Ludi vladari

Ludi vladari

offline
  • Ana
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 148

Napisano: 14 Mar 2019 14:31

Ludilo (engleskih) kraljeva

Čini se kao da “ludilo” – u ovom ili onom obliku, kako ga god doživljavali – predstavlja svojevrstan preduvjet i “najbolju” kvalifikaciju za posao vladara koji žele da ih povijest pamti. Bez obzira težite li dokopati se vlasti i stvoriti svoju apsolutističku državu ili ste, pak, prirodno već na vlasti linijom nasljeđivanja i zapravo se niste morali otimati za prijestolje, “ludilo” je siguran recept da vaš narod bude zabrinut za ono što se u državi događa. Knjiga Viviana Greena, objavljena nedavno u izdanju Naklade Ljevak, bavi se na razne načine “poludjelim” vladarima koji su se oteli kontroli – uključujući i nekoliko engleskih.
Ludilo kraljeva

Djelo Viviana Greena, "The Madness of Kings", požnjelo je odlične kritike u svim zemljama u kojima je prevedeno. Iako sam se u ovom kratkom prikazu fokusirao ponajprije na dijelove koji se tiču engleskih vladara, Green nudi podulji popis "ludih" vladara: od Nerona do Hitlera.

Ugledni engleski povjesničar Vivian Green – nažalost sada već pokojni – u “Ludilu kraljeva” (“The Madness of Kings”) iznosi snažne argumente u prilog činjenici da je narušeno psihičko zdravlje vladara i državnika odigralo ključnu ulogu u mnogim povijesnim situacijama; čak i bez iznošenja argumenata, zbirka “čudaka” koji su zaslužili svoja poglavlja u ovoj knjizi govori više nego dovoljno!

Od rimskoga doba, Kaligule i Nerona, pa do “luđaka u vojničkim čizmama” (Mussolinija, Hitlera, Staljina), Green se upustio u proučavanje impresivnoga društvanca koje gotovo u potpunosti dokazuje tvrdnju lorda Actona: “svaka vlast kvari, ali neograničena vlast kvari neograničeno”. A narodi koji su imali na vlasti “lude” vladare svakako su imali razloga za zabrinutost: osobna psihička trauma jedne osobe mogla je na koljena baciti cijelu jednu državu. Stavljajući bolesti vladara u kontekst povijesnih događaja, Green pokušava objasniti kako je njihovo psihičko stanje utjecalo na razvoj događaja toga vremena.

A engleskih vladara koji su “popustili” u segmentu duševnog zdravlja nije nedostajalo. Richard II, osoba s naslovnice knjige, engleski vladar s kraja 14. stoljeća, po mišljenju njegova suvremenika, biografa, do pred kraj vladavine postao je “gunđavi neurotik koji je brzo tonuo u stanje akutne melankolije”. Istovremeno, priča se da je Richard II bio apsolutno najbolje obrazovana osoba na mjestu kralja; čitao je i puštao druge da mu čitaju, uživao je u umjetnosti, glazbi, bio je pokrovitelj pisaca i slikara. Za to je doba prilično neobično da prijestolje nasljeđuje osoba s primarno estetskim, a ne vojnim naklonostima, zaključuje Green.

Kada je došao na prijestolje, Richard II počeo se čudno ponašati; katkada bi samo satima šutke sjedio na prijestolju, a dvorani bi se naklonili samo kada bi kimnuo glavom. S vremenom se počeo baviti mišlju kako je njegova funkcija zapravo kralj Svetog Rimskog Carstva, no suvremeni psiholozi kažu kako je Richard II ipak bio jedan od “normalnijih” engleskih kraljeva te da u njega nema očitih znakova šizofrenije već, možda, tek samo depresije; ona je uistinu povremeno bila akutna, na granici manično-depresivnog ludila, kaže Green. U konačnici je odstupio s vlasti, uništen potpunom melankolijom kojoj se predao, navodno se izgladnjevši čak do smrti. Nije čudno da je stoga poslužio kao idealan lik za jednu od Shakespeareovih “kraljevskih” drama.

