Neka ostane trag...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Otici cu,
kad me odnese vrag.
Kad zagrebe crnim noktom
po oklopu mog srca.
Jer ti mi nisi bila neko
"tek tako" drag, ne:
ti si mi rame, i luka, i bol.
Moja mapa do Sunca.

O Slavice, trube jece,
probudi se,
pile moje.
Putevi zovu, obale,
autostrada.
Jer zivot je, kao sto ti
jednom rece
Daleko vise, no ovo tu
i ovo sada.

Ne trazim krivca, to sam ja.
Nisam cuo tvoj krik.
Kao sve tvoje reci,
meni bese poema.
I sad mi treba tvoje oko,
tvoj dah, i samo tvoj lik.
Da naslikam za tebe svet
kojeg jos nema.

E...Slavice, kuda ides,
okreni se
pogledaj mene.
I ovaj kamen na kojem stojim
zove se nada.
Za tvoje oci, sto zlatom boje
sve sto vide
ja nudim sve.
Sve ovo tu,
sve moje sada.

V. Pajovic

Dopuna: 03 Avg 2008 22:09

Da si mi bila 'samo' prijatelj,
trazio bih sada prijatelje nove.
Uz vino i gitaru
lako idu te stvari.
Ti...da si mi bila samo ljubav,
zaljubio bih se opet
u behar, u oblak, u varljivo oko
da ni zašta više ne marim.
Ti. Da si mi bila samo žena,
ženio bih se opet.
Svatove lako skupiti.
Da si mi bila samo život,
srce bi stalo bez po muke.
Tako se lako ubiti.
A šta ako si mi sve to bila,
i više: zadnja molitva pred san
i prva jutarnja riječ na usnama?
Šta drugo no da te čuvam u sebi,
u duši bremenoj suzama.

V. Pajovic

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

apsolutno predivna pesma!

Dopuna: 09 Avg 2008 0:00

molim Vas, ako imate jos pesama, okacite ih jer davno nisam procitala bolje!

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Hvala...zaista hvala. Bicu dakle tako slobodan da vasu pohvalu shvatim ozbiljno :-)

Ali pohvale neizbjezno donose i odgovornost...potrebu da covjek odgovori ocekivanjima, hm...

Evo jedan kratak putni zapis, umjesto poezije:
Stjuardesa sa osmijehom iz ogledala je posluzila kafu i uctivo upitala koje novine zelim. A ja, izgubljen negdje na liniji Amsterdam-Rim-Bukurest, vidio sam kako joj se u ocima cakli vatromet izlazeceg sunca, pogledao kroz prljavo okno i pitao se kakvo pravo postojanja ima svo to plavetnilo, kad ti nisi u sjedistu pored mene...

V. Pajovic

Dopuna: 09 Avg 2008 0:20

Jos jedna slicica...iz primorja:

U barsunu mlakog predvecerja posljednji zraci sunca su bojili prozorska okna u zlatno, svjetlosne bombe se rasprskavale na crvenim crijepovima. Ulice su krivudale kuda su navikle, skale se pele na poznate visine, a more se mudro smjeskalo, jer more sve zna.
Vrijeme da se svedu racuni...svako za sebe, podvlacimo crtu ispod netom proteklog dana, dajemo svakoj boji i svakom dasku vjetra mjesto u galeriji uspomena, blago prenerazeni da je sve to vec proslo.
Za susjednim stolom cujem glas: Ahhhh, lipo lito...vruce od zelje i toplo kao dodir...al' **biga, i kao pivo!~

Svako, dakle, brine svoju brigu. A meni je zao sto te jos nikada nisam sreo. Oprosti mi.

V. Pajovic

Dopuna: 09 Avg 2008 0:22

Pa onda...ovo

Ako zelis da te nikada ne upoznaju,
kazi im svoje ime.
Zagluseni zvukom, melodijom opijeni,
zastace.
Okupice se, kao zvijeri
oko plijena,
vristati ludi, u ekstazi,
svoja imena.
"Milo mi je...". Farsa pocinje.

A ti produzi k meni,
gola i slobodna,
i ne zaboravi napukle narove...

