Mnogo ti hvala. Jedan od mojih "majstora". Mogu li da prisvojim fotografiju?
Mnogo žalim što nisam priliku da sretnem M. Lalića. Jednom sam čula priču iz treće ruke da je bio veoma težak čovek u interpersonalnoj komunikaciji. Mada, šta je u tome čudno: ko je pročitao njegov roman Raskid znaće na šta mislim. Stajron, koji verovatno nikada nije čuo za jednog Lalića, možda sada razgovara sa njim u onoj Biblioteci.
Nevezano s ovim, našla sam jednu Stajronovu fotografiju. Bio je tako dirljivo mlad i lep.
Naročito kada se zna ponešto o njegovom životu ispunjenom patnjom - alkoholizam, depresija.
I Lalić je bio lep u mladosti. Šteta što nemam skener da vam pokažem kako je izgledao kao student prava u Beogradu.
I ponovo Malinovski, kao da me proganja, a nikad njegov fan nisam bila. U Kikindi sam provela sate i sate u knjižari. Razgledala knjige i, po svom običaju, brbljala sa nepoznatim ljudima, gospođom koja radi u knjižari i njenim mužem koji je novinar. A dijalog ili pre moj monolog - jer kad neko načne temu o antropologiji meni se automatski isključuje dugme za off - je započeo kada sam spazila knjigu Agnete Pleijel Lord Nevermore. To je romansirana biografija Malinovskog, fikcionalizovana priča o njegovom prijateljstvu sa Vitkijevičem. Bronjo i Stas polaze na putovanje koje će Bronislavu promeniti život i revolucionisati antropologiju. Doba - neposredno uoči izbijanja Prvog svetskog rata. Stanislav, posle samoubistva svoje verenice, u depresiji koja se smenjuje sa maničnim stanjima logoreje i hiperaktivnosti, odlučuje da krene na daleko putovanje u Australiju i Melaneziju. Hipohondrični Bronislav se oporavlja od prekida ljubavne veze sa izvesnom Toskijom, udatom ženom u Londonu, i pristaje, mada nerado, da mu prijatelj pravi društvo. Na brodu Orsova saznaju da je ubijen nadvojvoda Franc Ferdinand u Sarajevu i da se sprema rat protiv Srba. Bronislav se priseća uspomena iz detinjstva kada je sa majkom Zofijom putovao u Sarajevo i Dubrovnik.
Obožavam kontroverzne priče i priče o kontroverznim ličnostima. A Florinda Doner je jedna od njih.
Karatistkinja, doktorski kandidat na UCLA, Kastanedina ljubavnica, žena i veštica (tj. jedna od ). Na Wikipedii piše da je nestala 1998. godine.
Florinda Doner (levo) i Taiša Abelar poč. sedamdesetih
Meri Luiz Prat ::Ta kontroverza se odnosi na knjigu Florinde Doner, Shabono: A True Adventure in the Remote and Magical Heart of the South American Jungle (1982) . Knjiga je lični izveštaj o iskustvu diplomirane studentkinje antropologije, koju za vreme njenog terenskog istraživanja u Venecueli odabiru pripadnici udaljene grupe Janomama da živi sa njima i uči njihove običaje. Knjiga je doživela veliki uspeh. Na poleđini korica knjige Karlos Kastaneda je hvali kao „umetnost, magiju i uzvišenu društvenu nauku ujedno“. Antropolog sa Kvins Koledža naziva je „retkom i izvanrednom knjigom... koja objašnjava svet Janomamo Indijanaca i prenosi duh misterije i moći koji se još uvek može naći u ritualu“; Njuzvik je hvali zato što „prevazilazi antropološka pitanja i kategorije i dočarava fascinantnu stranu kulturu“.
