Anegdote sa poznatim ličnostima

1

Anegdote sa poznatim ličnostima

offline
  • Pridružio: 14 Okt 2008
  • Poruke: 607

Evo jedne koju sam čula, a vezana je za poznatog komediografa i satiričara iz 19. veka, Branislava Nušića.
Branislav Nušić nazvao je neku gospođu kravom i zbog toga dospeo na sud.
Sudija mu je odredio novčanu kaznu koju je on, naravno, platio. Pre nego se raziđoše on upita sudiju: "Gospodine sudijo, a kada bih ja kravi rekao da je gospođa, da li bih i onda bio kažnjen?" "Naravno da ne biste bili kažnjeni u tom slučaju", odgovori mu sudija. "Do viđenja gospođo", odgovori Branislav Nušić i napusti prostoriju.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 18429
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Kada je Nušić jednom dockan došao kući, žena ga je čekala ljuta pitavši ga : ''Znaš li ti koliko je sati''. On je spokojno i hitro odgovorio: ''Deset''. U tom momentu sat je izdajnički otkucao jedan sat posle ponoći, na šta je žena pobednički pitala: ''A ovo? Šta ćemo s ovim jedan?''. Nušić je još prisebnije odgovorio: ''Šta hoćeš? Da ti kuca nulu?''



offline
  • -
  • Sanjar
  • Pridružio: 09 Jul 2010
  • Poruke: 2484
  • Gde živiš: u prostoru između dva tona u dobrom riff-u

offline
  • Pridružio: 28 Feb 2010
  • Poruke: 20

Na dvoru pruskog kralja Fridriha II bio je kompozitor i dirigent Josef Kvanc, čovek za koga se pričalo da ga ništa ne može iznenaditi niti iznervirati. Kralj je to hteo da proveri i pred jedan koncert je krišom uzeo note i krupnim slovima napisao :"Kvanc je jedan magarac !" a onda stavio i svoj potpis da ne bi bilo sumnje u autora te tvrdnje. Dirigent je došao na svoje mesto, pročitao šta piše i mirno dao znak orkestru za početak. Vladar je sačekao par trenutaka a onda ga prekinuo:
- "Da li ste pročitali šta piše na vašem notnom papiru ?"
- "Da, Vaše Veličanstvo !"
- "I niste se uvredili ?"
- "Ne, Vaše Veličanstvo !"
- "E, pa onda to pročitajte pred svima !"
- "U redu Vaše Veličanstvo. Dakle, ovde piše: Kvanc je JEDAN magarac, Fridrih DRUGI !"

offline
  • Pridružio: 20 Nov 2010
  • Poruke: 424
  • Gde živiš: Iza 7 brda i 7 mora....

Kralj Luj XIV odredio je svom kompozitoru Kuprenu (1668-1739), čuvenom klavsenisti koga su prozvali Fransoa Veliki, kraljevsku platu, ali i isto takav porez! Tako je umetnik bio prisiljen na štednju. Kivan na Kralja-Sunce, Kupren nije želeo da mu pruži ništa više od onoga na šta je službeno bio obavezan. Jednog dana, kralj ga je pozvao na partiju karata. U strahu da ne izgubi još koji dukat, Kupren se ovakvim izvinjenjem ujedno oslobodio i svih budućih sličnih poziva:
- Veličanstvo, jako mi je žao, ali ja ne razlikujem kralja od žandara!

Kao što je pisao opširnu muziku, tako je Hendl (1685-1759) imao i džinovski apetit. Priča se da je jednom seo u gostionicu, i naručio šesnaest raznih jela i uz to vino i pivo. Gostioničar je primio narudžbu, spremio sto i – čekao.
- Na šta čekate? – nestrpljivo ga upita Hendl.
- Na vaše društvo, gospodine
- Društvo? – začudi se kompozitor. – Društvo, to sam ja

Jedno vreme Hendl je imao finansijskih teškoća, pa više nije mogao gostima da pruži bogate trpeze. Sedeći, tako, jedne večeri u svojoj kući, okružen prijateljima, Hendl naglo ustade i reče:
- Moram da zapišem jednu divnu temu kojam mi baš pade na pamet. Oprostite, moram smesta da je zabeležim – i otrča u svoju sobu.
Prijatelji su ga jedno vreme čekali, ubeđeni da se Georg Fridrih prepustio komponovanju, ali kada su zavirili, našli su ga za stolom kako se služi pečenjem.

