Mitologija Starih Slovena

2

Mitologija Starih Slovena

offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Kako su to radili preci


Naši preci su verovali da je odeća nusproizvod Mr. Green i da je golotinja blisko povezana s magijom i njihovom sposobnošću da s sjedine s prirodom. Zbog toga je ona bila deo različitih rituala. Tako su nage žene šetale oko kolevke novorođenčeta kako bi oterale duhove.

Na Ivanjdan mladi su odlazili u šumu i tražili cvet paprati koji cveta samo taj dan. Naravno, "nemoguće" ga je naći ako ste odeveni, pa su svi bili goli. Naučno je dokazano da ta biljka nikada ne cveta, pa nije teško zaključiti šta su bile prave namere ovog rituala.

Postoje dokazi da su masovne orgije bile deo slovenskih praznika sve do 16. veka. One su uglavnom bile vezane za period posle zime, kada je seksualna aktivnost navodno pročišćavala ljudsku dušu i spremala čoveka za rad u polju. Na tim festivalima muškarci i žene su se zajedno kupali i učestvovali u orgijama. Muškarci bi simbolično oplodili zemlju, dok bi žene izlagali polne organe nebu prizivajući kišu. U nekim delovima Rusije ponekad, naročito o praznicima, momci i devojke igrali su se u mraku, a ta igra su gotovo neizbežno završavala seksualnim odnosom.

Stari Sloveni povezivali su seks s radošću, plesom i muzikom i to je bio njihov način da se povežu s prirodom. Kada je u 12. veku hrišćanstvo počelo da jača u slovenskim zemljama, vanbračni odnosi smatrani su grehom.

Pojam bludnice nije uvek imao negativnu konotaciju kao što ima danas. Negde oko sedmog veka to je samo značilo da žena još traži savršenog muža. Mr. Green

U osmom veku razvila se nova tradicija koja dokazuje da predbračni seksualni odnosi nisu predstavljali nikakav problem za naše pretke. Štaviše, ako bi devojka ostala devica do braka, šaman je morao da joj oduzme nevinost dan pre nego što će se venčati, a taj ritual se zvao “kupanje devojke”. cap cap

Između 12. i 17. veka, sa širenjem hrišćanstva, reč “bludnica” poprima novo značenje i postaje uvredljiva.


IZVOR



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Drvo


U starih naroda se razvilo obožavanje prirode pre nego se razvilio verovanje u različita paganska božanstva. Uporedo s kultom vode, vatre, groma i Sunca, razvio se i kult drveta, stabla.

Kod svih evropskih starih naroda poznat je kult drveća, Germani su obožavali stabla hrasta, Nordijci brezu i jasen, Gali imelu koja raste na hrastu kao parazit.

Kult drevća kod starih Slovena bio je povezan sa obožavanjem lipe, hrasta i breze. Verovalo se da se u krošnjama drveća nalaze sedišta moćnih bogova. Kod Slovena su stabla bila posvećena pojedinim bogovima:
- hrast Perunu,
- jasen Svantevidu (Svetovidu, Sutvidu),
- lipa boginji Vidi,
- a breza bogu žetve Potrimbi.

Kult stabala je uglavnom, posledica verovanja da su ljudi postali od stabala odnosno drveta ili da po svojoj smrti produžuju život u njima, ili da su ona sedišta viših bića.

Mit obožavanja stabla u slovenskom svetu sastojao se u tome što su Sloveni stabla smatrali delom nekog svoga bliskog pokojnika, koji ih štiti.

Helmold spominje u svojim zapisima, da su se Sloveni običavali zaklinjati starim drvećem. Obično su iznad grobnih humaka zasađivali hrastova staba, naspomen svojim praocima. Takvo stablo se gajilo i prinosile su mu se žrtve kao zaštitniku svoga roda.

U početku stari Sloveni poštovali su pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Kultna mesta ovim božanstvima nalazila su se pod granatim starim dubovima ili u ograđenom svetom gaju. Tu su u koru stabla urezali likove, u svakom stablu po jednog od navedenih bogova trojstva, a ispred ovih bili su žrtvenici, na kojima se polagalo žrtve.

"Žili v ljesje, molili's pnjam"
"Živjeli pod stablima, molili se panjevima"

A. Afanasayev - Poetičeskija vozzrenja Slavjan na prirodu


Hrast

Najsvetije stablo Starih Slovena bio je hrast. U šumama svetih hrastova ložili su večnu vatru, bile su ograđene plotom, za zaštitu od stoke i zlih ljudi. Stablo hrasta bilo je posvećeno bogu gromovniku Perunu. U stara vremena su pod starim hrastovima većale starešine o potrebama svoga roda. Po drugim hrastom na humku prikazivao je starešina ili prinosio žrtvu bogu Perunu. Ogromna stabla hrasta ponekad stara i po više stotina godina, rasla su na humcima, a narod ih je naročito poštovao. Tih kultnih hrastova bilo je mnogo, te su ih i za hrišćanskog doba veoma poštovali. Pod hrastovima su se često nalazili ogromni kameni žrtvenici na kojima su ljudi u staro doba prinosili žrtve bogovima. Te žrtvenike su u slovenskim zemljama moglo videti sve do kraja 15. veka. U mnogim slovenskim zemljama, kako na istočnim tako i na zapadnim stranama, kao i uz priobalna područja Baltika, a takođe i na ostrvu Rujanu još i danas se nailazi na ogromna stabla hrastova koja su obilježavala grobove davnih predaka. I grane hrasta bile su svete, pa se hrastovo lišće prinosilo bolesnicima da bi pre ozdravili. Poštovanje hrasta postoji i danas u mnogim krajevima.U pribaltičkim krajevima Sloveni su držali velika stabla svetima.


