vođenja poslova grada''. Tada sam naučio tu definiciju i nikada nisam postao član neke političke grupacije (a svakako neću dok me mozak bude služio). Zašto? Sama definicija kaže da je to veština vođenja poslova grada (dakle, na korist građanstva), a ne manipulisanje biračima, davanje obećanja, huškanje jednih protiv drugih, itd. Kraj OT.

offline
  • Pridružio: 11 Jun 2008
  • Poruke: 36
  • Gde živiš: Sever Gornje Mezije

Prekucano iz knjige prof. dr Smilje Avramov «Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije», Veternik 1997., str. 74, 76-78.

«Državne granice, po shvatanju pristalica ovog pravca, veštačke su tvorevine i predstavljaju najveću opasnost po slobodu građana. Postmodernisti odbacuju univerzalističku koncepciju svetske zajednice, koncipirane od strane Hegela, Marksa i savremenih teoretičara, koji stoje na pozicijama sekularnih religija; oni smatraju da je tako shvaćen univerzalizam, u svojoj biti, ugnjetački i totalitaristički. Oni se zalažu za jednu prostorno novu raspodelu vlasti, za oslobađanje partikularnog iz generalnih okvira, normativno preciziranih u nekom kontekstu. Umesto toga predlažu pluralizam ili zajednicu različitosti. Tim putem i postmodernisti dolaze do jedne forme globalizma; ali, dok se globalizam, u okviru modernizma, ostvaruje kroz tehnički kapacitet meren materijalnim uspehom, pre svega maksimalnom proizvodnjom, profitom i tržištem, kod postmodernista je, nasuprot tome, zamišljen kao proces koji počinje odozdo, kroz delovanje različitih grupa u oblasti kulture, informacija, mirovnih pokreta, feminističkih, zelenih, za ljudska prava itd. Kroz delatnost tih grupa postmodernisti sagledavaju buduće globalno civilno društvo, konstruisano bez prostorne dimenzije. Postmodernisti imaju jedinstven stav u odnosu na kritiku modernizma, na njegov destruktivni karakter, čiju najvišu tačku predstavlja proizvodnja nuklearnog oružja. Međutim, razilaze se po pitanju uloge države u prelaznom periodu i metoda u procesu preobražaja ''od suverene države ka suverenom čoveku'', kao tvorcu istorije. […]
Umesto krute hijerarhije, koja vlada u modernom svetu, postmodernisti nude u zamenu jednu novu duhovnost. To je tačka raskršća između postmodernizma i marksističkog pogleda na svet, s obzirom na to da se u nekim stavovima ta dva filozofska pravca dodiruju. I ne samo to; postmodernisti su optuženi kao maskirani marksisti. Duhovnost za postmoderniste ne znači vraćanje u prošlost ili nekom predmodernom dobu; ne znači ni vraćanje monoteističkim religijama, hijerarhijski postavljenim sa Bogom na vrhu piramide, koji sa neba upravlja svetom. Religija postmodernista svodi se na obožavanje prirode i kosmosa, na svetost misteriozne energije, iz koje proizilazi sam život. Moglo bi se reći da je postmodernistička religija, u svojoj osnovi, ekološka, koja svoju koherentnost nalazi u prirodnim procesima. Duhovni horizont je zamišljen u smislu disperzije duhovne energije, koja je opet združena u svetlosti Univerzuma. Snaga te religije leži u odnosima, a ne u moći dominacije i razaranja. ''Jedinstvo bez centralizma i hijerarhije, predstavlja jedini imperativni model u osmišljavanju sveta budućnosti'', smatra istaknuti postmodernist u sferi međunarodnih odnosa Folk [f. 14 – Richard Falk ''Explorations at the Edge of Time'', Philadelphia, 1992, p. 67-72, 196.].
Postmodernisti teže da otkriju normativni osnov svetske zajednice u duhovnom izvorištu, na kome, u širem smislu, treba pronaći smisao ljudske egzistencije. To nije poredak jednom za svagda fiksiran, to nije ideologija, kažu postmodernisti; to je permanentno strujanje u kome ima prvorazrednu ulogu. Posebnu pažnju postmodernisti posvećuju ''popularnoj kulturi, putem koje se artikuliše politička kultura''[f. 15 – Gibbins J.R. (ed.by) ''Contemporary Political Culture: Politic in a Postmodern Age'', London 1989, p. 24.]. Kultura je za postmoderniste ključna karika u društvenim odnosima i u oblikovanju ličnog identiteta, a u krajnjoj liniji i u modeliranju političkih aspiracija.
Posebnu pažnju posvetili su etici odgovornosti, usmerenoj ka kritici političke sile i agresivnog egoizma velikih sila. […]
Postmodernizam je doživeo žestoku kritiku i osporavanje svojih osnovnih postavki. Ni ovde nije mogla biti zaobiđena ona stalno prisutna tema u filozofiji: traganje za početkom, tj. za početnim principima na kojima počiva svet. Nasuprot tvrdnjama radikalnog krila ovog pravca da se radi o jednom iskoraku u istoriji filozofske misli, da postmodernizam znači diskontinuitet i početak nečeg sasvim novog, kritičari vide postmodernizam kao etapu zapadne filozofije, koja sledi jedan neprekinuti tok, od grčke filozofske misli do danas. Drugim rečima, po njima je postmodernizam samo produžetak modernizma, uz izvesna zastranjivanja [fusnota 17 – Louis Dupre: Postmodernity or late Modernity? Review of Methaphysics. V. XLVII, No. 2/1993, p. 277.]. Zamereno im je da se vraćaju u metafizičke i utopijske vode, što je neprihvatljivo kao egzistencijalni projekat. Ukazano je na njihovu nedorečenost i neodređenost u pogledu kulturnih vrednosti. Na te kritike odgovore su dali sami postmodernisti, ističući da je u pitanju jedan nedovršen intelektualni projekat, pokušaj pronalaženja alternative destruktivnom karakteru modernizma. […]
Potrebno je kritički se osvrnuti na ovaj pravac iz jednog drugog ugla. Postmodernizam je sveobuhvatan filozofski poces, koji je prodro u sferu umetnosti, kulture, nauke i politike. Šematsko prenošenje ideja iz jedne oblasti u drugu, teško je prihvatljivo. Ideja destrukcije, primenjena na primer u slikarstvu, poeziji ili muzici, sadrži u sebi snažnu opomenu ili pozitivnu poruku. Isti princip primenjen u domenu međunarodnih odnosa, bez čvrstog normativnog osnova, krije u sebi opasnost totalne anarhije.
