Brana Petrovic

1

Brana Petrovic

offline
  • CHE 
  • Ugledni građanin
  • Pridružio: 19 Sep 2004
  • Poruke: 443
  • Gde živiš: tu i tamo...

na tragu ti je

na tragu ti je
uhoda neshvatljive revnosti
odan sudijama
surov i pravican
na tvom radnom stolu sator je razapeo

tvoja gospodja mu cisto rublje prinosi
tvoja kcer
zivu vodu na dlanu

na njegov mig
tvoj verni pas ce te rastrgnuti
glodare i sitne ptice
lovi za njega tvoja macka.

azdaja koju hranis rukopisom
kad bi ti bar ona ostala verna.


Starac zvani ostrvo

Na pusto, Dunavo,
Odbačen,
ko gaće:
ribar riđe brade zadoji me pivom!
Taj svet što se rađa,
jednog dana,
znaće
rane koje otkrih
na tom starcu živom.

Riba avanturu završi na žaru.
Ko čovek.
Ko čovek.
Slavan po svojoj gladi.
Bela Ruska lađa uz tugu prastaru,
tegli iz Mađarske benzinske buradi.

Miriše starac na konja, na cvet.
Kutlačom pomaže vatri da čorbu skuva.
Tu se skrasio da okonča let.
O, starče,
neka te šakal iz Kenije cuva!
A bog nek ti kupuje cigare i brašno.
I sapun.
I tamjan.
I mrtvački veš.
Genijalni starče! – biće, proričem, strašno,
kad isus
s neba
siđe
da uzme
tvoj leš.

Neka ti sunce besplatno pere i kuva.
Slavuj nek ti peva umesto gramofona.
Vetar sa severa kroz oči nam duva,
kroz lobanju ko kroz vagon iz Londona.

Koristi nesreću ko čaj, ko energiju.
Prohujali život kao ribarsku mrežu
Tugu kao duvan, voće i rakiju.
Smrt iskoristi kao ravnotežu.


Panta Rhei

Evo me igram fudbal sa bandom okorelih mališana
pomalo nalik njima pomalo svojoj zlobi
šutiram penal gol jedan nula
jedan nula
al ono istinsko tek počinje
O kako mrzim ove nasmejane dečake
ove kovrdžave kose gradove na svetlom vetru
o kakobih tukao te lepe detinje oči
ta srca u galopu taj bakar
kako bih pojeo taj pljesak mome pogotku

tu bujicu to more to bravo brane
o kako bih zaratio sa svim tim glupim sjajem
što mi se podsmeva ptičijim letom
što se ceri ružno sa svakoga krova

Al
igra teče dalje
Gle TEČE
stanite četiri slova
stanite T
stanite E
stanite Č
stanite E
TEČE
Heraklite ti si zaista hulja
Pa ovo i nije pesma
al utakmica teče dalje
teče čovek teče reka teče groblje
teče moje namršteno čelo
već smo poveli sa dva nula
od radosti je život iz mene kroz rebra iskočio
ležim srećan na zemlji slep za veštine maga
za njegovo zvučno drveće sa požarom umesto mračne smrti
ne vidim oblak koji prosipa zlatnu kišu
(a to je jedan od njegovih strašnih trikova)
ne vidim grumen reke iznad igrališta
ni vetar u kamenjaru što kuće zida
al utakmica se ne prekida

Jurišaju moji plavokosi koji kudravi
nadiru moji mrtvaci
more im golova treba dati
(grob mi za podzemlje cipele obuva)
oči im treba rasticati
glave im treba pokidati
evo me srećan na zemlji
grob mi već ruku ljubi
(živ bio veliki porasto)
pobedili smo
pobedili smo
Heraklite crkni pukni.


