Sergej Jesenjin - zivot, pjesme, zene, kafane

• 9Ovo se svidja korisnicima: tuzor, Mirjana Raković Jovanović, Dragana Zokic, Živko Dukić, Master Boot, mcrule, Bojan Marjanovic, daxytt, mi2779
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima.Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.
Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.
Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).
Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.
Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.
A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.
Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.


Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.


BREZA

Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.

Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.

U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.


A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi...



Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su „dokaze“ o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.
Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: „Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas“.

Pjesnik je sahranjen u četvrtak 31. decembra 1925. godine. „Jesenjin, Jesenjin, Jesenjin“ – pod hipnozom toga imena živi se već nekoliko dana, pisao je u svom dnevniku pjesnikov prijatelj Ivan Jevdokimov. „Pišu u novinama (malo pišu, svi su zanijeti kongresom partije). Pokušavaju da objasne, a ne mogu, zašto je taj zemaljski srećnik, prvi pjesnik naše gigantske zemlje, lijepi, divni, mažen ljubavlju ljudi i žena, sve više i više uzdizan slavom, iznenada, tako neočekivano, završio svoj život? Jer, bilo je naoko puno zemaljske sreće!... Hiljade prijatelja, a zapravo se pokazuje – ni jedan čovjek nije ga poznavao... Žalosno, žalosno, nesnosno žalosno, sa suzama“.

Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – o državnom trošku, o čemu je Savjet narodnih komesara donio odluku, kako je isticano. Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika. To je i danas.

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi:
- Zbogom, moja bajko!...


PESNIK

Bled je. Smišlja svoj strašni put.
U duši lebde priviđenja.
Zamahom kobi smrskana grud,
Obrazi usahli od bdenja.

Na čelu bore ispaštanja,
Kosa mu se pramenjem linja.
No čar njegovih maštanja
U jasnim slikama tinja.

Sedi u tamnom potkrovlju,
Plamičci sveće tamu more.
Pero veze sebi na volju,
Vodi s njim tajne razgovore.

On piše pesmu, svoju muku,
Dira srcem prošlosti zublju...
A tu buku, svog srca buku,
Odneće već sutra za rublju.



PESMA O KERUŠI

U svitanje, u pojati niskoj
Gde se zlati rogoza gomila,
Sedmoro je štenadi riđaste,
Sedmoro je kučka oštenila.

Ližući ih jezikom crvenim,
Milovala štenad sve do mraka,
I kopneo sneg je zagrejani
Ispod njenog toploga stomaka.

Kad je jato kokošaka lenih
Zadremalo na motki sedeći,
Pošao je seljak natmureni,
Svih sedmoro noseći u vreći.

Mučeći se da ima priđe malo,
Trčala je kroz nanose meke...
I dugo je, dugo je drhtalo
Nezamrzlo ogledalo reke.

Kad se natrag vukla po prtini,
Ližuć svoje telo oznojeno,
Mesec joj se nad kućom učini
Kao jedno riđe štene njeno.

Gledala je u visinu modru,
Žalosni se urlik dugo čuo,
Tanki mesec klizio po svodu
I u polja za breg utonuo.

Nemo, kao od milostinje bedne,
Kada kamen bace joj iz šale,
U sneg su se pseće oči njene
Kao zlatne zvezde skotrljale.


drugačiji prevod...

PESMA O KERUŠI

Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žuckastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uvece, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domacin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trcala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuc se po tmini,
I ližuci znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom ucini,
Kao jedno od kucica njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il srece,
Kad joj bace kamicak niz breg,
Pale su i njene oci psece,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.




„...Jesenjin je lagano prišao kraju scene, zahvalno je pogledao publiku, duboko uzdahnuo i zatvorio svoje jasne oči. I svima se učinilo da je pao mrak! Da su se Sunčevi zraci, koji su prodirali u salu kroz prašnjave prozore, ugasili. Svima je u duši postalo hladno i vlažno. I u tom, za trenutak zaustavljenom životu, začuli su se stradalnički stihovi "Crnog čoveka".

Crni covek

Jesenjinove prve ljubavi su iz Konstantinova. Nadahnule su njegove mladićke pjesme, slavio ih je i u pismima, pričao o njima do kraja života…
Jednog ljeta, zaljubio se u Anu Sardanovsku. Ta priča završila se tužno. Ona nije voljela njega, udala se za drugog, rodila sina Borisa i umrla rano, u 26. godini. Njena smrt je potresla Sergeja. Jadao se pjesniku Ivanu Gruzinovu, pričao mu o velikoj ljubavi: „Odavno je volim. Teško mi je. Žalosno. Ona je umrla. Nikoga tako nijesam volio...“
Anjuta je čuvala Jesenjinova pisma, a porodica nastavila da ih čuva i poslije smrti sina Borisa na frontu 1941. godine. Ne zna se koliko ih je bilo, koliko ih je sačuvano, šta u njima piše – nikada nijesu objavljena. Nije se saznalo ni za Sergejevu pjesmu Zašto zoveš, posvećenu svojoj prvoj ljubavi u zavičaju, Ani Sardanovskoj.Mnogi smatraju da je, mnogo kasnije, 1924.godine,Jesenjin Anjutu pomenuo i u pjesmi Pasji sin.


PASJI SIN

Opet prošlost iz mraka mi leti,
Šušti kao bele rade lug.
Ja se danas svog starog psa setih
Što mi beše u mladosti drug.

Danas mladost šumela mi telom
Ko natruli pod prozorom klen
Pa se setih devojke u belom –
Taj pas beše nekad poštar njen.

Nema uvek svoga bliskog svako,
Al’ je ona ko pesma mi bila,
Jer ta pisma i nije nikako
Kod psa vernog pod vratom otkrila.

Nikada ih nije ni čitala,
Iz daleka ja je gledah s tugom...
Al’ bi uvek kraj maline stala
I sanjala o nečemu dugo.

Ja tugovah... I ne mogah tada
Od nje pismo da dočekam svoje...
Otputovah... No, opet sam sada
Pred kapijom plavičaste boje.

Odavno je moj pas, znam to, crko,
Ali iste dlake, isto siv,
Lajanjem me ludim, besnim trkom,
Presreo sad njegov mladi sin.

Mila majko! Ah, a kako liče!
Opet jedva od bola da dišem,
S njim sam mlađi i gotov da kličem,
Čak bih mogo i pisma da pišem.

Staru pesmu da čujem, znaj, želim,
Ali ne laj! Ne laj, već mi daj,
Da te cmoknem sad usnama vrelim
Što u srcu mom probudi maj.

Pripiću se uz tebe svim telom,
Ko dva brata u dom ćemo pravo...
Da, ja gledah devojku u belom,
No sad volim, znaš, jednu u plavom.

Dopuna: 07 Sep 2008 1:39

Pismo majci


I još jedan…

PISMO MAJCI

Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.

Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.

Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika punu stravom tamu:
U kafanskoj tuči kao neko
Zario mi ispod srca kamu.

Nemoj više biti brižna lica!
Samo tlapnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica,
Da bih umro ne videvši tebe.

Kao nekad, nežan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što pre vratim našoj trošnoj kući.

Vratiću se kad nam bašta granje
U proleće belo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko pre osam leta.

O, ne budin odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htela duša –
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.

I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.

Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.


Kažu da je Jesenjinu najviše značila majka Tatjana Fjodorovna: kad mu je bilo najteže, vraćao se njoj – i mislima, i stihom, a uvijek srcem. Sestra Šura je pisala u svojim uspomenama: njihova majka je bila nepismena, čitav život je provela u selu, ali je divno razumjela i duboko osjećala pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado čitao nove pjesme, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaća i Šura provodile su večeri. Zagledana u sina i kcerke široko otvorenih očiju, smireno je slušala nove stihove i tako ih pamtila, učila napamet. Njih tri su i pjevale njegove pjesme, „komponujući“ kako su umjele, najčešće prema melodijama na stihove Puškina i Ljermontova.


Dvije godine poslije Sergejeve smrti pojavio se u Rusiji „Roman bez laži“, knjiga koju je napisao Marijengof, pjesnik kojeg je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. Okosnicu knjige su činile uspomene na boemski život pisaca i umjetnika. Pojavu ove knjige, koja je Jesenjina prikazivala u vrlo ružnom svijetlu, između ostalog i kao veoma grubog prema svojoj porodici, među prvima je osudio Maksim Gorki, uvijek privrženi prijatelj Sergejev. „Autor je javni nihilist. Jesenjinova ličnost prikazana je zlonamjerno, drama nečuvena“, revoltirano je pisao Gorki. Knjiga je nepovoljno ocijenjena i u ruskoj emigraciji u Parizu. Pjesnik Vladislav Hodasevič, u recenziji s karakterističnim nazivom „Ciganska vlast“, tvrdio je da se imažinistička škola (kojoj je jedno vrijeme pripadao i Jesenjin) održavala tako što se prilijepila za Jesenjina. Dovukla je sebi Jesenjina, kao što dovedu bogatog momka u kafanu, da se na njegov račun ponapijaju. „Pravi heroj knjige nije Jesenjin, nego ta banda kojom je bio okružen, i taj fon, taj opšti poredak pri kome je ta banda mogla da živi i radi“, pisao je ogorčeni Hodasevič. Pjesnik Vitalij Vdovin podsjeća na mučan utisak koji su ti zapisi izazvali: „Svi Jesenjinovi prijatelji primili su te uspomene kao paskvil na pokojnika“.
Profesor Miodrag Sibinović smatra da u Marijengofovoj knjizi ima zavisti nalik na onu, poznatu, Salijerijevu prema Mocartu – „zavisti prosečnog književnog poslenika prema talentu jednog velikog pesnika“.
Pjesnik Slobodan Marković, prevodilac i odličan poznavalac Jesenjinovog djela i života, kaže: „Taj roman je bio i ostao zauvijek samo jednostrana ogovaračka tvorevina iskompleksiranog Marijengofa, koga je Sergej Jesenjin smatrao najboljim drugom“.
Marijengof je pred kraj života, 1962.godine, napisao novu knjigu uspomena, gdje je nastojao da pojedine stvari prikaže u drugačijem svijetlu, ali ona nije ublažila već ustaljeni sud o pojedinim poglavljima „Romana bez laži“. Treba samo napomenuti da su mnogi smatrali da bi ovu knjigu trebalo označiti parafrazom: Laži bez romana!