Izvorno, postmodernizam je proizvod apstraktnog razmišljanja, snažno, na svojstven način humanistički i univerzalistički obojen. Međutim, jedan broj američkih teoretičara posmatra ga kao čist proizvod američke politike. I tu su liderske ambicije došle do izražaja. Džejms Kurt npr. ističe da su SAD, paralelno sa ''amerikanizacijom svoje zemlje stvarale postmoderni svet, čime su pripremile odustajanje od sopstvene nacionalne države''. Na ekonomskom planu, navodi Kurt, američki kapitalizam se zasniva na privatnom preduzetništvu i svetskom tržištu, a ne na ''državnom kapitalizmu''. Proizvodnja i organizacija postavljane su na multinacionalnim osnovama. U sferi bezbednosti raspolažu oružjem visoke tehnologije, sa mogućnošću preciznog, daljinskog navođenja. Po rečima Kurta od 60-tih godina ''Sjedinjene države sve manje predstavljaju državu, a sve više imaju podeljenu vlast. Predvođene su od klase političara, čiji su interesi internacionalni, isto koliko i nacionalni. Kao multikulturno ustrojstvo... mogu da postanu i uzor koji će u postmodernoj budućnosti slediti veći deo sveta''. SAD su, dodaje pisac, ''otvarale i one velike multinacionalne firme i globalne medije iz kojih je izrastao postmoderni svet''. Kurt ide do kraja u dešifrovanju američke politike. SAD nisu samo prvoborci postmodernizma, nego će kao avangarda biti ''glavni pokretač'' i u najvećoj meri ''uticati na dezorganizaciju država i reorganizaciju većeg dela sveta na multinacionalnim, nedržavnim osnovama». Pisac iznosi i razloge za ovakvu politiku: ''Najuspešniji konkurenti na svetskom tržištu postmodernog doba su savremene nacionalne države'' [f. 18 – James Kurth: U susret postmodernom svetu, Pregled (Časopis ambasade SAD u Beogradu), br. 263/1993, str. 8-13.]. Za razliku od Folka, koji predviđa miran i harmoničan prelaz u postmodernizam, Kurt smatra da će veći deo postmoderne istorije biti uvučen u ''titansku borbu između multinacionalnih firmi i globalnih medija, s jedne strane, i najmoćnijih država sa druge.''
Sa neskrivenom ironijom Kurt navodi da standardna škola za opšte obrazovanje, u okviru jedne nacionalne kulture, postaje nedovoljna i nebitna.
Ne treba optuživati jedan filozofski pravac. Mnogo puta u istoriji dešavalo se da su najblistavije ideje jedne epohe o socijalnoj pravdi i jednakosti ljudi, završavale u varvarizmu i totalitarizmu. Ideje na kojima je otpočeo ustanak u Jugoslaviji 1941. a potom titoizam sa Golim otokom, samo su jedan od brojnih primera. Da se u politici SAD-a mogu razabrati neke postavke postmodernizma, van svake je sumnje. Od povlačenja SSSR-a sa svetske scene, SAD su ušle u jednu fazu destrukcije, razaranja svih modela odnosa, sem NATO-a, u kome žele da zadrže vodeću ulogu.»

offline
  • Pridružio: 11 Jun 2008
  • Poruke: 36
  • Gde živiš: Sever Gornje Mezije

«Balkan kao metafora: Između globalizacije i fragmentacije», uredili Dušan I. Bjelić i Obrad Savić, Beograd 2003., izdavač: Časopis ''Beogradski krug''. 138-182. str.: «Karl Šmit na Kosovu, ili rat uzeti ozbiljno» Grigoris Ananidis (tekst prevela Aleksandra Kostić: Grigoris Ananiadis, ''Carl Schmitt on Kosovo, or, Taking War Seriously'', The MIT Press, Cambridge, Masschusetts & London, England, 2002. pp.117-161)

«U aktuelizaciju Šmita upustila su se dva istaknuta evropska mislioca koja su javno podržala rat NATO-a, i to na osnovu obrazloženja da on, u krajnjoj liniji, unapređuje međunarodno pravo. Njih dvoje Jirgen Habermas (Habermas) [fusnota 5 – Jürgen Habermas ''Bestialität und Humanität: Ein Krieg zwischen Moralität und Moral'', Der Zeit, 29.april 1999. Habermars se sistematičnije bavi Šmitovim stanovištem u odnosu na međunarodno pravo u svojoj knjizi ''Die Einbeziehumg des Anderen'', 1996, (Frankfurt: Suhrkamp, 1999). Uporedi takođe tekst ''The Horrors of Autonomy: Carl Schmitt in English'', u ''The New Conservatism'' (Cambridge, Mass: The MIT Press, 1989) i ''Continuités allemandes'', u: ''Liber'', no. 18 (jun 1994).] i Mirjam Revol Dalon (Revault d'Allonnes) [f. 6 – M. Revault d'Allonnes ''Le deperérissement de la politique'', Paris: Aubier, 1999]), smatrali su za potrebno da svoje stanovište podupru napadom na Šmitov antihumanizam i antiuniverzalizam, pretvarajući Šmita u figuru koja simbolizuje sve zamislive zamerke na račun te samoproklamovane ''humanitarne intervencije''.
[...]
