Priče o ljudima

2

Priče o ljudima

Ne bih da otvaram novi blog, a ne znam, pravo govoreći, ni kako bih ga naslovila. Skoro svaka pripovest može da se podvede pod "Priče o ljudima", "Nostalgiju" ili "O ljubavi, bolu i drugim demonima".

Moja majka je ostala udovica posle samo 5 godina braka, kada je imala 27 godina, i tri male kćerke, jednu drugoj do ušiju. Nikada se više nije udavala, a ljubavi je u njenom životu bivalo, ali neko vreme jer "da su valjale valjda bi trajale", što neko reče.

Moja majka i ja imamo težak i komplikovan odnos još od detinjstva, kakav zna da bude odnos između majki i kćeri naročito u nepotpunim porodicama.

Sada ima 72 godine i ponekad dementne faze; hvala bogu, sad je bar s te strane dobro, ali je zbog ozbiljne anemije završila u bolnici na hematološkom ispitivanju i prima transfuzije. Pre mesec dana mi je u nastupu očajanja zbog fizičkih bolova koje trpi već godinama (sistemsko reumatoidno oboljenje, autoimuna bolest) rekla "Što me bog ne uzme, dokle ću više ovako da patim?" I zaplakala se, pa sam se i ja rasplakala, i umesto da je kao sredovečna, zrela i odgovorna žena utešim i umirim, samo sam rekla kao da sam dete: "Nemoj da umreš mama, ako ti odeš, kako ću ja bez tebe ovako sama i pusta?"

Nakon što sam je smestila u bolnicu na ispitivanje, gluvarila sam jedne noći na Fejsbuku i slučajno otkrila sevdalinku Safeta Isovića i istoimeni film, o čemu su mi samo pričali stariji ljudi. Onda sam odnekud iz malog mozga izvukla bledo sećanje na nadimak koji je mama, po njenoj priči, imala u mladosti - Hanka. Pa sam onda malo guglala i pretraživala, i otkrila da je prema priči Isaka Samokovlije snimljen film sredinom pedesetih, u kojem su igrale Mira Stupica i Vera Gregorić. Nikad nisam imala prilike da pogledam taj film, a volela bih.

Sutradan sam posetila mamu u bolnici i pitala je: "Sećaš li se one Safetove pesme 'Kad sretnes Hanku...', a ona se odmah nadovezala: "Ih, sećam, pa mene su tako nekad zvali" i odrecitovala nastavak "Kad sretneš Hanku, sjedu baku, u mahali u sokaku, pozdravi je, selami je..." (hej, posle toliko godina i decenija, neki stihovi, napevi, reči najednom isplivaju na površinu kao da su urezani negde duboko u nekim engramima mozga i "spavaju", čekajući da ih neki zvuk, miris, dodir, prizor probudi). A njena cimerka, postarija žena, koju prvi put vidim u životu, zagleda se u mene sa plamtećim sjajem u očima i izdeklamova skoro u dahu "Zbog nje je Salko u vodu skako, zbog nje je Ibro hapsane ribo, zbog nje je Bego u mezar lego..." .

Eh, mladosti pusta.
Sad
Zagrljaj

http://www.youtube.com/watch?v=efqKTVL9Yd8

Odoh ja da se demoliram...

Taj čovek je legenda sevdalinke, i to zaista mislim i osećam. Toliko divnih pesama je otpevao na svoj osoben način, sa takvim "grlom kakvog nema", što bi rekla moja pokojna baka, i sa toliko šarma. Imam prijateljicu i koleginicu iz Albanije koja natuca srpski, ali "gine" za bosanskom sevdalinkom, makedonskim narodnim pesmama i srpskim sa Kosova. Ta muzika je zaista univerzalni jezik na Balkanu, a i šire.

U mojoj dragocenoj fonoteci (koju više ne prebrojavam, već je merim na metre - tako da sada imam nešto preko osam dužnih metara audio-diskova), posebnu dragocenost predstavljaju kompilacije sevdalinki. Kupovao sam ih po buvljacima, na Bulevaru, na benzinskim pumpama duž autoputa, na kioscima, gde god bi ih primetio. Vuka Šeherović (imao sam sreću da jednom prilikom najavim njen program), Zehra Deović, Zeherijah Đezić, Nada Mamula, Zaim Imamović, Himzo Polovina, Beba Selimović, Zora Dubljević...Kada sve lađe potonu, tu je sevdalinka da podseti na dubinu ljudske duše , na to da uvek ima mesta za još jedan uzdah, da se još jednom čovek uspravi, poliže rane i krene dalje.

Nekada se u staroj Jugi govorilo - kroz Srbiju ne igraj, kroz Hrvatsku ne nosi kolače, a kroz Bosnu ne pevaj...

A ja uporno i, kako starim, sve upornije tragam bar za nekim podatkom, usmenim ili pisanim, o svome ocu. Kao što rekoh jednom na drugom mestu, nemam više koga ni da pitam - njegovi kafanski prijatelji (bio je boem) pridružili su mu se na onom svetu. Nekako verujem da i sad tamo banče (svaki put kad pomislim na njega odjekne mi u glavi ona pesma iz filma "Sabirni centar" - "Sve je isto u mom kraju, samo mene nema" ili tako nekako), i pevaju "Koja gora Ivo, koja gora, Ivane" i "Stani, stani Ibar vodo". Mama mi je odavno pričala da je otac prošao audiciju kod Carevca na Radio Beogradu i da navodno postoji tonski zapis u arhivi radija, ali u našoj kući nikakvog traga o tome nema. A tata je poginuo u saobraćajnoj nesreći još 1966. godine. Svašta je probao u životu, pa me ne bi čudilo da je hteo da napravi i karijeru pevača: otišao je od kuće u svojoj 12 godini, proveo rat u Beogradu kao dete izučavajući zanat metalskog radnika, pomalo se bavio boksom, posle oslobođenja proveo tri godine u JNA, kelnerisao neko vreme po vračarskim i čuburskim kafanama, i ko zna šta sve ... do tog kobnog 13. januara 1966. kada je doživeo udes na Dušanovcu.

