|
Poslao: 06 Jun 2004 22:22
|
offline
- Pridružio: 09 Maj 2004
- Poruke: 181
- Gde živiš: Banjaluka
|
Ne daj se Ines
Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba hm, divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima…
Pratila me sljedećeg jutra
oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima…
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
i sa svega nekoliko rečenica
loše prikrivena želja
tvoj je način gospodje i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba obješena u zraku kao naranča
kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I „Molim Vas, ako netko traži”
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion nježnih
i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima
vara, i krade, i napušta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da će još biti mladosti,
ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad
ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
kao što već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja,
kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines
__________________________________________________________
Jedno popodne
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kažem: Šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: Šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - Šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve setao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali
U sezonama 1957,58 i sljedeće
Šteta, nepovratno šteta
Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene
|
|
|
|
|
Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
|
|
|
Poslao: 06 Jun 2004 23:44
|
offline
- Peca
- Glavni Administrator
- Predrag Damnjanović
- SysAdmin i programer
- Pridružio: 17 Apr 2003
- Poruke: 23211
- Gde živiš: Niš
|
jedan od retkih pisaca proze, cije pesme prosto obozavam...
on je jednostavno nadaren za ovakvu prozu... skidam mu kapu
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 05 Avg 2006 23:20
|
offline
- Pridružio: 28 Jun 2006
- Poruke: 228
- Gde živiš: Pancevo - Novi Sad
|
Arsen mi je za koplje iznad svih...i kao pesnik i kao izvodjac...
Milena
Jos je bila tako mala, samo svjetlost, samo pjena.
jos je bila, sto da kazem, niti dijete, niti zena.
Kako cvjet u tamnom polju, njena glava, plava snena,
kao da je medu ljude bila vjetrom donesena.
Milena, Milena, pocicemo izvan grada,
zavjesa od kise pada, nema ovdje nicega za nas.
Milena, Milena, toliko te cekam, da li znas?
Niko ne zna s kim je dosla u tu praznu, kasnu uru.
Ko da nesto vjecno trazi na tom dugom, losem zuru.
Svi smo ovdje isti bili, bez adresa, bez imena,
kad je pozvala me tiho da me vodi ruka njena.
Milena, Milena, pocicemo izvan grada,
zavjesa od kise pada, nema ovdje nicega za nas.
Milena, Milena, toliko te cekam, da li znas?
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 12 Avg 2006 00:28
|
offline
- Pridružio: 29 Sep 2005
- Poruke: 527
|
NAUCILA ME
Naucila me
opet divlje guske lete
jedna zena, skoro dijete
pruzila je ruku..
Naucila me
ova lutka, skoro nista
mene, brod bez pristanista
vratila u luku..
Sad sam blize
a mislio sam kako znam
sve se brise,
polako vrata otvaram..
Sad sam blize
a mislio sam kako znam
liju kise,
nas je slucaj klasican..
Naucila me
sto njoj takvoj mogu reci
moja muzika i rijeci
glasovi iz tame..
Naucila me
dusa cista, dasak s mora
mene, jednog profesora
naucila me...
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 25 Okt 2006 07:45
|
offline
- travelino
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 26 Okt 2005
- Poruke: 671
|
KAVANA "OPERA"
Ponovo je jesen,
na uglu Frankopalske i "Prilaza",
na trgu koji je za mene srediste svijeta
i srediste moga srca.
Ponovo pice u "Operi".
Kao prvih godina, kisa u mome sesiru
i prijateljice koje puse
ne misleci ni na sta
do na ovu jesen i neki buduci,
sveopci poljubac-topao i tajanstven.
Ili na sinocnji zagrljaj koji polako popusta.
Ni za sta veliko, draga moja,
nisu nas odredili, i bas im hvala.
Mi cemo jos po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebacke kise,
u toploj pustari mog vidljivog sna.
Kao u sumracnom muzeju
spajaju se poslepodne i vecer,
zavaruju u jednoj plavoj varnici,
koja je tvoje oko lutajuce i vjecno-
objeseno o mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuskanca, Karlobaga.
Tesko je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svjeta,
ljepoti ljubavi, uspomena,
prolaznosti, i vracanja svega istovremeno.
Osiipa se zemlja od koje smo nacinjeni
od milja i ocajanja,
u jednom tako obicnom casu
kao sto je pice u "Operi",
U Hrvatskoj-
oko 13 i 30, pocetkom jeseni,
kada se nebo iznenada smraci,
i kada samo ocekujemo, ocekujemo-
sada ce...
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 04 Nov 2006 00:43
|
offline
- Pridružio: 29 Sep 2005
- Poruke: 527
|
SA OKUSOM MORA
Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama zarkim, u kosi
i kozi,
ti si dosla iz mora
da se pruzis kraj mene,
dosla si tu,
pracena suncem.
U okusu mora, u okusu soli,
ti nosis gorcinu svih onih stvari
sto sam volio davno i
izgubio negdje,
sve ono sto traje
daleko od nas.