Beri Bjuzen (Buzan), londonski profesor na predmetu Međunarodni odnosi, i član Britanske akademije, analizira pojam kolektivne odgovornosti s namerom da ideji humanitarne intervencije osigura ''intelektualnu i političku koherentnost''. Početna tačka Bjuzenovih razmišljanja jeste zapažanje da je u ratu protiv Srbije NATO pokazao prekomernu suzdržanost (!) zbog toga što se na Zapadu veliki značaj pripisuje gotovo fetišističkom razlikovanju između zlih vođa i njihovih naroda. Po njegovom mišljenju, ova razlika ima dubok uticaj na zapadnu vojnu taktiku i strategiju, ''sabijajući ih u surovo ograničene forme ratovanja''. Stoga je za Zapad izuzetno važno da odgovori na sledeće pitanje: ''Da li narodi imaju vlade koje zaslužuju?''. Na to pitanje Bjuzen odgovara potvrdno, kao što odgovara i na pitanje ''da li ljudi imaju društva i kulture kakve zaslužuju'', tako stvarajući lanac odgovornosti koji povezuje kulturu, narod i vlasti. Njegov zaključak se nameće sâm od sebe i zaslužuje da ga citiramo u celini: ''Bez uvijanja rečeno, ukoliko narodi zaslužuju vlasti kakve imaju, i ukoliko te vlasti grubo krše civilizacijske standarde, onda, kao i u Drugom svetskom ratu, treba imati manje moralnih obzira u vezi sa ograničavanjem upotrebe sile. Ukoliko su vlasti odraz sámog naroda, i sprovode politiku neprihvatljivu sa stanovišta osnovnih ljudskih prava, onda se rat mora, i treba, voditi i protiv vlade i protiv naroda'' [f. 145 – B. Buzan ''The Conduct of War'', Centre for the Study of Democracy ''Bulletin'' 7, no. 1 (zima 1999-2000), 2. Bjuzen predaje međunarodne odnose na Univerzitetu Vestminster i direktor je projekta na Institutu za proučavanje mira u Kopenhagenu. Bio je predsedavajući Britanske asocijacije za međunarodne studije (1988-1990) i predsednik (severnoameričke) Asocijacije za međunarodne studije (1993-1994)].
[...]
Šmit kaže da etimologija reči nomos upućuje na nesvodivo, konstitutivno, spacijalno određenje. Izvedena iz glagola nemein, imenica nomos označava raspodelu i deljenje, ali pre svega zasnivačko prisvajanje zemlje (Landnahme). Prisvajanje zemlje, odnosno osvajanje, podrazumeva spacijalizovan poredak (Raumordnung) zato što na prvom koraku odvaja unutrašnjost od spoljašnjosti i tako prethodi unutrašnjim procesima distribucije, redistribucije, proizvodnje i eksploatacije. Nijedna institucija, kao ni bilo kakvo zakonodavstvo, nisu zamislivi bez prethodnog razgraničavanja, bez obezbeđivanja ''osnovnog prava'' na tlu [verovatno «na tlo» - prim. Hijerakul]. Prisvajanje zemlje je stoga logička i istorijska pretpostavka poljoprivrede, emigracije i kolonizacije, izgradnje gradova, javne i privatne imovine, razlikovanja javnog i privatnog, kao i međunarodnog prava. ''Tako je nomos'', precizira Šmit, ''neposredna forma zahvaljujući kojoj politički i društveni poredak ljudi postaje prostorno vidljiv, on je prvo premeravanje i raspodela pašnjaka (Weide, nomé), odnosno, on je prisvajanje zemlje, kao i konkretni poredak koji to podrazumeva, odnosno koji iz njega proizilazi. ...Nomos je merilo prema kojem se razdeljuje i markira (verortet) tlo zemlje (den Grund und Boden der Erde) u određeni poredak, ali je i oblik političkog, društvenog i verskog poretka koji iz njega proizilazi. Mera, poredak i forma ovde konstituišu prostorno konkretno jedinstvo'' [fusnota 20 – Schmitt ''Der Nomos der Erde im Völkerr des Jus Publicum Europaeum'', 1950., (Berlin: Duncker & Humbolt, 1997.), 30-40.]. U tom prostornom smislu Šmit zakon posmatra kao ''vezan za zemlju'' (erdhaft) i slaže se sa pesničkim opisom zemlje kao justissima telus [f. 21 – Schmitt ''Der Nomos'', 13.]. Sposobna da održi nomos i oblik, zemlja je suprotstavljena, kako to Šmit vidi, moru, koje je po prirodi fluidno, neodređeno i amorfno [f. 22 – doslovno: ''bezkarakterno'', odnosno, nesposobno da se na njemu nešto ugravira ili da bude gravirano (charassein). Schmitt ''Der Nomos'', 14.], nesposobno da iznese jedinstvo prostora i zakona. Kao što ćemo videti, to suprotstavljanje elemenata predstavlja osovinu Šmitove istorijske naracije. […]
[…] Šmitova se ''ontonomija'' nije očvrsnula u romantičarsku ontotopologiju[…], a njegov nomos se otvorio za istorijsko ''kretanje'': ''Svaki novi period i svaka nova era u koegzistenciji naroda, carstva i zemalja, kao i posednika moći i njenih različitih oblika, bazirana je na novim prostornim distribucijama, novim razgraničenjima i novim spacijalizovanim porecima zemlje'' [f. 21 – Schmitt ''Der Nomos'', 48.]
Ako je pojam nomosa uopšte, koekstenzivan sa istorijom, onda je pojam nomosa zemlje, po Šmitu, proizvod modernog doba. Naravno da je i u antici i u Srednjem veku postojalo mnoštvo političkih entiteta, i s obzirom da oni jesu razvijali međusobne odnose, nije potpuno neprimereno govoriti o primitivnom, predmodernom ''međunarodnom'' pravu. Ipak, ti odnosi nisu bili globalnog karaktera, budući da tada još nije bila razvijena politički delotvorna koncepcija zemlje kao celine. Stanovnici svakog područja su, po pravilu, svoje područje videli kao kosmos, ili barem kao centar kosmosa. Granice su odvajale mirni poredak i red, od nemirnog nereda, pretvarajući zemlju koja se prostire van ''kosmosa'' u prostor bez gospodara, prostor ostavljen osvajanjima, kolonizaciji i eksploataciji. Te granice su, drugim rečima, bile granice koje isključuju, a ne granice uzajamnog priznavanja. Šmit kaže da su ratovi tada obično bili ratovi do uništenja, upravo zato što zaraćene strane nisu delile zajednički prostor.