Kontroverza u vezi sa „Šabono“ nastala je u septembru 1983. kada je American Anthropologist objavio komentar u kojem se Donerova optužuje za plagijat i prevaru. “Iskreno“, rekla je Rebeka B. De Holms, „teško je verovati da je Donerova uopšte boravila među Janomamama“ (DeHolmes 1983: 665). Ona ukazuje da su etnografski podaci Donerove „vešto pozajmljeni (preuzeti) iz drugih izvora i aranžirani na način koji predstavlja mešavinu činjenica i mašte, po čemu je Kastaneda tako čuven“ (ibid.). Najozbiljnija optužba De Holms je da je veći deo pozajmica Donerova direktno plagirala iz druge izuzetne knjige, savremenog narativa pod naslovom Yanoama: The Narrative of a White Girl Kidnapped by Amazonian Indians, koji se pojavio na italijanskom 1965, a u engleskom prevodu 1969. Ova knjiga, čiju autentičnost niko nije osporio, donosi životnu priču Helene Valero, koja je od detinjstva živela sa grupom Janomama koji su je zarobili prilikom napada na njenu porodicu.
Optužba De Holms za plagijat zasniva se na nizu uporednih odlomaka iz dve knjige i podužoj listi onoga što ona naziva “paralelnim izveštajima o istim događajima, plus sličan ili identičan vremenski sled”. Antropolozi sa kojima sam ja razgovarala smatrali su da je ovaj dokaz uverljiv. Oni su se složili sa De Holmsovom da je knjiga Donerove izmišljotina i da Donerova verovatno nikada nije živela među Janomamama.
Evo šta kažu o Donerovoj članovi komisije za njenu doktorsku disertaciju (u stvari, reč je o predlogu teme istraživanja; doktorsku disertaciju ona nikada nije odbranila na UCLA)
JOURNEY TO A SHABONO
Published in Anthropology Newsletter. (American Anthropological Association) December 1983, pp 2,7.
Shabono has been described by one reviewer (Kendall 1982) as an "anthro-romance", by another (Vesper 1982) as a "modern-day version of the British colonial novel", and in the pages of the American Anthropologist Picchi (1983:674) as well-written but with a narcissistic focus. Adding to the evaluations of this book is not the purpose of our commentary. As the former committee of a previously registered graduate student, now turned author, it is incumbent on us to provide some information to the serious implications raised by Holmes (AA 1983:664), who strongly suggests affinities of this book with a previously published account of life with the Yanoáma by Helena Valero (1971). When Shabono was first published, this committee did express our concern privately to a prominent Yanomama scholar. Since that time three issues now force us to make a public statement. The first is the commentary by Holmes; the second is the fact that the author of Shabono, Florinda Donner, has been reported by the press as currently pursing her studies at UCLA (Japenga 1983), and the third is the reported chronology of the Yanomama peregrination which appears to show that it was done while Donner was a student under our supervision.
Legal and confidential factors constrain what her committee can report. We are not able, for example, to reveal Donner's name under which she was registered at UCLA. For convenience we will refer to her as Donner.
It should be immediately pointed out that the publication of Shabono was four years after Donner had allowed her graduate studies at UCLA to lapse, and that there had been no formal connection between this student and her committee since the fall of 1977. Indeed, on publication of this book in 1982,, this committee was not even aware that its author was our ex-student. It was only after one reviewer, learning from the publishers that Donner had been at UCLA and eventually tracking down her chairman, that the connection was made (reported in Vesperi 1982). On learning that her student identity had now been discovered, Donner telephoned the chairman and acknowledged that she had changed her name and written this book.
Briefly, all that we are advised to report on Donner's graduate career is the historical record. She entered the anthropology department as a graduate in 1972. She was advanced to doctoral candidacy in April, 1976. She applied successfully for leave of absence for 1977-78, after which time she never re-registered. It is true to state that Ms. Donner was in good scholastic standing when she left.
Donner's graduate committee approved her dissertation proposal, which was for the study of curing practices at Curiepe, on the coastal region of Venezuela, which she subsequently reported. It may be pertinent to state that the graduate record indicated that another research proposal was earlier made in the spring of 1973 for a study of curanderos in Tucipata, described as an urban center on the Orinoco river in Venezuela. This proposal stated that she had already made a visit to this town.