Život vam je

Dopuna: 07 Sep 2008 1:41

Ko je ljubio taj ne ljubi vise

Ti me ne volis i ne zelis, zar
lep nisam nimalo, mala?
Ne gledajuci, od strasti uz zar
na rame mi je tvoja ruka pala.

Sa kezenjem, mlada, osecajnim
ja s tobom nisam ni nezan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?

Znam, oni su prosli kao sanke, mila,
ne dodirnuvsi tvoj oganj u snima,
na kolenima mnogima si bila,
a sada, evo, sedis na mojima.

Neka ti oci trepavica rubi,
neka ti u misli dodje drugi neko.
Ta i ja te bas jako ne ljubim
tonuc u nesto drago i daleko.

Ovu vatru sudbinom ocajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao sto smo se susreli slucajno
rastacemo se uz smesak nas dvoje.

Svojim putem otici ces u smiraj
da prokockas dane i plac novi.
neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.

U corsokaku s drugim ces se naci,
o ljubavi brbljajuc bez svesti.
Tad cu mozda u setnju izaci
i sa tobom ponova se sresti.

Blize pleca okrenuvsi drugom
i malo se pognuv ne misleci.
-Dobro vece!, reci ces mi s tugom.
-Dobro vece, i ja cu reci.

I nista nece dusu da zanjise.
Nit u drhtanje moze da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi vise.
Izgorelog niko ne zapali.

Jesenjin


Kurva

Kurva ima nekoliko varijanti. Evo još jedna od njih...


KURVA

Za ženu priznajem samo kurvu
Poštene nek se ne naljute,
Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,
Zbog njih izgubih svoje pute.

Kurva mi dade sve sto joj tražih
Sve slasti jedne žene
I nikad ne pokuša da mi ukrade
Ni delić uspomene

Uvek je volela da me nadje
Okruzena čašama vina
I nikad ne pokuša da se snadje
Da bi sa mnom dobila sina

Za ženu priznajem samo kurvu,
postene neka se ne naljute...


Poema Ana Snjegina je autobiografska, više od drugih Jesenjinovih pjesama. Govori o mladalačkoj ljubavi i burnim danima u Konstantinovu. Jesenjin je tamo boravio u ljeto 1917. i 1918. i vidio je i doživio kako "pogibe naša matuška stara". Pjesnikova starija sestra Kaća, tada djevojčica od nepunih četrnaest godina, pamtila je dramatične scene na ulicama sela.Sa svih strana čuli su se poklici Oktobarske revolucije: "Dolje buržoazija! Dolje veleposjednici!" Jesenjin je posmatrao takve demonstracije, odlazio na burne skupove seljaka, naslušao se nadanja i zahtjeva, mnogih bukača i lovaca u mutnom. Pisao je: "O, surovi, grozni dani ovi!"
U stihovima ove poeme prepliću se dvije pjesničke priče. Dramska - to je Oktobar u selu, slika stihije podstaknuta revolucijom, koja je u duše seljaka unijela nemir i nadu. Lirska - nježno sjećanje na voljenu ženu i saosjećanje što strada u tim grubim zbivanjima.
Lirska junakinja poeme je Lidija Kašina. Njeno ime spominje se uz Jesenjinovo još od njegovih mladalačkih godina, a u poemi - njoj su posvećeni najljepši ljubavni stihovi. Lidija je imala veliko, bogato imanje nu Konstantinovu, koje je naslijedila od svog pokojnog oca. Lidija je bila majka dvoje djece, starija od Jesenjina devet godina. Tatjani Fjodorovnoj, Sergejevoj majci, nije bilo pravo što joj sin ljubavi sa Lidijom, što boravi u njenoj kući. Prekori Jesenjinove majke pogađali su Kašinu i ona se u poemi sa sjetom sjeća te ljubavi: "do jeseni, da sa mnom bi bili, i znala bih ja za sreću našu..."
Lenjinovi prvoborci su rasturili ljubavno gnijezdo spahinice i pjesnika, opisano autentično u poemi: "kuća na sprat- divota..." Kašina je morala, "plakala-ne-plakala", da im preda vilu i imanje 1917.godine i odselila se iz Konstantinova na imanje svoga brata, na salašu u Belom Jaru..

Uspomene na svoje mladalačke zanose u selu oživjele su kad je Jesenjin ponovo tamo boravio 1924. To nijesu sjećanja samo na Kašinu već i na pjesnikovu prvu ljubav - Anu Sardanovsku. Heroini svoje poeme dao je ime te đevojke u koju je, kako je sam priznavao, bio silno zaljubljen - ukazuje Ala Marčenko na to simbolično značenje njenog naslova. Sjetio se nje - "devojke u belom" - kad je stigao u selo, kroz široku baštu s jorgovanima i starom ogradom: "Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'/ima šesnaest godina, pre.../ i devojka je - drug nerazdvojni,/ rekla mi tiho i nežno: "Ne!."
Ali, lirsku okosnicu poeme i njene najljepše stranice čine zamišljeni susreti s Kašinom - u liku Snjegine. Ponovo su zajedno tu u selu, na tragu starih zanosa, i to dira njihove duše...Te Jesenjinove stihove, najljepše u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici, prožima strepnja pred novo viđenje voljene žene, radost njihovih sjećanja, bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima, njeni prekori što on propada tako rano ("za vaše pijane skandale, cela zemlja to gotovo zna"), njegovo saosjećanje što joj je revolucija uzela gotovo sve što je imala. I njihov rastanak je u zanosu ljubavi kad je "dodirivao i rukavice i šal njen..."


„Selo je, dakle, nase - radovo,
kuca, otprilike, dvesta.
Svakom, ko mu se pogledom radovo
prijatna su nasa mesta.
Bogati smo sumom i vodom,
imamo - pasnjaka, njiva.
Svu okolinu, pod svodom,
topola sama pokriva.

Od vaznosti, nam - niko nije bolovao,
pa ipak, srecni smo bezumno.
Kuce nam pokriva pleh i olovo,
svak ima bastu i gumno.
Svak ima kapke sarene ko jaja,
o praznicima - meso i kvas.
Nije zalud nekad pisar - policaja
voleo da malo posedi u nas.

Placasno uredno zaduzenja mnog,
ali pozornik, naduvena nosa,
uzimao je i preko toga
po mericu brasna i prosa.
A da bi napast: tu cast
i visak davasmo bez srca ledna.
Jer, naposletku, vlast je vlast,
a mi smo samo stoka jedna.

Al' ljudi su - sve gresne duse.
U mnogih oci su ostre - ko strele.
Seljaci susednog sela Krjuse
gledali su nas, ko vrane bele.
Zivljahu tesko u veku dugom -
u selu ih je, vise od pola
oralo skupa jednim plugom
i s dva iznemogla vola.

Zar mozes tu da cekas nesto -
tek kol'ko da se zivit ume.
Oni su sekli i vrlo vesto
krali drva iz nase sume.
Jedanput smo ih zatekli tako..
drz za sekire i mi, oni.
Jezili smo se podjednako:
cu se celik kako zvoni.

U tuci smrt nikog ne zali.
U opstoj guzvi neko od grubi'
iz drustva njinog tako raspali -
da pozornika na mestu ubi.
Na glupom zboru nasem bez sloge,
prosirismo stvar, svedosmo zbir,
presudismo - okove na noge
i desetoricu - u Sibiri.

Od tada u nas nastade pako.
Spade sa srece dizgin mesni.
Vec tri godine u nas kako
cas pozar ili pomor besni.“

*

Takve je tuzne vesti cito
i pevao mi vozar uz put.
U krajeve radovske tad sam hito
da se odmorim koji minut.

Dusu mi pojede taj rat nago
za, tudj racun - nisam se stiso -
vec sam pucao u telo drago
i grudima na brata iso.
Shvatih da sam - igracka svima,
sve sam gazda van fronta, tamo,
i rekav zbogom - topovima,
resih stihom da ratujem samo.

Prelomim pusku, kao na panju,
kupih bukvicu na jednom mestu.
Eto, ja sam u takvom stanju,
docekao "sedamnaestu".

A sloboda grunu, ko klada.
U roze dimu, smrdljivom celom,
u zemlji je vladao tada
Kerenjski na konju belom.
Rat "Do kraj!" "Pobednik biti!" *
I istu vojsku s gunjom, ko pre,
pokvarenjaci i paraziti
terali su na front da mre.
Ali ja im se nisam dao...
Uz kanonadu smrti i krvi,
ja sam za drugu hrabrost znao -
bio sam u zemlji dezerter prvi.

*
*parole vlade Kerenskog za produzenje rata 1917.
PRILICNO DOBAR PUT, JA PRATIM
PRIJATAN HLADNI TUTANJ, SRED JELA.
MESEC JE SVOJIM PRAHOM ZLATNIM
PROSTO ZASUO DALJINE I SELA.
„TU JE VEC I RADOVO NASE“ –
PROMRMLJA VOZAR –
„TU JE, UZ VRZ!

NE TERAH ZALUD, KONJA NA PASE
KAD JE OVAKO CUDLJIV I BRZ.
DE, GRADJANINE, BAKSISA MALO.

VI K VODENICARU?
TIM PRE!...
POGADJALI SE NISMO NIMALO
ZA PUT KOJI DO NJEGA GRE.“

-------------------------------------------------------------

DAJEM CETRDESET,
„IC NE PALI.“
DAJEM JOS DVAEST.
„BATALI, BRE.
TAKO JE GADAN OVAJ MALI.“
A MALOM JE TRIDESET DVE.
„STA TI JE, BOGATI?
ZAR NISI PSINA?
DA ME ODERES – TO DOBRO ZNAS?“
I MENI ODGOVARA TMINA:
„SAD PONELA JE RDJAVO RAZ.
DE, NEK ZVEKNE, NEKA POTEKU
I GROSEVI – ZNAJ, U SLAST,
POPICU U KRCMI RAKIJU NEKU
U VASE ZDRAVLJE I VASU CAST…“

*
VEC SAM NA MLINU…
JELOVA SUMA
ZASUTA SVICIMA USRED TMINE.
MLINAR OD SRECE DA SIDJE S UMA,
NE MOZE, STARI, NI DA ZINE.
„MILI MOJ! SERGUHA!
DA NIJE VARKA?
OZEBE, BOGME? TI SI SE SMRZO?
TA SPREMI SAMOVAR I PIROG STARKA,
I DONESI IH NA ASTAL BRZO“!

