Zal Kopp - Modra tresnja

8

Zal Kopp - Modra tresnja

offline
  • Pridružio: 01 Okt 2004
  • Poruke: 53
  • Gde živiš: Osijek

Tvoje usporene kretnje

Ne uspijevam uvijek prepoznati spokojstvo sna,
ali večeras je nebo istinski zaposjelo tvoje oči
i dok tvoje ruke, poput dva krila, dolijeću s visina
nudeći te meni zadovoljstvom radosnih uzdaha,
ti se dužinom osmjeha nada mnom nježno izvijaš.
Gledam prekrasno obličje, vrije u mojim rukama,
nazirem na vrhu tvojih usana u oblaku sam strasti,
a bijele doline me gnijezde i pozdravljaju mirisom,
već jednim dijelom i sazrijevam u njihovoj mekoći.

Srce te smjestilo u moju ljubav za sva vremena,
u samu dušu ljubavi u kojoj misao postoji radi tebe,
i priznat ću ti, čuvstva nastaju iz čežnje za tobom,
a obližnje svjetlucanje zvijezda šapat je mojih prstiju,
i njihovo sudaranje je mjesto gdje prestaje tišina.
Upravo tu pod obzorjem beskrajno slatkih milovanja,
na samom izvoru savršenstva, trbuhom mi prilaziš,
puna blage svjetlosti i pomame razigranih leptira
tečeš zanosna i ljubavnom glazbom optočena.

Kakva prekrasna polja njišeš mojim zagrljajima,
kakve zrake zalaska sunca nižeš po mom čelu
i ne dvojim, već potpuno uzbuđen dišem tijelom,
jer među tvojim bokovima, mila, uživam svečanost,
i ne prestajem ljubiti predivne predjele obližnjih grudi.
Istovremeno oblažem kožu mnoštvom tvojih dodira,
a pod sjenom svoga tijela ćutim tebe ljubavnicu
kako radosna bujaš svojim nabreklim usnama
i upijaš moje dahtanje u svoje rascvjetan pore.

Tvoje usporene kretnje razgranale su moje tijelo,
i sada upoznaješ svu narav mog znojnog ljuljanja,
vrištiš u meni, jer vladaš tajnama mojih potreba,
i ja hučeći u tebi predlažem zajedničku sudbinu,
našu, dostižnu i stvarnu, od milijun svjetova jedinu.
Zato naši krajolici neprekidno klize i dok se sudaraju,
mi se iskreno na miru prepuštamo jedno drugom,
a oko nas mjesečina plete srebrni obruč lahora
kojim ljubi valovitost naših leđa i dubinu prepona.

Zal Kopp



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 01 Okt 2004
  • Poruke: 53
  • Gde živiš: Osijek

U vrhu svjetlosti

Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima.

Smatram te svojim korijenom,
s tobom mogu nebo dosegnuti
i kao vjetar zauzdati oblake,
mogu poput sjene izrasti,
pa po tvome tijelu isplesti
meke dodire blagosti.

Dok se sa obzorja pružaš
natapaš me kapima strasti,
a kad brazdama muškosti
doneseš tišinu mirisa
u drvoredima tvoje zrelosti
otkrivam putove njedara.

Dragocjen si izvor proljeća,
iz tebe se rađa sunce
i zasipa polja kamilice.
Pod tvojim koracima živim,
pod tvojim osmjehom tečem,
na tvom tijelu postajem ratar.

Kao da sam iz tebe niknuo
toliko se za mene trudiš, mila,
u svom srcu za sve brineš,
nježno primaš moj život,
pa ga dušom u sebe sklanjaš,
i nesebično se ljubavlju daješ.