Čistilište

O prokleta da si ulico rige od fere
i proklet da je čas ljubavi nagle
posle kog te milicajci kao zvere
uginulo
odnose iz gradskog blata
kroz užasne
svetske magle

Milicajci umnoj patnji nestasali
sve brđani kršni orni da pretuku
nas koji smo niz ulice popadali
i sve koji
sustanuli
ko psa
srce svoje vuku

Pa me bace u podrume kao vreću repe hmelja
škljocne brava kao iza džeparoša ludog brata
pa u duši zleduha se javne želja
nikad da se ne otvore
teška
vrata

Glava puna dimničara polenovog praha slave
na pesnicu uvežbanu pade klonu
sa usana po betonu popadaše ljubičice plave
svi trepeti
u tom trenu
utihnuše
sve
potonu

Pred sudiju izvode te dan kad svane
pred sudiju izbrijanog uhranjenog okupanog druga
budi čovek na svlači se na pokazuj rane
u tom nedostojnom času
budi bašta u mostaru
budi svetlost
juga

Budi višnja kad procveta budi šuma posle kiše
i puževi rogove kad puste nežne
budi krčag vrućeg mleka pa da dečja zamiriše
soba
budi ptica što doleće
iz daklele zemlje
snežne
sve budi pre
groba

Ne ljuti se na sudiju i presudu smešnu
ti si vatra na poljani koju deca lože
pa zaboga ljubio si jednu lepu ženu neutešnu
i sad
možeš
ako treba
i bez svoje
kože

Ne ljuti se na sudiju i presudu smešnu
imao si lakih krila pune štale
pa zaboga ljubio si jednu stvarno lepu ženu grešnu
i sad moraš
niz potoke
niz orlove
niz
kristale.


Pesma o Aninom povratku sa letovanja

Vratila se sa mora moja cigančica pocrnela
pocrnela kao afrička kraljica
baš me briga što je tamo na moru jednog
dripca iz Pančeva ljubila
sad je važno da se ona meni vratila
jer ima na moru opasnih morskih pasa
ima na moru mornara ima na moru alasa
mogao je neko kolena njena da mi otme
za spomenik u svome gradu
mogli su gusari mogli su mangupi da mi je ukradu
pričaj mi kako je bilo kako izgleda more
ima li more mlađeg brata je li more protiv rata
voli li more bure svežeg piva ume li more da pliva
kako ljube francuzi cigančice moja ljubljena moja ženo?


Kako Ana dijalektički traje u meni

Ana je bila cvet
ana je bila divlja krava
ana je uvek pozivana kad treba
neko carstvo da spašava

Ana je učestvovala u osvajačkom pohodu dece
na grobove očeva
ana uveče zalazi
ana izjutra izgreva
ana obično plače
kad mene pojede medved u velikom gradu

to su čuli mladići
iz susednih bratskih zemalja
pa mi je svake noći
četrdeset puta ukradu.


Prva pesma čovekova

Miroslavu Egeriću

Ovih dana ovih dana
ja i moja žena
gradimo sebi prvo dete
oooh
da nas vidite samo
kako jedno na drugo kidišemo
kao u doba očeva granate
poljupci lete
pljušte
lete
to nas dvoje rešavamo Pitanje Svetsko
to se mi sa čovečanstvom solidarišemo

ženo moja
oh
ženo moja
pojmiš li šta se noćas
u ovom prozaičnom sobičku zbiva
to mi zi ničega iz ničega
joj iz ničega
gradimo čoveka živa
čoveka
to je nadrealista što žedan kad je ptice lovi
mangup što u svome telu krompir seje
spadalo koje otadžbinu proda
ringišpil u brod prekuje morem plovi
onaj fantastican što reči ume da izgovara
pa to je onaj što na zemlji jedini ume kuće da zida
i da ih nikad dovoljno lepe ruši
znaš ti tu gladnicu što sa vulkanima druguje na dnu mora
onaj što strašno mnogo psuje pije i puši
ženo moja
još iz tebe svetlost dubrovnika muca
trijumf morske soli
pronašao sam, ura:
tvoja su kolena gorka
kao obrazi gvozdene rude
ali čuj reči
kojima darivam ljude;
hiljadu poljubaca treba za prćasti nosić samo
taj veličanstveni izvor slina
a koliko ljubavi za ruke rebra noge
a tek za one stvari
ženo moja hrabro jurišaj na me
iako sam ovako nezgrapan i čupav

ne štedi poljupce za budućeg fantastu
poljupce za našeg sina

Snevam:
u proleće
tatinu curicu
van dana i gradske buke
daleko od škole tate mame
odmami poljsko cveće
kad tamo u parku na klupi jedan je međed čeka
taj dripac toliko drzak da moju ćerkicu ljubi
a on je ljubi ljubi
otima se ona
al
ne odustaje momak grubi
bude pod njima mnogo trave svelo
a negde u ponoć njeno se otvari telo
u njemu
joj
al moram priznati da je to posao nekog velikog boga
počinje avantura čoveka još jednoga.