U APRILU SE NE ZEBE TAKO
JOS MANJE PRED KRAJ U CASU BLAGOM.
VECE JE BILO ZANOSNO LAKO,
KO OSMEJAK NA LICU DRAGOM.
POLJUPCI MLINARA KAKVI SU DA SU,
OD NJIH BI I MEDVED MOGO URLATI,
PA IPAK, SLATKO JE U TESKOM CASU
BAR PRIJATELJE DOBRE IMATI.

„OTKUDA? NA KOL’KO?“
„NA CELO LETO.“
„E, BAS DOBRO, DJAVOLE MALI!
PECURKI, JAGODA, PUNO JE… ETO
PA MA KOL’KO U MOSKVU SLALI.

AL’ STA JE DIVLJACI! PROSTO NADOSLA,
PA SAMA NA PUSKU… IC SE NE KRIJE!
ZAMISLI, VEC JE CETVRTA
PROSLA…
A KUCA NASA VID’LA TE NIJE“…

-----------------------------------------------------------------
-----------------------------------------------------------------

SVRSI SE RAZGOVOR…
MI NEIMARSKI
ISPISMO SAMOVAR CEO DO DNA.
KO NEKAD OGRNUT U PLAST OVCARSKI,
K STAJI ZA SENO KORACAM JA.
IDEM KROZ BUJNU BASTU SIROKU,
PADA NA LICE JORGOVAN BLED.
TAKO JE DRAGA MOM VRELOM OKU
OGRADA STARA, SAV DUGI RED…
NEKAD SAM KRAJ TIH VRATNICA DVOJNI’
IAMO SESNAEST GODINA, PRE…
I DEVOJKA JE – DRUG NERAZDVOJNI,
REKLA MI TIHO I NEZNO: „NE!“
DALEKI DRAGI DANI NEVESELI –
NIKAD DA ISCEZNE TA SLIKA, GLAS…
TIH GODINA SMO MI SVI VOLELI,
ALI SU MALO VOLELI NAS.

2

„USTAJ, SERGUSA! NIJE NOC KRATKA!
NI ZORA NIJE POTEKLA,
A BAKA TI JE, DUSO SLATKA,
I POGACICE ISPEKLA.
A JA SAD IDEM – BAS IZDANGUBIH! –
K SPAHIJKI SNJEGINOJ…
GOLUBE MOJ,
JUCE U PODNE JA ZA NJU UBIH
I DIVLJE SLJUKE, PRILICAN BROJ.“
POZDRAVLJAM TE, ZORO ZIVOTA!
DIZEM SE, OBLACIM, IZLAZIM JA.
U BASTI S BELIH JABUKA S PLOTA,
KAO DIM, ROSA, DIZE SE, SJA.
I MSILIM U SEBI:
KAKO JE DIVNA
SLIKA
ZEMLJE
I COVEK, BRAT.
A KOL’KO NAKAZA I MUCENIKA
DONESE SAMO SVETU RAT!
I KOL’KO IH JE UBIJENIH
I KOL’KO CE JOS PASTI NJIH!
BRIDE OBRAZI ISPIJENI
I U MENI – SVE DRHTI…

NE, NE! NE IDEM!
NI U KOM VIDU!
ZATO STO VIDIM NEKAKVU SVINJU
KAKO VOJNIKU – INVALIDU
U BLATO BACA MILOSTINJU.

„O, DOBRO JUTRO I ZDRAVO, STARA!
NESTO SI MI UVELA, KRINE?“
I CUJEM, KROZ KASALJ, ODGOVARA:
„BRIGE ME, BOGME, SATRLE, SINE.
I U NAS OVDE POREDA PUCE.
NA ZABOKRECINU SVE SE SVELO.
NASTASE OPSTE SELJACKE TUCE –
SA SELOM, ETO, BIJE SE SELO.
SVOJIM USIMA CUH I TU BRUKU
OD PAROHIJANA NASIH SVIJU:
CAS RADOVLJANI KRJUSANE TUKU
CAS KRJUSANI RADOVO BIJU.
A TO SVE ZNACI DA NEMA REDA,
KLET…
I, ETO, POCE DA PLJUSTI BEDA
NA OVAJ NAS SASAVI SVET.

OTVORILI SU APSANE SIROM,
PUSTILI HULJE DA MOGU ICI.
SAD NI DRUM NE MOZES S MIROM.
NIT MOZES OD NJIH GLAVE DICI.
RECIMO, KRJUSANI… DA BI L’ NIJEDNI!...
TREBA IH STALNO APSITI, BRATE,
A ONI SE, LOPOVI JEDNI,
ETO, OPET, KUCAMA VRATE.
PRON… NEKI OGLOBLJIN… U NJIH SE VODI.
BUKAC, PRZNICA, I STA JOS NIJE.
UVEK LJUT NA SVE, SVEMU DA SKODI,
CITAVE NEDELJE SAMO PIJE.
PRE TRI GODINE, KAD ONO BRZO
OTPOCE RAT, TAJ NITKOV GRUBI,
PRED CELIM SVETOM SAM SE NAVRZO,
I NADZORNIKA SEKIROM UBI.
TAKVIH SE SADA SIJASET ZBRALO
DA U SLOBODI GADA NASTVARA.
PROPADE RUSIJA, SVE JE PROPALO…
POGIBE NASA MATUSKA STARA“…
SETIH SE PRICE VOZARA STROGA!
DRZ KAPU, STAP, KRENEM NA MOST,
DA SELJACIMA NAZOVEM BOGA,
KO NJIHOV STARI ZNANAC I GOST
*

PUTANJOM PLAVOM GREM U SETI
I VIDIM KAKO U SUSRET K MENI
NA CEZAMA MOJ MLINAR LETI
PO TROSNOJ ZEMLJI SAV U PENI.
SERGUHA, MILI! OCI JEDINE!
PRICEKAJ, HOCU NESTO… DA TI!...
STOJ! DOK POPRAVIM SAMO DIZGINE,
PA CU TE ONDA OBRADOVATI.
ZASTO MI JUTROS NISTA NE RECE?
BANEM TI K SNJEGINIM, KO BALVAN!
STIZE MI, VELIM, JUCE UVECE
MLAD I VESEO – DJAVOLAN.
(MENI TA LICA NISU STRANA,
ZNAM IH, IMA DESET LETA.)
A KCER NJIHOVA UDATA, ANA,
UPITA:
„DA NIJE ONAJ POETA?“
„PA, DA“ – VELIM – „JA NE ZNAM DRUGE…“
„JEL’ PLAV?“
„DABOME, NIJE INI!“
„I GRGURAVE KOSE DUGE?“
„I GOSPODIN VRLO FINI!“
„A KAD JE DOS’O?“
„TU, SKORO, ETO…“

„AH, MAMA, TO JE TAJ DECAK MIO!
NEKAD JE I ON,
PAMTIS LI SVE TO,
U MENE LUDO ZALJUBLJEN BIO.
SUSTOJ SKROMNOSTI BESE ON SLICNOST.
A SADA!...
GLE GA…
IAMO JE SRECE…
KNJIZEVNIK…
VRLO POZNATA LICNOST…
BEZ POZIVA NAM ON DOCI NECE“.





I MLINAR KAO U NEKOM SLAVLJU,
ZMIRNU OCIMA LUKAVIJE:
„ZBOGOM DO RUCKA, I U ZDRAVLJU!...
OSTALO OSTAVLJAM ZA DOCNIJE.“

ISO SAM PUTEM PRAVO U KRJUSU
I STAPOM TRAVU BIO SILNIJE.
NISTA MI NIJE USLO U DUSU,
I NISTA ME ZBUNILO NIJE.
STRUJAHU SLATKO DASI S BRANIKA,
MISLIMA PJANE MAGLE MI TEKU…
ZGODNO BI BILO S ZENSKOM VOJNIKA
SAD DA OTPOCNEM PRELJUBU NEKU.

*

TU JE I KRJUSA…
OD ONOMLANI
NISAM VIDEO KROVOVE ZNANE.
KAO JORGOVAN, PLAVILOM DANI,
POPRSKALI SU TISINE SANE.
NI PSINA NEKA DA SE BAR CULA,
ZAISTA, NASTO OVDE STRAZARI –
U SVAKOGA JE KOLIBA TRULA,
I U NJOJ RALJE, PRIPECCI STARI.
GLE, NA DOKSATU, KOD PRONA, IMA
SELJAKA: VREVA STRAHOVITA.
DIVANE O NOVIM ZAKONIMA,
O CENI STOKE, RAZI I ZITA.
„ZDRAVO BRACO!“ –
„A, LOVAC STIGO?!
ZDRAVO, ZDRAVO!...
UZMI TU KRAJNJU!
DE, DA CUJES I TI, NE BRIGO
O NASEM SELJACKOM ZIVOVANJU.