V. Pajovic

Dopuna: 09 Avg 2008 0:40

Jamajka

Bond beach, rano popodne,
negdje se klatio reggae,
ti i ja, sami na svijetu
i niko da nas vidi.
U mlijeku mirnoga mora
Sunce je lijecilo pjege.
Rekla si tiho, bez glasa:
Vise te ne volim. Idi.

Pomislih: ako zacutim,
svijet nece znati za tebe.
Nikad te nisam smio sanjati,
da te noć ne odvede.
A eto...izustih ti ime,
uplašen od sna u kojem sam nestao.
Nisam se ni okrenuo, znao sam time
da su te pronašli.
Reggae je prestao.

V. Pajovic Jamaica, ljeto

Dopuna: 09 Avg 2008 1:16
Amélie, ili...

Kada si od mene otišla,
počela su stizati pisma
iznenadjena.
Od prodavca kestenja u Parizu:
očajan, ostavio je posao
i propio se, jer te više nema.
Od klošara preko puta,
i njemu nedostaješ
pa je odjednom naučio
peći kestenje.

Pismo od stare masline na Zakintosu:
poslije tri stotine godina
ne daje više ni ploda.
Juan sa recepcije hotela u Barceloni
ne izdaje više sobe
jer si ti izdala nas.
Sa Madere: princeza Sisi
podigla ruke u čudu,
jedna kristalna suza
sija na kamenom obrazu.

Po krovovima u Beogradu
golubovi šapatom prenose poruku
spremaju štrajk gladju.
Jedna uvala kraj Kotora
u kojoj sam te volio
ne prihvata više udvaranje valova.
Pismo od suncokreta iz Taormine:
ni za kim se vise ne okreću.
Izolabela zatvorila zelena njedra,
ulični slikar rasprodaje boju
kojom je slikao tvoj osmijeh.

Svima nedostaješ...beskrajno.
I svi se pitaju...besmisleno.
I svi još dišemo...besciljno.

V. Pajović

Dopuna: 09 Avg 2008 10:44

Kratak pogled u zauvijek

Nekad sam vrijeme u kojem te nema
brojao satima, potom danima.
Prodjoše nedjelje, mjeseci,
i godine će. Bez nas.
Jednom će vječnost stati predamnom,
tiha i nepromjenljiva.
I biće jednako duga
kao i prvi čas.

V. Pajović

Dopuna: 09 Avg 2008 18:34

Ostavila si me,
kao što se ostavlja loša navika.
Kao otvorena vrata na kući
kojoj se nikad nećeš vratiti.
Kao ratni ožiljak
na koji ne voliš da te podsjećaju,
kao psa lutalicu: Bježi!
Nemoj me više pratiti...

Teži si posao obavila,
ja još samo da te zaboravim.
U februaru?
Mogu da probam, osamnaestog
manje će boljeti.
Pa volim te "tek" dvadeset godina,
šta lakše nego opet zavoljeti...
U maju, kad se zlato prosipa
od Sunca i od tvoje ljepote...?
ili u novembru? Tebi je rodjendan,
šta još da poklonim? Sve moje živote?
U martu? Kad se žubori natječu
sa melodijom najdražeg smijeha.
Ili ne, avgust, tad da položim
nadgrobni kamen,
na mjestu tvog grijeha.
Najradije bih u januaru,
kad sam ti tražio inje u kosi,
ali ne mogu, dok živim, pitaću:
Ko li ti sada badnjak donosi...?

V. Pajović

Dopuna: 09 Avg 2008 23:16

Izlij se iz mene, kao rijeka.
Neka te imaju drugi ljudi.
Mazi se sa njima. I igraj, neka.
Ipak ćeš kraj mene da se budiš.

Ja sam te pričao bagremovima,
krao te od mjeseca,
posudjivao oko tvoje zvijezdama.
Ja ti još ruke promrzle grijem
u mekim, purpurnim snovima.
Ja te još zovem,
iz gluvog bezdana.