A mamin dečko
preskače zidove gradske
i progone ga seljaci što krade njihovo voće
ali on krade jer on je muško i tako mu se hoće
i šta mu ko može
neka sav svet iskoči iz kože
jer on će jednoga leta u polju
u vihoru ratnom na užarenoj morskoj plaži
jednoj lepotici bezobrazno
VAŽI LI
NE VAŽI
pokaži joj sine moj pokaži
oooh
za tvoju snagu
na životinju noćas gladnu liči tvoj tata
a tvoja sirota majka
od prevelikog straha
s njim se u koštac
hvata.


KAKO ANA REŠAVA UKRŠTENE REČI

Kakve su njene namere,
kad sve druge sahranjuje,
samo mene oživljava?

Ima li, Ana, stvarnog razloga
da tako lepo spava?

Priznajem Pesnika,
al, znam:
niko ne može
žešće da opravda vazduh
od njene tamne kože.

Kad Ana plače!
(o ne lažem vas)
to je lepše
od voća!
Od kiše!
Od... rakova na žaru!
Od... čega god hoćete!
Od ptice u galopu!
pa nisam ja valjda vica radi
prokockao celu evropu!

A kad se svlači!
Slobodan i proklet prisustvujem
(a ne znam kako da preživim)
najvećem čudu u svetlosti!
Zaklinjem se:
da bih tebe ogrejao,
Ana, zapalio bih i svoje kosti.

Kad lađu crta! Kad ječam seje!
Kad objavljuje rat! Kad se smeje!
Kad školjke hrani! Kad se prehladi u lovu!
Kad čita magnet! Kad kupi haljinu novu!
Kad pije pivo! Kad iznenada dođe!
Kad ljubi proleterske vođe!

Kad je moja desna ruka!
Kad je grčka azbuka!
Kad sanja cveće!
Kad NEĆE!

Sećanje na Nepojmljivog Dečka
uvek će moći vatru da zameni:
zato su mi oblaci zeleni, pa zeleni!
Pa rumeni!

Pa kad se vokali spoje!
Dragi Bože,
usijane glavurde moje!

Ja mogu na njenoj usni da spojim more s cvetovima!
Mogu u njenoj državi da budem referent za kišu!
Mogu pod njenim prozorom da imitiram dunav,
il neke druge vulkane,
mogu da se zakunem
u sve što imam,
i nemam,
da svet postoji zbog Ane.

Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava -
ima li Ana
stvarnog razloga
da bude tako lepa kad spava?

I cvetovi i puževi i englezi
svi već znaju:
ona poljupcem može
od svake bolesti da izleči!
Ali ja nju naj, naj, naj volim
kad spaja svetlosti,
kad rešava ukrštene reči.

Ona to izvodi kao da se igra!
A meni izgleda kao da svet stvara!
Ko Vergilijev najmlađi konj:
u jednoj ruci drži svet,
a drugom ga osvetljava!
Traži se, na primer, reč, koja može
vodu da pije,
samu sebe da izgovara,
da gori,
da leti,
i da spava.
Neka reč
koja nije kao ostale reči:
reč koja ume da rešava ukrštene reči!

Tada nastaje mala drama:
voda otiče za svojim obalama:
Ana, naga,
na mom dlanu,
večnost osmišljava!
(A mogla bi baš nju briga da se razboli
ili da spava.)
I dddok je tttako
ooo opasnu
ddddržim u zzzz zagrljaju
rrrreči se
reči se
sssssame rrrrrr
rešavaju!

Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava?
Što se bar ne pokrije kad spava!?

Izvor: http://users.panline.net/~alexx/brana.htm



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti

Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad



offline
  • CHE 
  • Ugledni građanin
  • Pridružio: 19 Sep 2004
  • Poruke: 443
  • Gde živiš: tu i tamo...

A sto si ti tuzna? Jel sto su te pesme rastuzile ili su "tuzno glupe" za tvoj ukus?

offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti

Sad Sad me ovo pitanje rastuzhi...