Šmit naročitu pažnju poklanja srednjovekovnom spacijalizovanom poretku zapadne i srednje Evrope, smatrajući da je on matrica modernosti. Tle srednjovekovnog komonvelta na različite je načine bilo raspodeljeno među krunama, prinčevskim kućama, feudima, buržoaskim zajednicama i tako dalje, a vojni sukobi među njima bili su veoma česti. Ipak, naglašava Šmit, tu feudalnu ''anarhiju'' ne treba tumačiti kroz prizmu ''nihilizma'' koji je karakterističan za sekularizovani XX vek, pre svega zato što je unitarno spacijalizovan poredak respublica christiana počivao na specifičnom odnosu između Imperium i sacerdotium. Za koheziju ovog spacijalizovanog poretka, bio je, smatra Šmit, presudan eshatološki pojam ''katehon'', onako kako ga je apostol Pavle izložio u svojoj Drugoj poslanici Solunjanima [f. 31 – ''Druga poslanica Solunjanima'', 2: 6-7. O istoriji puta kojim je pojam ''katehon'' stigao u hrišćansku teologiju, i o Šmitovoj upotrebi tog pojma, uporedi F. Grossheutschi ''Schmitt und die Lahre vom Katechon'', Berlin, 1996.]. Katehon je istorijska sila koja može da zaustavi dolazak Antihrista, ‘’anomosa’’, i da tako odloži dolazak Strašnog suda. Upravo takvu moć Rim je pripisivao imperatoru i iz tog razloga titula imperatora nje bila ekskluzivna, niti je podrazumevala apsolutnu vlast. Po ovom tumačenju, srednjovekovni hrišćanski poredak se rastočio, i izgubio svoju svetost, onda kada je ideja katehona prestala da bude delotvorna.
Šmit kaže da je nomos zapadnog hrišćanstva, to jest, ono što je odlika teritorije hrišćanskih prinčeva, jasno izraženo u tada preovladavajućim predstavama o vođenju rata, i u gradacijama pojma neprijatelja. Feudalni ratovi su imali karakter legalnih sukoba koji nisu tražili izgovor ni u primenjivanju zakona, niti u ostvarivanju uobičajenog prava na otpor ili odmazdu; pritom nijedna od zaraćenih strana nije dovodila u pitanje okvir zajedničkog poretka. Dakle, u skladu sa jus gentium tog vremena, to su bili, ili se očekivalo da budu, ograničeni ratovi. Zatim, pitanje da li su takvi ratovi ''pravedni'' ili ''nepravedni'', bilo je akutna teološka i pravna tema. Tome nasuprot, ratovi protiv nehrišćanskih prinčeva ili naroda smatrani su a priori za pravedne. Papa je njihove teritorije mogao da preda hrišćanskim prinčevima zbog širenja misionarstva, ili za osvajanje nakon krstaškog pohoda. U takvim slučajevima suparnik se smatrao za apsolutnog neprijatelja, te je rat mogao da se vodi bez ikakvih ograničenja, sve do potpunog uništenja. Pravedni rat, naglašava Šmit, uvek teži tome da postane totalni rat. Slično stanovište je postojalo i u islamskom svetu u kojem se der-el-islam, odnosno kuća mira, razlikuje od dar-el-harb, odnosno kuće rata koja se proteže van granica tog islamskog sveta.
Šmit veruje da su predmoderni pojmovi ''međunarodnih'' odnosa pod velikim uticajem ''prostorne revolucije'' koja se dogodila u XV i XVI veku. Preplovljavanje zemlje i otkriće Amerike promenili su ne samo ''mere i razmere, ne samo granice čovekovog horizonta, već i samu strukturu pojma prostora'' [f. 32 – Schmitt ''Land und Meer: Ein Weltgeschichtliche Betrachtung'', 1942. (Stuttgart: Klett-Cotta, 1993.), 57.]. Kada je sferičnost zemlje prvi put dobila praktični i politički značaj, postavljeni su i temelji za globalni prostorni poredak koji će potrajati naredna četiri veka. […]
[…] odlučujući istorijski događaj za oblikovanje evropskog prostora u ''među-državni'' poredak, u ''porodicu nacija'', bilo je viđenje Novog sveta ne kao neprijateljskog, već kao ''slobodnog prostora'', odnosno, prostora otvorenog za osvajanje i eksploataciju. Evropske sile su se otimale za ''slobodne'' zemlje i za kontrolu nad ''slobodnim'' i otvorenim morima. Evropsko javno pravo je u ovom kontekstu razvijano pre svega kao pokušaj da se opravdaju i obrazlože ta nova osvajanja. ''Značenje i srž hrišćansko-evropskog međunarodnog prava (Völkerrecht), njegov temeljni poredak, leže upravo u razdeobi nove zemlje'', tvrdi Šmit [f. 35 – Schmitt ''Land und Meer'', 74.]. Evropa je tako postala merilo i centar sveta u jednom potpuno novom smislu. Evropski narodi – najpre kao hrišćanski, a potom i kao nosioci civilizacije – postali su subjekti novog svetskog poretka, dok su neevropski narodi – kao nehrišćanski, a zatim i kao ''necivilizovani'' – bili osuđeni da budu njegovi objekti. Drugim rečima, evropska modernost, ''civilizovana'' Evropa i njen spacijalni status, proistekli su iz ustavnog/konstitutivnog nasilja koje je neevropsko tle odredilo kao kolonijalno tle. Kao što sasvim tačno kaže Đorđo Agamben [f. 36 – G. Agamben ''Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life'', Stanford, 1998., 18.], implicitno povezujući logiku ranog Šmita sa logikom kasnog, novoiskovani nomos zemlje, pozadina jus publicum europaeum, kao zapravo i svaki nomos, doslovno jeste Aus-nahme: uzimanje iz spoljašnjosti.
Međutim, svaki Ausnahme, odnosno izuzetak, podrazumeva veoma složen odnos između ''unutra'' i ''spolja''. […]
Dakle, prema Šmitovoj analitičkoj šemi, nije reč o jednostavnoj geopolitičkoj ekspanziji; ''unutrašnjost'' nije bila proširena kako bi obuhvatila ''spoljašnjost''. Naprotiv, reč je o istorijskom kretanju koje je upravo konstituisalo razliku između untrašnjosti i spoljašnjosti: normalizacija jus publicum europaeum pretpostavljala je ''lokalizaciju'' svog izuzetka, odnosno, drugim rečima, pretpostavljala je suspenziju svih zakona u Novom svetu. Među-državni poredak Evrope podignut je na temelju jasnog ograđivanja od nereda. Globalni nomos Evrope obuhvatio je svoju negaciju; on je bio, mogli bismo reći, konstitutivno antinomičan.