U PETROGRADU, IMA L’ STO NOVO?
POZNAJES VALJDA MINISTRA KOG?
NIJE TE SEOSKI GAZDA SKOVO
ONAKO TEK, SVECA TI TVOG!
NE GRDIMO TE, DE, KO BI MOGO.
TI SI – OVDASNJI, SELJACKI, NAS,
NE RAZMECES SE NI SLAVOM MNOGO.
NIT CES ZA PARE DUSU DA DAS.
BISTRINA, OKRETNOST S NAMA TE ZBRATI,
IZVUKO SI SE IZ NASIH RUPA…
RECI:
DA L’ CE SELJAKU DATI
GOSPODSKU ZEMLJU BEZ OTKUPA?
SAD NIJE VREME
ZA TU RABOTU! –
VICU – NE DIRAJ BASTINE DUGE!“
A ZASTO ONDA MI NA FRONTU
UBIJASMO SEBE I DRUGE.“

I SVAK ME GLEDO, S KISELIM SMESKOM,
U OCI, U LICE, UZ POGLED ZESCI,
I JA, ZAUZET MISLJU TESKOM,
NISTA NISAM MOGAO RECI.
KRCKALE, NIHALE SVUD SE STEPENI,
A NADA MNOM NEKO OD NJI’,
RECE:
„AMA, KO JE TO LENJIN?“
ODVRATIH TIHO:
„TO STE – VI.“

3

NA DIVAN STIZAHU GLASI, KOJE
TU PROPRACAHU UZ SAPAT CESTI’.
I JA SAM DOZNAVO OD BAKE MOJE
U IZOBILJU SVE TE VESTI.
JADANPUT KAD SE VRATIH IZ LOVA,
LEGOH NA DIVAN STO JE U SOBI.
OBLAK PROVODNIK VLAGE S RITOVA,
DO KOSTIJU ME NEKAKO PROBI
DRHTAO SAM: DOBIH GROZNICU GADNU.
CAS JEZA, PA VATRA NEPRESTANA.
I JA SAM U TOM KLETOM NAPADU
LEZAO OKO CETIRI DANA.
LMOJ MLINAR, S UMA SIDJE, ZACELO.
ODE,
DOVEZE NEKOG, SUSTALO…
ZAPAZIH SAMO TU RUHO BELO
I NECIJI NOSIC PRIPRCAST MALO.
A POSLE, KAD MI ODLAKNU TAKO,
I DRHTAVICA KADA MI PRESTA,
UVECE, PETOG DANA, NEKAKO,
I MOJ NAZEB, KAO DA NESTA.
USTADOH.
I CIM SAM NA POD STAO
TOM UZDRHTALOM NOGOM, JOJ,
JA CUH I GLAS, RADOSTAN KAO:
„O!
DOBRO VECE, DRAGI MOJ!
NISAM VAS VIDELA ODAVNO SAMA.
OD DETINJSTVA, SAD DODJE DAN
JA SAM POSTALA VIDJENA DAMA
A VI – PESNIK, CUVEN I ZNAN.“

-------------------------------------------------------------------

SEDNIMO.
„PRODJE L’ DRHTANJE STALNO?
SAD NISTE KO PRE, JEDROST USAHLA,
A JA SAM I UZDAHNULA TAJNO
KAD SAM SE RUKOM DO VAS DOTAKLA.
DA…
NIKAD LJUDI PROSLOST DA VRATE.
U SLIVNIK DANI OTICU HLADNO.
NEKAD SAM VOLELA CITAVE SATE
DA PRED KAPIJOM SEDIMO ZAJ’DNO.
U DVOJE SANJASMO O SLAVI, MALI…
VI STE POSTIGLI TAJ CILJ UZ RAD,
DA MOJA DUSA SVE TO BATALI
NATERAO JE OFICIR MLAD…

*

I POSMATRAH SKLADNI STAS DUGI,
ZAMALO NE REKOH:
UCUTI JEDNOM!
NADJIMO NEKI RAZGOVOR DRUGI.

NE ZNAM ZASTO, TEK JOJ ODVRATIM
NESMISLJENO, ZBUNJEN JAKO.
„DA… DA…
SECAM SE TEK SAD, PAMTIM.
O, SEDITE.
BAS MI JE DRAGO.
PROCITACU VAM MALO, GLASNO
O RUSIJI
KAFANSKOJ
STIH ISTINSKI…
OBRADJENO JE TECNO I JASNO
MOTIV – CIGANSKI, SEVDALIJSKI.“
„SERGEJ!
VI NISTE DOBRI… BEZ SALE.
KRIVO MI JE,
I ZALIM JA,
JER ZA VASE PJANE SKANDALE
CELA ZEMLJA GOTOVO ZNA.
RECITE:
OTKUD U VAS TA MANA?
„NE ZNAM.“
„PA KO CE ONDA TO ZNATI?“
„ZACELO, U JESEN, MOKRIH DANA,
RODILA ME JE MOJA MATI.“
„SALJIVCINA STE…“
„I VI, ZAR NIJE?“
„VOLITE L’ NEKOG?“
„O, NE, ANO.“
„E, PA ONDA JE JOS CUDNIJE
STO PROPADATE TAKO RANO:
PRED VAMA PUT SE PRUZA ZIVO…“

TUSTILA SE DALJINE SEN…
NE ZNAM ZASTO SAM DODIRIVO
I RUKAVICE I SAL NJEN.

----------------------------------------------------------------

SMEJO SE, KO KLOVN, I MESEC – ZUCA.
IAKO DUSA OSTA BEZ CVETA,
CUDNO BIO SAM PUN NADAHNUCA,
KAO DA IMAM SESNAEST LETA.
RASTANAK U ZORU BI NAM UZ SETU,
SA ZAGONETNIM OKOM, RUKAMA…

IMA NECEG LEPOG U LETU,
A S LETOM NECEG LEPOG U NAMA.

Ovo je samo dio pjesme.

• 1Ovo se svidja korisniku: tuzor
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Jesenjinova životna želja je bila da posjeti Persiju. Žudio je da ode u postojbinu drevnih persijskih pjesnika Hajama, Sadija, Hafiza, ali do nje nije nikada stigao. U zbirci „Persijski motivi“ opjevao je čežnju za tom čarobnom zemljom, zanose ljubavi, svjetlosti duše poslije „davne rane“ od ljudi, filozofska razmišljanja o sudbini pjesnika i prolaznosti života.
Nije uspio da ode u Persiju. U pismu Galji, poraz svoje nade označio je riječima: “Persija je izgorela“.

NE PITAJ ME O BOSFORU VIŠE

Ne pitaj me o Bosforu više,
Ja ti ne znam odgovor da dam.
Tvoje oči more mi otkriše
Kao plavi razbuktali plam.

Nikad nisam s karavanom svile
Putovao u bagdadski kraj.
Prigni k meni svoje grudi mile,
Daj da kleknem, odmora mi daj.

Zalud molbe i žar moj - pred njime
Tebi uvek svejedno će biti
Što Rusija – to daleko ime –
Kaže da sam pesnik znameniti.

Mojom dušom harmonika guče,
Mesečina sija i psi laju.
Persijanko, zar ništa ne vuče
Tebe plavom dalekome kraju?

Ne dođoh ti zbog čame i muke,
Kroz maglu sam zov tvoj čuo ja,
I labuđe ti si svila ruke
Oko mene, kao krila dva.

Mir odavno od sudbine tražim,
Ali prošlost prokleti ne želim.
O svojoj mi domovini kaži
Nešto lepo, da se razveselim.

Nadjačaj mi harmonike jeku,
Nek’ čarima novim se omamim,
Da, žaleći devojku – severku,
Ne uzdišem, ne snatrim, ne čamim.

Pa nek nisam bio na Bosforu,
Opis njegov mogu da ti dam,
Jer se oči tvoje, slične moru,
Talasaju kao plavi plam.

------------------------------------------
MENJAJUĆI RUBLJU ZA TUMANE

Menjajući rublju za tumane,
Svog menjača danas ja zamolih
Da mi kaže kako ću da šanem
Lepoj Lali na persijskom volim.

Rekoh tiše nego vanski vali,
Upitah ga od lahora blaže
Da mi šapne kako lepoj Lali
Reč "poljubac" nežno ja da kažem.

I upitah još, a prepun srama,
Duše pune neodlučnog boja,
Kada sa mnom Lala bude sama
Kako da joj kažem da je "moja".

Odgovori kratko menjač meni.
O ljubavi reči tu ne zbore,
O njoj tek su uzdasi skriveni,
O njoj oči ko dragulji gore.

Poljupci su strasti bezimene
A ne reči u grob urezane,
Poljupci su ruže raspršene,
Latice na usni rastapane.

Suvišne su za ljubav poruke,
Od nje same gori se i zebe.
"Ti si moja" - neka kažu ruke
Što skidahu crni zar sa tebe.
-------------------------------------------
SMIRILA SE MOJA DAVNA RANA

Smirila se moja davna rana,
Neće srce bunilo da hrani.
Bojama ih plavog Teherana
Lečim sada u ovoj čajhani.

Čajhandžija, okruglih ramena,
Da čajhana dopadne se Rusu,
Mesto votke i vina rumena
U čašu mi čaj crveni usu.

Gosti, gazdo, al’ mnogo ne toči.
Bašta ti je prepuna behara.
Znam zašto mi namignuše oči
Iza crnog pridignutog zara.

U Rusiji lance ne stavljamo
Devojkama našim, kao psima.
Bez tuča se i kindžala tamo
I bez novca uči poljupcima.

A toj koja na svitanje dana
Liči licem, za taj pokret stasa
Poklonići šal iz Horosana
I daću joj ćilim iz Širasa.

Sipaj, gazdo, i gosti me čajem.
Nikad tebe neću ja da slažem.
Ja za sebe sada jemstvo dajem,
Al’ to za te ne mogu da kažem

Zalud gledaš da li ću da kročim
Kroz kapidžik do tvoga behara...
Znam zašto mi nemignuše oči
Iza crnog pridignutog zara.


Pjesma o psu Džimiju ima veselu istoriju. Pred dolazak na Kavkaz, u martu 1925, Jesenjin je zajedno sa piscem Borisom Piljnjakom posjetio Vasilija Kačalova, čuvenog glumca Hudožestvenog teatra. Glumac je pamtio scenu: psić, star svega četiri mjeseca, radosno je lajao na pjesnika. On mu je rukom milovao glavu, a drugom držao šape i promuklim glasom govorio: "Vidi kakva šapa, nisam vidio takvu!" Živahni Džimi se otimao, zvonko lajao, a kad bi ugrabio - liznuo bi Jesenjinu nos i on bi se branio: "Džimi je kao pijanac, stalno hoće da se ljubi".
Veče je proteklo u prijateljskom ćaskanju. Glumcu se neobično sviđelo kako Jesenjin govori stihove: majstorski i iskreno, bez grimasa, naprezanja, a na spokojnom licu viđela su se osjećanja. Nekoliko dana kasnije, Kačalovu su njegovi ukućani rekli da su dolazili Jesenjin i Piljnjak. Pjesnik je nosio cilindar, a rekao je da ga je stavio zbog svečanosti: donio je pjesmu posvećenu Džimiju. Ali, pošto predaji pjesme treba da prisustvuje i domaćin, obećao je da će doći drugi put. Nije došao, a pjesmom se oglasio mjesec dana kasnije, u Bakuu.


KAČALOVLJEVOM PSU

Džimi, na sreću pruži šapu ti,
Ne videh takvu šapu od rodjenja.
De, na lunu da lajemo mi
I na vreme tišine i bdenja.
Džimi, na sreću pruži šapu ti.