Pogodilo me...... svashta neshto......... bWe Smile

offline
  • mo 
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 26 Sep 2007
  • Poruke: 6

muka mi je povracacu, hej covek je preneo bolje ideje koje pre oplemenjuju, a ne bedace, hajde ljudi sredite se. pobogu brateee.

CHE ::A sto si ti tuzna? Jel sto su te pesme rastuzile ili su "tuzno glupe" za tvoj ukus?

Dopuna: 26 Sep 2007 12:16

ipak, udjoh ti u trag s, moj s,

da li devojka, da li krin da li mac, cistotom svojom prethodivsi zoru zaspase u kutu oka ti...

zasto ne podeli ovo sa mnom ranije, ti zlobno dete...

iako se bas na danasnji dan brana pozdravio sa nama pa sad u najboljem drustvu gore, na miru promislja i poje...
ja ne mogu a da ne se ne vratim na rastka i putnika.

ipak, brana bar danas treba da se iscitava, i stoga - dosta mi je ane, saljem vam moc govora...

...a kad se probudim (i to je priznajem nepojmljiva moc), vidim drvo mogu da kazem drvo, vidim sunce i mogu da kazem sunce, vidim sina covekovog i mogu da kazem decak, garson, maljcik.... Pa bi se u polju mesale nase bronzane reci. I svi bi se cvetovi u polju okrenuli, neki bi se cak i iz zemlje iscupali jer iz udaljenih krajeva su a hteli bi da cuju taj divni nesporazum.... Decak, maljcik, garson, decak maljcik, garson...

Ne)prolaznost: Branislav Brana Petrović (1937-2002)
Odlazak pesnika predosećanja
Pesnik Branislav Petrović preminuo je u Beogradu u 65. godini, posle duge i teške bolesti. Petrović je rođen u Bjelušu (1937), kod Užica, matematičku gimnaziju završio je u Čačku, u Beogradu je studirao na Pravnom fakultetu, ali je diplomirao na Filološkom, na odseku za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik.


Moć govora

Odlaskom Branislava Petrovića završen je 20. vek srpske poezije; sada nastupa neumitna starost