[…] Perma Šmitovoj postavci, zakon predviđa izuzetak, nomos i podelu, i upravo zato je srž svakog međunarodnog pravnog poretka način na koji je prostorno konkretizovan odnos između rata i mira: Međunarodni zakon je zakon rata i mira, jus belli ac pacis''. U tom pogledu, istorijski značajno dostignuće jus publicum europaeum bilo je ukidanje, s ove strane linije, ''diskriminišućeg rata'' i institucionalizacija njegovog obuzdavanja. Zločini počinjeni u verskim i građanskim ratovima XVI i XVII veka ukazali su na blisku povezanost pravednog rata, rata vođenog u ime dogmatske izvesnosti ili apsolutne vrednosti, i totalnog rata. U ovom smislu ''pravedni'' rat podrazumeva i moralnu i pravnu diskriminaciju neprijatelja, a to pak povećava intenzitet konflikta i podstiče na potpuno uništenje nepijatelja. Stoga su ''racionalizacija'' i ''humanizacija'' rata postale središne komponenete šireg procesa sekularizacije i ''deteologizacije'' javnog života [f. 44 - Schmitt ''Der Nomos'', 91, 113.]. […]
Početna tačka u određivanju šta je pravedni rat, odnosno bellum justum, više nije teološki autoritet Crkve, već jednaki suverenitet novostvorenih država. […] Pravedni rat, shvaćen kao pravno prihvatljiv rat, sada zavisi od pojma justus hostis, odnosno pojma pravno priznatog spoljašnjeg neprijatelja koji se više ne ponižava pozivanjem na pravo i moral, i koji se jasno razlikuje od unutrašnjeg neprijatelja (pobunjenika, kriminalca ili pirata). Da bi se izbegao rat do istrebljenja, potrebno je ''oponenta priznati kao ravnopravnog neprijatelja'' [f. 46 – Schmitt ''Der Nomos'', 159.]. Stoga je ''pravedan'' isključivo međudržavni rat, naime, rat između suverena shvaćenih kao magni homines, jer jedino oni imaju rang hostes aequaliter justi, jednako ''pravednih'' neprijatelja. S obzirom da ne postoji opšteprihvaćeni duhovni autoritet koji sve natkriljuje, tadašnje javno pravo u Evropi zainteresovano je za učesnika rata, za to da li je on legitimni nosilac jus ad bellum, odnosno prava da vodi rat, a nije zainteresovano za razloge koji vode do rata i za to da li oni jesu, i u kojoj meri, po sebi pravedni ili nepravedni. U svakom slučaju, sve zaraćene strane tvrde da je njihov razlog pravedan. To je tačka, primećuje Šmit, u kojoj se spajaju tradicija humanističkog skepticizma i decizionistička [decizionizam – «poredak [koji] bez bilo kakvih racionalnih ili ontoloških temelja proističe iz konstitutivne odluke zasnovane na normativnom ''nihili'', a suveren je onaj ko tu odluku donosi»] problematika koju je uveo Žan Boden (Bodin): ''(U) međunarodnom pravu, kao i u domaćem pravu, beskrajna i tvrdoglava natezanja svih koji su ubeđeni da su u pravu, natezanja proizišla iz tvrdnji o justa causa, pala su u zasenak jednog jednostavnog pitanja: ''Ko je taj ko odlučuje?'' – velikog pitanja: Quis judicabit? I unutar jedne zemlje, i na međunarodnom planu, to može biti samo suveren'' [f. 47 – ''Der Nomos'', 128.]. Drugim rečima, ''svaki suveren sam odlučuje šta je pravedan razlog'' (auctoritas non veritas facit legem), kao što je rekao Hobs, Šmitov učitelj. Ta logika suverenosti omogućava prelazak sa aksiološki neodredivog, i stoga destruktivnog, verskog rata, rata veritates, na ''čisti državni rat'', guerre en forme u doba baroka [f. 48 – ''Der Nomos'', 113.].
Kada je postao prerogativ koji ima isključivo država, rat je racionalizovan i ograničen – od tada se on vodi kao dvoboj pravno jednakih suverena, na ograničenoj pozornici operacija i u skladu sa svim formama i pravilima opšteprihvaćenog jus in bello (vodi se računa o razlici između boraca i onih koji to nisu, između vojnih i civilnih ciljeva, poštuju se prava ratnih zarobljenika i tako dalje). Štaviše, upravo je logika suvereniteta omogućila da zaraćene strane postignu sporazum o miru i dopustila da treća strana ostane neutralna, što je najvažnija pretpostavka ograničavanja rata. Stoga je pogrešno uverenje, usađeno u istrajni stereotip klasične političke teorije, da je rat sličan neredu koji vlada u prirodnom stanju. […] To novo stanje stvari može se opisati kao ''anarhično'', ali nikako kao ''antinomično'' [f. 49 – ''Der Nomos'', 119.]. Zahvaljujući institucionalizaciji rata – Šmit to naziva ''umetničkim delom ljudskog uma'' [f. 50 – ''Der Nomos'', 123.] – na evropskom tlu više od dva veka nije bilo rata do istrebljenja.
Šmit nas, naravno, stalno podseća da je ta ''normalnost'' zasnovana na izuzetku, na svesti o razlici koja odvaja Evropljane od ostatka sveta. Rat između Evropljana i ne-Evropljana zaista se vodi drugačije nego rat između Evropljana van kontinentalne Evrope. […] U tom aspektu Šmit poklanja naročiti značaj razlici između kopnenog i pomorskog ratovanja, a ona pak odražava veliko sukobljavanje tla i mora, sukobljavanje koje, prvi put zadobivši globalne razmere, udara pečat nomosu zemlje u samom trenutku njegovog nastanka.