Nađoh bar jedan zanimljiv link

http://starigramofon.wordpress.com/feljton/



Demorilali ste me danas, a od juce dan, nocas... Smajli Ziveli Ziveli Ziveli Zagrljaj


youtu.be/cb4yPBkJrr0

Citat:Sorelag
A ja uporno i, kako starim, sve upornije tragam bar za nekim podatkom, usmenim ili pisanim, o svome ocu. Kao što rekoh jednom na drugom mestu, nemam više koga ni da pitam - njegovi kafanski prijatelji (bio je boem) pridružili su mu se na onom svetu. Nekako verujem da i sad tamo banče (svaki put kad pomislim na njega odjekne mi u glavi ona pesma iz filma "Sabirni centar" - "Sve je isto u mom kraju, samo mene nema" ili tako nekako), i pevaju "Koja gora Ivo, koja gora, Ivane" i "Stani, stani Ibar vodo". Mama mi je odavno pričala da je otac prošao audiciju kod Carevca na Radio Beogradu i da navodno postoji tonski zapis u arhivi radija, ali u našoj kući nikakvog traga o tome nema. A tata je poginuo u saobraćajnoj nesreći još 1966. godine. Svašta je probao u životu, pa me ne bi čudilo da je hteo da napravi i karijeru pevača: otišao je od kuće u svojoj 12 godini, proveo rat u Beogradu kao dete izučavajući zanat metalskog radnika, pomalo se bavio boksom, posle oslobođenja proveo tri godine u JNA, kelnerisao neko vreme po vračarskim i čuburskim kafanama, i ko zna šta sve ... do tog kobnog 13. januara 1966. kada je doživeo udes na Dušanovcu.


Ovako počinju prave, rasne priče , kakve mogu da potpišu Tišma ili Mihajlović. Svaka čast! Nemoj sad da te napusti inspiracija...Ako i pomisli da te napusti, pusti ovu stvar, smesta će se vratiti...

http://www.youtube.com/watch?v=L4585px2hfw

Maestro i profesore, činiš čuda za poljuljano samopouzdanje jednog "neostvarenog pisca", koji se još u mladosti otisnuo u vode društvene nauke i otad u njima nekako pliva, tek da ne potone, tek da drži glavu iznad vode ili da ponekad uzme vazduh. Život, obično uzbudljiv čak i kad je težak, predstavlja najbolji izvor inspiracije. Napisaću ja jednom i taj Buildungsroman koji sebi obećavam od detinjstva, samo da dovoljno dugo poživim.

Reči su ti lekovite, kao i ovaj instrumental maestra Bore Dugića. Zagrljaj

Demoliranje se nastavlja smešak

Volim moj Balkan, i pored sveg njegovog političkog ludila, i zato nikada nisam htela da ga napustim. Niti ću. Ovde je sve što hrani moju dušu - od tradicionalne muzike Stare Srbije i Makedonije do sevdaha i sefardskih romansi, čak i sirtakija...







Moj ćutljivi otac koga sam zvao Stari, i onda kada je bio mlad čovek i u punoj snazi, nije mnogo pričao niti se previše otvarao. Godine ratovanja i seljakanja, prekomandi, naučili su ga tome da su ljudi različiti, ali mnogo češće zli i pakosni nego što su dobrodušni, pa je svoja osećanja čuvao za sebe. Naučio je da sam nosi svoj bol, pa je tome i mene naučio. Stoga sam na vreme svikao sebe da svoja osećanja, misli i reči delim samo sa meni dragim i dragocenim ljudima.

Jednom prilikom je moj Stari, u nastupu ''derta'', već narušenog zdravlja (sve ofanzive i ratne i poratne su prešle preko njega i ni jedna ga nije poštedela) rekao, pošto je duboko povukao dim cigarete i otpio kafu: '' Kad me budete zatrpavali, nemoj neko da mi zakuka. Hoću pesmu''.
-Koju pesmu Stari ? Pitao sam ga , misleći da će mi reći naslov neke od njegovih, ratničkih i proleterskih.

Stari je opet zastao, promislio kao da iz duše izvlači najveće bogatstvo i rekao: ''Ovim šorom više proći neću...''. Potom je zaćutao. Znao sam da ne vredi ništa više da ga pitam, ali sam prvom prilikom pronašao singlicu i sačuvao je. Nažalost, nisam mom Starom mogao da ispunim želju jer strogi protokol nije uključivao među počasne plotune i ''Lenjinov posmrtni marš'' bilo šta drugo. Međutim, kad god se ova pesma začuje, ja znam šta mi je činiti...Naručim čašicu nečega , delić odlijem a ostalo sručim u grlo, po vojnički. Ako i ne budem u prilici, bar ćutim dok traje pesma. Dug je dug.

http://www.youtube.com/watch?v=QuXExGMlIIY

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1352 korisnika na forumu :: 38 registrovanih, 10 sakrivenih i 1304 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., aleksmajstor, Alibaba1981, babaroga, bladesu, Bobrock1, bojank, bojankrstc, bojanM84, ccoogg123, cemix, Dimitrise93, Dorcolac, dragoljub11987, FileFinder, GenZee, havoc995, ILGromovnik, JOntra, kovinacc, Kubovac, kuntalo, kybonacci, ljuba, madza, maiden6657, Mercury, Mihajlo, Milos ZA, Misirac, opt1, pein, Seeker, shone34, Valter071, zillbg, zzapNDjuric99, Čivi