Treperiš u vrhu svjetlosti
i tiho vedrinom osmjeha,
izlaziš iz leptirovog daha.
Prilaziš mi dužinom duše,
izazovno šećeš mojim pogledom
i neprestano opijaš uzdasima

Zal Kopp



offline
  • Pridružio: 01 Okt 2004
  • Poruke: 53
  • Gde živiš: Osijek

Čarolija nježnosti

Ljubljena moja, sve možeš razumjeti
ako nasloniš lice na moje poljupce
i svoj zlatom nauljen struk prepustiš
zvijezdama mog zadihanog njihanja.
Sve ćeš osjetiti u mom blistavom znoju,
kad stigneš okupat ću te osmjehom,
a čim jezikom i prstima zakoračim na tebe
prepolovit ću na tebi mjesečinu.
Evo, nagnut nad obiljem tvoga znamenja
prolazim gustoćom tvoje tišine,
i obogaćen mirisom vrelih cvjetova
u trenutku se vežem za tebe usnama.
Klizim ponad visokih vlati tvojih uzdaha.
i ploveći bijelim odljevima tvoga disanja
nudim ti uzvišeno svoju težinu,
neprekidno izgaram nad tobom,
rastačem u tvoju krv plamen dodira,
a na putanji zanosnog kruženja
zaustavljam noć pod sjenom naših tijela
i žudnju uskomešanu vrelinom
pretvaram u strast naših milovanja.
Uhvaćeni smo u čaroliju nježnosti,
u snagu prisnosti, u nevinost sna,
bokovi su nam žive vatre, ruke zgrčene,
noge isprepletene u šaputanja,
a naši trzaji oslobađaju nebo pticama.
Iz mog srca rađa se tvoje zadovoljstvo
iz tvog srca proizlaze čistoća moga glasa,
iz mojih očiju treperi tvoja putenost,
iz tvojih očiju prelijeva se moje nadahnuće,
i živo si korijenje svih mojih krošnji.
Prozirnost sam svih tvojih čežnji,
i oduvijek si ples moga disanja,
zapletena u moj oživljeni svemir
spremna si uživati moje riječi.
Pošto istinom ostaješ u meni
spremno ću obogatiti tvoj svijet
oblikovat svoju srčanost tobom,
svakodnevno te obnavljati dušom,
citirati tvoj sjaj kao hranu svog života,
i besprijekorno te izdvajati iz mnoštva.
Tobom ću zauvijek oslikati svoje lice.

Zal Kopp

offline
  • Pridružio: 01 Jan 2011
  • Poruke: 99
  • Gde živiš: Beograd

Napisano: 12 Jan 2011 12:05

Zal Kopp, bravo,

Pesme su ti izuzetno slikovite i "doživljajne".Jesu po neke duge, ali ja imam volju da čitam i duge pesme! Vrlo mi se dopadaju...Obećavam, pročitaću svaku u skorije vreme!

Lep pozdrav

miladinka smešak

Dopuna: 13 Jan 2011 23:54

Zal, Zal,
kako dalje čitam, nije mi dobro čoveče! Sada su mi i ove duge pesme ustvari kratke Exclamation , moram napraviti pauzu Ziveli da mi se sve slegne u biću mome, Pesme su ti zaista izuzetne, to iskreno mislim.Prvom prilikom nastavljam čitanje.

Lep pozdrav

Miladinka

Dopuna: 18 Feb 2011 19:20

Zal!!! Ostadoh bez reči. Tvoje pesme su pune osjećanja, vrlo mi se dopadaju!

A gde si se ti izgubio, pojavi se:)))

offline
  • Pridružio: 01 Okt 2004
  • Poruke: 53
  • Gde živiš: Osijek

Noć prepuna uzdaha

Mila, ostanimo na rukavcu naših želja,
tu zrak tvojih očiju napaja moj osmjeh
i tvoj se osmjeh sjaji u mom pogledu.
Umotajmo svoju dušu u moć slatkog sna,
i došapnimo tijelima neka razgrnu tišinu,
a u međuvremenu, dok pripremamo dodire,
prepustimo se ljubeći noć prepunu uzdaha.
Kao ptice kad cvrkuću modrim visinama
zagrlimo se uz pomoć vreline naših usana,
i natopimo dobrodušnost srca bojom jabuke.