[…] Donevši odluku od svetskoistorijskog značaja, odluku da se okrene ''elementu'' mora, da ''postane'' ostrvo, Engleska je zauzela ključno mesto u novom globalnom poretku, našla se na pola puta između zemlje i mora, istovremeno ''Evropa, ali ne i u Evropi'' [f. 54 – ''Der Nomos'', 145.]. Dok je poredak kontinentalne Evrope uslovljen ravnotežom sila suverenih država koje priznaju ulogu ''velikih sila'', na otvorenom moru nije bilo moguće uspostaviti takve ravnoteže. Nesumnjiva superiornost Engleske na moru bila je, zapravo, od odlučujućeg značaja za održanje ravnoteže na kontinentu. […]
[…] Sloboda na moru je specifična po tome što se jednako odnosi i na globalnu trgovinu i na vođenje rata. […] gledano s mora, neprijatelj je de facto ''totalni'' neprijatelj i rat na moru je takav da se ne može obuzdati. […]
Konačno, Šmit razlku između poretka na kopnu i na moru svodi na činjenicu da Engleska nikada nije stvorila ''državu'' prema kontinentalnom modelu – Engleska nikada nije bila apsolutistička država. Koncept suverenosti u njoj nikada nije primenjen u ''čistoj'' formi. […] Šmit tvrdi da je ekspanzija Engleske specifična po tome što nije bila razultat državne politike, niti je bila organizovana prema namerama države, naprotiv, nju su izvele društvene sile i zbog toga je engleska imperija za svoj metod dominacije izabrala ''indirektnu vladavinu''. Iz ove istorijske realnosti, kaže Šmit, proizilazi sve ono što je karakteristično za anglosaksonsku koncepciju države: razlikovanje države od društva, stvaranje ''mešovite'' vlade, odvajanje političke od ekonomske moći [f. 57 – Schmitt ''Der Leviathan in der Staatslehre des Thomas Hobbes'', 1938., (Stuttgart: Klett-Cotta), 1982., 120.]
Tako prostorno određena, odnosno ''konkretna'' sloboda trgovine i mora, podstakla je i prodor ''anglosaksonskih'' ideja i običaja (liberalni konstitucionalizam, individualne slobode, univerzalizam) u kontinentalnu Evropu, a te ideje i običaji su onda počeli da podrivaju kontinentalnu tradiciju suvereniteta i da relativizuju klasični dualizam između međudržavnog i domaćeg prava [f. 59 – ''Der Nomos'', 229.]. Ustavno razlikovanje između privatnog i javnog prava odražava razdvajanje ''slobodne'' svetske ekonomije od međunarodnog prava, snažno ukorenjenog u državi. […] u svakoj ustavnoj državi [određuje se] da privreda i štampa spadaju u privatnu sferu, izuzetu od uplitanja države, tako stvarajući nad-državnu ''zajednicu'' interesa i ideja. Šmit smatra da širi istorijski i politički značaj liberalnih pokreta u kontinentalnoj Evropi, nezavisno od toga koji su motivi njihovih pokreta i kako oni sami sebe razumeju, mogu da se procene samo u kontekstu globalnih aspiracija britanske politike [f. 61 – Schmitt ''Raum und Grossraum im Völkerrecht'', 1940., SGN, 249.].
[…] Engleska vladavina morima bila je nužni uslov za industrijsku revoluciju [koja je uslovila promenu merila i kriterijuma koji su, opet, doveli do toga da se promeni savremena percepcija prostora i da se, između ostalog, politizuje i vazdušni prostor. To predstavlja ''drugu spacijalnu revoluciju''. Prva je nastala otkrićem Amerike – prim. Hijerakul]. […]
[…] Drugi događaj [prvi je primanje Japana u evropocentrični poredak država – prim. Hijerakul], kojem Šmit pridaje još i veći značaj, jeste kolonizacja Afrike. Na prvi pogled, kaže Šmit, taj proces izgleda kao replika Landnahme u Novom svetu. Evropske sile su međusobom razdelile tle Afrike, svesne spona koje ih povezuju kao nosioca ''progresa'' i ''civilizacije''. Međutim, taj civilizatorski pogled na svet sada je samo ''karikatura'' evropske kohezije koja je postojala u vreme kada je Evropa zaista bila ''svetski centar sveta'' [f. 66 - ''Der Nomos'', 190.]. […] ''[…] Isto tako, pred kraj XIX veka, razlika između civilizovanih, polucivilizovanih (varvarskih) i necivilizovanih (divljih) naroda, rastapa se u 'međunarodnoj zajednici' u kojoj su svi jednaki'' [f. 68 – Schmitt ''Raum und Grossraum'', 245.].
[…] Status quo koji garantuje nove međunarodne institucije samo je nominalno mir, a zapravo je ''nešto gore od rata, naime, uvođenje u pravno stanje koje između rata i mira i u kojem politički moćni oduzimaju politički slabima ne samo život, već i pravo i dostojanstvo''[f. 69 – Scmitt ''Der Status quo und der Friede'', 1925., 45. Kao što je dobro poznato, sa ovom ocenom se slažu mnogi komentatori koji pripadaju ''drugoj strani'', od Kejnza (Keynes) do Lenjina]. […] Stvaranje Lige naroda je posmatrano kao korak ka ''univerzalnom društvu'' i ''svetskoj državi''. Takvo ujedinjavanje čovečanstva, tvrdi Šmit, rezultiralo bi ''potpunom depolitizacijom i, usled toga, eliminacijom državnosti (Staatslosigkeit)'', stoga što čovečanstvo, budući da nema neprijatelja, ''ne može da vodi rat'' [f. 71 – Schmitt ''Der Begriff der Politischen'', 1927., 82.]. Ali, Liga nacija nikada nije prestala da bude ''organizacija država'': ona je trebalo da reguliše njihove odnose i da garantuje njihovo postojanje. Tako je potpuno očuvala politički karakter država kao i jus belli. […]
[…] Agresorski rat je van zakona prvi put stavljen u nedelotvornom Ženevskom protokolu iz 1924. godine, u kojem su agresorske države označene kao počinioci nove vrste međunarodnog zločina, a određene su i odgovarajuće sankcije za njih. Međutim tada je otpor logike klasične države još uvek bio snažan te je, uprkos odbacivanju jus ad bellum – koji je, po Šmitovom mišljenju, od suštinske važnosti za suverenitet – Protokol zahtevao poštovanje suvereniteta i političke nezavisnosti država-prestupnika što predstavlja ''glavnu prepreku kriminalizaciji rata'' [f. 72 – ''Der Nomos'', 247.]. Takve kontradikcije, primećuje Šmit, nisu bile značajne za eksponente univerzalističkog prava koji su, nadahnuti idejom napretka, o sadašnjosti sudili sa stanovišta budućnosti, a o zakonu na osnovu morala. […]