Mili moj, ne liži, jezik posustaje.
Pojmi sa mnom prostu bar istinu kletu.
Ta ti i ne znaš ovaj život šta je,
Niti šta znači živeti na svetu.

Gospodar je tvoj i mio i znan,
I mnogi mu gosti u pohode dodju,
I uz osmeh svi su oni baš kontan
Da kroz tvoju sjajnu dlaku rukom prodju.

Na svoj način ti si vragolasto lep,
S tako milom, prisnom njuškicom u krug
Ne pitajuć nikog ništa, prosto slep,
Trčiš da se ljubiš, ko pijani drug.

Mili moj Džimice, kroz odaje tvoje
Prošlo je sijaset gostiju od prije.
Al ona međ svima najsetnija što je,
Da slučajno ona dolazila nije?

Doći će, zapamti i s uma ne sklizni
Bez mene, kad upreš u nju pogled živ,
Ti joj nežno ruku mesto mene lizni
Za sve što sam bio i što nisam kriv.


I drugačiji prevod...

KACALOVLJEVOM PSU

Za srecu, Dzimi, daj mi sapu ti.
Takve sape niko nece naci…
Hajde da lajemo na tisinu mi
bas kada ce plav mesec izaci.
Za srecu, Dzimi, daj mi sapu ti.

Oprosti, mili, ne lizi se tako.
Shvati bar ono sto je najprostije.
Ne znas ti da zivet nije lako
i da na svetu cesto dobro nije.

Tvoj je gospodar i slavan i mio.
Dom mu je prepun na priliku svaku.
I svaki gost bi rado pogladio
tvoju sjajnu i mekanu dlaku.

Bas djavolski ti si lepo pseto.
Svakom u susret trcis lakoverno.
I ne pitajuc, ko drug pijan,
eto, grlis ga i ljubis bezmerno.

Mili moj Dzimi, kod tebe, znam, ima
gostiju mnogo, skoro prava sila,
al najtuznija, reci, medju njima
da slucajno nije kada dolazila?

Doci ce Ona, kunem ti se, prisan,
i kada upres u nju svoje zene,
za sve sto sam kriv i za sta nisam
lizni joj ruku ti umesto mene.




Fantastični život Jesenjinovih pjesama otkrio je u svojim „Pričama sa Kolime“ pisac i robijaš Varlam Šalamov, koji je živio preko dvadeset godina u progonstvu. U to vrijeme progonstva, piše on, Jesenjinove knjige su bile najomiljenije u logorima u Sibiru. Kad su, ubrzo poslije Jesenjinove sahrane, bile zvanično zabranjene, njegove pjesme su vaskrsle u usmenim izdanjima osuđenika. On je bio jedini pjesnik koga su osuđenici prihvatili i blagoslovili, a zna se da oni uopšte ne mare za stihove, piše Šalamov. Duši besprizornih najviše je bio prisan prizvuk prkosa i protesta, a naročito tuge u Jesenjinovim pjesmama. Našli su to u stihovima „Kafanske Moskve“ i o životinjama – keruši, kravi i lisici, koje su logoraši posebno voljeli. Kriminalcima nije do duboke čovječnosti , do uzvišene lirike u Jesenjinovim pjesmama, već u njima traže drugo – „ton čovjeka koji se uvrijedio na svijet, koga je svijet ojadio“. Kriminalac prezire ženu, ali gaji kult majke – ona mu je svetica, i zato Jesenjinovo „Pismo majci“ zna svaki.
U mračnom stradanju logora, Jesenjinovo stradanje nije uticalo na popularnost njegovih stihova, jer „profesionalni kriminalci ne znaju za samoubistvo“. Jesenjinovi tragičnu smrt, pisao je Šalamov, „najpismeniji lopovi objašnjavali su činjenicom da pjesnik ipak nije bio pravi lopov, da je bio nešto kao ’diletant’, ’polufrajer’, od koga se, što kažu, svašta može očekivati. Ali će vam svaki kriminalac, pismen ili nepismen, reći da je Jesenjin imao kap ’lupeške krvi’“


Sve to živi neki ožiljak ima,
Belegu detinjstva, nezarasto čir.
Da nisam pesnik među pesnicima,
Bio bih zacelo lopov il' žbir.

Suvonjav, mali, s grudma nerazvijenim,
Međ decom bio sam uvek junak,
Često, često s nosem razbijenim
Vraćo sam se kući pred sami mrak.

Uplašenoj majci, krvav kao znamen,
Cedio sam kroz krv reči detinjaste:
Ništa, more! spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste.

Pa i sada, kada se bez traga
Onih dana krv vrela smirila,
Nespokojna neka drska snaga
Na poeme moje se izlila,

Na već zlatne literarne hrpe,
I u svakom retku što se vije
Ogledaju se nekadanje crte
Kavgadžije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost mušku,
Al' nov korak moj se drukče sluša...
Dok mi nekad razbijahu njušku,
Sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,
Već gomili tuđoj koja raste:
Ništa, more! spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste!



Zbirka pjesama „Kafanska Moskva“ u Rusiji je dočekana na nož. Ni jedna Jesenjinova zbirka nije praćena sa toliko buke dogmatskih pera. Zastrašujuće ocjene pojedinaca nanosile su Jesenjinu mnogo bola. Optužen je da piše zlokobne, pijane pjesme, trule. Optuživan je da je ovom zbirkom atakovao na vjeru u revoluciju, u njen smisao, u njenu pobjedu, životnost, stvaralaštvo.
Hor hajke toliko je zaslijepio kritičare, a većinu su činili oni koji su od poezije tražili optimistički stih u korist revolucije, da nije mogla da ih dirne lirika pjesama „Ljubav huligana“. Ljepotu tih pjesama nije vidio ni jedan kritičar – ističe Aleksandar Kozlovski. Usamljeni su bili oni koji su uočili da to nije samo knjiga krize i bolesti, nego i preloma u pjesniku, a on se vidi u tih sedam ljubavnih pjesama. Iza onih o kafanskoj Moskvi, kriju se lirske pjesme pune ljubavne sreće i sjete ljubavi. „Jesenjin se kaje prije nego što zgriješi“, pisao je A. Ležnov o niski „Ljubav huligana“. Kafanski dim se razišao i u tim ispovijestima, i pored elegičnosti, sve snažnije zvuči radost i ljubav prema životu. I u samim „kafanskim“ stihovima, Jesenjin je nježni liričar, a u „Ljubavi huligana“ – njegova ljubav je divno nježna.

Jesenjin nije htio, ni kad je najviše napadan, da ustukne. Branio je svoju pjesničku samostalnost, pravo na svoje lirsko Ja, i na javnim pozornicama u Moskvi. Odgovarao je pred mnogim posjetiocima: pjesme ’Kafanske Moskve’ preživljavao je u sebi i ne može da se njih odrekne, a na to ga obavezuju i zvanje i čast pjesnika.

„Vječna sudbina nepotkupivog, nepokornog pjesnika u Rusiji. Vlasti takvog ne vole“ – ovako bi se mogla, prema ocjeni pisca Ivana Žukova, označiti Jesenjinovo stradanje zbog ’Kafanske Moskve’. A pokazalo se da je u tim pjesmama bilo mnogo proročkog o novom životu poslije revolucije, životu bez obećavane pravde i s mnogo licemjerja.

PJEVAJ, PJEVAJ

Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.

Nek ti oči na grivnu ne slijeću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.

Nisam znao da ljubav duboka -
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.

Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.

Ah, zastani! Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…

Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk'o.

Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.

Ljubomoran - zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je - postelja i ćebe
Naš je život - poljubac i pad.

Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah - kobi će donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja neću umrijeti.
U julu 1925. godine, Jesenjin bježi iz grada u svoje Konstantinovo. U porodici su s radošću pamtili te dane kada su ponovo bili zajedno. Jutrom je Sergej odlazio od kuće: do oca Sašenjke na sjenokos, do seoske zadruge da s njihovim ribarima okuša sreću. I baš to ribarenje močvarom s pticama, pamti sestra Šura, inspirisalo je njegovu pjesmu: „U svakom radu nek bude sreća“.
A pjesma „Idem kroz dolinu“, sva u radosnoj zanesenosti na sjenokosu, jedna je od posljednjih koje je napisao o selu i zavičaju:

Dajte kosu meni, otkosi nek lete
Englesko odelo neka nosi vrag –
Zar ja nisam od vas, ja seosko dete,
Zar spomen na selo meni nije drag.

Šura je znala, u tim danaima sjenokosa napisao je pjesmu i o ženidbi sa Sonjom Tolstoj. Zgoda s papagajem, pomenutim u strofi, istinita je: ptica je zaista odnijela Jesenjinu prsten koji je dobio od Ciganke vračare. Taj veliki prsten, gvozdeni, bez vrijednosti, u šali je poklonio Sonji i ona ga je, između svoja dva, godinama nosila na ruci. Ali, ta pjesma - potresna je, crna slutnja, proročka:


Izgleda da je od iskoni tako –
U tridestoj vešala predstoje,
Ko bogalji, svi smo odveć jako
Za živote privezani svoje.

Draga, meni – već triest odzvanja
Svakim danom zemlja mi je draža.
Zato valjda i duša mi sanja,
Da ja gorim ko purpur pejzaža.

Kad se gori, nek se goreć zgara,
Nisam zalud pod lipom u cvetu
Smako prsten s papagaja stara –
Znak da zaj’dno gorimo na svetu.

Taj mi prsten Ciganka natače,
Dadoh ti ga, oturih od sebe –
I čim vergl od sad pisne ječe.
Odmah moram da mislim na tebe.

Prljavštine vitlaju po glavi,
Inje, magla, na duši; od zala
Možda si ga ti nekom na javi,
Sa osmehom i prkosom dala.

Do svanuća ljubeći te žarko,
On te pito, možda, grešna tela:
Kako glupog pesnika tog, brajko,
Na vrele si stihove navela.

Sad, šta mogu, proć’ će i ta rana,
Al’ je gorko videti svoj kraj.
Prvi put je takvog vragolana,
Prevario kleti papagaj.