Lipa

Stari Sloveni su živeli u lipovim šumama. U literaturi se spominje lipa kao sveto slovensko drvo pa se može zaključiti da su Sloveni pre prelaza u hrisćanstvo poštovali božanstvo šume, i dušama bili povezani s lipom. Vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao božanstvu. Običaj obožavanja lipe zadržao se i kod Slavena koji su napustili staru domovinu pa utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara. Narodna uzrečica kaže:

"Cvetokitna lipo, tebe u svoj srdi, Niti Perun žarkom strelom ne nagrdi!"

Uobičajeno je bilo i verovanje da lipa čuva čoveka od zla i uroka. U lipovim šumama Sloveni su sabirali med i vosak. Medovina ili medica bila je Slavenima omiljeno piće. U Bosni je postojalo verovanje da se ne sme poseći stari hrast ili lipa, jer bi onaj koji bi ga posekao mogao umreti ili teško oboleti. A ako bi to neko učinio, morao je na panju odsečenog stabla prineti žrtvu i to tako da nekoj domaćoj životinji, kokoši ili janjetu, odseče glavu sa istom sekirom kojoj je stablo sekao, pa mu se ništa neće dogoditi.


Ostalo

Verovalo se da tisa tera aveti pa se i danas stavlja u odeću, stavlja volovima u rogove ili se smješta u dečju kolevku da detetu ne naškode veštice.

Verovanja su upozoravala da neka stabla treba zaobići. To se je naročito odnosilo na orah, magisko drvo, povezano s demonima (iako ono kao i mnoga stabla može delovati i lekovito). Južnoslovenski narodi verovali su da orah nikako ne sme saditi mlad čovek jer, ako ga posadi, umret će onda kada deblo postane debelo kao mladićev vrat.

U nekim selima se ni danas ne sadi orah pokraj kuće jer se veruje da unosi razdor u kuću. Ispod oraha ne uspevaju druge biljke pa se veruje da je njegova krošnja demonska.

Zato naši stari nisu hteli zaspati pod njim jer su verovali da bi se probudili bolesni.

Sloveni su verovali da se ispod jorgovana često skupljaju razni duhovi. Ispod crnog jorgovana nalazili su se ulazi u Nav – kraj mrtvih. Ulaze su, navodno, čuvale zmije. Promatrajući oblike grana gatane su razne stvari. Verovalo se de njegovo ponovno procvatanje na jesen označava smrt nekog mladog. Usahnuće jorgovana bez vidljivog povoda u proljeće nagoveštavalo je, pak, sušu.

Vrlo važno stablo kod Slovena je i breza. Početak godine dočekivan je bio vrlo često s vatrom brezinog drveta. Grančicama su bila ukrašavana domaćinstva. Priređivani su rituali u kojima su hodali ljudi obučeni u brezove grane. Oko breza se plesalo i pevalo. Nakon jela ljubilo se preko krugova urađenih od savijenih brezinih grana. Na taj način potvrđivao se ulazak u čvršću vezu između muškarca i žene.

Breza je predstavljala magično sredstvo protiv mnogih bolesti. Kad je neko imao groznicu, išao je u brezin gaj, i tresao tri mlade breze.

Ukoliko kod kuće raste bukva tamo nikakvi uroci ne mogu naštetiti. Od bukvinog drveta izrađivani su ritualni predmeti. Bukvino stablo deluje umirujuće na osobu koja boravi ispod njega.



offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Drvo života


Drvo života (kabala), predstavlja osnovu jevrejskog misticizma i mapu povratka duše Bogu, ali pored kabale, brojne drevene kosmologije govore o velikom drvetu koje stoji u središtu univezuma i koje obuhvataju sve planove postojanja: ljudi, bogova, planeta, zvezda, demona i donjih svetova. Drvo života se spominje i u Svetom pismu (Postanje i Otkrivenje Svetoga Jovana Bogoslova).

Jedno od najstarijih Drveta života je poreklom iz Vavilona i datira iz 4000-3000 godine p.n.e. Stajalo je u “središtu univerzuma”, u blizini antičkog grada Eritu na ušću reke Eufrat. Svojim kristalno belim korenjem ulazilo je iskonske vode ambisa čiji je zaštitnik bilo božanstvo mudrosti Ea. Ea je predstavljao izvor vode koje daje život. Lišće drveta je mesto gde boravi Zikum, boginja neba, dok je stablo bilo područje boginje zemlje Davkine i njenog sina Tammuza.

Drvo života je spomenuto i u Epu o Gilgamešu, u kontekstu Gilgamešove potrage za besmrtnošću. U religiji starih Asiraca Drvo života, često prikazano kako iznad njegove kroćnje leti vrhovno asirsko božanstvo Asir, bilo je, kako se pretpostavlja, važan verski simbol, premda moderni asirolozi još uvek nisu jedinstveni po pitanju njegove funkcije.