[…] Razlika je ne samo u tome što danas nepostoji duhovni autoritet koji sve natkriljuje, već i u činjenici da se u Srednjem veku, kada nije bilo centralizovane države koja ima institucionalno uvrežen monopol na primenu sile, i nepravedni rat smatrao za rat koji podrazumeva elementarnu jednakost među protivnicima. Tome nasuprot, moderne teorije pravednog rata teže ukidanju rata. Od trenutka kad nad-državni, međunarodni entitet dobije ovlašćenje da donosi odluke o tome koji je rat pravedan a koji nepravedan, odluke koje su obavezujuće za države-članice, rat je zaista stavljen van zakona kao institucija međunarodnog prava. Međutim, sve je to virtuelno zato što je postignuto zahvaljujući pukoj promeni značenja pojma neprijatelja. Međunarodno pravo postaje krivično pravo: oružane akcije jedne strane pandan su snagama, koje u svrhu sprovođenja zakona, imaju pravo da koriste ''sva sredstva moderne tehnologije'', uključujući i ''policijsko bombardovanje'' [f. 76 – Ideja ''policijskog bombardovanja'' razvijena je u međunarodnom periodu u kontekstu predloga da se Liga nacija, zamišljena kao svetska država, snabde stalnom vojskom koja bi bila u stanju da sprovodi međunarodno pravo. Mnogi vojni analitičari u to vreme videli su u vazduhoplovstvu idealno oružje za međunarodnu policiju. Šmit uključuje vazduhoplovstvo, kao ''prostorno'' oružje par excellence (''Land und Meer'', 104.), među glavne faktore koji uspešno podrivaju klasični koncept suvereniteta. Štaviše, on neograničene tehnike mogućnosti novog oružja povezuje sa univerzalističkom ideologijom zapadnih sila. Potkrepljujući svoju poziciju, on citira, pored ostalih, i britanskog analitičara i promotera vazduhoplovstva Dž. M. Spajta (Spaight): ''Vazdušne snage će raskrčiti put za prihvatanje novih ideja'' (J. M. Spaight ''An International Air Force'', London 1932.), uporedi Schmitt ''Völkerrechtliche Grossraumordnung'', 304.; G. Maschke ''Staat, Grossrazm, Nomos'', 338-339.], dok se akcija druge strane upoređuje sa otporom vlastima, pobunom ili zločinom [f. 77 – ''Der Nomos'', 95.]. Takva kriminalizacija neprijatelja ukida limitacije koje su omogućile ograničeni rat na osnovu jus publicum europaeum; postojanje ''totalnog'' neprijatelja, neprijatelja koji je određen pozivanjem na ''nad-državne'' ili ''nad-nacionalne'' kriterijume, predstavlja opravdanje za vođenje nesputanog, ''totalnog'' rata [f. 78 – Schmitt ''Die Wendung zum diskriminierenden Kriegsbegriff'', 1938. (Berlin: Duncker & Humbolt 1979.), 55.]. Štaviše, kada se rat vodi u ime humanosti, neprijatelj nije smešten samo ''hors-la-loi'', već i ''hors l'humanité'', što sukob vodi do ''krajnje nehumanosti'' [f. 79 – Schmitt ''Der Begriff der Politischen'', 1932.].
Oživljavanje ovog diskriminišućeg pojma neprijatelja u međunarodnom pravu ide ruku pod ruku, tvrdi Šmit, sa napuštanjem klasične ideje o neutralnosti. […] Nakon oživljavanja doktrine o pravednom ratu, države su obavezne da udruže snage protiv onih za koje se smatra da su ''prekršioci'' međunarodnog prava. To vodi do daljeg intenziviranja konflikta koji sada dobija karakter međunarodnog krstaškog pohoda i opšte-svetskog građanskog rata.
[…] Šmit sarkastično primećuje: ''Proteklih vekova evropske konferencije su određivale kakva će biti prostorna podela sveta, a u zimu 1918-1919. godine, na Pariskoj mirovnoj konferenciji, prvi put se dogodilo suprotno: sada je svet taj koji određuje prostorni poredak Evrope'' [f. 81 – ''Der Nomos'', 213.], a to čini, pre svega, zapadna hemisfera. Sjedinjene države, našavši se u dilemi između izolacionizma i univerzalizma, nisu potpisale Versajski ugovor i odbile su da se pridruže Ligi nacija; one, drugim rečima, formalno nisu bile u međunarodnim institucijama posleratne Ženeve. Ipak, osamnaest američkih država se pridružilo Ligi, čineći jednu trećinu ukupnog članstva. SAD su posredstvom tih država – koje su, iako nominalno nezavisne, u stvari u različitim stepenima bile zavisne od Sjedinjenih država – kasnije obezbedile indirektno, ali delotvorno prisustvo u evropskim događanjima. U isto vreme, Sjedinjene države su uspele da izdejstvuju da se 21. članom Povelje Lige nacija prizna nadređeni pravni status Monroove doktrine, što će reći specifično spacijalnog poretka zapadne hemisfere. […] Njen cilj je bio da obezbedi nezavisnost američkih država, da onemogući kolonizaciju američkih teritorija i da podigne barijeru koja će sprečiti mešanje neameričkih sila u dešavanja na tom kontinetu. […] Međutim, odvajanje Amerike od Evrope, oličene u Svetoj alijansi, nije podrazumevalo i izlazak Amerike iz još uvek evropocentrične ''međunarodne zajednice'', ili pak odbacivanja evropske civilizacije. Naprotiv, još od kraja XVIII veka vladalo je uverenje da Amerika zapravo zastupa pravu Evropu, da se Zapad, kolevka civilizacije, pomerio dalje ka zapadu. […]
[…] Šmit primećuje da se Monroova doktrina pokazala kao krajnje elastična kada je reč o logici koju prati i o razmerama njene moguće primene. […] Sama doktrina je mogla da podrži politiku izolacionizma i stroge neutralnosti isto tako efektivno kao i politiku aktivne intervencije u globalnoj politici. […] Tome nasuprot, upravo je pozitivistički pristup stvari, koji strogo razlikuje pravo od politike, odgovoran za to što je duže od jednog veka u senci ostala prostorno-politčka dimenzija ove doktrine. […]