Jedan engleski kralj uistinu predstavlja živopisnu individuu: skladao je i svirao glazbu, obožavao umjetnost, utjerivao strah u kosti svojim neprijateljima, potaknuo izgradnju fantastičnih građevina istovremeno dok je rušio samostane, ženio se, razvodio, skraćivao svoje bivše žene za glavu, raskidao s crkvama, osnivao crkve. Jasno je o kome je riječ – Henry VIII. Kao što kaže Green, “renesansni knez par excellence“! Iako je povijest mentalnih bolesti tekla je njegovom kraljevskom lozom – prapradjed bio je šizofreničar – u početku je svoje vladavine Henry VIII bio energetičan, omiljen kralj, s jasnim ciljem da od Engleske učini najmoćniju zemlju na kontinentu.

Njegovi se kasniji postupci – poput optuživanja dvaju supruga za veleizdaju i njihova smaknuća – teško mogu pripisati nekoj konkretnoj bolesti, ali “težak poremećaj osobnosti”, kaže Green, prilično dobro opisuje ono od čega je Henry VIII vjerojatno patio. Henry VIII jedno je govorio, a drugo radio, predstavljao je klasičan slučaj licemjernog ponašanja pa je na kraju uistinu počeo vjerovati vlastitim lažima. Do pred kraj njegove vladavine, teror je – piše Green – postao uobičajeno političko sredstvo; bilo je godina kada bi se uhićivalo i po pedesetak istaknutih javnih ličnosti čije se razmišljanje nije poklapalo s Henryjevim. Suvremenici su ga opisivali kao “najopasnijeg i najokrutnijeg čovjeka na svijetu”.

Dok se kod Henryja VIII donekle može utvrditi o čemu se radilo, vrhunac neobjašnjivog ludila engleskih kraljeva svakako je “ludi Đuro”, kako ga naziva prevoditelj; George III ulazio je u stanja psihičke slabosti i potom se vraćao iz njih. I tako nekoliko puta tijekom svoje kasnije vladavine – ali bez jasno utvrđene dijagnoze. Neki njegovi suvremenici spominjali su šizofreniju i maničnu depresiju, ali moderna znanost, zaključuje Green, simptome Georgea III ne može neupitno svrstati niti pod jednu psihičku bolest, naročito ne tijekom prvih dvadesetak godina vladavine kada je bio “neurotičan, mrzovoljan i šutljiv” ali ipak u psihičkom pogledu uglavnom zdrav. Liječnici toga doba zaključivali su u kasnijim godinama vladavine kako kralj pati od “privremenoga ludila” koje je čak – vjerojatno – bilo posljedica fizičke bolesti.

George III navodno je često ulazio u vlastiti svijet mašte, zamišljajući čak i potopljeni London, a takve su se epizode i napadi kratkotrajnoga ludila i “isključivanja” iz stvarnoga svijeta ponavljale do kraja njegove vladavine. Liječnici su bili nemoćni.

(Uzgred – priča o ludilu Georgea III mogla bi vam biti poznata iz jedne humoristične serije. U trećoj sezoni “Crne Guje”, George III nije sposoban upravljati kraljevstvom zbog svojega ludila – čak se i pojavljuje potpuno “šašav” u jednoj ili dvije epizode – pa je stoga upravljanje kraljevstvom prepušteno njegovom tupastom sinu, princu-regentu Georgeu. No, George III pojavljuje se samo u zadnjoj, šestoj epizodi ove sezone.)

Iako se radi o povijesnoj literaturi, Greenova je knjiga izuzetno pitko štivo i za čitanje na plaži tijekom ljeta. Deset do dvadeset stranica, koliko je u pravilu posvećeno svakom od “slučajeva”, proguta se začas nakon što Green počne opisivati podjednako zabavne i zabrinjavajuće epizode iz života svakoga od “ludih” vladara. Zbog prirode ovog sitea, ponajviše sam se ovih dana fokusirao na čitanje poglavlja koja se dotiču engleskih vladara – ostatak knjige me tek čeka – no čitanje Greena svakako je lako budući da autoritativno iznosi sve dokaze kojih se uspio “dokopati”.