Koliko smo se puta umivali suncem
i zalijetali poput jata u vrelinu dana,
koliko puta zaplitali u bjelinu oblaka,
ili klizeći čelom visoravnima postelje
drhtali tek okupani plavetnilom.
I dok bi srce kucalo crvenom strašću
po nama se izležavala beskrajnost neba,
a mi bismo, opijeni mekoćom obraza,
zanosno pjevali mirisnim zagrljajima
i dugo ostajali pod nježnim milovanjima.

Ostanimo još malo umotani u slatki san,
i sanjajmo neukrotivost lišća u proljeću,
a uronimo li kosu u korijen huka vjetra
i položimo sjećanje pred svaku kap rose,
osjetit ćemo kako se po našim bokovima
tiho razlijevaju sazviježđa u bilu svemira.
Ušećimo očima između krvotoka svjetlosti
u bešumne noći koje neprestano zijevaju,
i dok nam se tijela natapaju bojom jabuke
razumjet ćemo od čega je nastala naša krv.

Zal Kopp

offline
  • Pridružio: 01 Okt 2004
  • Poruke: 53
  • Gde živiš: Osijek

Poema – Voljenjem zajedno

Siječanj-Kad vode ležeći samo šute

Omamljen radošću izvirem u tvojoj tišini,
i ostavljam disanje tamo odakle dolazim,
jer bez tvojih dlanova na usnama, ljubavi,
u samom sebi od sada više ne postojim.

Hrabra ženo, noćas si se uspravila u meni
i moje srce ovila tajnom ženske vatre.
Ćutim; probuđena svijetliš u mojim očima,
a nebo s kojeg silaziš udišem tijelom.

Snježna si ptica u nespokoju nebeske duše
i valovito svjetlo ponad samotno mekih usana,
vrtlog si čarobnih snova i krajnost što doseže
blještavilo uzdaha u šutnji vječnog vremena.

Potječeš od pozlaćene kapi moga osmjeha,
a biti obasjan tišinom dok po meni cvate inje,
znači lebdjeti vodoravno iznad tvoje nagosti
i tik do tvojih očiju pretakati se u miris zvijezda.

Osluškujem dok me nosiš smjerom bradavica
i kako nabrekle provlače otkucaje moga srca,
a sve što ne možeš dočarati svojim poljupcima
mirisom sna slažeš unutar vječne čežnje usana.

Iako odnedavno plovim sjećanjima tvojih dojki,
odavno sam ušao u krug tvoga ozarenog lica,
i povrh tebe u toplom sanjanju svoga maštanja
u potpunosti okusio nježnu putenost žene.

Bijah samo prut, a ti si me obukla u sunce,
vatrom svoga bića postala moje goruće lišće
i pod malenim komadom neba ponudila sebe,
pa me častiš plamenim oblikom svoga tijela.

Pokazuješ kako se trebam ophoditi životom,
prepuštaš mi vjeru u tvoje dragocjeno biće,
a usput ljubiš moje ruke svojim ramenima
i kroz šaputanja bistrih zjenica privijaš uza se.

Tvoje oči, jato su ptica na obrazima mojim,
i glasovitost tvoja kristalna je mjesečina,
bistra divota polegnuta po mom trbuhu.
A tek žubor nebeske puti u tvom govoru…

Ah, ostajem predan čistom ozračju uzdaha,
u veličanstvenom njihanju bokova nalazim san,
i dvostruko svijen u mekom naručju tvoje duše
rastrčan sam kao bujica u krvotoku strasti.

Otkad su dvije rijeke naših tijela zagrljaj postale,
a tople boje milovanja napojile želju prstiju,
valovima žudnje zalijevamo vrele prepone
i u navali slatkih kapi takvi pjevamo voljenje.