Ovo vrijeme i dani sto prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni,
ti skaces u more
pa me ostavljas samog
na pijesku i suncu
da te ponovo gledam...
A kada se vratis
ja te pustim da padnes
u narucaj pijeska i u moje ruke
a onda te ljubim
sa okusom mora,
sa okusom soli,
i okusom sna...
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 04 Nov 2006 01:40
|
offline
- Sirius
- Moderator foruma
- Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
- Pridružio: 17 Maj 2006
- Poruke: 18456
- Gde živiš: I ja se pitam...
|
Orchid, sad sam video da je ovo postovano, ali nisam mogao da odolim. Moja deca se nisu ni rodila kada je Arsen bio popularan, a rasla su u vreme kada nisi ovde od nekih likova smeo A da kažeš od Arsen, pa ipak, znaju sve njegove pesme jer bilo nas je koji se nismo plašili.
Za sve one koji su smeli da spale sve ladje, poruše sve mostove i otisnu se u novo i nepoznato, odrekavši se hrabro prava na povratak, evo , ponovo, njhove himne:
MODERATO CANTABILE
Rijeka donosi jesen
Dugo umire grad
I u nama toliko ljeta
Mi smo sirocad svijeta
Reci, da li ces nocas
Moci ostavit sve
Svoju kucu, navike, ljude
I poci, a ne znati gdje?
Neka svi mrznjom isprate nas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas.
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to!"
Nikad zaliti neces
Svoje stvari, ime, ni grad
I u hladnoj sobi hotela
Bit ces slobodna sad.
Neka svi mrznjom isprate nas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas!
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to!"
Duga, ocajna kisa
Magla zastire zrak
Nekim putem, tijesno kroz jesen,
Nas ce odvesti vlak.
stihovi i muzika: Arsen Dedic
(1938-)
2003. dobitnik nagrade Goranov vijenac
edit by Limit: nemoj skoro cele postove bojiti drecavim bojama
Dopuna: 04 Nov 2006 0:40
Izvinjavam se zbog upotrebe boje, kolega - u pravu si. Nezavisno od mog poštovanja za Arsenovu poeziju, ne mora da se na taj način skreće pažnja drugima - neka sami otkrivaju. Primetio sam da se u poslednje vreme boja relativno često koristi, no to ne menja na ispravnosti tvoje odluke. Jedan pozdrav ljubiteljima Arsenovog stvralaštva (i njegovog brata Todora) neće svakako smetati...
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 06 Nov 2006 22:44
|
offline
- Pridružio: 29 Sep 2005
- Poruke: 527
|
NIJEDNO VRIJEME NIJE MOJE
Drugi su jos daleko, ime ce im biti slavno
Stigao sam prije sviju, al’ je bilo prerano.
Drugi su preda mnom, pustam ih jer mi je jasno
Stigao sam posle sviju, al’ je bilo prekasno.
Nijedno vrijeme nije moje, ja visim kao drveni lutak
Kazaljke nece da se spoje, pogrijesim uvijek za trenutak.
Napokon ce svi uz mene, sve mrtvo i sve zivo
Stigli smo u pravom casu
al’ je vrijeme bilo krivo.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 07 Nov 2006 01:34
|
offline
- travelino
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 26 Okt 2005
- Poruke: 671
|
GRANICA
Pupoljak koji si mi donjela,
i koji je danima stajao u plavoj boci
prema zelenom prozoru zamračenom kišom-
taj pupoljk se rascvao.
Proljeće koje tek što je počelo
već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima
toplom sunčanom prašinom,
i već su nemila i vruća ona polja
kojima rano silazim u grad,
ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja.
I već to nisu ptice suzdržanog pjeva
i slabi glasovi proljeća kao s prozora
svibanjske bolesničke sobe,
a zeleno je tako teško.
Vrpca mora danima se rastezala,
pa vidjet ćemo koliko to još ide.
Ova bol nerazumljiva i uporna
rasla je, rasla,već smo je mogli vidjeti i nazvati.
Nebo, onaj zrak, razgovori,
savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom
zatvorena ladica i oblik knjige-
sve se to razapinjalo i znao sam
da negdje granica mora postojati.
I ova lubav, tvoje slatko tjelo;
malo je reći da se ti daješ
i da te ja uzimam.
Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro;
može li se još, može li se još...
Ovaj cvjet će pući kao revoloverski metak,
proljeće će izgoreti kao papir,
more će se razvući i vjerovatno otići u nebo,
zeleno će postati crno;
teško crno od teškog zelenog,
bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo;
sve to, sve to...
Tvoje će tjelo iznevjeriti sebi,
i moje takodjer,
ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim
i ne hoteći.
Bez snage je i volje da se upita-
što je to bilo?
A već je novi pupoljak u plavoj boci,
proljeće na igralištu,
bol u ustima,
pravac mora i...tako dalje...
|
|
|
|
|
|