Nije za tebe taj novi svijet,
sto te vodi na uzicu.
Za njih je Petar Pan
"Pera, sto raznosi novine".
Oni bi Malog Princa i ružu
poslali u ludnicu.
Svaku bi bajku ubili...
neću da razmišljam, boli me.

Dodji! Da delfinima opet
izmišljamo imena
i našoj nerodjenoj djeci.
U novoj haljini zaborava
figurica si tek, besmislena.
Sjeti se! Razvali ustave
i opet meni poteci...

V. Pajović

Dopuna: 10 Avg 2008 0:02

εξομολόγηση
(Ispoved)

Oče, opraštaj!
U ovih par koraka
od porte do ispovednice
zaboravih svoje ime,
I Boga,
i razlog početka sveta.
Sećam se još samo oleandra
u njenim očima zvezdice.
Osmeha..."Slikaj vec jednom!"
Grčka...kraj jednog leta.

V. Pajović

Dopuna: 10 Avg 2008 21:44

Nedeljna setnja

Osluhni! To je zvuk
kukuruza koji rastu
i svojom svilom dotiču
tek dno naših očekivanja.
Dok ti prebrojavaš oblake,
ja tvoje odjeke po kaldrmi,
pričamo nešto o ničemu,
bezvezna dnevna zbivanja.

Malo ce svijet saznati o nama,
i mi o svijetu,
sami na ovom putu do ničega.
Kao seljak u njivi kad prevrce zemlju
kao prosjak prazne džepove,
pretres po uvelim uspomenama.
Ja u potrazi za tvojim usnama
ukusa zrelih drenjina, u jednom septembru.
Ti već u mislima uz njega.

V. Pajović

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Stvarnosti

Pričala si
kako je bijelo, zapravo,
smaragdno zeleno bez ambicije.
Kako su uspomene tek
djevojačko prezime
neispunjenih nadanja.
Da, dok mi pravimo planove
o boji tapeta u dječijoj sobi
neko gore već zna
koliko će vagati urna tvojeg pepela.

Gledam te, slušam, vjerujem.
I pitam gdje si sakrila djevojčicu
koja me je, tada, zavoljela.

V. Pajović

--------------------------------------------

Da smo znali

Eh, da smo znali
kako ljubav boli...
Prever bi Barbaru ostavio da kisne
Tristan pored Izolde projahao u galopu.
Romeo pod balkonom ne bi smio
da pisne.
A ja tebe ne bih pratio.
Ni stopu.

V. Pajović

-------------------

Mokra pesma

Plivali smo
sa obe strane Atlantskog okeana,
na plažama Očo Riosa,
na plažama Funčala.
U Grčkoj, na Siciliji,
u modroj mekoći Mediterana.

Kupali smo se u kiši
Antwerpena i Taormine,
pod kišom Boke Kotorske.
U Kragujevcu se uverili
da ga kiša ne zaobilazi.

Kupali smo se u svetlima Pariza,
zaranjali u vrevu Amsterdama,
kupali se u znoju penjući se
na Pico dos Barcelos.
Kupali se u znoju, u sobama
svih meridijana,
u strastima svih vremena,
jedno u drugome…

A ti si onda oči sklopila,
i sav moj život u njima
utopila.

V. Pajović

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Tuga, kasnije

“Tata, mogu li sad na ljulju?”
“Tata, neću taj bicikl,
Hoću plavi!”
“Mama, reci tati da požuri,
i daj mi užinu, kasnim u školu!“

“Tata, udario sam koljeno, vidi krv!“
“Mama, pričaj mi princezu!“
“Vidi! Opet najbolja ocjena
i pohvala od učiteljice…“.
“Reci tata Sari da mi vrati loptu!“
“Mama, Stefan me vuče za kosu!“
“A zašto ste vi stalno držite za ruke?”
“Idemo u park! Bleeeh…opet se ljube!”
“Pričaj nam mama, opet,
kako te se upoznali.
kako ste nas dobili,
i koga više volite!”

Tugovaću kasnije,
Kad utihnu u meni glasovi djece
Koju mi nikad nisi rodila…

V. Pajović

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Trazim priručnik

Kako da prevarim tugu, pitam
kako da učinim kraj nedostajanju
Kako da umorim bol u prsima
i da ugušim jecaj u postajanju?