Ljubav nas od sada ne čeka, hodajmo s njom vedro
i bez straha ostvarimo istinom sve što snivamo,
ona je anđeo, a kad se njezina krhka veličina razigra
postajemo doba njenog beskrajnog razumijevanja.

Pođimo kroz stablo vjetrova, pa niz korijenje daha
zaronimo u duboke uzdahe ove ljubavne noći,
u premoć poljubaca pretočimo naše zagrljaje
i snažno zakoračimo zjenicama strujom mjesečine.

Čisti smo izvor plavetnila u mirisu biserne vode,
na obalama naše prisutnosti plešu bijele ruke,
opkoljava nas gusto svjetlucanje toplog znoja
i razlijevaju se prsti pučinom uzdrhtale kože.

Možda primjećuješ množenje kapi posteljom,
žele natopiti preostalu bjelinu našim zanosom,
a niže ispod naših tijela gdje se čuju koljena,
s nebeske strane u žeđ bedara navire kiša.

Sva ta naša voda je istovremeno žudnja i san,
polijeva nas i beskonačno natapa dahom zemlje,
razmiče u nama tamnu beskonačnost svemira,
i vrhove drhtanja pretvara u svjetlost misli.

Što bih, ljubljena moja ženo, bez tebe!?
Hraniš me cjelovima i pojiš svojim okretima,
a sjećanje na vrijeme u kojem me snijeg gušio
brišeš osmjehom dok prelazim u tebe.

Daljine u kojima su milovanja presahnula
šaputanjem presvlačiš u naručje svitanja,
i kada se propneš nježno mojim preponama,
nestanu sve krhotine razbacane prošlosti.

Bistra moja rijeko, huku mojih vjetrova,
kako te u siječnju još nagraditi, kako osvanuti
kad vode ne otječu, već samo ležeći šute
i traže kliktanje galebova na glatkoj površini?

Moj jezik razumije stjecište svih tvojih izvora
prepoznaje poda mnom okus mirisnih pejzaža,
prštiš u nepreglednom sjaju šutljive pitkosti,
ljupka i nasmiješena, razgrćeš osamu ruku.

A tišina što se njiše između naših poljupca
oplemenjena klija sokovima naših života
i osluškujući ovo sjetno i čeznutljivo doba
temperamentno klizi kroz naš mir.

Koliko smo vremena proveli u mladosti,
a koliko trenutaka u sreći što ljubavlju hrani
i sad zvuk naših uzdaha plovi na mjesečni,
kao lahor je u svjetlucavu naručju zvijezda.

I mi, ljubavi, srećemo dukate suncokreta,
tako silno željni ulazimo u unutrašnjost srca,
a kad maglina jutra legnu na prozeble trave,
tek tada znamo kako uživati dah na usnama.

Ne smijemo prespavati zadnje jutro siječnja,
pred nama je dan obilježen postojanošću,
legnimo slobodno, zavijorimo osmjehom,
i zagrlimo se prije no što noć okrene leđa.

Prepoznati smo u srebrnoj šutnji neba,
kipe jastuci zato tecimo poput topla meda,
i sigurni u beskrajnom promatranju zvijezda,
razlijevajmo uzdahe prema jutrima veljače.

Uostalom, ako nas je sve do sada napustilo,
i bili smo ničiji, sami u rasplamsanoj jeseni,
u sjeni vlastitih tijela, u svoju kožu zalutali,
ove noći, ljubljena, prelijeva nas gusti san.

Treperi žudnja vjetra i skoro će početak dana,
ali kad se dodirnemo mekim odsjajima jutra
i nadalje smo, ti zrela žena i ja zreo muškarac,
iscrtani vrelinom usana u rumeni osmjeh.