Dakako da danas nema previše mišljenja “iz prve ruke” o pojedinim “ludim kraljevima”, no oslanjajući se na biografije iz vremena pojedinih vladara, izvještaje njihovih liječnika, komentare suvremenika, pa čak i otvorene tračeve i naklapanja s ceste, Green nudi moguće medicinske teorije i objašnjenja za svaki od slučajeva. Doći do starih podataka o mentalnom zdravlju davnih vladara nije baš jednostavno, a Green se suvereno snalazi na tome terenu. Na kraju, ne morate se plašiti, ne radi se o stručnoj literaturi – knjiga je (u odličnom prijevodu Marka Marasa) apsolutno razumljiva medicinskim (i psihološko-psihijatrijskim) laicima. Uloga kralja – mogli biste zaključiti nakon čitanja – definitivno u burnim vremenima nije baš uvijek bila dream job…


velikabritanija.net

Dopuna: 14 Mar 2019 14:32

Saparmurat Atajevič Nijazov – najčudniji državnik koji je ikada živeo

Saparmurat Atajevič Nijazov (turkmenski: Saparmyrat Ataýewiç Nyýazow) (19. februar 1940 – 21. decembar 2006) bio je doživotni predsednik i najmoćnija ličnost u Turkmenistanu od 1985. do smrti 2006. Oslovljavao se sa Serdar Saparmurat Turkmenbaši, Veliki, ili samo Turkmenbaši.

22. oktobra, 1993, je nadenuo sebi ime Turkmenbaši, što znači “vođa svih Turkmena”, u stilu Kemala Ataturka, “oca Turaka.” 29. decembra, 1999. je proglašen doživotnim predsednikom.

Nijazov je bio autoritarni vođa, dobro poznat na zapadu po svom kultu ličnosti. Verujući da Turkmenistanu nedostaje nacionalni identitet, pokušao je da preuredi državu po svojoj viziji. Preimenovao je grad Krasnovodsk, na obali Kaspijskog mora u Turkmenbaši, po sebi.

Preimenovao je nekoliko škola, aerodroma, čak i jedan meteorit po sebi i članovima najuže porodice. Nijazovljevo lice se nalazi na svim banknotama manata (valuta Turkmenistana), a njegovi veliki portreti su istaknuti po celoj zemlji, posebno na velikim javnim zgradama i avenijama. Statue Nijazova i njegove majke su prisutne po celoj zemlji, uključujući i središte pustinje Karakum, kao i pozlaćenu statuu na vrhu najveće zgrade u Ašhabadu, koja se rotira, tako da je lice uvek okrenuto ka suncu, i baca odbljesak na prestonicu.
Data mu je nagrada heroja Turkmenistana pet puta. Nijazov je rekao:

“Ja sam lično protiv toga da gledam svoje slike i statue na ulicama – ali to je ono šta narod želi.”

Obrazovni sistem je učio mlade Turkmene da vole Nijazova. Njegova dela i govori čine veći deo školskih udžbenika. Glavni tekst je nacionalni ep, koji je napisao, veoma iznenađujuće, sam Nijazov. “Runama” ili “Knjiga duše”.

2004, Nijazov je naredio zatvaranje svih biblioteka u ruralnim mestima, na osnovu svog stava da turkmenski seljaci ne čitaju. U njegovom rodnom selu, Kipčak, izgrađen je kompleks kao memorijal njegovoj majci, uključujući džamiju (procenjenu na 100 miliona dolara).

2004, Nijazov je otpustio 15.000 medicinskih radnika, zamenivši ih vojnim regrutima. Ovu akciju je nastavio 1. marta, 2005. naredivši zatvaranje svih bolnica izvan Ašhabada. 28. februara 2005, je izjavio:

“Zašto bismo traćili dobre medicinske specijaliste na sela, kad bi oni trebalo da rade u prestonici?”

21. decembra 2006. državna televizija (druga televizija osim državne ne postoji) javila je da je predsednik Nijazov iznenada umro od srčanog udara.

Kao doživotni predsednik, Nijazov je izdao mnoge neobične dekrete, od kojih su neki:

