Nokturno i elegija

Nokturno i elegija

offline
  • Pridružio: 22 Nov 2003
  • Poruke: 1978
  • Gde živiš: na preseku Vremena i Vechnosti


"Prekrizhi ga noccas i stavi
krst pepela i krst tishine"

"Pjesma uvijek mirishe na uspomene,
recite joj..."



Ako pita za mene, nacrtaj na tlu
krst tishine i pepela
iznad prljavog imena koje trpim.
Ako pita za mene, reci da sam umro
i da gnjijem pod mravinjakom.
Reci joj da sam grana narandzhina,
obichni vetrokaz na tornju.

Ne reci joj da plachem jos
grlecci prazninu njene odsutnosti
gde slepi oblik njen ostade utisnut
ishchekujuci stalno da se vrati telo.
Meso je lovor shto peva i pati
i ja cu zaludu chekati pod njegovom senkom.

Veche je vec. A ja sam ribica nema.
Ako pita za mene, podaj joj ochi ove,
ove zhalosne rechi, ove prste;
i kap krvi u maramici.
Reci joj da nestao sam, da sam se prometnuo
u mrku jarebicu, u lazhni prsten
na obali zaboravljenog shevara:
reci joj da iz shafrana u ljiljan selim se.

Kazhi joj kako pozheleh da ovekovechim njene usne,
da nastanim palatu njenog chela.
Da plovim jedne nocci njenim kosama.
Da zapamtim boju njenih zenica
i nezhno da zgasnem u grudima njenim,
noccnichki uronjen, obamro
u shumu vena i sordine.

Sada ne mogu da vidim iako preklinjem
telo koje odenuh nezhnoshcu svojom.
Pretvorio sam se u ruzhichastog puzha,
ostadoh krt, krhak, razdvojen.
A posumnjate li u mene, verujte vetru,
gledajte u sever, pitajte nebo.
I recci ce vam da li jos chekam ili konachim.

Da! Ako pita, reci joj to shto znash.
O meni ce jednog dana govoriti maslinjaci
kad budem oko mesechevo,
neparno na noccnom chelu,
otkrivajuci peshchane shkoljke,
slavuja sjajem zadivljenog
i magichnu ljubav plima.

Istina je da sam tuzhan, ali imam
osmeh u majchinoj dushici zasejan,
drugi osmeh sakrih u Saturnu
a drugi izgubih ni sâm ne znam gde.
Bicce bolje da sachekam ponoc,
zabludeli miris jasmina
i studenu budnost krova.

Ne pamtish njegovu zhrtvovanu krv
ni to kako ponesoh trnje i crve
da grizem njegovo prijateljstvo oblaka i vetra.
Nisam chudovishte koje u njegovu vodu pljuje
ni onaj shto umornu ljubav placca novcem.
Nisam onaj shto chesto poseccuje kuccu
u kojoj stanuje pijavica!

(Tamo se ide sa kitom ljiljana
koju je uzbrao andjeo okretnih krila.)
Nisam od onih shto izdaju golubove,
dechicu, sazvezhdja...
Ja sam bespomocni zeleni glas
koji nevinost svoju trazhi i zahteva
sa blagim zvizhdukom ranjenog chobanina.

Ja sam stablo, vrh jedne igle,
teshka figura na konju u ravnotezhi;
lastavica na krstu, zauljani
let sove, prestrashenost veverice.
Ja sam sve, samo ne ovo shto crta
kazaljka blatom po zidovima
burdelja i grobalja.

Sve samo ne ono shto se krije
pod suvom maskom kovilja.
Sve samo ne pût koja pokushava
pohotne prstenove zmije
da svije u rastegljivu i tromu spiralu.
Ono sam shto sudbinom odredjujesh mi, shto izmishljash
da bi u magli pokopao moj plach.

Ako pita za mene, reci joj da zhivim
u listu primoga i bagrema.
Volish li vishe, reci joj da sam umro.
Podaj joj uzdah moj, maramicu moju;
moju sablast na brodu ogledala.
Oplakujem sebe mozhda u lovoru ili trazhim
seccanje svoje u oblichju zvezdanome.