U prstenu mjesečine ništa više ne trebamo,
jednako je sve u nama, ljuljajmo se pripijeni,
a glas veljače što kroz lomljenje leda dolazi
neka naiđe malo kasnije, samo malo kasnije…

Još smo zaklonjeni proljetnim suhim cvijećem,
u zaleđenim mirisima uspavane ravnice,
u promrzloj svježini odlazećih zimskih zora,
i sumraku koji večeras prelijeće plavetnilom.

Jedan za drugim ostaju nam dragulji siječnja,
kao što uspomena u krilima labuda sniva
u svemu su našem, u svim našim čulima,
u skutima i struku, u zagrljaju toplih tijela.

U nježnosti sjaja što donosi toplu žudnju,
u vatrama s kojima smo utkani u ljubav,
i zato tečemo dalje, jer i ljubav dalje teče
s nama zajedno u veljaču što kroz vjeđe viri.

Zal Kopp

offline
  • Pridružio: 01 Okt 2004
  • Poruke: 53
  • Gde živiš: Osijek

Poema - Voljenjem zajedno

Veljača - Nebo odsjeda dužinom veljače

A nebo oduvijek odsjeda dužinom veljače,
i bdije krikom svjetla u sjeni istočnog vjetra.
Zato užitak uzbuđenog srca nudi blagostanje,
i pod dodirima naših tijela sve u nama traje.

I prozirna tišina razbuktava ritam strasti
i uspinje se osmjehom zanosnih zagrljaja,
jer dok sa sebe skidamo mirise siječnja
mjesec u našim uzdasima duboko drijema.

Naš dolazak nagovještava sunce bijeloj pučini,
i prevalivši dug put po blještavilu snijega
donosimo ljepotu najbjeljih kristala inja
i poput zvjezdane radosti nudimo ljubav.

Kao riječni galebovi klikćemo obalom mjesečine,
a sa srebrnog obzora, odakle dolijećemo,
zaplićemo vreli zrak među dremljive krošnje
i točimo cvrkut istoka u ogoljela debla hrašća.

Slijedimo vedrinu osmjeha putanjom zagrljaja
i posijmo naše bilo usred bijelih brazda zime,
neka snijegom, čija škripa žudnju pojačava,
i dubinom zemlje neprestano u korijenju ječi.

Plodonosni u duši veljače tjelesno dozrijevamo,
u zimskoj mirnoći duhom smo nagrađeni,
i tek ovjenčani u zvuku njezinih cjelova
prelijećemo s jednog kraja na drugi kraj dana.

Motrimo sjene kako bjelinom poskakuju,
u milosti su čistoće leda i drhtavog sjaja,
u lebdećoj tišini što usnuli sumrak navlači
naše sjene umjesto nas na počinak polaze.

I livada bijela, i grmove grane, i kristali,
i sva ta nijemost zov su kroz koji se kreću,
a mi se bez njih i pomoću čarolije vjetra
polako opijamo zaranjajući u obilje noći.

Blistavom magijom cjelova duž naših tijela
slažemo strasti dok slijećemo u predvečerje,
naše se željne usne sreću posred polja čela
i pod toplinom pogleda vlaže mekoću kože.

Dok nas veljača spremno u potpunosti preuzima
i sa naših grudi osluškuje protok vremena,
sretni smo, jer je među isprepletenim rukama
gdje joj godi naša bezvremena prisutnost.

Mi smo neprekidna vreva svjetova u jednom,
u srodstvu sa bezbrojnim tajnama svjetlosti,
mi smo milijun sanjanja u požudnom snu,
i skladni miris u prozirnom beskraju boja.

Na licu našeg srca neizmjerna je ljubav,
i narav naše duše potječe iz naručja sreće,
nigdje se kao u nama živa radost ne izvija,
niti glasovi zanosa toliko visoko uzlijeću.

A kad uđemo u večer, u njezino podrijetlo,
i pogledom rastrčimo po staništima zvijezda,
kad se krećemo rubom svemira, niz horizont,
naš dah se poput mjesečine raspe nebom.

