|
Poslao: 04 Sep 2006 20:35
|
offline
- Pridružio: 07 Avg 2005
- Poruke: 400
- Gde živiš: Zemun
|
Kad budem trava
Mozda ce onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.
Ljuljat cu se u travama veselim,
Mjesecinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Nista mi nece ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja necu imat ni uha ni sluha
Da slusam tisinu svojega suma
Ako me kada stanu i kosit,
Nece mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji cu nosit
U novom zivotu biti ce rosa.
***
Pjesma o probudjenim spomenima
Propalu ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava:
Kad probudi se - oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
oni te naglo zabole, zapeku.
Otidješ dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost samo piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.
|
|
|
|
|
Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
|
|
|
Poslao: 04 Sep 2006 21:46
|
offline
- bocke
- Moderator foruma
- Glavni moderator Linux foruma
- Pridružio: 16 Dec 2005
- Poruke: 12488
- Gde živiš: Južni pol
|
Pjesma o kurtizani
U trosnom ruhu proslih dana,
Sa kosom ispod boje sijedom,
Anita, stara kurtizana,
Presavsi raskos ide bijedom.
Ti, sto si mladost prozivjela nocu
U zagrljajima bez broja,
Rinuta si u samocu,
Izmedju cetir' zida svoja.
Prestase davno setnje u krznu
I nikoga nema da te jos voli,
Ali na rukama, koje ti mrznu,
Bilo je usta kao na stoli.
No dobar san ti katkad vrati
Blistave zube u te prazne desni,
Kosu ti mladoscu pozlati,
Staracki korak pretvori u plesni.
U zagrljaju nekom starom
Ozivljuju ti trome grudi
I, razareno novim zarom,
Propalo srce opet bludi.
Ali sutra ti je teze zurit
U proslost, tvoje carstvo sjena,
O, kako se je tesko zgurit
Pod bremenom od uspomena.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 06 Sep 2006 20:49
|
offline
- Pridružio: 07 Avg 2005
- Poruke: 400
- Gde živiš: Zemun
|
Bez oprostaja
Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slusah svojih nada lom
U jednom zabacenom restoranu.
Kako je bilo? Nije tesko reci!
U zamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obicno i lijeno,
Sa svime sto jos ljubljah.
Da l` misljase da u tom gradu
Ostavlja dusu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oci
Pogledom ceznje po peronu?
Daleko negdje juri sada vlak,
Al` sto to moje srce kuca jace?
Nije l` to mozda nada, tajni znak,
Da neko u daljini place?
Ah kakav plac! Uobrazenje, san!
Ta njene ceznje davno sve su
Vec ugasene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.
Mozda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj dusi;
A i taj spomen past ce kao list
Minulog ljeta, sto se susi.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 10 Sep 2006 16:03
|
offline
- Pridružio: 29 Sep 2005
- Poruke: 527
|
BREZE NA ULICI
Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prodjem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Izmedju pjesnika i breza.)
Od cega drscete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zasto vam krosnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet sto vice,
Ko da ste izasle iz price.
Njezne, treperave i ciste
Bas kao prva ljubav vi ste!
Dopuna: 10 Sep 2006 17:18
KOD VAGONA
... I njena mala noga klecnu
Na stubi vagona.
Ona se iznenada lecnu:
Pa sto to radi ona?
I jos je mogla nogu povuc,
Poslusavsi klecaje,
I slomljena se doma dovuc,
I opet past u jecaje.
Pa da je – ko i dosad – ljube
Neljubljene usne,
I grle one ruke grube
Nocu pre no usne.
Tad osjeti da njeno tijelo
Sve slabije drsce –
I podigla je s lica velo,
I stisnula je kartu cvrsce!
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 24 Sep 2006 21:56
|
offline
- Pridružio: 07 Avg 2005
- Poruke: 400
- Gde živiš: Zemun
|
***
U suton, kada prve zvijezde
i prve gradske lampe sinu,
kad ljubavnik o dragoj sanja,
a pijanica o svom vinu
Ja tiho hodam pored kuća
u kojima se svjetla pale;
sva zla, i nevolje, i sumnje
najednom budu posve male.
I smijesim se u meki suton,
od zapaljenih zvijezda svečan,
i osjetim dubinu svega,
i da je život
vječan – vječan.
***
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 18 Okt 2006 21:03
|
offline
- Pridružio: 21 Sep 2006
- Poruke: 188
|
Poludjela ptica
Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?
Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.
Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dopuna: 18 Okt 2006 21:03
TI
Samo se jedan covjek rodio,
samo jedan covjek je umro na zemlji.
Tvrditi suprotno cista je statistika,
sabiranje je nemoguce.
Ne manje nemoguce nego sabrati miris
kiše sa snom koji ste sanjali onomad,
Taj covjek je Odisej, Avelj, Kain,
prvi cojvek koji je rasporedio sazvježdja,
covjek koji je podigao prvu piramidu,
covjek koji je napisao heksagrame Knjige mjena,
kovac koji je urezao ruže na
Hengistovom macu, strelac Ejnar Tambarskelver,
Luis de Leon, knjižar koji je rodio
Semjuela Džonsona, Volterov vrtlar, Darvin
na pramcu Bigla, Židov u odaji za mrtvace,
vremenom ti i ja.
Jedan jedini covjek je umro u Ilionu,
kod Metaura, Hestingsa, Austerlica,
Trafalgara, Getisberga.
Jedan jedini covjek je
umro u bolnicama, brodovima,
u teškoj samoci, u ložnici navike i ljubavi.
Jedan jedini covjek je gledao široku zoru.
Jedan jedini covjek je na nepcima
osjetio svježinu vode, ukus plodova i mesa.
Govorim o jedinom, jednom, onom što je uvijek sam.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 05 Nov 2006 21:14
|
offline
- Pridružio: 07 Avg 2005
- Poruke: 400
- Gde živiš: Zemun
|
Naranca
Dohvatih narancu sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci drzim komad juga.
I zlati mi se naranca u ruci.
Sacuvala je malo juznog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I mirise,
I gori.
|
|
|
|
|
|
