offline
- Bogaz
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 06 Feb 2009
- Poruke: 3
|
Djela i riječi
Meni je dosta te isprazne priče,
o pravu, slobodi, o dobru i zlu.
Ko' me je pito' šta želim i mogu,
kad učen moralu, sam puzo po tlu?
Jedva prepoznah ljepotu,
ukalupljen pogled ne bira da zna.
Meni su rekli šta treba da želim,
za dobrobit moju i u ime sna.
Nekad su djela i riječi,
a tupost u govoru zveči.
i istost je siva ko' pravo na pravo,
ej slobodna glavo,
ne tupi da znaš.
Stvarno je dosta i crnih i bijelih,
pa ja sam ponekad i dobar i crn.
Što meni je loše, to neki i troše,
pa ruža je cvijet i ruža je trn.
Znakovi blješte u tmini,
neki to mogu da vide, pa hoće.
Van važnih se stvari događaju čuda,
ko ide kraj puta, taj nezna za put.
Nekad su djela i riječi,
a tupost u govoru zveči.
i istost je siva ko' protekli dani,
dok stojiš po strani
sa pravom na smrt.
Glad samog sebe je glad!
Laž
Oprosti mi rijeko, što uzvodno hrlim,
gradeći inat, iznad topline.
Povrijedim često onog kog grlim,
ponosom lažnim, tuđe visine.
Muči me strah sa hiljedu lica,
zatre nadmoći draž.
A savjesti treba malo da kaže:
jasno ko' dan, to je laž,
laž.
Oprosti mi vodo što prkos ti nudim.
Ja želeći dobro, načinih zlobu.
Istinom svojom, ljepoti kudim.
Služeći umu, robovah robu.
Muči me strah sa hiljedu lica,
zatre nadmoći draž.
A savjesti treba malo da kaže:
jasno ko' dan, to je laž,
laž.
Oprosti mi vodo, što zalud te lijem...
Ipak je bolje i prećutati no iskren biti,
i podlo skriti sve što misliš ili želiš reći.
To bar ne boli, niti trebaš bolnog uvjeriti,
ili zbog savjesti još svojih misli plod poreći.
Muči me strah sa hiljedu lica,
zatre nadmoći draž.
A savjesti treba malo da kaže:
jasno ko' dan, to je laž,
laž.
Nemir
Samo da ti perca ne kvasim, po krilima,
neću noćas dati očima, da prozbore.
Jad je tu, dal’ bio osvještan u suzama,
ili u tmini, sitne radosti na dar.
Potpuno izgubljen u vremenu i ljudima,
bar sličnim sebi prekor uputim, da odmore.
Za vijek i vijekova, nam sjedi zlo na grudima,
toliko uporno, da ljubav gubi čar.
Sunce moje, čudni dani,
strani i bez boje,
teku, protiv nas.
Sa mnogo ljeta,svjesno nezreli, još sanjamo.
Da! Mi smo isti, samo tuga se uvećava.
Dok čekaš, da sve živo oplačeš i preboliš,
ne nađeš vremena, da ljubav svoju daš.
Sjeta se šepuri, do besmisla, bez milosti.
I šta mi vrijedi, njena usna šta obećava.
Želim da vjerujem, ljepoti sitne radosti,
al nije vjera to što naučiš da znaš.
Sunce moje, čudni dani,
strani i bez boje,
teku protiv nas.
Nemir nose čudni dani,
strani i bez smisla,
rose našu plam.
Ako se pita
Da li se nekad pita, vrijedi li išta znati,
i zašto pati duša svaka kada znanom hrli.
Kako se rađa zloba i ko joj biva mati,
da li me voli i kad mrzi da me noću grli.
Ako se pita, onda mi misli čita,
pa ko' i ja na počinak se sprema,
jer često biva, da čovjek budan sniva,
kada zna da odgovora nema.
Da li se nekad pita, čije smo sluge moći,
kada će doći sumrak svijeta, da nas nebu preda.
Zašto se ratu dive, zašto se boje noći,
i čije suze glupo čeznu da ih neko gleda.
Ako se pita, onda mi misli čita,
pa ko' i ja na počinak se sprema,
jer često biva, da čovjek budan sniva,
kada zna da odgovora nema.
Koliko jarkog sunca?
Koliko bistre vode?
Koliko ljubavi mi treba?
Koliko slanih suza?
Koliko njene kose?
Koliko bdijenja mi treba?
Za sekund radosti,
trenutak budnosti.
Za treptaj svetlosti...
....pa da me ne muči...
Da li se nekad pita, zašto se pita svašta,
i kako mašta može živjeti u ilegali.
Dal' ljubav ima oči, čime to srce bira,
ima li mira bar za one što su sebe dali.
Ako se pita, onda mi misli čita,
pa ko' i ja na počinak se sprema,
jer često biva, da čovjek budan sniva,
kada zna da odgovora nema.
|