Davno, ima tome četrdeset godina, dobili smo batine zbog Brane Petrovića. Uzrok je veliko zidno ogledalo. Brana je posle bitke, u slobodnom pesničkom prepevu, prosečnoj kafanskoj tuči dao mitske razmere i estetsku dubinu, srazmernu modricama iza tamnih naočara. Napisao je poemu o bokserskoj umetnosti.
Evo kako je bilo.
Posle usmenih novina u Rumi, ljubazni domaćini odvode nas na večeru u kafanu "Srem". Iz razloga popularnosti, Brana Petrović dobija počasno mesto. Ogledalo je na zidu, nasuprot pesniku. Petrović se ogleda, mlad i slavan, ogledalo mu dvostruko uzvraća slavu, provocira na samoljublje. Utom stiže piće. I Petrović čini - šta? Levo orijentisan, solidaran s kafanskim masama, naručuje deset pakli niške "morave", istresa cigarete na sto, zatim ih baca okolo, sa usklikom autentičnog proletera: "Puši radni narode, Petrović časti!"
A te večeri, kao za pakost, sedeli su u kafani "Srem" neuposleni provincijski bokseri; ona vrsta što se na ringu uspava u prvoj rundi, da bi se probudila tek na javnom mestu, gde bez rizika, osrednjim ručnim radom, može da povrati samopouzdanje... I bokseri u Braninoj samilosti prema radnom narodu vide šansu za bezbolnu afirmaciju, šalju najkržljavijeg među njima - muva ili bantam - da pesnika opomene: "Odmah da si, burazeru, te cigarete vratio u kutiju!"
Petrović nema kud, pa nastavlja ofanzivno: "Šta može bokser pesniku! Ima li išta jače od večnosti..."
Utom oglasiše fajront. Mi brzo, bokseri brže, blizak susret na pustoj ulici bio je neizbežan. Milicionar je dunuo u pištaljku tek kad su bokseri zadovoljili svoj nagon i pobegli. U stanici milicije Brana je pospanim milicionarima pretio da će ih ražalovati i poslati za konjušare na Šar-planini.
Za nama, još neoporavljenima, u Beograd je stigla i prekršajna prijava...
Taj čovek, Brana Petrović, sam je bio jedan pesnički pokret sredinom minulog veka. Shvatio je moć govora - tako je naslovio i svoju prvu zbirku - i hrabro je u srpsku poeziju uneo dotad nepodobne i nepevljive reči i teme. Ubedljiv i vešt na estradi, grmeo je:
Na ulazu u gradilište vatra, naoružana cvetom, stražu čuva.
Mrtvi ne mogu unutra, život je ulaznica.
Pakleni teror projekata i skica...
I tako dalje. Onda bi snizio ton:
U podne, kad bi žena htela, ti komšiju zoveš da igrate šaha...
Posle je postao prestrog prema sebi. Objavljivao je ređe i govorio manje. Bio je sve samlji - još jedan naslov pesničke zbirke - pisao je u tišini. Tek će se istražiti šta je iza njega ostalo, a ono što je ostalo sigurno je vredno, jer se u ćutanju krije najvrednije. Odlaskom Branislava Petrovića završena je mladost srpske poezije 20. veka; nastupa vreme neumitne starosti.
Uprkos kalamburima, provokacijama, alkoholu i slobodnom ponašanju pred javnošću, Petrović je bio blago konzervativan i stidljiv čovek. Umeo je duboko da se izvini. Ispadi su bili odbrana od bolećivosti prema svetu, neka vrsta fasade pred strahom da se pokaže ljubav i pažnja koju je sobom nosio. Bliski su osećali tu plemenitu i lomljivu dušu; bio je istinski voljen od probranih prijatelja i od jedne žene. Često je citirao starog profesora iz čačanske gimnazije, Rusa - emigranta, kome je neko obnoć posekao ruže u bašti. "Ne žalim ja ruže", govorio je Rus, "žalim tog čoveka".
Branislav Petrović je isticao da je život definitivno čudo; i cvet, i mrav, potok i prepelica delo su Božje promisli. Da nije postao pesnik, verujem, bio bi pčelar!
Stizale su ga nagrade, iako se nije gurao oko njih. Kad je dobio oktobarsko odličje grada Beograda, samoironično je govorio da je sada toliko moćan da može sve: "Tražiću da igram u Crvenoj zvezdi. Za fudbal je, burazeru, potrebno iskustvo, a ja ga imam!"
Ipak su ostala ogrešenja drugih. Za najznačajniju pesničku pojavu sredine veka nije se našlo mesto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. U te klupe ušli su i neki skromnijeg dara, ali podobnije naravi. U kafani su mu govorili: "Nemaš ti visinu za Akademiju!" Dobro je podnosio taj vic...
Ponekad bi mu se oteo kakav sarkazam na račun intelektualaca: "Srećom, pod Turcima nije bilo intelektualaca, inače bismo još bili pod Turcima!" A sam je bio autentični intelektualac, mnogo je čitao i mnogo je znao, i sve to je sažimao u lucidnu misao i lekovit humor. Do smrti je, rekoh, verovao u život.
Brana Petrović je bio jedan od retkih srpskih pisaca koji je umeo da piše za novine. Njegovi tekstovi u NIN-u bili su praznik za ovoga koji ovo beleži, ali i za najširu publiku. Mučio se, da bismo ga čitali s lakoćom. Birao je reči i pedantno ih vodio poenti, svestan moći govora i duha. Kad se umorio i razboleo, s prijateljima je telefonom održavao vezu, raspitivao se za život napolju.
Bolest je nosio dostojanstveno.
Nikad se nikome nije žalio, zato nas je ta smrt iznenadila.
Bio sam u Aleji zaslužnih građana, gde Petrović sada počiva, s mišlju kako dođu godine kada čovek poznaje mnogo više mrtvih ljudi koji su mu bili važni, nego živih. Na groblju je tiho, nigde nikoga. Lisje žuti, dole veće pada. Brana spava...
***
Bolna je to čast: dogodilo se da se baš ovim tekstom, zbog odlaska na novu dužnost, opraštam od čitalaca NIN-a, uz iskrenu zahvalnost na strpljenju i ljubavi. Ako se kad god neko osetio povređenim, molim za oproštaj. Čovek je sazdan i od slabosti.

nin.rs/2002-10/03/25300.html

offline
  • Pridružio: 09 Okt 2007
  • Poruke: 62
  • Gde živiš: idvor

Poezija Brane Petrovica...Zaista odlican pesnik...