Gluk (1714-1787), koji je dobar deo života proveo u Parizu, gde je i komponovao glavne opere, prisustvovao je jednom prilikom predstavi u Italijanskom teatru. Pevao je čuveni kastrat Kafareli i oduševio publiku. Još dok je trajao frenetičan aplauz, neko upita Gluka:
- Gospodine, šta biste vi dali da pevate kao Kafareli?
- Ni gram onoga što je on dao! – odgovori Gluk sa smeškom

Jaša Hajfec, možda najveći violinista XX veka, prvi put se našao u Parizu 1920. godine. Imao je tek devetnaest godina, a posle nedelju dana u Londonu, ovim se nastavljala njegova prva evropska turneja na kojoj je glas o njegovom čudesnom sviranju stizao već pre njega.
Jašin francuski menadžer jednoga jutra saopštio mu je, sav zadovoljan, kako je upravo "prodao" privatan koncert za naredno veče, što znači dodatan prihod.
- Nemoguće – reče Jaša – sutra imamo karte za Foli Beržer
Taj čuveni pariski kabare u ono vreme bio je prava senzacija. Ali, menadžer se nasmejao i "izvukao" svoj glavni adut: Amerikanka je voljna da plati punu Jašinu cenu kao za javni nastup, pa Foli Beržer može i da sačeka. Ali, Jaša je bio uporan.
- Nemamo drugo slobodno veče u Parizu – mislio je, naravno, na sebe i Samjuela Čozinofa, violinistu koji ga je pratio na svim turnejama te godine.
- Ali – zbunjeno će menadžer – ja ne mogu da kažem gospođi Klark da nećete da svirate za nju samo zato što želite u Foli Beržer!
- Onda joj kažite – mirno će Jaša – da ste pogrešili u vezi moje tarife: ona iznosi 1500 dolara za javne koncerte, ali privatni koštaju dvostruko. To će je odvratiti. Svakako neće hteti da plati 3000 dolara. Tako ćete spasti svoj obraz, a mi ćemo poći u Foli Beržer – zadovoljno je završio Jaša.
Ali, sledećeg jutra menadžer se pojavio i svečano objavio da je gospođa Klark prihvatila i ne trepnuvši! Tako nije bilo druge nego da se vrate karte za Foli Beržer, što je tvrdoglavi Jaša Hajfec teška srca prihvatio.
Te večeri našli su se on i Čoznof u hotelu "Mažestik" u apartmanu stare gospođe. Pored nje koncertu je prisustvovala njena četrnaestogodišnja unuka koja je sve vreme stidljivo gledala u pod i njen učitelj violine, gospodin koji je u svakom predahu uzdisao kako je "divno" ili "veličanstveno". Ceo koncert potrajao je manje od pola sata, onda su se oprostili i izašli. Jaša je uzdahnuo:
- Da sam znao da ćemo ovako brzo obaviti, mogli smo da stignemo u Foli Beržer makar na drugi deo predstave...

Na premijeri opere "Tajni brak" u Beču 1792. godine, kompozitoru Domeniku Čimarozi (1749-1801) priđe neki mladi slikar i laskavo primeti:
- Ja smatram da vi nadmašujete i Mocarta!
- Ja nadmašujem Mocarta? – ljutito poskoči Čimaroza – Mladiću, šta biste vi mislili o čoveku koji bi bio toliko bezobrazan i glup da tvrdi kako ste vi bolji od Rafaela!

Ipak, ova opera, Čimarozino najbolje delo, doživelo je na pomenutoj premijeri senzacionalan uspeh, pa se dogodilo nešto nezapamćeno do tada, a i posle. Car Leopold II bio je toliko oduševljen da je posle premijere odveo u dvor Čimarozu i sve izvođače, pogostio ih, a onda ih sve ponovo odveo u Operu gde su ponovili celo delo iz početka!

Ima kompozitora koji su komponovali na neobičan način. gluk je najradije stvarao sedeći za čembalom napolju, na suncu, uz ledeni šampanjac. A Čimaroza je voleo da komponuje u veselom društvu, uz dosta žagora i galame, dok je pakosni Paizijelo pisao note – isključivo u postelji!