U Urartu (kraljevini koja se delom prostira na teritoriji današnje Jermenije), između 13. i 6. veka p.n.e, Drvo života je bilo važan verski simbol. Slike Drveta života su često krasile spoljne zidine utvrđenja i štitove ratnika. Grane su bile podjednako raspoređene sa leve i desne strane stabla. Sluge (od kojih su neki bili sa krilima), stajali su kraj drveta sa rukama podignutim uvis, kao da ga čuvaju.

Persijanci su verovali u postojanje Drveta svih semenja, kojeg čuvao nevidljivi zmaj Simarghu i koje je raslo u središtu magične bašte Pairidaeza – persijskog raja koji je prvobitno dovođon u vezu sa devičanskom Boginjom Pairidaeza koja predstavlja večitu matericu odakle nastaje sve što živi. Analogno Starom zavetu, u blizini “Drveta svih semena”, raslo je i Drvo znanja. Jednog dana, dve ptice su posetili Drvo svih semena, ali kada je jedna od njih pokušala da se smesti na stablu, hiljade grana je palo na Zemlju pa se semenje rasulo na sve strane iz kojih je nastao celokupan biljni i životinjski svet.

Egipatski sveštenici iz Heliopolisa su verovali da su Izis i Oziris nastali iz Drveta života (akacije) i da se u tom drvetu život i smrt objednjeni.

U Indiji, simbolizam drveta je opisan u 135 himni desete knjige Rig-Veda i u 15 poglavlju Bhagavad-gita. U mitologiji stare Indije, sačuvanoj u tekstovima Upanišada, Drvo sveta je zamišljeno kako svojim korenima dodiruje Nebo, a voće pruža prema Zemlji. Svi bogovi i boginje, elementi prirode i kosmički principi nalaze se na granama ovog drveta, čije se stablo identifikovalo sa Bramanom.

Prema bahaizmu, Drvo života predstavlja realnost koja je manifestovana od Boga.

U brojnim likovnim predstavama kineske mitologije, prikazano je Drvo života i u njegovoj blizini feniks i zmaj. Taoisti su verovali u postojanje svete breskve koja jednom u tri hiljade godina rađa posebnu breskvu koja daje besmrtnost onom ko je pronađe i pojede. Tri brozana drveta, od kojih je jedno visoko 4 metara, pronađenau devedesetih godina prošlog veka, potiču iz 1200. godine p.n.e. Ispod jednog drveta, stoji zmaj. Voće visi sa nižih grana. Na krošnji je čudna ptica koja podseća na feniks. Na kermaičkoj vazi iz Han dinastije (25-225) naslikano je još jedno Drvo života. Čuvaju ga rogate životinje sa krilima. Lišće Drveta su novčići i ljudi. Na vrju krošnje stoji ptica koja drži kovani novac i Sunce.

Sibirski šamani predstavljaju Drvo sveta poput kosmičkih lestvi po kojima se duhovi i bogovi penju i spuštaju. Po tom drvetu se šamani isto tako mogu penjati na Nebo ili spuštati u Donji svet. Pravili su bubnjeve od svetog drveta. Smatrali su da sveto drvo hrani mlade šamane sve dok ne postignu zrelost da se prikažu u ljudskoj formi.

Drvo života keltskih šamana imalo je korenje u donjem svetu, stablo u središnjem svetu, krošnju u višem svetu i grane koje drže zvezde, Sunce i Mesec. Keltski šamani su se uspinjali na Drvo kada su hteli da dosegnu Nebo u susret zvezdama, nebeskim bićima, bogovima, duhovima vazduha i velikoj Boginji majci. Spuštajući se preko korenja, dosezali su u donji svet gde su živeli duhovi zemlje i vatre i gospodar podzemlja sa glavom jelena.

Drvo sveta je čest motiv u umetnosti i mitologiji Maja, Acteka, Izapana, Miksteka, Olmeka i ostalih drevnih naroda Latinske Amerike. U kosmologiji Maja, spominje se Drvo sveta kao simbol koji predstavlja poreklo svih postojećih stvari. Predstavljeno je kao kukuruz, s obzirom da je ta žitarica bila od velikog značaja. Prema drugim izvorima, Drvo sveta (zvalo se Yax-cheel-cab), identifikuje se sa velikim drvetom Kapok (Ceiba pentandra), koje deluje, kada je u punom rastu, kao da dodiruje nebo. Korenje Drveta sveta Maja dopire do donjeg sveta (Xibalba). Drevni Gvatemalci su verovali u postojanje Drveta sveta koje je nastalo u središtu još uvek praznog univerzuma. Kako je raslo i kako se granalo, davalo je brojne plodove u obliku životinja, biljaka, zvezda, kamenja, planeta, ljudi, svetla i vremena. Drvo života je spomenuto i u mitovima Irokeza.

Mit o stvaranju sveta Maora govori o Drvetu sveta koje je prvo stvoreno u središtu još uvek praznog univerzuma.

+ manihejci

U starim slovenskim mitovima, Drvo života je nosilo semenje svih svetskih biljaka. Izgledalo je kao uobičajeno drvo. Čuvao ga je nevidljivi zmaj Simorg.

Stablo svjetlosti

U početku ne bijaše ništa,
samo beskonačnost i more,
a kraj mora Jasen-Svantibor,
svjetsko stablo.
On nadvisuje sve visove,
krošnja mu je iznad Svarogovih
i Perunovih dvori,
a korijenje zadire
u carstvo Crnoboga.
Tu su dvori:
Vidingrad,
Svitava i
Svitogorski gajevi.