Dopuna: 09 Okt 2007 22:59

Predosecanje buducnost

Njihove su noci krvave i dolge
jaogde su sada
burlaci
sa
Volge
u
serbiji sebri
svuda
ista tuga
Istorijo strasna!
Bolna!
I
preduga...


Prolece je opet!
Kisa poljubaca!Ljubeci me
ljubis
buduceg mrtvaca...
O reci mi, reci!
Da li si u stanju
da zamislis moju
glavu k'o lobanju...

offline
  • tuzor  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Sep 2007
  • Poruke: 4115
  • Gde živiš: U Kraljevstvu duha

***

Prihvatih dar koji su mi dali
bogovi da bi me uz pesme proždrali

Od gozbe do gozbe tumaram po dobu
(juče sam pevao na sopstvenom grobu)

U meni se pesnik s filosofom kolje
dobro biti neće - široko im polje

Pesnik za crno čudo prezire metafore
i laži
zato dok peva (takva je pogodba) filosof
stoji na straži

Filosof stražari po najvećem mrazu i
drhti kao prut
zauzvrat mu pesnik
kroz najcrnje tmine
svojom ludom glavom
osvetljava put

jer šta su drugo do rođena braća
filosof i pesnik - dva gola golaća

Jer šta su drugo do zidari sveta
pesnik i filosof - dva čista deteta

Juče su se tukli -
te njihove tuče
moraće bogovi
napamet da uče!

Dopuna: 11 Okt 2007 21:41

KUD MINU ZVEZDA

Kud minu zvezda, signal večne tmine,
zvezda što se rađa kad čovek premine?

Prostori strašni i ponori sivi,
odajte tajnu zašto čovek živi.

Il munja što se s ludim gromom svađa,
zna zašto se čovek na tom svetu rađa?

A već kad je jednom tako divno rođen,
šta mu bi da ode, žiznji oslobođen!

Na putu kroz Večnost, ko zna šta sve čeka,
nevičnog Beskraju sirotog čoveka.

Dopuna: 09 Nov 2007 17:35

***

Не умем да живим а живи ми се
кад умрем родићу се чини ми се

О боже боже шта учини твој син
ти му даде лиру он је окачи о клин

И јаукну страшно ко нико пре њега
одричући се и песме и себе и свега

Србија је земља у којој за пића
песнике туку за нова открића

Кад постигнем циљ и доспем у тмину
нек се зна да нисам им`о отаџбину

Време је свемоћно оно звезде меље
да се зна да нисам им`о родитеље

Па и мајку своју најсветију зору
сам сам измислио као метафору

Мајку то сазвежђе што кроз бескрај броди
дуго сам молио да ме живог роди

И родила ме живог ко жаруљу
ал ме без оружја пустила у руљу

И будући да сам први пут ван тмине
не умедох да се браним од светине

И дотле је дошло о мајко опрости
враћам се натраг у тебе кроз кости

Само сазвежђа мудра памте у свом сјају
како ми је било тесно у бескрају.

Dopuna: 09 Nov 2007 18:02

ДОБРОВОЉНИ ПРИЛОГ
ЗА НАЦИОНАЛНУ ИСТОРИЈУ


Припустили на жену су пчелу,
заражену пољупцем демона,
и сад трчи, вриштећи, по селу,
и насрће на старца Егона.

Старац Егон, вичан умирању,
живо пиле чупа у дворишту –
баца пиле и насрће на њу –
сад су најзад на свом Губилишту!

Исто тако кад је себар Лука
за Душана реко да је псето –
седам нових измислише мука
и мучише Луку цело лето.

Пребише му и ноге и руке –
Душан лично пи његове крви –
сада Душан лежи поред Луке –
Давно су их измирили црви.

А Јелена, Душанова жена,
витка, ко млад витез стегоноша,
криком себра тајно обљубљена,
роди цару нејаког Уроша.

Нејак Урош, као сви нејаки,
злочин узе себи за заставу,
ал стигоше коњаници лаки,
жедни славе, по његову главу.

Слуга неки по имену Лазар
скупи војску, влахе и ратаре,
народ неук, несрећан и храбар,
добра гозба беше за Татаре.