Neki mladi kompozitor doneo je jednom prilikom, sav ponosan, Feliksu Mendelsonu (1809-1847) svoju partituru sa naslovm "Prva simfonija".
- Da li vam je to prvo delo takve vrste? – ozbiljno ga upita Mendelson.
- Jeste, maestro!
Mendelson mu vrati note i ne pogledavši ih:
- Dođite opet kada napišete dvanaestu. Ja sam komponovao dvanaest simfonija dok sam se usudio da nad trinaestom napišem broj jedan.

A kada je Betovenu (1770-1827) njegov brat, koji se naglo obogatio špekulacijama poslao vizit-kartu na kojoj je pisalo "Johan van Betoven, posrednik nekretninama", kompozitor mu je odgovorio sa "Ludvig van Betoven, posrednik mozga".

A evo kako se snašao Franc List kada je na njegov koncert u jednom nemačkom gradiću došlo jedva dvadesetak ljudi:
- Dame i gospodo – obratio im se veliki umetnik savlađujući svoje razočarenje – srećan sam što vas vidim i obećavam da ću vam svirati kao nikad ranije. Ali, ova sala je isuviše velika za naše malo društvo. U salonu hotela gde sam odseo postoji odličan klavir i ja predlažem da svi pođemo tamo.
List je u hotelu za celo društvo naručio bogatu večeru i, na radost slušalaca, svirao do zore.

Đuzepe Verdi koji nije voleo popularnost i reklamu, a posebno su ga ljutili skupljači autograma, umeo je da bude čak i neprijatan s njima. Tako je nekoj mladoj dami koja mu je uz autogram tražila i nekoliko reči posvete, napisao: "Dobra deca ne treba da čačkaju nos i da lažu, a dobro vaspitane dame ne treba da traže autograme. Bolje neka skupljaju ljubavna pisma."

Ignjac Jan Paderevski, veliki poljski pijanista i državnik (bio je predsednik prve poljske republike 1919) najveća je legenda posle Lista. Svojim velikim oreolom od kose, svojim romantičnim i uglađenim ponašanjem, svojim, govorili su neki, gotovo opipljivim magnetizmom, za veliki deo zemaljske kugle, predstavljao je samo oličenje vrhunskog pijaniste.
Kada ga je slikar Bern Džons video u Londonu kako šeta ulicama, odjurio je prijateljima i ispričao im da je video arhangela koji je sišao na zemlju. Ubrzo posle toga bili su predstavljeni jedan drugom i, kao rezultat, nastao je čuveni portret Paderevskog.
Žene su prosto ludovale za njim, "padale u fras" kad ga ugledaju. One su stajale u redovima samo da ga u prolazu vide, možda i dotaknu, dočekivale su ga i ispraćale na peronima i pristaništima. Često se dešavalo i da obožavateljke u pismima mole Paderevskog da im poklonim pramičak svoje veličanstvene kose. Kada je jedan prijatelj upozorio pijanistu da će, nastavi li da uslišava takve želje, ostati bez kose, ovaj mu, uz zločest osmeh, odgovori:
- A ne. Neću ja ostati bez kose, nego moj pas.

[iz "Politikinog zabavnika", #2014, 3. VIII 1990.]



Luju Šporu, velikom violinisti, kompozitoru i dirigentu XIX veka obratio se neki mladi kompozitor sa molbom da Špor pogleda jednu njegovu partituru i kaže mu svoje mišljenje. Posle izvesnog vremena mladić je ponovo došao, a Špor mu reče:
- U vašoj partituri ima mnogo dobrog i mnogo novoga...
- Zaista! – ushićeno će mladić.
- Da, - nastavi Špor – samo, ono što je dobro nije novo, a novo nije dobro.

Operom "Strelac vilenjak" Karla Marije fon Vebera (1786-1826) Nemačka je dobila svoju prvu nacionalnu operu. Premijera, 1821. godine u Berlinu, doživela je ogroman uspeh. Brzo se našla na repertoarima svih nemačkih gradova. Hajnrih Hajne, čuveni pesnik, zabeležio je u to vreme: "Iz svih kuća čujem melodije iz opere i svako zviždi sa sopstvenim varijacijama. Ja skoro verujem da je i psi na ulici laju".