+ Igdrasil

offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Vuk Stefanović Karadžić, Etnografski spisi, „Vjerovanje stvari kojijeh nema“



Vila

Vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko voda. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obučena, i dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose. Vile nikom neće zla učiniti dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivši na njihovo kolo ili na večeru ili drukčije kako), a kad ih ko uvrijedi, onda ga različno nakaze, ustrijele ga u nogu ili u ruku, u obje noge ili u obje ruke, ili u srce, te odmah umre.


Vjedogonja ili Jedogonja

Čovjek iz kojega u snu iziđe duh (od prilike kao iz vještica). Ovaki duhovi po planini izvaljuju drveta te se njima biju između sebe, n. p. Bokeski sa Neapolitanskima, pa koji nadvladaju oni rod od ljetine privuku na svoju zemlju; oni i onako lome gore i valjaju veliko kamenje. Kad umre čovjek za koga se misli da je jedogonja, udare mu glogovo trnje pod nokte i nožem crnijeh kora ispresijecaju žile ispod koljena, da ne bi mogao izlaziti iz groba (kao vampir) – Jak kao jedogonja.


Vještica

Vještica se zove žena koja (po pripovijetkama narodnijem) ima u sebi nekakav đavoljski duh, koji u snu iz nje iziđe i stvori se u leptira, u kokoš ili u ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu djecu; kad nađe čovjeka gdje spava, a ona ga uhvati nekakvom šipkom preko lijeve sise te mu se otvore prsi dok izvadi srce i izjede, pa se onda prsi opet srastu. Neki tako izjedeni ljudi odma umru, a neki žive više vremena; koliko je ona odsudila kad je srce jela; i onakovom smrti umru, na kakovu ona bude namijenila.

Vještice ne jedu bijeloga luka, i za to se mnogi o bijelim i božitnjim pokladama namažu bijelim lukom po prsima, po tabanima i ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. – Nijednoj mladoj i lijepoj ženi ne kažu de je vještica, nego sve babama. Kad se vještica jedan put ispovijedi i oda, onda više ne može jesti ljudi, nego postane ljekarica, i daje travu izjedenima. Kad vještica leti noću ona se sija kao vatra.

Najviše se skupljaju na gumnu; za to kažu da ona, kad hoće da poleti od kuće, namaže se nekakvom masti ispod pazuha pa reče: „Ni o trn ni o grm, već na pometno gumno.“ Pripovijeda se da je nekaka žena, koja nije bila vještica, namazavši se onom masti, mjesto ni o trn ni o grm, nehotice rekla i o trn i o grm, i poletjevši sva se isprebijala koje o šta.

U Srijemu se pripovijeda da se onamo vještice najviše skupljaju više sela Molovina na nekakome orahu, a u Hrvatskoj se opet pripovijeda da se onamo skupljaju na Kleku više Ogulina. Pripovijeda se u Srijemu kako je nekakav čovjek vidjevši iz postelje kako mu je iz kuće vještica odletjela, našao njen lonac s masti, pak se njome namazao i rekavši onako kao i ona, prometnuo se i on u nešto i odletio i on za njom i doletjevši na orah više Molovina našao ondje mnogo vještica gdje se časte za zlatnijem stolom i piju iz zlatnijeh čaša. Kad ih sve sagleda i mnoge među njima pozna, onda se kao od čuda prekrsti govoreći: „anate vas mate bilo!“ U onaj isti mah one sve prsnu kud koja, a on spadne pod orah čovjek kao i prije što je bio. Zlatna stola nestane kao i vještica, a njihove zlatne čaše pretvore se sve u papke kojekakijeh strvina.

Žena koja je vještica, kad iz nje iziđe onaj duh, leži kao mrtva, i da joj čovjek okrene glavu gdje su joj noge bile, ne bi se više ni probudila. Kad vide uveče nekakoga leptira gdje leti po kući, ponajviše misle da je vještica, pa ako se može, uhvate ga, te ga malo napale na svijeći ili na vatri, pa ga puste govoreći: „dođi sutra da ti dam soli“. Ako bi se dogodilo da djutra dan dođe kaka žena da ište soli ili kakijem drugijem poslom, pa još ako bude gdje nagorjela, onda se za cijelo misli, da je ono ona sinoć bila. Kad u kakvom selu pomre mnogo djece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je vještica, i da ih je ona pojela, onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti (jer kažu da vještica ne može potonuti); ako žena potone,a oni je izvuku na polje i puste, akoli ne mogbude potonuti, a oni je ubiju, jer je vještica.

Ovako su istraživali vještice i za Karađorđijeva vremena u Srbiji. Gdjekoji na bijele poklade izvrću verige naopako od vještica. Gdjekoji u popret metnu kakav rog, jer kažu da vještica osobito bježi od smrada ovoga. Gdjekoji mrve jajinje ljuske da se ne bi vještice u njima mogle voziti preko voda. – Kud će vještica do u svoj rod.