Mila, koliko nas tada u tom vremenu ima,
u vrelu iz kojeg sklad vjerovanja teče,
u voljenju neponovljive svježine svijeta,
u svečanosti besprijekorne kolone plavetnila.

Plodovi smo dokle nam pogled dopire,
u domašaju bezbrojnih pokreta naših ruku,
u nezasitnim dahtanjima naših tijela,
i na usnama užareno crvenim od strasti.

Kakvim se veličanstvenim nemirom krećemo
i kakva sudbina obilazi naše zagrljaje,
kakvom samo čežnjom začinjemo svoj smisao
kad zauvijek odjekujemo voljenjem.

Nježnost nas upućuje svojim smjerovima,
i kamo god nas dovela bit ćemo dostojni,
jer u neprekidnoj vrevi istinitih težnji
njezinom smo zamisli dio njezine nutrine.

Njezina uzburkana strast valja naša bedra,
i nikada ne posustaje u našoj zadihanosti,
a njezina nasmijana i lijepa razuzdanost
posjeduje potrebu i krepost našeg razuma.

A među sjenama zvijezda i na obalama neba
naše su ruke sročile vrele stihove milovanja,
i naš život posjeduje toliko zaljubljenosti
da slatkoća ljubavi pod nama dobiva dušu.

U beskrajnoj tišini zime ostvarujemo san,
i ne odričemo se spokojstva slobode,
jer moje biće okićeno mnoštvom cjelova
u tvom osmjehu miriše na ljupkost rose.

Tečemo prema radosti koju obožavamo,
i prepuštamo se zvukovima sazviježđa,
neka nas otkucaji srca izviju prema duši,
s njom se, mila, najbolje upoznajemo.

U gibanju naših tijela više kapi znoja nema,
već u rijeci pokreta bljeskaju praporci,
a nemirni valovi zlatnog žamora požude
preko uzdaha zalaze u beskrajnost neba.

Ako nas san i opkoli vlastitim obličjem,
ili se iskričavi pretvorimo u slap mjesečine,
samo premostimo razdaljine sanjanja
i svi će se trenutci posteljom umnožiti.

Približit ćemo se modrim obzorjima ožujka,
a daljina će nagovijestiti buđenje lišća,
i pripremit naše zagrljaje za prva šuštanja,
jer iznad krošnji počinje naša neobuzdanost.

Dođi, slatka moja, dođi u moj pokret,
neka ti moji prsti plešu oko tankog struka,
legni u miris kose i čežnju mojih ramena,
i po koži mojoj snove cijelog svijeta kušaj.

Srčani tvoj glas neka u meni mrsi misli,
neka se boja moga oka tvome srcu divi,
uostalom, plemenitost tvoga bistrog uma
oduvijek cijelim mojim bićem cvate.

Pri svakom poljupcu bliže smo ožujku,
i s ovom noći veljača se bliži svom kraju,
zato predahnimo u zanosu mjesečine,
za nju na našem licu uvijek ima mjesta.

Jedino tako sjedinjeni i bez obmane ulazimo
u veličanstvenost voljenja, u jeku ožujka,
a kako našim tijelom prolaze godišnja doba
nosimo i sva ljubljenja iz siječnja i veljače.

Zal Kopp

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 797 korisnika na forumu :: 43 registrovanih, 7 sakrivenih i 747 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Sale, A.R.Chafee.Jr., aramis s, Bogoslov, Cufo, Denaya, djboj, djordje92sm, Filip Marinković, goranperović66, goxin, HrcAk47, Insan, kaisarevic1, komkom, krkalon, krlebgd77, laki_bb, Libertas, Markoni29, mercedesamg, miodrag, Miskohd, Miškić, mushroom, nikoladim, Oscar, raskoljnikov, Recce, RJ, ruso, S2M, shaja1, ssekir75, StepskiVuk, Toni, vasaw, vathra, vladom6, vlvl, VP6919, willie, Zi0mek