I Vagner je bio ushićen Veberom i to još kao osmogodišnjak, kad je u Drezdenu 1821. prvi put čuo "Strelca": "Čim sam savladao prve vežbe na klaviru, počeo sam tajno da učim uvertiru iz "Strelca vilenjaka". Moj učitelj me je ulovio u tome i rekao da od mene nikada ništa neće biti. Imao je pravo, čitavog života nisam naučio da sviram klavir", zaključio je Vagner.

Jednom je List bio pozvan da diriguje u provincijskom Altenburgu. Na probi je oboista svirao uvek suviše jako. Konačno se List naljuti:
- Zar vi uopšte ne znate da svirate tiho?!
- Maestro, kada bih ja znao da sviram tiho, ne bih bio ovde, u Altenburgu. – tužno će oboista.

Na jednoj probi Vagnerove opere "Majstori pevači", dirigent Hans Rihter je do besvesti ponavljao jedan solo sa hornistom, dok ovaj najzad nije odsvirao kako treba.
- Tako, dragi moj, sutra uveče tačno tako da odsvirate!
Hornista mirno odgovori:
- Sutra imam slobodan dan. Doći će moj kolega.

Gustav Maler (1860-1911) bio je direktor Bečke opere od 1897. do 1907. i za to vreme podigao je do neslućenog sjaja. Maler je voleo savršenstvo: večito nezadovoljan, stalno je doterivao svoja dela čak i kada su već bila štampana. Savršenstvo je tražio i od drugih. Tako je jednoj pevačici čiji je glas "popustio" dao otkaz, iako je znao da je ona miljenica cara Franje Josipa. Međutim, ubrzo se pojavio izaslanik njegovog carskog veličanstva i naredio:
- Ona ima da peva!
- Dobro – odgovorio je Maler – ali ja ću na svim plakatima štampati pored njenog imena "po zapovesti Njegovog Veličanstva Cara"!

Kada je u Parizu postavljena Vagnerova opera "Tristan i Izolda", Debisi je pozvao svog prijatelja Kaplea da zajedno dođu na predstavu. Ovaj se opirao:
- Na kraju ću još početi da vagnerijanišem!
- Ne bojte se. – uzvratio je Debisi – Ta, zar niste do sada toliko puta jeli piletinu, a niste počeli da kokodačete!

Klod Debisi (1862-1918-) je, inače, bio očaram Vagnerom, a "Tristana" prosto nije mogao da se dovoljno nauživa. Kada je komponovao svoje "Popodne jednog fauna", delo za koje se inspirisao istoimenom Malarmeovom poemom, Debisi je zamolio svog učitelja Kamija Sen Sansa da pogleda partituru i da stavi krstić na mestima koja mu se ne sviđaju. Kada se posle nekoliko dana vratio po note, našao ih je bez ijednog krstića, sav se ozario od sreće, ali ga je Sen Sans brzo "vratio na zemlju" rekavši:
- Da sam stavio krstić na svim onim mestima gde sam zaškrgutao zubima, našli biste čitavo groblje!
Ovo, razume se, treba shvatiti samo kao duhovitu šalu, jer "Popodne" je u ono vreme dočekano kao iznenađujuće nova muzika, laka i prozračna, puna blistavih boja, a to je ostalo i do danas.

Takvo je i Debisijevo "More". Na premijeri te svoje kompozicije, autor je upitao kolegu Erika Satija kako mu se dopao prvi stav koji se zove "Od jutra do podneva na moru". Sati je kazao:
- Oko pola jedanaest je bilo zaista divno!

Mario Lanca je bio odličan pevač, ali slab glumac. Na jednoj probi ljubavne scene reditelj mu reče:
- Zašto ste tako ukočeni? Zar vi nikada niste vodili ljubav?
- Jesam – odgovorio je Lanca – samo tada nisam pevao...

Ništa manje slavni Karuzo na vrhuncu svoje slave nije prihvatao pozive da peva po privatnim prijemima. Ali, jednoga dana stigao mu je poziv jednog multimilionera sa priloženim čekom na takvu svotu da Karuzo nije odoleo i u zakazano vreme pojavio se u rezidenciji. Domaćin ga uvede u salon gde je stajao klavir. Na najveće iznenađenje umetnika, sem klaviriste nije bilo nijednog gosta. Pored klavira sedeo je samo još pas. Karuzo upita domaćina šta želi da mu otpeva, a ovaj reče da mu je svejedno. Pevač, još začuđeniji, pogleda u klaviristu, dogovori se s njim oko arije i – samo što je pustio glas pas poče užasno da zavija. Umetnik se uplašio, prekinuo pevanje, ali domaćin se samo nasmeja i reče:
- Gospodine Karuzo, moj pas zavija čim čuje muziku. Mene je zanimalo da li će možda pri vašem divnom glasu ipak da zalaje!