Zabrana spikerima na vestima da nose šminku, jer je Nijazov imao poteškoća da razlikuje muškarce i žene,
Zabrana pevanja na plej bek,
Decembra, 1999, dekret da svaki učenik u školi, student, vojnik, ili oficir u Turkmenistanu dobije za novu godinu sat sa likom predsednika Saparmurata Nijazova,
Aprila, 2001, zabranjeni balet i opera, jer kako je rečeno “nisu deo turkmenske kulture”,
2001, zabranjeno mladim muškarcima da nose duge kose ili brade
Juna 2001, obaveza da stranci koji žele da se ožene turkmenskom državljankom moraju da plate 50.000 dolara,
2002, preimenovanje reči hleb sa chorek, tradicionalnog turkmenskog izraza u Gurbansoltan edzhe po majci Saparmurata Nijazova,
Avgusta 2002, redefinisanje životnih doba, sa adolescencijom produženom do 25 godina, i starim dobom koje počinje sa 85 godina (više detalja niže u tekstu),
2004, insistiranje da svi vozači sa dozvolom prođu test moralnosti,
Marta 2004, otpuštanje 15.000 radnika u javnom zdravstvu,
Aprila 2004, podsticanje mladih ljudi da ne ugrađuju zlatne zube, i predlog da umesto toga žvaću kosti kako bi očuvali svoje zube,
Februara 2005, naredba da se zatvore sve bolnice van Ašhabada, uz obrazloženje da ako su ljudi bolesni, mogu da dođu u prestonicu; takođe zatvaranje svih biblioteka u ruralnim oblastima, uz obrazloženje da obični Turkmeni ionako ne čitaju knjige,
Novembra 2005, naredba da lekari polažu zakletvu Saparmuratu Nijazovu umesto Hipokratove zakletve,
Decembra 2005, zabrana video igara, uz napomenu da su isuviše nasilne da bi ih mladi Turkmeni igrali,
Januara 2006, ruski mediji su javili da je Nijazov naredio da se prekine isplata penzija za 1/3 (više od 100.000) starih ljudi u Turkmenistanu, i da penzije koje su dobili u protekle dve godine vrate državi. Ovo je navodno dovelo do ogromnog broja smrti starih ljudi, kojima su penzije (od 10 do 90 dolara) bile jedini prihodi. Ministarstvo spoljnih poslova Turkmenistana je oštro odbacilo ove navode, optuživši medije da šire lažne informacije o ovom pitanju.

Stadijumi u životu prema Nijazovu:

Deca: od 0 do 12 godina

Adolescenti: 13 do 24

Omladina: 25 do 35

Zreli ljudi: 36 do 48

Proročki: 49 do 60

Inspirativni: 61 do 72

Mudri: 73 do 84

Stari: 85 do 96

Nalik Oguzkanu: 97 i više

Oguzkan, se smatra osnivačem turkmenske nacije, živeo je 109 godina.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Ana
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 148

Hatšepsut

Hatšepsut (1473. p. n. e. — 1458. p. n. e.) je bila peti faraon osamnaeste egipatske dinastije u starom Egiptu i u titulatoru na slikama i reljefima je uvek nastupala kao muškarac - faraon. Bila je prva žena faraon. Identifikacija njene mumije je objavljena 27. juna 2007. godine.

Tokom 18-te dinastije kraljevska kuća Ahmosa I je bila suočena sa tragedijama koje su je zadesile tokom tri generacije, jer je nekoliko muških prestolonaslednika 18-te dinastije umrlo.
Kada su umrli svi sinovi Amen - Hotep-a i njegove glavne žene, faraon je postao Tutmos I (sin druge žene Senseneb). On se oženio svojom polusestrom Ahmos ali i njihovih pet sinova je takođe umrlo. U vrijeme smrti Tutmosa I jedini nasljednik sa kraljevskom krvi bio je njegov nezakoniti sin Tutmos II ali kako je on bio maloljetan faraon nije imao drugog izbora već da svoju kći Hatšepsut proglasi suvladarom.
Međutim, prije bolesti svoga oca Hatšepsut se kao petnaestogodišnjakinja udala za svog polubrata Tutmosa II koji je tada imao 12 godina. Zbog rodbinskih veza i miješanja krvi on je bio i fizički i mentalno zaostala ličnost. Hatšepsut mu je i pored toga rodila dvije kćeri Nefru-Ra i Merit-Ra-Hatšepsut. Kako mu nije podarila muškog nasljednika on je sa drugom ženom Izis dobio sina poznatog pod imenom Tutmos III. Da bi osigurali opstanak vladarske loze Nefra-Ra se kao i svoja majka udala za polubrata Tutmosa III. U vrijeme smrti Hatšepsutinog muža Tutmosa II njegov nasljednik Tutmos III je bio maloljetan tako da je ona bila zakonit vladar.
Hatšepsut je bila prva žena koja je krunisana sa svim počastima kao kralj a ne kraljica i koja je dobila svih pet počasnih imena faraona što nijednoj kraljici prije a ni poslije nje nije uspjelo. Oblačila se i ponašala kao muškarac.

