Sunce
"Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova, i bledih statua, i kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu vecito zagrejanih voda. Majka ga je cesto nosila po studenim senkama drveca cije je lisce imalo miris sna.
Nesrecni pesnik! Detetom je otisao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po cijim obalama placu vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je vecito na njegovu suncanu obalu, tamne vrtove i blede statue. Zajedno sa talasima i vetrovima, on je plakao gorko i neutesno na zalovima melanholicnog tudjeg mora.
Ali kad su njegove kose, nekada plave kao uvelo lisce, postale bele; Kada su njegove strasne i velike oci, koje su nekad imale boju zimskog limunovog granja ili plitkog mora, postale mutne; kada je u svojim venama osetio jesen koja vise nema svoga proleca, Usud ga je vratio ponovo u Joniju.
Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on ne bese vise onaj isti: i suncane obale veselog i strasnog Jonskog mora nije mogao da pozna! Bolno, on stiste oci i pogleda u se. I, gle, tamo on vide ono nekadasnje sunce, ono cudno i ogromno sunce, ,,to cinjase nekada da sve oko njega zivi, da lisce ima miris sna , i da vidi belu i hladnu krv statua gde struji kroz mirni kamen, i cini da on pati dubokom i silnom strascu ljudi.
To je bilo Sunce Mladosti sto je minula, sunce sto je svetlilo jos samo duboko u vecernjem sutonu jedne duse i koje je davalo svemu sto je obasjavalo cudnu i magijsku lepotu Iluzije.
Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dadne nasa dusa…"
Jovan Ducic
jesen me chesto sec'a na Duchic'a.
|