Poznati pijanista Vladimir de Pahman (1848-1933), rodom iz Odese, bio je čuven i po ponašanju na koncertima. Nije bilo retko da posle frenetičnog aplauza, de Pahman izgrdi publiku: "Ne, nemojte aplaudirati. Vi ništa ne razumete. Ja sam vrlo loše svirao. Odsviraću vam to ponovo i nadam se ovoga puta bolje..."

Poslednjih godina prošlog veka de Pahmana su smatrali za najvećeg Šopenistu, ali veliki deo njegove slave počivao je na budalaštinama i ispadima. De Pahman je na koncertima pričao, mrmljao, gestikulirao i propovedao. Bernard Šo je posle jednog njegovog nastupa napisao: "Gospodin Pahman je priredio svoj dobro poznati pantomimičarski koncert uz uzgredno prisustvo Šopenove muzike".

De Pahman je imao običaj da prima posetioce u nekoj užasno smrdljivoj kućnoj haljini: "Ovo je nekada pripadalo Šopenu" – objašnjavao je. Kada bi se jedna iscepala, pojavila bi se druga koja je isto tako pripadala Šopenu. Nosio je i čarape koje su pripadale Šopenu, rukavice koje su pripadale Šopenu, a verovatno i donje rublje koje je pripadalo Šopenu... Neki kolega napokon je De Pahmanu prišio nadimak – Šopenze, što je bila kovanica od "Šopen" i "šimpanze".

offline
  • Pridružio: 04 Dec 2008
  • Poruke: 4073

Pred koncert slavnog pijanistu Artura Rubinštajna posetio je u garderobi poznanik s molbom da mu obezbedi mesto u sali, jer su sve karte bile prodate.
- Ja mogu, zaista, da vam ponudim samo jedno mesto - odgovorio je Rubinštajn.
- Divno. A gde se nalazi to mesto? - radosno je zapitao čovek.
- Za klavirom.

offline
  • Stefan Mitrovic
  • Pridružio: 13 Jun 2011
  • Poruke: 368

Cane, pevac iz Partibrejkers-a Very Happy

"Muzika, stani...debela iskuliraj" (obraca se debeloj ribi koja se bacaka u publici"

kad su se dogovarali za turneju po Hrvatskoj iliti slično gde je Cane pitao: “A gde ćemo da spavamo, u Jasenovcu?”

Kad se neka debela cura u nišu popela na binu cane je posmatra, ona zastane i ovaj odvali "sidji sa bine debela, što stojiš, čekaš dizalicu"

Na koncertu u Sloveniji: “Šta je bre, Hrvati?”

Na koncertu u nekom selu: "Gde ste ratari, jel ste poneli motike?"

U nekom manastiru pred polazak, igumanu: “Oče, blagoslovite pa da palimo!”

Brejkersi svirali u nekoj vukojebini, i seljaci krenuli da ih gađaju kupusom, krastavcima, i raznoranim povrćem pa im je rekao : "Šta je seljani? Rodilo? Aaa?"

offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Navodno, anegdota sa Nils Borom:
http://naturelovesmath-en.blogspot.com/2011/06/nie.....-myth.html

"Opišite kako se može izmeriti visina nebodera običnim barometrom"
- bilo je pitanje na nekom ispitu iz fizike na Univerzitetu u Kopenhagenu.

Jedan od studenata je odgovorio:
"Oko vrha barometra zavežete kraj podužeg kanapa i polako spustite barometar sa krova nebodera sve dok barometar ne dodirne tlo. Dužina kanapa uvećana za dužinu barometra je, u stvari, visina nebodera".