Falsifikati

Znajući da je uljez na egipatskom prijestolu Hatšepsut je falsifikovala nekoliko dokumenata da bi pridonijela svom kredibilitetu. Prvo je dala da se na hramu iskleše kako bog Amon daje privilegiju kraljevovanja Tutmosu I i njoj. Zatim je sebi pripisala pobjedu nad stranim osvajačima i uskrsnuće Ozirisa. Navodno je imala viziju u snu, gde joj se ukazao bog sunca Amon koji je nagovestio da će roditi ćerku koja će postati žena faraon. Oni koji joj nisu verovali i nisu je podržavali se naravno nisu smeli suprotstaviti, ali su očekivali da će biti kažnjena od strane bogova. Naprotiv čini se da je sam bog prihvatio njenu viziju kao istinitu, tako da je Hatšetsut sama vladala 22 godine tokom kojih je cvjetala egipatska ekonomija. To razdoblje je bilo mirno, bez ikakvih vojnih okršaja. Najviše se pažnje poklanjalo na uspostavljanje trgovačkih veza i na arhitekturu. Najvažniji spomenik njene vladavine je svakako posmrtni hram u Dolini Kraljeva.
U to vrijeme je hram bio fizički povezan sa Dolinom Kraljeva ali nakon smrti kraljice njen zet odnosno posinak Tutmos III dao je da se uruše svi tuneli i prolazi tako da ovaj hram bude odsečen i zaboravljen. Takođe njeno ime je izbrisano sa svih hramova i rodoslova te je zato i do dan danas ostala velika nepoznanica.

Hatšepsus je odlučila da bude sahranjena sa svojim ocem Tutmosem I u Dolini Kraljeva. U svrhu povezivanja hrama sa Dolinom iskopan je tunel dug preko 700 m i oko 300 m ispod površine zemlje.
Njen sarkofag je pronađen ali u njemu nije bila njena mumija već jedne princeze iz 21-ve dinastije. Okolnosti njene smrti su sumnjive ali nakon istraživanja ipak se smatra da je umrla prirodnom smrću. Poslednji zapis je 10-og dana 6-og mjeseca u 22-oj godini vladavine (početak februara) kada je zabilježeno da je žena-faraon preminula.

wikipedija



offline
  • Ana
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 148

BRITANSKI ISTORIČAR VIVIAN GRIN U KNJIZI “LUDILO KRALJEVA” ISTRAŽUJE KO SU LUDI VLADARI OD RIMA DO DANAS


Zdravlje i politika duboko su povezani, ustvrdio je britanski istoričar Vivian H. Grin. Štaviše, proučavajući pojavu "ludih kraljeva", zaključio je da je duševna bolest bitno uticala na tok povijesti. Svoju tezu razradio je u odličnoj, intrigantnoj knjizi "Ludilo kraljeva" koja je ovih dana objavljena na hrvatskom jeziku. Fascinantan je niz poremećenih vladara koji su krojili sudbinu naroda od rimskih careva Kaligule i Nerona do Musolinija, Hitlera, Staljina i Sadama Huseina.
Premda nema kliničke dijagnoze o njihovm ludilu, po svemu sudeći mnogi među njima bili su psihopate, poremećene ličnosti, žrtve shizofrenije, patili su od manično-depresivnih tegoba... Da bi tragedija bila veća, imali su neograničenu moć pa su svojim postupcima izazvali smrt miliona ljudi, što je posebno došlo do izražaja u 20. vijeku, u razdoblju modernih diktatora.
Psihopatski Staljin, poremećeni Hitler i Musolini, zorno su pokazali kako na cijeli svijet može uticati duševna slabost velikih vođa. Uprkos tome, Grin se ne usuđuje da zaključi da su ova trojica bili klinički ludi. Evo kratke slike o njima.

Benito Musolini njegovao je imidž pravog muškarca: muževan, čvrst, atletski lik koji vozi brze automobile, jaše na konju, pilotira avionom. Na Hitlerovo gađenje, čak je dopustio da ga fotografišu u poluaktu. Kad bi vršio smotru vojnika, nije hodao, nego je brzo koračao. Slično tome, oni s kojima je želio da razgovara morali su da dotrče do njegovog stola, a poslije razgovora morali su još brže da odtrče i pri tom ga pozdrave rimskim pozdravom (rukovanje je ukinuo jer se grozio tjelesnog dodira). Vjerujući u vlastitu nepogrešivost, smatrao se barem jednakim Napoleonu i Isusu Hristu.
Ipak, kad je izbio Drugi svjetski rat, Musolini je bio neobično neodlučan a zemlja je bila kobno nespremna. Njegovo ratovanje je bilo jadno pa se nije protivio kad je kralj Viktor Emanuel zatražio njegovu ostavku. Kad su ga Njemci izbavili iz zatočeništva i postavili na čelo marionetske vlade, bilo je sasvim jasno da je izgubio vezu sa stvarnošću. U medicinskom smislu, Musolini nije bio lud, ali je njegov odnos prema životu bio psihopatski, pod rastućim uticajem sindroma koji ga je odvodio među duševno poremećene.