Vrzino kolo, Grabancijaš

Srbi pripovijedaju da gdjekoji đaci, kad izuče dvanaest škola, otidu (njih 12) na vrzino kolo (da nauke dovrše sa svijem i da se zakunu) i ondje nekakvu osobitu knjigu čateći nestane jednoga između njih (odnesu ga đavoli ili vile), ali oni ne mogu poznati kojega je nestalo. Ljudi iz Hrvatske pripovijedali su mi da pod Velebitom ima selo Vrzići, i više njega na vrh Velebita mjesto koje se zove Vrzino kolo, na kome vile igraju. Koji je đak bio na vrzinu kolu, on se poslije zove grabancijaš, i de s đavolima i s vilama te vodi oblake u vrijeme grmljavine i oluje i tuče. Grabancijaši su svi izdrpani, za to se rekne za čovjeka u poderanijem haljinama da je kao grabancijaš, kao i za onoga za kojega se misli da je vrlo učen, da je bio na vrzinu kolu.


Vukodlak ili vampir

Vukodlak se zove čovjek u koga (po pripovijetkama narodnijem) poslije smrti 40 dana uđe nekakav đavolski duh i oživi ga (povampiri se). Po tom vukodlak izlazi noću iz groba i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako da preko njega mrtva preleti kakva tica, ili drugo kakvo živinče prijeđe; za to svagda čuvaju mrca da preko njega što ne prijeđe. Vukodlaci se najviše pojavljuju zimi (od Božića pa tamo do Spasova danka).

Kako počnu ljudi mnogo umirati po selu, onda počnu govoriti da je vukodlak u groblju (gdjekoji počnu kazivati da su ga gdje noću vidjeli s pokrovom na ramenu), i stanu pogađati ko se povampirio. Kašto uzmu vrana ždrijepca bez biljege, pa ga odvedu na groblje i prevode preko grobova u kojima se boje da nije vukodlak; jer kažu da takovi ždrijebac ne će, niti smije, prijeći preko vukodlaka.

Ako se o kom uvjere i dogodi se da ga iskopavaju, onda se skupe svi seljaci s glogovijem koljem (jer se on samo glogova koca boji): za to govore kad ga spomenu u kući: „na put mu broć i glogovo trnje“ – jer su i brotnjaci pokriveni glogovim trnjem), pa raskopaju grob, i ako u njemu nađu čovjeka da se nije raspao, a oni ga izbodu onijem koljem, pa ga bace na vatru te izgori. Kažu da takovoga vukodlaka nađu u grobu i on se ugojio, naduo i pocrvenjeo od ljudske krvi („crven kao vampir“).

Vukodlak dolazi kašto i svojoj ženi (a osobito ako mu je lijepa i mlada) te spava s njome, i kažu da ono dijete nema kostiju koje se rodi s vukodlakom. A u vrijeme gladi često ga priviđaju oko vodenica, oko ambara žitnijeh i oko čardaka i koševa kukuruznijeh. Kažu da sve ide sa svojijem pokrovom preko ramena. On se može provući i kroz najmanju rupicu, za to ne pomaže od njega vrata zatvorati kao ni od vještica.


Kuga

Srbi kažu da je kuga živa kao žena (to osobito dokazuju oni koji su ležali do nje). Mnogi kažu da su je viđali gdje ide zavješena bijelom maramom; a gdjekoji pripovijedaju da su je i nosili, t. j. ona nađe čovjeka u polju, ili srete gdje na putu, a gdjekom dođe i u kuću, pa mu kaže: „ja sam kuga, već hajde da me nosiš tamo i tamo“ (kud ona hoće). Onaj je uprti na krkače dragovoljno (jer već njemu i njegovoj kući neće ništa učiniti), i odnese je bez ikakve muke (jer nije teška ni malo) kud mu kaže. Kuge imaju preko mora svoju zemlju (gdje samo one žive), pa ih Bog pošlje amo (kad ljudi zlo rade i mnogo griješe), i kaže im koliko će ljudi pomoriti; ali i njih mnogo propadne od pasa; za to kažu da se vrlo boje zlijeh pasa.

Kad kuga mori, onda joj slabo govore kuga, nego kuma (kao da bi je s tim umilostivili), niti smiju u veče ostaviti neoprane sudove, jer ona dođe noću u kuću te gleda jesu li sudovi lijepo oprani, pa ako ne budu, a ona sve kašike i čanke izgrebe i otruje. (Kad kuga mori, gdjekoji na njezino ime i kradu, jer plašivi ljudi ne smiju da izađu iz kuće i da gledaju ko je i šta, kad se što čuje ili psi kad zalaju).

Izreke:
- Kupi kao kuga đecu.
- Ne izbiva kao kuga iz Sarajeva.


Mađionik

Mađijonik je malo nalik na vješticu, ali se ne može kao ona pretvoriti u drugu životinju, nego nosi uza se različne mađije, kao n. p. igle bez ušiju, sijede dlake iz glave, osječene nokte, pređu koja je sagrinjala, crnu vunu i t. d., pa kad hoće kome da naudi, on zna koje od ovijeh mađija valja sastaviti i na kakovo zlo namijenuti (i za to igle bez ušiju neće niko uzeti kad je gdje nađe). Pripovijeda se da su gdjekoji ovako zamađijani ljudi po molitvama svešteničkijem (ispod petrahilja) izbljuvali sve one mađije kojima su zamađijani, pa najposle i samo svoje srce.