All the time that Donner was under our supervision she never informed this committee of any extended visit, research or contact with the Yanomama. We find it perplexing that she failed to tell us of this undoubtedly exciting trip and of her traumatic experiences with the people there. Thus this committee regrets that we are unable to provide any information on this reported field experience. It would be helpful if Donner had been precise as to exactly when this trip was made. In Shabono there are no dates whatsoever. It was only subsequent to publication of the book that some dates have been reported to reporters for local presses. These dates have left this committee further puzzled. From Vesperi (1982) the chronology was given out as 1976-77. From Japenga (1983) the dating was extended to "about 10 years ago". This implies that the period was 1974-75, or perhaps 1975-76, which would mean that it was before her research visit to the coast. It is possible that will never know for sure, as from the helpful interview with Japenga (1983) we learn that "Donner said she gave up keeping track of the years when she lived with Ritimi, Tutemi and Texoma, her Yanomama friends, who never saw a need to count higher than three".
Holmes makes the point that by "coincidence" Carlos Castaneda graced the jacket cover with his comments. By further coincidence, and as an aficionado of the Don Juan series could scarcely miss, an entire chapter in Castaneda's sixth book (1981) was devoted to a certain sorceress by name of Florinda. This lady taught Castaneda the art of "stalking" (original italics). Alluding to stalkers she said: "If they're not afraid of being a fool, they can fool anyone" (Castaneda 1981:293). Perhaps there is some truth in this.
D.R. Price-Williams
R.B. Edgerton
L.L. Langness
University of California, Los Angeles.
REFERENCES CITED
Castaneda, Carlos. 1981. The Eagle's Gift. New York: Simon and Schuster
Holmes, Rebecca. 1983 "Shabono: Scandal or superb social science?" American Anthropologist, 85: 664-667.
Japenga, Ann. 1983. "The saga of a cultural cross-over". Los Angeles Times, September 11
Kendall, Elaine. 1982. "Review of Shabono by Florinda Donner." Los Angeles Times, May 9
Picchi, Debra. 1983. "Review of Shabono by Florinda Donner". American Anthropologist 86: 674-675
Valero, Helena: as told to Ettore Biocca. 1971 Yanoáma: the narrative of a white girl kidnapped by Amazonian Indians. New York: E.P. Dutton
Vesperi, Maria D. 1982. "Mystery clouds the air in tale of Indian life". St. Petersburg Times (Florida), April 25.
S a n d r o P e r t i n i, talijanski predsjednik, stari partizan, pomilovao je 9. maja 1980. bijeli mramor iznad Titove glave. Dodir tople staračke ruke i hladnog kamena izmamio je suze bezbroj Jugoslavena. Nisu te suze bile za Maršala, nego su bile suze za nešto neizgovorivo, ono što osjećaš ili ne osjećaš, kada vidiš starca, dobrog starca, u neposrednoj blizini smrti. A ona čovjeku nikada nije bliža nego na sprovodima i dženazama, u časovima kad postajemo intimni jedni s drugima jer sudjelujemo u ritualu koji nije naš, nadamo se da nikada neće biti naš, ali znamo da smo u osnovi već mrtvi i da je samo pitanje vremena i rasporeda okolnosti hoće li naša staračka ruka dodirnuti njegov mramor ili će njegova ruka dodirnuti naš.
Godinu ili dvije nakon tog sprovoda, Sandro Pertini je došao u Sarajevo, provozao se gradskim ulicama u crnom mercedesu i čuo ljude kako skandiraju: Sandro, Sandro... Bio je duboko potresen, pričao je da nigdje nije primljen kao u Sarajevu i da se ni u jednom gradu nije osjećao tako: da mu je zafalilo prijatelja samo bi izišao iz mercedesa, uhvatio prvog prolaznika pod ruku i taj bi mu već bio prijatelj. Naravno, Sandro Pertini je sve pogrešno shvatio. Ljudi su mu skandirali jer je bio takav dan, sunčan, dosadan i kao stvoren za pasjaluke. Jeftini, iracionalni i u osnovi podcjenjivački sarajevski humor funkcionirao je savršeno. Stranac je bio duboko ganut koliko ga volimo, a mi smo bili kiselo sretni jer ne konta da ga zajebavamo. Osjećaj kisele sreće je endemski sarajevski osjećaj, nešto kao čovječja ribica, velebitska degenija i Vegeta. Nigdje toga nema osim u nas, a samo mi znamo da je i bolje što nema.