Adolf Hitler, koji je proživio teško djetinjstvo i ponižavajući pubertet, svoj je smisao i filozofiju našao u ratu. Smatrao se mesijom: "Božja je volja da jedan dječak bude poslan u Rajh i izraste u vođu nacije. Poput Hrista imam dužnost prema svom narodu." Njegova izopačena psiha, prema kojoj je judaizam glavna prepreka ostvarenju njegovog velikog plana, izazvala je ljudsku patnju kakvu istorija ljudskog roda dotad nije vidjela. Postoje tvrdnje da je za poremećaj ravnoteže njegovog uma kriv neurosifilis. Njegova nećaka Geli, s kojom je imao neke naznake ljubavne veze, ustvrdila je pak da je Hitler seksualno uživao kad bi mu neko vršio nuždu nad glavom. Međutim, za to nema potvrde, kao ni za priču o sifilisu. Jednako je sumnjiva i tvrdnja njegovog ličnog ljekara Teodora Morela da je zbog encefalitisa postao žrtva manično-depresivnog ludila. Po svemu sudeći, Hitler je plutao na rubu ludila više od Musolinija. U osnovi je bio i ostao vuk samotnjak koji je teško sklapao prijateljstva. Njegova paranoja, megalomanija, nepovjerljivost, okrutnost, njegov karakter i politika mogu se objasniti poremećajem ličnosti. A ličnost mu je oblikovala mješavina različitih događaja: poniženja u djetinjstvu i ranoj mladosti, trovanje ljekovima, kao i napredovanje Parkinsonove bolesti koja je mogla imati loš uticaj na njegovu razboritost.

Josif Visarionovič Staljin, treći veliki diktator 20. vijeka, doima se kao nejasna, povučena, tajanstvena ličnost koja je rijetko išla na javne događaje i držala govore. Ipak, kultno je prikazivan kao očinski lik s lulom koji voli djecu i ima jednostavan ukus. Poput Hitlera i Musolinija, bio je sposoban da očara i zavara narod, a u stvarnosti je bio sasvim drukčiji: tiranin koji je održavao vlast zatočenjima u okrutnim radnim logorima i smaknućima miliona ljudi. Samo u jednom danu, u decembru 1938, potpisao je 3182 smrtne kazne. Staljinovi savremenici ipak nijesu sumnjali u njegovo duševno zdravlje. Tek nakon njegove smrti, Hruščov ga je opisao kao morbidnog i bolesnog i izjavio da je u posljednjim godinama života bio duševno poremećen. Nameće se neizbježan zaključak da je vjerovatno bio psihopata.

Idiot, ludak i ludača

Rumunski diktator Nikolae Čaušesku sa suprugom Elenom smaknut je u revoluciji u decembru 1989. Ne mareći za siromaštvo naroda, on i supruga živjeli su u luksuzu, a uništili su 16 crkava, tri samostana i stotine kuća u Bukureštu da bi stvorili bulevar socijalističke pobjede i raskošnu palatu. Bio je megaloman, ali se stalno bojao zavjere. Imao je degustatore hrane i često je mijenjao odijela kako ih neko ne bi natopio otrovom. Kritičare je uklanjao po brzom postupku. Rumunski dramatičar Ežen Jonesko svojevremeno je izjavio: “Čaušesku je ludak. Njegova supruga, žedna vlasti, takođe je luda, a sin im je idiot, i to troje smije nekažnjeno da muči 23 miliona ljudi.”

Izvor:bosnjaci.net

offline
  • Ana
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 148

Bokasa - ljudožder na čelu države

Žan Bedel Bokasa rođen je u Bobangi, u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. Na vlast je došao 1. januara 1966. kada je s vlasti svrgnuo svog rođaka Dakoa. Postao je predsednik Republike. Odmah je ukinuo ustav i počeo da vlada dekretima, a pokušaj atentata u aprilu 1969. iskoristio je da prigrabi titulu doživotnog predsednika. Decembra 1976. proglasio je monarhiju, uzeo je carska ovlašćenja i organizovao skupu ceremoniju krunisanja.