Mora

Mora ljude u spavanju pritiskuje. Gdjekoji pripovijedaju da je mora vještica koje se pokajala i zarekla da neće više ljudi jesti, nego ih samo noću u spavanju pritiskuje i dihanje im zaustavlja. Gdjekoji opet misle da je djevojka koja će postati vještica dok se uda. U Crnoj Gori oni koje mora pritiskuje i davi, kad liježu spavati, meću pružen pojas povrh pokrivača. U Grblju ima čitava molitva koju onaj kojega mora davi valja da očita prije nego legne spavati. Evo te molitve:

Citat:Mora bora! ne prelazi
Prek’ ovoga bjela dvora,
E su na njem tvrdi ključi
Od našega Siodora,
Siodora i Todora
I Marije i Matije
I sestrice Livantije,
Koja nema pristupišta.
Prek’ ovoga b’jela dvora,
Ni kamena kamenica,
Ni vjetrušna vjetruština,
Ni nametna nametnica,
Ni udova udovica,
Ni mađiona mađionica,
Dokle ne bi prebrojila
Na nebu zvijezde,
Na gori listove,
Na moru pijesak,
Na kučki dlake,
Na kozi runje,
Na ovci vune,
Na vuni dlake;
A kad bi to prebrojila,
Vratilom se opasala,
Zaštikalom poštapila,
Ušla u jajsku ljusku,
Utopila se u morsku pučinu,
Trinka joj trakuli,
Vragu joj glava,
Sve joj koze vrag odnio,
Mleko joj se ne sirilo,
Nego rekla: jaoh!
Jaoh joj dala Lena, plena
I Marija Magdalena. Amin!


Pripovijeda se da je nakakvoga čovjeka tako morila mora da već najposlije nije mogao zaspati, i dosadi miu se kod kuće življeti, vego uzjaše na svoga bijela konja i pobjegne u svijet, ne znajući ni kud ni kamo; ali mu je i to bilio za ludu, jer i na putu kako bi sklopio oči, odmah mora nanj.

Idući tako po svijetu dođe na konak nekakome terziji. Kad poslije večere terzija uzme svoj posao i stane šiti, gost mu se potuži kako ga mori mora, „nego“ veli „dok ti još radiš, leći ću ovdje kraj tebe, ne bih li mogao malo zaspati.“ Potom se pokrije gunjem i legne. Kako zaspi odmah ga mora pritisne, i kroz san stane vikati i kao otimati se. Kad terzija to čuje, on digne svijeću da vidi kako se gost muči, a kad tamo, a to po njegovom gunju kojijem se bio pokrio miče se velika bijela dlaka tako brzo kao zmija kad trči. Kad terzija to vidi, on svojijem nožicama, koje su mu se u ruci desile, dlaku presiječe, i kako se ona prestane micati, gost se odmah ućuti, a tako je spavao mirno dok ujutru sunce nije ogrijalo. Kad se probudi, zahvali Bogu što je tako spavao i oporavio se, pa odmah potrči ka konju da ga vidi i namiri, kad tamo, a to konj u košari leži mrtav. Pošto mu terzija pripovjedi kako ga je mora davila i kako mu je on dlaku na njegovu gunju presjekao, onda doznadu da mu je konj bio mora koja ga je pritiskivala i morila.

Koga pritiskuje mora, treba da stavi za vrata od one sobe gdje će spavati metlu naopako, kad pođe spavati.


Noćnica

Kao nekakva avet koja čovjeku noću kad spava čini pakost kakvu, n. p. kad su u kakoga muškarca tvrde sise pa ga bole, kaže se da ga noćnice sisaju.


Repač

Repač se u Boci zove čovjek koji se rodi u krvavoj košuljici i s malijem repom. Kažu da je repač mnogo jači od drugijeh ljudi osobito kad se naijedi: u onaj mah (vele) još da mu se rep napne, mogao bi nadvladati deset ljudi kao desetero male djece.


Stuhać

Po Hercegovoni pripovijedaju da se stuhaći (kao vile ili đavoli) nalaze po velikijem planinama i po kamenjacima, i imaju na nogama gužve od ljudskijeh žila, da im se noge ne klizaju po strani i po kamenju; kad se kome prekine gužva, a on uhvati čovjeka i izvuče mu žile iz nogu, te načini drugu.


Suđenje

Od suđenja se ne može uteći. Narod naš misli da je svakome čovjeku suđeno što će mu se u vijeku dogoditi i kakom će smrti umrijeti, i da se čovjek od suđenja ne može sačuvati.

Tako se pripovijeda da je nekakav car imao kćer, za koju mu nekakav gatar ili prorok kaže da će je ujesti zmija i da će joj od toga biti smrt. Car čuvši to načini kćeri svojoj dvor od stakla, u koji se ni mrav nije mogao uvući a kamo li zmija, a iz njega je nigdi nije puštao na polje. Kad carevoj kćeri dođe suđen dan, ona zdrava čitava zaište grožđa da jede. Sluge joj odmah donesu veliki grozd, u kojemu je unutra bila sakrivena mala zmijica koja je ujede i zada joj suđenu smrt.

Izreke:
- Nema smrti bez suđena dana.
- Kada meni suđen danak dođe.


Haždaha, Hala i Zmaj

Za halu se misli da ima od haždahe osobitu duhovnu silu te leti i vodi oblake i grad navodi na ljetinu.