(Emilio Baljagas)


* * *

original:

Nocturno y elegía


Si pregunta por mí, traza en el suelo
una cruz de silencio y de ceniza
sobre el impuro nombre que padezco.
Si pregunta por mí, di que me he muerto
y que me pudro bajo las hormigas.
Dile que soy la rama de un naranjo,
la sencilla veleta de una torre.

No le digas que lloro todavía
acariciando el hueco de su ausencia
donde su ciega estatua quedó impresa
siempre al acecho de que el cuerpo vuelva.
La carne es un laurel que canta y sufre
y yo en vano esperé bajo su sombra.
Ya es tarde. Soy un mudo pececillo.

Si pregunta por mí dale estos ojos,
estas grises palabras, estos dedos;
y la gota de sangre en el pañuelo.
Dile que me he perdido, que me he vuelto
una oscura perdiz, un falso anillo
a una orilla de juncos olvidados:
dile que voy del azafrán al lirio.

Dile que quise perpetuar sus labios,
habitar el palacio de su frente.
Navegar una noche en sus cabellos.
Aprender el color de sus pupilas
y apagarse en su pecho suavemente,
nocturnamente hundido, aletargado
en un rumor de venas y sordina.

Ahora no puedo ver aunque suplique
el cuerpo que vestí de mi cariño.
Me he vuelto una rosada caracola,
me quedé fijo, roto, desprendido.
Y si dudáis de mí creed al viento,
mirad al norte, preguntad al cielo.
Y os dirán si aún espero o si anochezco.

¡Ah! Si pregunta dile lo que sabes.
De mí hablarán un día los olivos
cuando yo sea el ojo de la luna,
impar sobre la frente de la noche,
adivinando conchas de la arena,
el ruiseñor suspenso de un lucero
y el hipnótico amor de las mareas.

Es verdad que estoy triste, pero tengo
sembrada una sonrisa en el tomillo,
otra sonrisa la escondí en Saturno
y he perdido la otra no sé dónde.
Mejor será que espere a medianoche,
al extraviado olor de los jazmines,
y a la vigilia del tejado, fría.

No me recuerdes su entregada sangre
ni que yo puse espinas y gusanos
a morder su amistad de nube y brisa.
No soy el ogro que escupió en su agua
ni el que un cansado amor paga en monedas.
¡No soy el que frecuenta aquella casa
presidida por una sanguijuela!

(Allí se va con un ramo de lirios
a que lo estruje un ángel de alas turbias.)
No soy el que traiciona a las palomas,
a los niños, a las constelaciones...
Soy una verde voz desamparada
que su inocencia busca y solicita
con dulce silbo de pastor herido.

Soy un árbol, la punta de una aguja,
un alto gesto ecuestre en equilibrio;
la golondrina en cruz, el aceitado
vuelo de un búho, el susto de una ardilla.
Soy todo, menos eso que dibuja
un índice con cieno en las paredes
de los burdeles y los cementerios.

Todo, menos aquello que se oculta
bajo una seca máscara de esparto.
Todo, menos la carne que procura
voluptuosos anillos de serpiente
ciñendo en espiral viscosa y lenta.
Soy lo que me destines, lo que inventes
para enterrar mi llanto en la neblina.

Si pregunta por mí, dile que habito
en la hoja del acanto y en la acacia.
O dile, si prefieres, que me he muerto.
Dale el suspiro mío, mi pañuelo;
mi fantasma en la nave del espejo.
Tal vez me llore en el laurel o busque
mi recuerdo en la forma de una estrella.

(Emilio Ballagas, 1938-)



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 885 korisnika na forumu :: 46 registrovanih, 7 sakrivenih i 832 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Alexandar-1973, amaterSRB, BSD, cavatina, comi_pfc, dankisha, DejanSt, DonRumataEstorski, DPera, dragoljub11987, FOX, Georgius, goxin, HrcAk47, jackreacher011011, Karla, Kubovac, kybonacci, ladro, laurusri, Leonov, Litostroton, lord sir giga, maiden6657, milenko crazy north, Milos82, MiroslavD, Mixelotti, Ne doznajem se u oružje, nick79, oganj123, pein, raf87, rajkoplje, Rogan33, sasa87, slonic_tonic, VJ, VladaKG1980, wolf431, x9, zixmix, zlly, |_MeD_|, žeks62