...
Našem shvaćanju svijeta i života mnogo je bliži Kenneth Kaunda, onaj veliki crnački predsjednik s najvećom maramicom na svijetu koji je ispred onog istog bijelog mramora plakao deset minuta kao gladna godina. Tad pojma nisi imao žali li stvarno taj čovjek Tita, ali si mogao biti ponosan jer si Jugoslaven i jer Kaunda plače kao što plače Jugoslavija. Bila je to slika tuge, ali ne i tuga sama. Nikad tu sliku nećeš zaboraviti, ali je isto tako nikad nećeš sebi objasniti.
Između Sandra Pertinija i Kennetha Kaunde smjestio se bio sav naš nesvrstani i socijalistički svijet. Gledano iz današnje perspektive čini se kako smo se u njemu svi savršeno snalazili. Vjerovali smo tada kako smo cijenjeni i voljeni, a važnije je vjerovati u to nego stvarno biti cijenjen i voljen. Istovremeno smo imali sliku svijeta po vlastitoj mjeri i po mjeri naših osjećaja. Znali smo zašto je važna velika bijela maramica i šta zapravo znači staračka ruka koja miluje ledeni bijeli mramor. Moglo bi se na neki način reći da smo bili pametni. Ta pamet je u međuvremenu iščilila jer je nestalo slike na koju smo se pozivali i s kojom smo se identificirali. Mogla je ta slika biti lažna, ali je bila naša i kroz nju smo se sporazumijevali. Nakon što smo je izgubili, malo toga nam je bilo jasno. Osim što nam se danas čini kako je sav život koji živimo postao lažan, a istinite su samo njegove najstrašnije i najkrvavije slike.
Nikada više nikoga nećemo tako prevariti kao što smo prevarili Sandra Pertinija. Čovek je umro vjerujući u našu ljubav. Nikome neće pasti na pamet da išta skandira kada crni mercedes opet bude prolazio. Onome tko se u njemu bude vozio više neće biti potrebne naše riječi, a mi više nećemo imati nijedan razlog pod kapom nebeskom da ga provaljujemo.
http://dobra-muzika.bloger.hr/default.aspx?id=37890 ::Badema Sokolović (24. 03. 1929., Sarajevo - 23. 11. 1969., Zagreb); pjevačica, završila je Muzičku akademiju u Zagrebu, istaknula se kao Bizetova Carmen, Verdijeva Amneris ("Aida") i Eboli ("Don Carlos"), te Gotovčeva Dora ("Ero s onog svijeta").
Pamti li još neko : "Ti se seti mene i moje uspomene"?
"A onda su, u sljedećim generacijama, spomenare zamijenili leksikoni. Bilo je to poput povjesnog prijelaza iz romantizma u razdoblje realizma. ... Omiljeni pjevač, grupa, glumac, najbolji drug... I pitanje svih pitanja: 'Tko je vaša simpatija?' U leksikonima su, naravno, jedni s drugima bili na 'vi', jer je to zvučalo ozbiljnije i odgovornije, a na pitanje o simpatiji odgovaralo se inicijalom ili nekom šifrom iz koje nipošto ne smije biti jasno o kome je zapravo riječ.
...
A priča o simpatijama zapravo je priča o tajnom karakteru zaljubljivanja, kojim je bilo obilježeno naše vrijeme. Naime, zbog nečega se nije smijelo znati tko ti se sviđa i na čiju ljepotu trošiš svoju fantaziju. (...) A ako bi se saznalo, ili samo posumnjalo koga voliš, počinjala su beskrajna razredna maltretiranja zbog kojih si se u najkraćem roku odljubljivao i tražio svoju novu tajnu. Istina se često krila i od objekta tajne ljubavi. Razlog tome bila je velika vjerojatnost da ćeš biti ponižen odbijanjem."
Eto, Miljenko je sve rekao, a on je, pa tu negde, skoro moja generacija. O tome je bila reč - o tajnom karakteru zaljubljivanja i javnom karakteru poniženja zbog odbijanja, koje se duboko doživljavalo. I interiorizovalo za ceo život.