Za zmaja pak misli se da je kao ognjevit junak, od kojega u lećenju oganj odskače i svijetli.

Izreke:
- Halo nesita!
- Bori se kao hala s berićetom.


Čaratan

Čovjek koji se rodi u marčanoj svijeći (luni), pa prije nego je kršten prijeđe preko njega mačka ili druga kakova pogana životinja. Za to poslije ostane nesrećan, te ne može imati nikakoga zanata niti postojanoga posla, nego se smuca kojekuda, i svojom majstorijom, igrom i šalom ljude zabavlja i vara i novce od njih mami, ali mu ni ovi novci ne mogu biti probitačni, nego kako dođu tako i otidu.

offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Vile



Vuci viju, a gavrani grču, vile viču iz stećica stijena.

Vila vidarica ujutro vraća vid koji noću uzima mrka vila brodarica. Prema kajkavskoj priči, koju je zabeležio M. Kračmanov Valjavec, "Narodne pripovetke", Varaždinu 1858. godine, odmah se ljudima i životinjama "namažu oči zorinom rosom, namah progledaju", a za tu zorinu rosu znaju samo vile.

Između Cetine i Neretve, u vilovitom Primorju oko Makarske, narod priča o zlim crnim vilama koje na ljude bacaju kamenje. Verovanje u postojanje belih i crnih vila najizraženije je u primorskom kraju. Crne vile se u narodnim pričama retko opisuju, a za belu vilu kažu da je u svilenu odeću obučena, trepte joj zlatne kose, rumena je kao jabuka, visoka, hitra hodom i letom, prelepa je samo što ima magareće noge. Mr. Green

Ovo verovanje u magareće noge vila nije izvorno pagansko, nego se u njemu vidi uticaj prodora hriršćanstva u primorske krajeve, u cilju da se prvobitna vila nagrdi. Isto je tako noviji i pojam o crnoj vili strogo odvojenoj od bele vile. Naravno vila je ponekad zlobna i crna, ali prema paganskim mitovima niti jedna vila nije postojano crna i zlobna.

U Bugarskoj imamo samovilu u severnim krajevima tj. samodivu u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će vazduhom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta.

~

Marko Kraljеvić i Vila Ravijojla

Rasplеtеnе kosе lеti Romanijom.
Ako pljеsnе dlanovе, začujе sе grom.
Kad ranu dodirnе, sama sе iscеli,
Ako li šеnluči, cеla gora jеči.
Kiša bi padala kad bi tužna bila,
I zima bi došla kada bi usnila.
Sa njеnih usana i pčеla bi pila
Ona jе cvеt gorе - Ravijojla Vila.

Koža joj jе nеžna kao morska pеna,
Njеna duga kosa pala na kolеna.
Vito joj jе tеlo okupala Drina,
Pa jе krasi bеla, dugačka haljina.
Koliko jе nеžna, toliko jе gruba:
Kad zamahnе rukom, prеsеčе tri duba!
Začas kamеni most počnе da sе giba,
A očima konjе kao bičеm šiba.

Dala jе zaklеtvu da glavu odsеčе
Onom ko jе vidi da kupa sе uvеčе.
A svakom živom stvoru srcе zalupa
Na misao da sе bеla vila kupa.
No, ipak niko nijе dovoljno kadar,
Niko toliko nijе bеzumno hrabar,
Niko nijе lud da sudbu svoju čarka,
Niko sеm junaka Kraljеvića Marka!

Sprеmila sе Vila da pođе na rеku,
Sprеmio sе Marko da posmatra rеku.
Vila pašе sablju kao opomеnu,
Marko svoju baca u istomе trеnu.
Što sе višе Vila u vodu odmičе,
Kraljеvić sе Marko svе bližе primičе.
Jеr Marko to zna, kao i bеla zora,
Da njеmu ta Vila žеna biti mora.

Primеtila Vila da sе krijе nеko,
Osеtila miris da nijе dalеko;
Ljuto ciknu, skoči, na zеmljicu kroči,
Rеčе: "Ako smеš, izađi mi prеd oči!"
Dеlija Marko što posеko jе mnogе,
Prеd njеnom lеpotom izgubio nogе.
No, brzo sе pribra, pa jе stao smеlo,
Prislonila mu jе mač pod grlo bеlo.

"Bеla Vilo, mojе namеrе su časnе,
A tvojе su, vidim, po mеnе opasnе!
Počuj mojе rеči i nе budi gruba-
Hoćеš li ti biti moja vеrna ljuba?
"
Razmislila Vila, pa mu onda rеčе:
"Ljubav ili život... Šta jе tеbi prеčе?"
Čudno sе osmеhnu, poglеda u stranu:
"Tvoja sam, ako mе raniš na mеgdanu!"

Kako mеgdan dеlе Vila i dеlija?
Gdе bi nogom stali, ni Suncе nе sija!
Jеr svaki sе znak prеlomi ko kopljе,
Prеbijеnе sabljе padaju k`o snopljе!
No, ipak Marko iskusni mеgdandžija,
Koji sе nikom nе libi, nе savija,
Izbеžе čaroliju vilinskog soja,
Stеžе jе, upita: "Jеsi li sad moja?"