Da mi je sabiti sate u mjesece,
ah! Da je već sad sljedeća godina...
kažu, za godinu manje boljeće,
da te svu zaboravi
mene polovina.

Da sabijem sve što će ikad se desiti
do veličine dragog kamena,
pa stavim u prsten. Da te vjenčam, smrti!
Da sve zaboravim
na ledu tvog ramena...

V. Pajović

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Vrijeme odrastanja

Voljeli smo se u doba ludo,
ti i ja,
kada su jauci smjenjivali zdravice.
I rasli smo jedno ka drugom,
preplitali se kao bršljani.
Vjerovali "do groba" u ljubav,
nase "čudo"...Da li se sjećaš, Slavice?
Kakve smo ceste skupa umorili,
i kuda sve nismo vršljali?

Stigosmo i do Mojkovca, do Čačka,
loše nas vijesti pratile, ljudi očajni
vrijeme zlovoljno.
Negdje na ulici pridje ti čovjek,
lica dugačka,
jedva prozbori: "Primi moje...
tvoj otac...."
Više nismo čuli. To je bilo dovoljno.
Bol tup. Krik nijem.
Još jedan udarac
koji je naše dvije duše na usijaloj vatri
u jednu dušu skovao.
Tvoj me je pogled plašio,
ugašen ugarak.
Gledao sam ka nebu, vikao:
Sad, dodji pa cijeli svijet satri!
Zašto baš ona, baš njoj...?
U sebi, vraga i andjela
na jednu sam gomilu psovao...
Htio sam, onda, da ti budem stijena.
Iz bola sam te htio odnijeti.
Pomislih: učini nesto! Ispuni prazninu,
daj nam utjehu, živote prokleti!
Uzalud...
Njega nema. Nema.

Rez: petnaest godina kasnije

Nisi mi rekla mnogo o "njemu",
pitati nisam smio.
Tek...da zove se Rob,
mnogo je stariji,
i da ga gledaš kao Boga.
Tako...kraj dodje svemu,
krug je ponovo cio.
Ti sada imaš svog Roba,
a i on ima svoga.

V. Pajović

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

More, plovac

Zašto se bas ove večeri
moje jedro zaobljuje i zateže?
Površina mog nepostojanja
nepodnošljivo je glatka.
Drobim i bacam poneku uspomenu
u prolaznu brazdu za krmom
kad mi je najteže,
uzdahnem...ah, to je taj vjetar!
Ja ne umijem da te dijelim.
Ja te volim
bez ostatka.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Nakon ovako divnih stihova, ne znam da li imam smelosti da u znak zahvalnosti i ja ostavim trag, makar u odnosu na Vas bio tek kamencic na obali....

U CEKANJU ZIVOTA

U cekanju zivota, zivimo sami sebe
i pletemo u dusu snova nemogucnosti,
pogresnim ljubavima poklanjamo sebe,
bezeci u dalek beg od buducnosti.
Ispracamo dane jer su nas dovoljno proziveli,
na ovom cudnom moru za ovaj put smo krivi,
mozda i nikad snage nismo imali
da prozivimo ovaj zivot sto uporno nas zivi.

Ivana

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Na jantarnim obalama

U suton, na obali,
kraj je nepotrebnog dana,
i zavesa se zatvara.
U glavi rojevi reči
i svakoj smisao treba
Pod mojim stopama
vatromet
od sunca i od jantara.
I jedan kamenčić poseban
kao poslat sa neba.

Sa koje li je obale,
i kojim talasom došao?
Dodirnuh ovlaš prstima
taj slučajni, dragi oblutak.
Uzeh ga nježno u dlanove,
od sunca još je topao.
Dah mi je stao u prsima,
u vječnost ode trenutak.


Svijet je sav plaža od jantara,
sav blješti i svjetluca,
vrti se, pjeva, lumpuje,
mami nas svojim čudima.
Ja stojim. Na dlanu mi kuca
k'o srce, blago što se ne kupuje.
Ja nadjoh svoj kamenčić,
i sretan sam do ludila.

V. Pajović