Гостише се неколико дана,
ко гаврани кад стигну стрвину,
неки Милош уби им султана –
добро дошло султановом сину.

Он обнови таму и поноре
које Душан у Закон унесе,
и забрани свитања и зоре,
и начини сунце да обесе.

Неки Вишњић, после много лета,
у невиду своме сунце нађе,
и рече му: БУДИ ВОДИЧ СВЕТА!
И гле: Сунце не уме да зађе!

И гле сунце не уме да зађе,
усред ноћи смртоносно жеже –
јадни Егон не може да нађе
док му жена хлаче не одвеже.

А те хлаче страшно запетљане –
жена кида зубима канаве –
кад у њима! – две прастаре ране –
дивни знаци старе српске славе.

offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18429
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Ovu pesmu sam postovao već na temi ''Poezija spomenara'', ali nikada nije višak, pogotovo što ova pesma nije objavljena kao deo zbirke, već u dnevnim novinama:




KADA TE OSTAVI ONAJ KOGA VOLIŠ

Kada te ostavi onaj koga voliš.
Kada te ostavi onaj koga voliš.
Kada te ostavi onaj koga voliš.
Kada te ostavi onaj koga voliš.

Prvo osetiš jedno ništa
Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.

Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.

Idem da prošetam.
Gde češ po kiši?
Ja volim kišu.
Ponesi kišobran.
Ne treba mi kišobran.
Pa idi onda kad si luda.

I šetaš. I šetaš. I šetaš. I šetaš. I šetaš. I šetaš. I šetaš .I šetaš...
I svi gledaju kako šetaš.
I kisneš. I kisneš. I kisneš. I kisneš. I kisneš. I kisneš. I kisneš. I kisneš...
I već ti je bolje.
I ne boli te ništa.
I ne boli te ništa.
Samo malo...ništa.

offline
  • tuzor  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Sep 2007
  • Poruke: 4115
  • Gde živiš: U Kraljevstvu duha

ОСЕЋАЊЕ БУДУЋНОСТИ

Судиће нам будући људи.
Као што прави син оца волети не сме.
Већ видим судију, насмешен, правично суди,
без милости за нашу јаву, наше песме.

Ловећи нове магнете и руде
судиће светлости кроз коју ходимо.
Дивни наследници, строго ће да суде -
осудиће нас да се поново родимо.

offline
  • Pridružio: 29 Apr 2008
  • Poruke: 90
  • Gde živiš: ...ni na nebu, ni na zemlji...

Jeste dodju meni


Jeste dodju meni moje lude bubice
jeste salete me neke crne ulice
al
zato ces ti kao stara kucka
skapati jednom posle dobrog rucka

Jeste posasave kadkad moji damari
jeste spopadnu me uzasi i darmari
al
Ti si za mene procitana knjiga
i ko te sad cita bas je mene briga.

Jeste mnogi pamte moje pjane zore
jeste o meni se prica sve najgore
al tebe vise do jutra ne ceka
pesnik koji te za noc voleo dva veka

Jeste jesam sirio lazi kao gubu
jesu mene mrtvog videli u klubu
al'
kao i uvek kad god sam to hteo
cim je svanulo ja sam oziveo.

Sad u sumskoj kuci zbratimljen sa sumom
porucujem trista cajeva sa rumom
al to je samo slucajno (onako )
jeste
to je zato da ne bih zaplakao.

I moram ti reci vec senulim umom
dobra stvar ti cajevi sa rumom
jos
da si tu
zveri
moja
davna

bila bi to cajanka nepojmljiva
slavna!

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 821 korisnika na forumu :: 39 registrovanih, 5 sakrivenih i 777 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, Andrija357, Arahne, Areal84, Atomski čoban, Bane san, bigfoot, bobomicek, cenejac111, cifra, Dorcolac, DPera, Duh sa sekirom, Georgius, Još malo pa deda, ladro, Mcdado, mile23, Milometer, MiroslavD, Mixelotti, mkukoleca, powSrb, procesor, raptorsi, Ripanjac, S2M, sasa87, shone34, Srki94, stegonosa, Stoilkovic, suton, Tvrtko I, Vlad000, vladaa012, vladetije, Zoca, zziko