"Iščupaj mi krila", rеčе Bеla Vila,
"Jеr nikad k`o Vila tvoja nе bih bila!
Znaš šta su uvеk pričalе srpskе bakе -
Pričalе da vilе nе ljubе junakе!
"
Pošao jе Marko rukom za krilima,
Zadrhtao kao da ga sеčе zima.
On jе pusti, rеčе: "Moraš to da shvatiš,
Kada nеkog voliš, nе žеliš da ga patiš!
"

Marko jе junak dobijao mеgdanе,
Zbog slobodе nijе mario za ranе.
Na svom konju Šarcu, sa očеvom sabljom,
Od njеga nijе bio jači ni sam grom.
A Ravijojla, njеgova dobra vila,
I ona sе tad u njеga zaljubila.
Kad sе smе i nе smе uz njеga jе bila,
Širila jе nad njim zaštitnički krila.

Vila lеti gorom, Marko konja jašе,
Vila sablju pašе, Marko sablju pašе.
Da podеlе ljubav nikad nisu smеli,
Ali su sе vеrno i mnogo volеli!

offline
  • Pridružio: 13 Maj 2012
  • Poruke: 3365
  • Gde živiš: Kilometar od topolivnice

Filodendron ::Izreke:
- Kupi kao kuga đecu.


Моја баба је имала обичај да каже "Купи,као Чума децу".
Иначе је Чума,српски назив за кугу.

offline
  • Pridružio: 27 Feb 2013
  • Poruke: 2318
  • Gde živiš: Zapadna Srbija

Mislim da ''čuma'' koju su inače i moja baka i moja tetka spominjale u negativnoj konotaciji se odnosila na ovo:
Citat:Чума

Чума или Куга је баба без ноктију у црној одећи која убија погледом. Са собом носи епидемију и помор као казну за људске грехе; то је прави демон болести и помора. Понекад се ова „баба“ описује са расплетеном, замршеном косом која јој допире до земље, а некада и као невидљива, у белој одећи или сасвим гола. Реч Куга је пореклом вероватно старонемачка реч, док су синоними Чума и Морија словенске речи. Према веровању, Чума у кућу долази ноћу са тавана или кроз димњак. Понекад носи земљани лонац са стрелама којима убија своје жртве, а некада то ради погледом; понегде се може наћи да убија и прстом, тако што дотакне жртву по челу. У народу је очувана и изрека: „Носи као чума децу.“
http://www.slovenskamitologija.rs/mitska_bica_cuma.html

offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Die Plage i die Pest je kuga na nemačkom. Međutim, našao sam podatak da "kuga" stvarno može biti reč germanskih korena, jer u bavarskom dijalektu "Koge" označava kugu.

Citat:Чума је српски народни назив за кугу. У народном вјеровању чума (куга) је стара и ружна жена буљавих очију и рашчупане косе.

Према вјеровању, чума у кућу долази ноћу са тавана или кроз димњак. Носи земљани лонац са стријелама којима убија своје жртве. Зато увече не ваља остављати неопране судове, јер чума кад дође гребе посуђе својим прљавим ноктима и затрује га.

У народу је очувана и изрека за нешто што неко однесе: однио га ко чума ђецу.

Чума се данас у народу каже и за онога ко је стипса или шкртица.

https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A7%D1%83%D0%BC%D0%B0

offline
  • Pridružio: 27 Feb 2013
  • Poruke: 2318
  • Gde živiš: Zapadna Srbija

Na linku koji sam postavila Čuma je svrstana u mitska bića. U zlatiborskom području, ''Čuma'' se i dalje koristi u govoru. Verujem da većina i ne zna na šta se odnosi ali znaju da je to nešto užasno i da ne valja...Laughing

offline
  • Fil  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2009
  • Poruke: 16586

Čumina košulja

Ljudi su se od Čume često štitili belim lukom, a nekada bi braća blizanci upregli dva crna vola i zaorali bi brazdu oko celog sela praveći tako odbrambeni magijski krug.

U narodu je zastupljeno mišljenje da se zla sila može neutralisati provlačenjem kroz takozvanu Čuminu košulju koju je na tajnom mjestu, pored vatre, tkalo devet potpuno nagih baba. cap cap

Zabeležen je slučaj da je 1837. godine, kada se u Jagodini pojavila kuga, knez Miloš naredio da se sačini Čumina košulja. Kroz nju su se provukli vladar, njegova porodica i sva vojska u kasarni.

Svake godine, 29. januara, izvode se rituali čiji je cilj da se umilostivi demon koji uništava zdravlje.


Kako je odobrovoljiti?

Pošto ne podnosi nered u kući, da bi je odobrovoljili, spremali su joj posude sa vodom i sapunom da se umije kada dođe u noćnu posetu. Da bi udovoljili Čumi, na taj dan joj se spreme; ženski miris, peškir i sapun i sve se to uvije u ukrasni papir i okači na rodno drvo.

Prvog februara se unosi poklon u kuću i tako neotvoren stoji godinu dana.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1353 korisnika na forumu :: 33 registrovanih, 10 sakrivenih i 1310 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., aleksmajstor, babaroga, Bobrock1, bojankrstc, bojanM84, cemix, darios, dragoljub11987, GenZee, goxin, Griffon vulture, havoc995, ikan, JOntra, kovinacc, Kubovac, kybonacci, ladro, madza, Mercury, Mihajlo, Milos ZA, milutin134, Misirac, pein, Seeker, slonic_tonic, Valter071, W123, yrraf, zzapNDjuric99, Čivi