Ova pjesma, u susret novom vjenčanju, ječi kao predsmrtna elegija, s bolnom porukom: „Al’ je gorko videti svoj kraj“.
Ispratili su ga iz porodične brvnare, svi sjetni: ni roditelji, ni sestre nijesu znali kada će ga opet vidjeti, a vidjeli su da je umoran „od muka bez cilja“.


DALEKA VESELA PESMA

Neko pesmu veselo pevuši,
Daleko je, daleko od mene.
Ja bih hteo da mu se pridružim,
Al' ne daju grudi razbijene.

Uzaludno duša za njom žudi,
U grudima traži slične zvuke,
Zato što su i snagu i grudi
Iznurile nevolja i muke.

Odveć rano misli mi poleću
Ka snovima zemlje ideala.
Rano počeh da ropćem na sreću
I mislim šta prošlost mi je dala.

Rano dušom, strasnom, uzavrelom,
Tražih sebe u dane sumorne,
Pa ne mogu da pevam veselo,
Nemam snage, grudi su umorne.
-----------------------------------------------

OBMANJIVAT SEBE NEĆU VIŠE

Obmanjivat sebe neću više,
U dušu se klete brige zbraše.
Šarlatanom zašto me krstiše?
Izgrednikom — zašto me nazvaše?

Nisam pljačkaš šumski, zlotvor adski,
Ne ubijah u apsi nesretne.
Ja sam samo obešenjak gradski
Koji uz smeh prolaznike sretne.

Lumparoš sam moskovski, lutalo.
U Tverskome kvartu, i u svakom
Sokačetu, svaki pas bezmalo,
Poznaje me po koraku lakom.

Svako kljuse glavom mi se javi
Pri susretu, kad put mi prepreči.
Životinja prijatelj sam pravi,
Svaki stih moj dušu zveri leči.

Ni cilinder moj zbog žena nije —
Ta strast glupa duši se ne mili —
Smanjiv jad svoj, mnogo je zgodnije,
Zlatnu zob u nj sipati kobili.

Međ ljudima nemam druga, brata,
Pokorih se drugog carstva volji.
Svakom psu sam tu za oko vrata
Gotov da dam i svoj kravat bolji

Neću više bolet boljku ovu.
Ambisi se duše provedriše.
Jer zato me šarlatanom zovu,
Izgrednikom — zato me krstiše.


ŽENE JESENJINOVE

Sergej Jesenjin je, 1914. godine, kao devetnaestogodišnjak, dok je radio u štampariji „Sitina“ u Moskvi, u „građanskom braku“ sa Anom Izrjadnovom, koja je radila u istoj štampariji i đe su se i upoznali, dobio sina Georgija, ili Jurija kako su ga svi zvali. Jurij je odrastao uz majku Anu, plemenitu i skromnu ženu, koja je živjela povučeno dostojanstvena u svome ponosu, ali s jarkim sjećanjem na dane ljubavi sa Sergejom. Rukopis njenih „Uspomena“ sačuvala je Jesenjinova sestra Kaća, a prvi put su objavljeni tek 1965. godine, gotovo dvije decenije poslije Anine smrti.
Anin i Jesenjinov sin Jurij je, u namještenom procesu, kao „narodni izdajnik i terorista“, strijeljan 1937. godine za vrijeme Staljinovih čistki. Imao je tada samo 22.godine.
Svjedok tragičnog kraja Jurija Jesenjina bio je i jugoslovenski komunista Karlo Štajner, tada zatvorenik u Lefortovu, kao žrtva Staljinovih čistki.
„Neočekivano otvorila su se vrata naše ćelije“, svjedoči Štajner u knjizi Povratak iz Gulaga, u kojoj daje sliku užasa u logorima u kojima je uništeno na stotine hiljada ljudi. „Dežurni nadglednik je naprosto bacio jednog mladića između nas... Došljak je, ne pogledavši po ćeliji, počeo šakama udarati po vratima. Okance na vratima se otvorilo i čuvar mu je, provirivši, naredio da ućuti. Mladić je odvratio najvulgarnijim psovkama među kojima je ’job tvoju mat’ bila još najblaža. Tada se vrata otvore, a tri nadglednika zgrabiše mladića za ruke i noge. Uhvativši ga za kosu, počeli su ga vući na hodnik. Do nas su dopirali samo tupi udarci i galama mladića koji se očigledno odupirao. Padale su riječi koje još do tada nismo čuli, kao; ’Se.em ja na vašeg hozjajina! (time je mislio na Staljina).’ Desetak minuta kasnije, mladića su ponovo ugurali nazad u ćeliju. Rukavom svog kaputa brisao je krv sa lica. U ruci je držao nekoliko zuba. Digao je poklopac od kante i bacio ih tamo. Tad se osvrnuo i vičući upitao; ’Šta, svi 58-8? (Bio je to u kaznenom zakonu paragraf za teroriste)’. Okrutno prebijanje mladića uznemirilo je zatvorenike u ćeliji, pogotovo kada su saznali da je to sin pjesnika Jesenjina. A veoma je ličio na oca. Onako pretučen, kad se malo pribrao, bacio se na ležaj i zaplakao. Vikao je: ’Koliko dugo će ruski narod trpjeti ovu bandu? Zašto dozvoljavate da vas jedan Gruzijac istrebljuje?’ Na tako opasne riječi protiv Staljina, zatvorenici su zaćutali, a jedan je upozorio: mladić je provokator! I ćutali su sve do jutra, kada su čuli pojedinosti: mladić je uhapšen u kasarni – vojnici su znali da je on Jesenjinov sin, da i sam piše pjesme i rado su ga slušali kad im je recitovao svoje stihove, zavoljeli su ga i uvažavali“.
Poslije mučnih saslušanja u Lefertovu (’nije ga bilo 36 sati’), u ćeliji su saznali i zašto je uhapšen. Jurij Jesenjin je imao djevojku, studentkinju prava, čiji otac je bio državni tužilac u sudu. Jednog jutra, uzbuđena i uplašena, javila je Juriju da joj je oca te noći odveo NKVD. Mladić i djevojka su otišli u stan prijatelja i tu se ubrzo okupila grupa poznanika. Uz čaj i votku, bili su bučni, a Jurijeva đevojka je povikala:“ Dokle će Rusi trpjeti ovu sramotu?“ „Nije teško sve to završiti“, uzvratio je neko od prisutnih. „Dovoljno je baciti bombu na Kremlj i ono čudovište staviti u lisice“.
Sve što je rečeno na toj sjedeljci, neko od prisutnih je dojavio NKVD-u. Svi su pohapšeni. Njih četrnaestoro sa sjedeljke, tvrdi Štajner, osuđeno je na smrt i strijeljano.
Juriju Jesenjinu je suđeno 13.avgusta 1937. Na tajnom suđenju je bilo prisutno samo njih pet: trojica sudija, zapisničar i Jurij. Presuda: strijeljanje i konfiskacija imovine! Presuda je konačna i izvršiće se odmah! Suđenje je počelo u 10 časova i završeno u 10,20. Tada je Jurij Jesenjin strijeljan u zatvoru, a ne zna se đe je sahranjen.
Njegova majka Ana Izrjadnova uzalud je čitavih deset godina, sve do svoje smrti 1946, pokušala da sazna šta se dogodilo njenom i Jesenjinovom sinu. Tek dvadeset godina poslije Jurijevog nestanka, javno je saopštena istina o njemu kao žrtvi staljinizma: mladić je uhapšen, osuđen i strijeljan na osnovu falsifikovanih optužbi doušnika, policije i suda. Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR, svojom odlukom iz 1956, rehabilitovao je Jurija Jesenjina – tada je i najšira javnost saznala za taj zločin. Nikada se nije saznalo đe je sahranjen.


Nastavak...

Ime Zinaide Rajh veoma rijetko se sreće u Jesenjinovim rukopisima i u knjigama o njemu, i pored toga što je s njom bio najduže u braku i imao dvoje djece, a sve govori da mu je Zinaida značila mnogo više od drugih žena u njegovom burnom i rastrzanom životu. Vjenčali su se iznenada, a nisu se ni upoznali, a rastali su se kada im je ćerka Tatjana imala tri, a sin Konstantin tek godinu dana. Najbliži prijatelji svjedoče da je i u Jesenjinu i u Zinaidi do kraja života ostala tuga zbog rastanka. Zinaidina tragična smrt za vrijeme najvećih Staljinovih čistki, kada je mučena i ubijena, najviše su uticali na to da njeno ime bude prećutkivano.
Zinaidina ljepota bila je očaravajuća, podsjećaju njeni biografi. „Apsolutna ženstvenost“, govorila je o njoj slikarka Sofija Višnjevska. Biografi pominju fotografiju iz 1918: preobražena ljubavlju i materinstvom, Zinaida na rukama drži tek rođenu ćerku Tanju i blista od sreće, a u njenoj produhovljenoj ljepoti ima nešto što podjeća na madone na platnima italijanskih majstora.

Ljubavna priča Jesenjina i Isidore Dankan, čiji je život bio ispunjen brojnim ljubavnim avanturama, kao uostalom i Jesenjinov, prepričava se već decenijama. Isidora je od Sergeja bila starija 18 godina.
Dva moćna duha poezije, igre i muzike, koliko slična toliko i različita, dali su jedno drugom mnogo, ali su mnogo i oduzeli. Već postoji čitava biblioteka o njima: knjige sjećanja, bezbroj zapisa u štampi i časopisima pisali su njihovi savremenici i prijatelji – pjesnici, istoričari umjetnosti, znalci baleta, a ovjekovječeni su i na filmu.
Maksim Gorki je bio među onim Jesenjinovim prijateljima koji nisu blagonaklono gledali na Isidorinu umiješanost u pjesnikov život. U svojim „Sjećanjima“ Gorki piše: „Postarija, otežala, s crvenim nelijepim licem, utegnuta u haljinu boje cigle, ona se okretala, izvijala u tijesnoj sobi, pritiskajući na grudi buket sparušenog uvelog cvijeća, a na njenom gojaznom licu sledio se osmijeh koji ništa nije kazivao. Ta čuvena žena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao dječko malog, čudesnog rjazanskog pjesnika, bila je savršeno oličenje svega onoga što njemu nije potrebno. U mojim riječima nema predubjeđenja, ničeg što je izmišljeno ovog časa, ne, govorim o utisku onog mučnog dana kada sam, posmatrajući tu ženu, mislio: kako ona može osjetiti smisao lirskih uzdaha pjesnikovih...“.
I M.M.Pešić, sa prostora ex-Jugoslavije najpoznatiji i najbolji poznavalac Jesenjinovog života i djela, osuđivao je Isidoru: „Ova perverzna glumica, koja na poziv sovjetske vlade dolazi u Rusiju kao balet-majstor, somnabulistički se sreće sa pjesnikom, i bez znanja ruskog jezika, svira na violini njegovih najsuptilnijih osjećanja. Starija od njega 18 godina, Evropljanka, puna duha, ali na izmaku ljepote i draži, ona mađijski vezuje za sebe popularnog pjesnika. Jesenjin joj se opire, čak je i mrzi, ali neka nepojmljiva, možda i sadistička snaga gura ga k njoj, i on se ženi... Po nekima, ova perverzna strankinja bila je kobna za ruskog pjesnika, kao i ubica Dantes za Puškina“.

