offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
...
Jeli vam se dogodilo da vam uzmu sve - a sta se covjeku ne moze uzeti? - i da vam na dusu poloze tesku odornu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i samu srcanost, koja ostaje kao poslednji ocajni dar sudbine, da vam uzmu i da ucine od vas nijemo prerano ropce?
Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju po dolinama. Bio sam nijemi, oholi gost zivota.
Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavsi je, da mi lakse bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram i moj i tudji, i udarci i tragovi gvozdja na rukama. Ko zna od srecnih i slobodnih sta je to samoca? Ni pauka nije bilo da jednom bar potka moju samocu, a covjek cije sam korake cuo pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.
Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bola u nasem zivotu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak.
Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i
pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene
mase voda, mir, daljina i zaborav.
Nisam ni pokusao da trazim. Sa najbeznadeznijm gubicima covjek
se najlakse pomiri. Zagledao sam se u tamno zelenu vodu. I u slici izgubljenog prstena na pjescanom dnu bi mi jasan zivot covjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez nade i povratka.
Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam
osamljen i nesrecan.
Kada nevolja poraste i stradanja zaredjaju, kad bol zaboli odvec
onda se u meni dusa okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravno-
dusnost i crni ponos onih koji odvise pate.
Kasno u noc. Danas sam cuo u razgovoru kako neko rece:" - - - on
i ne zna sta je prava sreca". Ne znam za koga je to receno. Ali kako je jadan onaj koji je to rekao!
Ja ne znam sta je prava sreca, ali za to ja i sutim. Sutim o
svojoj sreci kao i o tudjoj.
Ljudi su u velikoj vecini, jadna stvorenja. Svoju srecu grade
na varkama, zlim ocima gledaju oko sebe.
Sad uvidjam: gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi
sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na
preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena, jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.
Uvijek su noci bile mom zivotu kobne. Cuda su u meni nicala i kaosi hujali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio poraze i slavio pobjede.
Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darezljivi,
cak i dobri. Sve se nizi visega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj
preza pred strahom kog mu radja njegova bolesna masta, jer strah je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.
Zivot je dug i mucan, kako da ga prebrodim, kad na mene naidje
umor i zelja smrti.
- Nasloni glavu na cije rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i zivot ce proci.
Godina je duga i oskudna, kako da je predjem kad naidju zli
mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolje i pretpi; godine
brzo prolaze.
Mjesec je dug i tezak, kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni
dani bez kraja?
- Mjeseci se izmenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
- Dani teku brzo. Potrpi! Donijece radost i odnijeti bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah
i zalost sa sobom?
- Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imaces miran san i
radosno budjenje.
Ovo je od svega najteze: kad se osjeti, da se je zaslo daleko, da se je na mjestu na koje se ne spada, da su dani koji prolaze zaludni, da izgubljeno vrijeme place. Ja taj osjecaj kazujem prosto i mozda nejasno, ali on mora da je dobro poznat ljudima koji nisu nasli svog mijesta ili su ga izgubili.
Svejedno je koja je vasa istina, glavno je prenesite je kroz svoj zivot kao svetinju i ne iznevjerite dusu svoju nikad.
...
http://www.rsrope.com/people/nena/Zabeleske/Ivo_Andric/Ex_ponto.html
I jos malo:
...
*
Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi.
Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao lepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisiv zadah uskog prostora u kom jedan čovek diše i živi, bez promjene i zračenja.
Ali tu za mojim vjeđama - sklopim li samo oči - živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje. Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni.
I sad kad sam sve to izgubio puni mi dušu beskrajna blagodarnost za sve mnogostruke i divne darove što ih život daje onima koji su srećniji od mene.
Otkud mi ovo čudno osjećanje?
Ja kroza nj prolazim kao kroz tamnozeleni mir i mirisnu tišinu omorikove šume u ljetnji dan. I zaboravljam sve oko sebe.
*
Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - bogzna zašto – jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na maloruskoj ravni našao crven i krupan cvijet: njegova sočna čaška , kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško i razumjevao njen jezik) i naš odnos nije imao nikada određenog imena. Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam ležao na travi, s glavom u njenom krilu.
To je bila žena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapućući isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li ljubi sada ona mlada žena?
*
Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća bezbrižna i misli naprijed samo.
Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi?
Vaš život biće naš zaborav.
Tek u nesvjesnoj suzi vaših ženâ, u zanosima mladićâ, maštanju djevojakâ, moćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da iz tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živjeli i mrli za vas, Budući!
*
Žene, ja ne znam kome ste vi bili blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko naših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje.
S čega mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugave linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjence, ili zadaje bol ili pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prslo u parčad.
*
Visoka plava gosođo iz Maribora, ako Vas se jutros - sav u radosti voćnjaka koji cvate - sjećam, vjerujte da je bez gorčine neispunjene osvete, jer ja sam srećno zaboravio, a opraštati nemam šta, jer sam i onda jednako žalio sebe i Vas.
Da, u Vašem gradu sam, nepoznata plava gospođo, saznao kako je ići blijed, umoran i satrven vlažnim ulicama, dok sa rasvijeteljenih balkonâ plješću bešćutni muškarci i okrutne žene. Od Vas sam saznao kako je vezanu, nemoćnu robu kad mu pljuju u lice.
To je bilo davno, a ja sam, evo, sve srećno preturio. Ali nevolja redom ide; možda je kakva nesreća pala i na Vašu kuću s balkonom; pa mi Vas je žao, jutros, kad pomislim da Vam u Vašem bolu možda katkad još i naša blijeda prekorna lica mute trzav san.
*
http://www.ivoandric.org.rs/html/body_andriceva_riznica_ii.html#IzExPonta
Ivo Andric
|
Eto, i u potpisu mi stoji jedan njegov citat 