Njegov idol bio je Napoleon, pa je rešio da napravi jednu svečanost dostojnu francuskog imperatora. Dobio je veliki kredit od Francuske, a dvanaestorici zatvorenika dao je nešto veću slobodu i mnogo više hrane. Oni su se pribojavali da će te povlastice biti kratkog veka, ali nisu očekivali da će da završe kao meni na velikoj proslavi inauguracije cara. Što se i desilo. Kada je u januaru 1979. došlo do nemira u Bangui Bokasini vojnici masakrirali su prisutne civile.

Ali time zločini nisu prestali. Jednom je naredio učenicima jedne škole da nabave uniforme. U uslovima u kojima su živeli to je bilo neostvarljivo. Oko 200 srednjoškolaca je uhapšeno u prisustvu Bokase, a uskoro su počela ubijanja. Po jedno dete dovođeno je do Bokase na inspekciju uniformi, a onda tučeno do smrti. Tela su bacana u bazen u kojem je "car" čuvao krokodile, a pretpostavlja se da je mnoge od dečaka i devojčica i sam pojeo.

Ovo je prilično oslabilo njegove pozicije, a Dako je dobio podršku Francuske. Dok je Bokasa bio u Libiji došlo je do prevrata. Francuske trupe ušle su u njegovu palatu i tek tada je zaista otkriveno koliko je žrtava bilo. Bokasa je osuđen u odsustvu, a kada se predao osuđen je zbog izdaje, ubistava, kanibalizma i prevare. Prvobitna osuda na smrt je preinačena u doživotnu robiju, ali je 1993. oslobođen. Tri godine kasnije umro je od srčanog udara.

Izvor:glasjavnosti

offline
  • Ana
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 148

Ana Ivanovna

Ana Ivanovna, vojvotkinja Kurlandije, odlukom Vrhovnog krunskog vijeća Rusije postala je carica Rusije 1730. godine. Članovi Vijeća nadali su se da će nova carica stvoriti ustavnu monarhiju, ali Ana je imala druge planove.
Proglasila se apsolutnom vladaricom i osnovala tajnu policiju, koja je terorizirala sve one koji joj nisu bili po volji. Političke položaje dijelila je baltičkim Nijemcima jer je ruske plemiće smatrala gadovima, a suparnika se rješavala po kratkom postupku – smrću. Bila je strah i trepet, ne samo po diktatorskom načinu vladanja nego i po ludim ispadima. Urnebesno se zabavljala ponižavajući plemiće, i to one vremešne. Tako je jednom prilikom odlučila udati jednu svoju staru služavku za dvorskog plemića, i to samo iz razloga jer je saznala da mu je pokojna majka bila katolkinja, što joj se nikako nije sviđalo. Organizirala je svadbu u posebnoj prostoriji napravljenoj od leda. Mladence je natjerala da se obuku kao klaunovi i da prvu bračnu noć provedu u ledenoj sobi, potpuno goli. I to u vrijeme najoštrije ruske zime ikada! Čisto iz zabave i pakosti. Srećom, njezina vladavina trajala je samo 10 godina. Umrla je u 47. godini života od bolesti bubrega

offline
  • Ana
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 148

Napisano: 14 Mar 2019 14:38

Nikolaj Čeučesku

Nikolaj Čeušesku na vlast je došao 1965. godine kao prvi sekretar Komunističke partije Rumunije. S obzirom na činjenicu da je bio vođa države koja je polako počinjala da ulazi u Komunizam.

Uprkos političkom ubeđenju, Čeušesku je bio sve samo ne skroman i posvećen ideologiji i jednakosti za sve. Čeušesku je sebe nazivao „Genijem Karpata“ i dao je da se napravi skeptar za njega, što je izazvalo Salvadora Dalija da mu pošalje telegram u kojem se ruga pomenutom simbolu vlasti. Kako Nikolaj nije bio upoznat sa konceptom satire, postarao se da se pismo nađe na naslovnim stranicama svih novina u zemlji.

1980. godine, Genije Čeušesku poželeo je palatu za sebe kako bi do kraja obznanio svoj božanski status, a planirao je da je sagradi u centru istorijskog dela grada što je zahtevalo rušenje 19 crkava, 6 sinagoga i 30.000 domova.