Galina Benislavska... Od tolikih žena koje se pominju uz Jesenjina, njeno je najčešće u danima pjesnikove usamljenosti i umora, „od muka bez cilja“, od kraja 1923. do 1925. godine. U Galjinoj ljubavi našao je oslonac: povjeravao joj je svoje književne poslove od kojih je živio, izdržavao sestre Kaću i Šuru i pomagao roditeljima, a u mnogim pismima upućenim Galji ispovijedao se o svom životu, pjesništvu, radostima, rezignaciji. Bila mu je melem poslije burnih dana sa Isidorom po svijetu. Gotovo svako pismo je počinjalo: „Mila Galja“, „Galja rođena...“.
Dani sa Galjom – bio je to početak novog razdroblja u Jesenjinovom životu. Obožavala ga je, činila sve da mu obezbijedi mir.
Pjesnik Jevgenij Numov je pisao nadahnuto o Galji – čestita, strasna i beskompromisna. On podjeća da je i glumica Avgusta Miklaševska imala za Galju, iako su bile suparnice, najljepše riiječi: „Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galjom bila sam ushićena njenom unutrašnjom snagom, duševnom ljepotom“.
Galja je bila jedina koja je imala Jesenjinovu neograničenu punomoć za sve njegove književne poslove u Moskvi dok je boravio na Kavkazu gotovo devet mjeseci 1924-1925. Odlično je poznavala svjetsku književnost i ovladala finim poetskim ukusom, što joj je i Jesenjin priznavao. Rastanak sa Jesenjinom je teško preboljela, doživjela je nervni slom poslije njegovog odlaska.
Galja je završila život na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvršila je samoubistvo na grobu čovjeka čiju smrt nije mogla da preboli. Ostavila je i oproštajnu poruku: „’Ubila’ sam se ovdje, iako i znam da će poslije toga još više pasa nasrtati na Jesenjina. Ali i njemu i meni to će biti svejedno. U tom grobu je sve moje najdrže“.
Sahranjena je pored Jesenjina.

Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove usamljenosti i skitačkog života poslije povratka iz Bakua. Njihov brak trajao je svega sedam mjeseci. Koliko su jedno drugom donijeli sreću? Sestra Šura nije krila ono što se govorilo u porodici: "Sergej je ubrzo uvidio da su oni potpuno različiti ljudi, s različitim interesovanjima i različitim pogledima na život".
Sonja je ostala u lijepoj uspomeni Jesenjinovim prijateljima kao "ozbiljna, pametna, obrazovana - žena širokog ruskog srca". Za Sergejev skitački život, od jednog do drugog tuđeg stana, gdje su mu bili i rukopisi i prtljag, mogla je da bude spasenje: da ga udomi, smiri, odvoji od lošeg kafanskog društva, da najzad počne to svoje drugo, kako je govorio i želio. Ali, to nije moglo bez njegove odlučne volje i upornosti, a one su već bile izranjavane.
Nervozni i nestrpljivi Jesenjin nije dugo izdržao: postalo mu je tijesno u tome braku. U jednom pismu iz tih dana kaže: "Sve ono o čemu sam maštao, čemu sam se nadao, odlazi u prah. Očigledno, u Moskvi nisam našao sebe. Od porodičnog života nemam ništa. Hoću da bježim. Kuda? Na Kavkaz".



Jesenjinu nije bilo ništa važnije od poezije, živio je za nju i od nje, rado je i neumorno govorio svoje stihove. Umio je to veličanstveno, na najvećim pjesničkim pozornicama Rusije. Savremenici su pisali u svojim uspomenama o divljenju koje je izazivao nezaboravnim moćnim glasom i gestom, emocijom i ritmom pjesme.
Ilja Šnajder je bio oduševljen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše, iz poeme Pugačov. "Toliko često je govorio te stihove da ga i sad vidim i čujem", pisao je Ilja Šnajder, četrdeset godina kasnije. "Obrve mu se sastave, lice postane blijedo, a malo uvučene oči zasvijetle".
I Maksim Gorki je bio ushićen Jesenjinovim recitovanjem monologa Hlopuše. Gorki piše da ga je Jesenjinov glas toliko potresao da su mu potekle suze, ali ne zbog toga što je to bilo umjetničko kazivanje: "Glas pjesnikov zvučao je malo promuklo, kreštavo, potmulo, a to je, ne može biti oštrije, podvlačilo Hlopušine teške riječi. Recitujući, on je toliko poblijedio, da su mu čak uši postale pepeljave. Mahao je rukama, ali ne po ritmu stihova, a tako je i trebalo. Njihov ritam nije bilo moguće uhvatiti, težina kamenih riječi bila je ćudljivo različita. Izgledalo je da ih baca, jedne pod noge, druge - daleko, treće - u nečije lice koje mu je mrsko.I, uopšte, sve: promukli, isprekidani glas, netačni pokreti, tijelo koje se ljuljalo, oči u kojima je gorela tuga - sve je to bilo kako je i trebalo da bude, kako je odgovaralo trenutnoj okolini pjesnika". Gorki priznaje: bio je tako uzbuđen da mu se grlo steglo, oči ovlažile i umalo nije zaridao.I nije mogao da progovori, nije mogao da kaže Jesenjinu ni riječ pohvale - a nije mu ni bila potrebna.



Kako je nastalo i kome napisano "Pismo ženi", pouzdano se saznalo tek četrdeset godina poslije objavljivanja te pjesme. Tada se otkrilo: jedini svjedok scene iz prve strofe bio je Jesenjinov sin Konstantin, dječak sa nepunih pet godina. U svojim uspomenama "O ocu", on je "iz maglovitih sjećanja" izdvojio prepirku roditelja, Jesenjina i Zinaide Rajh, u domu njenog drugog muža, poznatog glumca i reditelja Vsevoloda Mejerholjda, gdje su živjeli i on i sestra Tatjana: "U mislima mi je jasno ostala scena kada su se u našoj trpezariji otac i majka energično prepirali. Sadržaj ne pamtim, ali je stav bio karakterističan: Sergej stoji u sobi, u kaputu, sa šeširom u ruci. Stizao je malo da govori. Kad bi ga mati za nešto prekorijevala, on se branio. Mejerholjda nije bilo. Mislim, majka je tako željela. Nekoliko godina kasnije, pročitao sam redove:

Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao…

Ja sam naivno pitao majku: 'Šta je u tom slučaju napisano?' Mati se nasmiješila. Najvjerovatnije, karakter razgovora, njegov ton, već su bili tradicionalni pri sukobu dva tako reska temperamenta, kakvi su bili moj otac i majka".
Ove uspomene Konstantina Jesenjina prvi put su oobjavljene u Lenjingradu 1967. Od tada više nije bilo zagonetno kome je posvećeno "Pismo ženi": u toj ispovijesti krije se Zinaida Rajh.


PISMO ŽENI

Vi pamtite,
vi sve dobro pamtite, znamo,
kako sam stajao
vama sučelice;
uzbuđeno ste hodali po sobi amo, tamo
i grube mi riječi
bacali u lice.

Govorili ste:
rastati se treba,
da vas je slomio,
ovaj život gadan,
da vam je služit koru hljeba,
a meni je -
da sve niže padam.

Ljubljena!
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se stoga što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.

Licem k licu
lica vidjet nije.
Vidi se bolje na rastojanju.
Kad more kipi i vrije -
brod je u bijednome stanju.
Zemlja je brod!
I naglo neko
u život novi, novu slavu
i pored bure, ravno prijeko,
uputio je lađu pravu.

Tko od nas nije na palubi tako
psovao, bljuvao, padao s nogu?
Malo je tih što sasvim lako
valjanje takvo podnijeti mogu.

Tada sam i ja,
uz huku voda,
no dobro znajući što radim,
sišao na dno ovog broda,
jer povraćanja tog se gadim.

To dno bješe -
ruska krčma neka
i ja uz čašu svakim danom,
znajuć da patnji nema lijeka,
ubijam sebe
u otrovu pjanom.

O ljubljena!
ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
traćiti sebe na skandale.

Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura
mučim se stoga
što ne mogu znati
kamo nas sudba događanja gura.

Godine su prošle.
ja sam u dobu inom.
Ne osjećam i ne mislim po staru.
I govorim za praznike, uz vino:
hvala i slava kormilaru.
Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.

I evo, žurim,
hoću da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!

Ljubljena!
Mogu ponosno da pišem:
ja nisam pao umirući
i sad u ovoj zemlji, više
od sviju, saputnik sam ljući.

Ja nisam taj
što bijah tada.
Ne bih vas mučio
ko u ono vrijeme.
Za znamen slobode
i časnog rada
čak do Lamanša spreman sam da krenem.

Oprosti mi ...
ja znam: vi ste druga -
vi provodite s mužem život čedan
i ne treba vam prošli jad i tuga,
i ja sam vama
posve nepotreban.