[…] U Šmitovom tumačenju ključ američkog imperijalizma, ''najmodrnijeg imperijalizma'', jeste liberalno odvajanje ekonomije od politike. […] Na osnovu ovog razlikovanja, američka privredna ekspanzija i eksploatacija mogle bi da izgledaju kao suštinski ''apolitične'' i ''miroljubive''. U suprotnosti sa ranijim oblicima kolonijalizma, američka nadmoć nije zasnovana na hijerarhijskom vrednosnom razlikovanju, kao što su razlikovanja hrišćanski-nehrišćanski ili civilizovani-necivilizovani, nego na ekonomskom razlikovanju naroda ''kreditora'' i naroda ''dužnika'' [f. 88 – Schmiit ''Völkerrechtliche Formendes modernen Imperialismus'', 1932., 184-185.]. Slobodna trgovina i slobodno tržište postavljeni su za temeljne standarde u međunarodnom pravu posredstvom kojih su SAD vršile svoju privrednu ekspanziju (politika ''otvorenih vrata'', razlikovanje ''najpovlašćenijih'' država i tako dalje). […]
Šmit naročitu pažnju poklanja metodama koje SAD koriste kako bi učvrstile svoju hegemoniju u Južnoj Americi i, pre svega, u centalnoj Americi i na Karibima. On podvlači da su SAD uvele značajnu novinu u odnosu na ustanovljenje kolonijalne prakse XIX veka: SAD ne dovode u pitanje tertorijalni integritet država, niti nameće čvrste i neposredne metode kontrole, kojima bi mogle da ugroze formalno ravnopravni položaj tih država u međunarodnom pravu. SAD ostvaruju politički uticaj ''preko sporazuma o intervenciji'', kojim date države daju SAD pravo da unilateralno odluče da li postoji razlog za mešanje u njihova unutrašnja pitanja. Razlog može biti zaštita nezavisnosti ili imovine, uspostavljanje reda, odbrana demokratskog legitimiteta ili legalnosti vlasti. To pravo na mešanje praktično je dopušteno time što su Sjedinjenim Državama predate vojne i pomorske baze, pumpne stanice i slično. Teritorije zavisnih država tako se integrišu u sferu ''specijalnih interesa'' i ''spacijalne nadmoći'' (Raumhoheit) hegemonijalne sile. […]
[…] Teoretizirajući o ''trećem putu'', Entoni Gidens (Giddens) je nedavno rekao da je savremena liberalno-demokratska država zapravo ''država bez neprijatelja'' [f. 148 – A. Giddens ''The Third Way: The Renewal of Social Democracy'', Cambridge: Polity, 1998., 70.]. Sada smo u poziciji da bacimo pogled na tamnu stranu te optimističke tvrdnje: na alarmantnu budućnost u kojoj liberalno-demokratska država, ušančena u još nedovršenom jus publicum atlanticum, neće imati neprijatelje naprosto zato što će odbiti da ih ''prizna''. […]
I balkansko etno-lokalizmi i atlantski rat isključili su mogućnost politike. Politika i etika, odnosno pravda, nerazdvojno su povezani, ali ne hijerarhijski, kako bi želeli moralisti (i oni koji zakone donose iz tvrđave razuma, i oni koji to čine na temelju sentimentalne postmoderne heterologije). Ako ne zahteva pravdu, politika nije politika. Ali, posmatrano logički i istorijski, politika se javlja upravo onda kada taj zahtev prestaje da bude samoočigledan i kada postaje problem. Politika, drugim rečima, pretpostavlja aporiju pravde i, obrnuto, izvesnost pravde ukida politiku. Upravo odatle potiču opasnosti i dostojanstvo politike. Na Šmitovu dilemu, koja muči i njegove univerzalističke suparnike, na dilemu ''universum ili pluriversum'', mi možemo da odgovorimo samo politički: ambiversum !»

[...]

«Šmit [je] poslednji veliki predstavnik evropske metafizike politike» (J. Derrida ''Politiques de l'amitié'', Paris: Galilée, 1994., 224.)

''Balkan kao metafora: Između globalizacije i fragmentacije'', 138. i 172. str.: «''Neuslovljenost misli, misli koja treba da nađe svoj topos i svoj primer u univerzalnosti, priznata je tamo gde može, u ime slobode, dovesti u pitanje princip suverenosti kao princip moći'' – Žak Derida [f. 3 – Jacques Derrida ''Inconditionality or Sovereneighty: the University at the Bordes of Europe'' (predavanje koje je Derida održao na Panteon univerzitetu u Atini 3. juna 1999., na grčki je preveo V. Bitsoris), Nea Hestia 146, no. 1715 (septembar 1999.): 207. Ovo predavanje je bio prvi Deridin javni nastup u vezi sa kosovskim ratom.].»

offline
  • Pridružio: 29 Jan 2009
  • Poruke: 488
  • Gde živiš: tako blizu, a tako daleko

Gama ::Imam druga koji tvrdi da je sve politika(on je bivsi student FPN). To me je nateralo da postavim. Zanima me koja je prava definicija politike?

Istrgnuo si iz konteksta tvrdnju tvog druga, tako da ona dobija pravi smisao tek u tom kontekstu, a sve suvoparne naučne definicije pojma politike nemaju takav značaj i uticaj na naše živote kao tvrdnja tvog druga u kontekstu u kojem je on to rekao, što je ujedno i definicija tog pojma na ovim našim prostorima.
Tvrdnja da je sve politika?Šta je to? To je negativna društvena pojava koja omogućava članovima stranaka ili stranke koja je, jesu na vlasti, da članskom kartom te stranke ili stranaka neutrališu nestručnost, neznanje, nesposobnost, neiskustvo i posluži kao ulaznica na rukovodeća i sva bolja radna mesta na kojima se zahteva stručnost, znanje, sposobnost, iskustvo, kako u državnim organima, tako i u javnim preduzećima, ustanovama i dr.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1144 korisnika na forumu :: 32 registrovanih, 5 sakrivenih i 1107 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 8u47, A.R.Chafee.Jr., Asparagus, babaroga, bladesu, BORUTUS, Bubimir, ccoogg123, Duh sa sekirom, FOX, goxin, havoc995, kinez88, krkalon, Kubovac, Lucije Kvint, mean_machine, menges, milanovic, milenko crazy north, naki011, nuke92, pera bager, Sir Budimir, sombrero, Srky Boy, Stanlio, uruk, virked, VP6919, |_MeD_|, 223223