Nazivana najvećom građevinom posle Pentagona, ambicioznost projekta graničila se sa ludilom. Palata je Rumuniju koštala 10 milijardi dolara i zahtevala je preko 700 arhitekata. Nakon njegove smrti palata je postala zgrada Parlamenta koji i dalje uspeva da iskoristi samo 30 odsto ukupnog prostora.

Ovakvi projekti samo su jačali njegovu iluziji o sopstvenom značaju, tako da je ubrzo potom zahtevao da njegova polupismena žena Elena bude priznata kao član Njujorške akademije nauka i Kraljevskog instituta za hemiju. U Rumuniji ona je već bila vlasnik titule „Drug-akademik-doktor-inženjer“, a svi priznati domaći naučnici morali su da pripisuju svoja istraživanja ženi vođe.

Šta mu se desilo?

Čeušeskovo nepoznavanje situacije u svetu nije bilo ništa naspram nepoznavanja situacije u Rumuniji i činjenice da ga narod mrzi. Tokom 1989. narod je pokrenuo pobunu, a Čeušeskovi govori i pokušaji da ih smiri samo su pogoršali situaciju. Nakon svega nekoliko dana pobune Čeušesku je uhvaćen sa svojom ženom i pogubjlen

Dopuna: 23 Jun 2019 10:50

Huana je bila ćerka Ferdinanda i Izabele poznatih po ujedinjenju i oslobađanju Španije od mavarskih, muslimanskih vlasti. Huana je bila žena Filipa I od Burgundije, cara Svetog rimskog carstva u kojeg je bila smrtno zaljubljena. Svom mužu je izrodila šestoro dece uključujući i sina Karla V koji je ostao upamćen kao najveći španski vladar. Međutim, vladarske sposobnosti su igrom sudbine zaobišle Huanu. Dobila je nadimak “Luda” zbog opčinjenosti njenim mužem. Kada je on preminuo 1506. Huana je doživela pravi šok. Balsamovala je Filipovo telo i nipošto se nije odvajala od njega. Čuvala je muževljeve posmrtne ostatke u svojoj sobi, čak je i putovala sa njima.

offline
  • Ana
  • zavrseno
  • Pridružio: 03 Jan 2019
  • Poruke: 148



Život vladara u prošlosti često se smatra idiličnim. Međutim, istorijske činjenice govore suprotno. Mnogi od njih su ličili na glave negativce iz poznatih bajki i priča koji su svojom zlobom nastojali da ostvare svoje lične ambicije. Mnogi kraljevi i kraljice bili su i mentalno bolesni pojedinci koji nisu bili u stanju da ostvaruju svoje vladarske dužnosti zbog svojih duševnih bolesti. Njihova sudbina je po pravilu bila tragična, a ostali su upamćeni samo po bizarnim potezima koji su odlikovali njihovu vladavinu.
Vladajuće dinastije često su sklapale brakove među svojim pripadnicima sa ciljem da jačaju svoju moć. Brak između bliskih rođaka tada je bilo sredstvo za uvećavanje teritorije, ali to svakako nije moglo pozitivno da se odrazi na njihovo potomstvo koje je postajalo iz generacije u generaciju sve više mentalno i fizički bolesno. Primer za to je svakako Karlo II poslednji pripadnik dinastije Habzburg na čelu Španije. Rođen je sa nesrazmernom veličinom glave, mentalnim poremećajem i jezikom toliko velikim da je jedva mogao da priča. Pored svoja dva braka, nije imao dece zato što je bio impotentan. Nakon njegove smrti dinastija Habzburg nije imala naslednika u Španiji, što je dovelo do rata za Špansko nasleđe početkom XVII veka.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 752 korisnika na forumu :: 49 registrovanih, 14 sakrivenih i 689 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 2413 - dana 03 Okt 2019 05:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 8u47, A.R.Chafee.Jr., angelas, aramis s, babaroga2, Bahuss, cicus91, dane007, Danijel Glavas, Dimitrise93, Djokislav, drimer, FOX2, havoc995, jesenko1974, Knežević, krunomiletic5, Kubovac, ljs, ljuba sd, LUDI, madza2, MarKhan, Marko Marković2, Markoni29, mercedesamg, mihajlot2013, mikrimaus2, Milan A. Nikolic, Milos1977, Mixelotti, panticstefan53, Perko91, repac, SAA fan, Sall, sanix.sasa, shaja1, soonne, sosko2, SsssssNOVI, suton2, VJ, vladazuti, vlvl, VP3987, xandar, zodiac94, 187