Ovaj poprilično orginalni odgovor je do te mere iznervirao profesora, da je student pao na ispitu i bio isključen iz slušanja fizike na ovom univerzitetu. Student se pozvao na svoja osnovna prava sa obrazloženjem da je njegov odgovor neoborivo korektan, tako da je univerzitet imenovao posebnu nezavisnu komisiju koja je trebalo da oceni ovaj slučaj. Predsednik komisije je odlučio da je odgovor zaista bio tačan, ali da nije relevantan kao dokaz poznavanja materije, u ovom slučaju fizike. Da bi rešili pat situaciju, odlučeno je da student može da istupi pred specijalnu komisiju i da ima šest minuta da da usmeni odgovor na ovo pitanje, kako bi pokazao da poznaje osnovne principe fizike.

Pet minuta je student sedeo razmišljajući i ne progovarajući ni reč. Predsednik komisije ga je upozorio da vreme ističe i da ima još samo jedan minut da da odgovor na postavljeno pitanje. Na to je student odgovorio kako ima nekoliko izrazito relevantnih odgovora, ali da ne može da se odluči koji bi da da kao konačan odgovor. Još jednom mu je savetovano da požuri, posle čega je student odgovorio kako sledi:

- Kao prvo, mogli bi da ponesemo barometar na vrh nebodera, bacimo ga sa ivice i izmerimo vreme koje mu treba da dotakne tlo. Visina nebodera bi u tom slucaju bila H = 0,5g*t2. Jedino što bi se barometar u tom slučaju razbio.

- Ili, u slučaju da sija sunce, mogli bi da izmerimo dužinu barometra, izmjeriti visinu njegove senke, zatim izmeriti visinu senke nebodera i proporcionalnom aritmetikom izračunamo visinu nebodera.

- Ako baš želite da budete naučnik na visokom nivou, mogli bi zavezati kraći kanap na kraj barometra, i pustiti ga da se klati kao klatno, najpre na tlu, a onda na vrhu nebodera. Visina odgovara odstupanju gravitacione sile koja deluje na tako napravljeno klatno, T = 2p2*(l/g).

- Četvrto rešenje, a u slučaju da neboder ima stepenice za nuždu, bilo bi i najjednostavnije: svaki sprat stepeništa izmeriti u dužinama barometra i na vrhu samo sabrati tako izmerene dužine.

- A ako želite jedno dosadno i ortodoksno rešenje, što ja pretpostavaljam da vi očekujete, mogli bi da iskoristite barometar da izmerite vazdušni pritisak na tlu, zatim na krovu, i razliku u milibarima iskoristite za izračunavanje visine zgrade.

- Elem, kako nas stalno podstičete da vežbamo nezavisnost razuma u primeni naučnih metoda, mislim da bi najjednostavnije bilo pokucati na vrata domara u tom neboderu i reći mu: "Daću vam svoj novi barometar ako kažete koliko je visoka ova zgrada oko koje se vi brinete".

Ne treba ni pominjati da je student položio ispit, a posle je bio prvi Danac koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Glavom i bradom Niels Bohr.

offline
  • Pridružio: 04 Dec 2008
  • Poruke: 4073

Kada sam bio mali, prišao sam jednoga dana kolicima nekog piljara i, iskoristivši priliku dok je taj razgovarao s mušterijom, ukrao sam mu jednu krušku. Odmah sam pobegao i sakrio se u jedan grm. Čim sam zagrizao krušku, osetio sam grižu savesti. Vratio sam se piljarovim kolicima, stavio sam ukradenu krušku na njeno mesto i uzeo drugu… zreliju!

Mark Tven - definicija savesti Mr. Green

offline
  • Acid_Burn  Male
  • Moderator foruma
  • Glavni moderator foruma Zabava
  • Hellraiser
  • Demon to some. Angel to others
  • Pridružio: 07 Jan 2005
  • Poruke: 25503
  • Gde živiš: Beneath the Black Sky

Što se Caneta tiče evo nekih njegovih dokumentovanih provala





Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 819 korisnika na forumu :: 38 registrovanih, 6 sakrivenih i 775 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, Andrija357, Arahne, Areal84, Atomski čoban, Bane san, bigfoot, bobomicek, cenejac111, cifra, Dorcolac, DPera, Duh sa sekirom, Georgius, Još malo pa deda, ladro, Mcdado, mile23, Milometer, MiroslavD, Mixelotti, mkukoleca, powSrb, procesor, raptorsi, Ripanjac, S2M, shone34, Srki94, stegonosa, Stoilkovic, suton, Tvrtko I, Vlad000, vladaa012, vladetije, zbazin, zziko