Nek život vodi vas
zvijezda što plamti,
pod toplim dlanom obnovljene sjeni;
No s pozdravima
zauvjek vas pamti
poznanik dobri, vaš Sergej Jesenjin

Dopuna: 07 Sep 2008 1:45

Jesenjinov izlet na Kavkaz 1920.godine obogatio je njegovu liriku jednom od poznatih pjesama. Ona je uzbudljiv dokaz o tome kako su pjesnikove zagledanosti u svijet oko sebe izazivale neočekivane, za njega šokantne senzacije.
Kroz prozor vagona-salona, dok je voz huktao stepama Kubana, vidio je dramu: "Putovali smo od Tihorecke prema Pjatigorsku; odjednom čujemo povike, provirimo kroz prozor i šta vidimo? Za lokomotivom juri iz sve snage maleno ždrebe. Tako juri da nam je namah postalo jasno da je zbog nečeg naumilo da je prestigne. Jurilo je tako veoma dugo, ali je pred kraj počelo da posustaje, i na nekoj stanici su ga uhvatili. Epizoda za nekog beznačajna, ali meni govori veoma mnogo. Čelični konj pobijedio je konja živog. I to maleno ždrebe bilo je za mene očigledna slika umirućeg dragoga sela..."

Da li ste videli
kako stepom juri -
jezerskim maglama uvijen skroz,
hukteć nozdrvom gvozdenom suri
na čeličnim nogama voz.

A za njime
kroz visoke trave,
kao svečanih trka na dan,
vite noge dižući do glave
skače ždrebac žutogrivi, vran.

Dragi, dragi, smešna ludo kriva,
našto, našto trka bezgranična?
Zar ti ne znaš da je konja živa
Pobedila konjica čelična?

Ne znaš da ti u poljane travne
o n o vreme ne vrati trk glupi,
kad je za dve lepotice slavne
znao konja Pečenjeg da kupi.

Sudba drukče na tržištu besa
našu igru ludačku zasniva,
tovarima konjske kože, mesa,
kupuje se sad lokomotiva.

(Pečenjeg - pripadnik nomadsko naroda turskog porijekla iz IXv.)

Ipak, ždrebence iz stepe je, barem u poeziji, pobijedilo. Odmah pošto je pjesma objavljena, mnogi mladi pjesnici i ljubitelji poezije recitovali su stihove o konjiću koji je, ispred seljačke Rusije, galopirao protiv likomotive, simbola nove ere. I u novinama su počeli da ih citiraju, a Jesenjinu su pripisali da je "pjesnik sela koje odlazi". A on je među prvima "dušom osjetio" znakove preloma u životu seljačke Rusije poslije Oktobra, kada je selo trpjelo ogromne promjene: seoski tradicionalni način života, kultura, običaji, neminovno su morali da ustuknu pred nezadrživim "čeličnim gostom". Jesenjin je postao posljednji pjesnik sela i prvi pjesnik borbe protiv agresivnog nastupa "gvozdenobetonske" industrijske kulture i nemilosrdnog uništavanja prirode.


ŽALOSTI MOJE

Žalosti moje kad te gledam!
O, kakva bol, o, kakva tuga!
Kao da s tobom jesen blijeda
Pruža nam samo bakar luga.

Tuđe su usne sve raznijele
Toplinu tvoju, trepet tijela.
Kao da nam je duše svele
Kišnica ledena obuzela.

Pa šta! Zar da se i nje plašim!
Drugu znam radost ovog puta.
Sve nestade pod nebom našim
Sem vlaga ta i trulež žuta.

Pa ni za sebe ja ne sazdah
Tih zivot, predan osmjesima.
Koliko malo pređoh staza,
Koliko griješih ja na njima!

Živote, smiješno nesuglasje!
Tako je bilo i ostaće.
Kostima golim breze krase
Baštu, to groblje, ko krastače.

A kao gosti bašte, i mi
Uvenućemo, pasti nijemo.
Kad nema cvijeća već u zimi
Zašto da za njim tugujemo?


i drugačiji prevod...


Da, tužno mi je pogledati
Na tebe, kakva bol i rane!
Znaj, samo vrbe će nam dati
U rujnu svoje žute grane.

Tuđe su usne raskidale
Toplinu tvoju, drhtaj tijela.
I ko da sipe kiše male
Sa duše što je omrtvjela.

No, ništa! Ne bojim se, smije
I druga radost biti draga.
Od ovog što ostalo mi je...
Nek ide i to dovraga!

Čuvao nisam sile svoje
Za tihi život što se smješka.
Premalo cesta prijeđeno je,
A učinjena mnoga greška!

O smiješan život, smiješan san,
I zauvijek će tako biti.
Ko groblje vrt je posijan
Sa koščicama breza vitih.

Da, tako ocvast ćemo i mi,
Odšumjeti ko gosti luga...
Jer ako nema cvijeća zimi,
Što da nas za njim mori tuga.


Moskovsko ljeto 1925.
Ponovo dani i noći Jesenjinovih klonuća i stramputica. Pije, brzo plane, sukobljava se... Spava đe stigne. Luta po kafanskoj Moskvi. Sve je kao u njegovim stihovima: "Da se pomirim sa sobom - ne mogu - / sebi, voljenome/ tuđinac sam ja". Od njegove nesreće pate i svi u Konstantinovu - otac, majka, sestre... I, tada, neočekivano za sve u porodici, napisao je Kaći 16. juna 1925: "Draga Jekatarina! Dogodilo se mnogo štošta što je izmijenilo i mijenja moj život. Ženim se Sonjom Tolstoj i odlazim s njom na Krim".
Kada su se vratili u Moskvu, Jesenjina i Sonju dočekala je - milicija! Kao da se pojavila iz njegove poeme "Stance". Jesenjin je u vozu na prilazu Moskvi izazvao incident: iz nekog kupea je nekakav diplomatski kurir Alfred Roga i nešto prigovorio Jesenjinu, koji se prepirao sa kondukterom oko ulaza u bife voza, a Jesenjin mu je grubo odgovorio. Pojavio se i neki Jurij Levit, komesar za zaštitu zdravlja, pa je pjesnik i njemu uputio ni malo lijepe riječi. Prepirka iz voza dobila je čudesne razmjere: postala je krivična optužnica protiv pjesnika i raspisana je poćernica za njim.
Pokušao je da zlo spriječi lično narodni komesar prosvjete Lunačarski: pisao je sudiji Lipkinu da obustavi proces protiv Jesenjina. Nije pomoglo, što je upućivalo na zaključak da iza sudije stoji neko moćniji od Lunačarskog.
Jesenjin je doživio slom. Bio je to peti sudski proces koji ga je čekao. Već oronulog zdravlja, uplašen od života, ponovo je počeo da pije, danima. "Više od svega, Jesenjin se bojao...milicije i suda" - svjedočio je njegov zet, Kaćin muž, pjesnik Nasjednik. "Nije mala stvar policijska stanica! Tu se ja sastajem s državom", kao da je za Jesenjina pisao njegov pjesnički sabrat i prijatelj, slavni Velimir Hlebnjikov, i sam stradalnik u životu. Ali, opet, pri piću, Jesenjin bi se jarosno unosio milicionarima u lice, s najtežim psovkama, i udarao ih po nosu, tako najčešće, kako piše u zapisnicima. Ne piše kako su mu oni uzvraćali, a jesu, mnogo puta.
Sonja je činila sve da mu pomogne, uredila je i da ga prime u psihijatrijsku kliniku, ali on to nije htio. I sa Sonjom je u nesporazumu. osoran, netrpeljiv, svadljiv... Tih dana govorio je pjesniku Ivanu Gruzonovu: "Napiši mi nekrolog".



PLAMTI ZVEZDO MOJA

Plamti, zvezdo moja, samo,
Prospi hladno svetlo sivo.
Jer na uskom groblju, tamo,
Neće kucat srce živo.

S'jaš ko avgust talasanjem,
Puniš poljski mir kraj voda
Nekim jezivim drhtanjem
Kao - zaostala roda.

Dižuć glavu - prisluškujem:
Iza šuma u beskraju
Opet nečju pesmu čujem
O domu i zavičaju.

Zlatna jesen bez koprene
Brezama sok - umanjuje,
Sve voljene, ostavljene,
Ona lišćem oplakuje.

Ja znam, brzo, dani rade,
Nema krivnje, pa ma čija.
Iza žalosne ograde
Moraću da legnem i ja.

Ugasnuće i blagi plamen,
Biće srce prah u svemu
Podići će sivi kamen
Drugovi, i stih na njemu...

Al' pred smrću, u tom čudu,
Sročio bih i ja koju:
"Voleo je rodnu grudu,
Ko bekrija krčmu svoju".




POKOJNIKU

Već sanduk zatvaraju čvrsto
Da vječno budeš plijen tog sna,
U zemlju nose te pod križom
Gdje trnu osjećanja sva.

I bićeš nijem sred grobne tame
Na poklič naš nad tvojim grobom.
A ruke će nam tad i same
Sve vjence slagati nad tobom.

Nad tobom biće - cvijet do cvijeta,
Grob će sijati kao presto
I taj tvoj odlazak sa svijeta
Mi ćemo pominjati često.

Počivaj mirno, dragi druže,
I čekaj dolazak naš samo,
Pretrpićemo zlo mi duže
I brzo ćemo i mi tamo.



Dosadne pesme, žalosni zvuci,
Od vas ne mogu da dušom danem.
Zbog vas na teškoj sam muci,
A grudi moje žive su rane.

Dajte radosti, dajte spokoja,
Zašto ne date da sklopim oči?
Dosadne misli nemirnog roja,
Zbog vas ja neću na put svoj poći.

Ćutite zvuci – vlasnici mučni,
Već mi na oko suza navire.
Sudbina gorka nek me ne muči.
Zvuci! Od vas me tuga razdire!

Zvuci beznađa, žalosni zvuci,
Dokle će jad vaš da me mori?
Hoce li doći kraj mojoj muci?
Hoće li stići počinak skori?



O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
Tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
Krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
Glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
I plač i smijeh odjednom:
Dok neki vječito jeca,
Radost je sudjena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
Ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda ce i nas otkriti
Usuda lavinska struja,
Na našu ljubav odvratiti
Pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci



SLUTIM BOŽJE USKRSNUĆE

Slutim božje uskrsnuće -
Život ne napuštam,
Klanjam se pred likom kuće,
Na travu se spuštam.

Vjenac jela ko da broji
Breze ogrlice,
U prstenu bora stoji
Isusovo lice.

U dubrave on me vija
Ko do neba mila,
Pod oblakom šuma sija
U somotu lila.

Golubiji duh od Boga,
Ko jezik vatreni,
Posta vladar puta moga,
Glas zagluši meni.

Plamen puni bezdan zrenja,
Srce - prima djecje snove,
Ja sam znao od rođenja
Pokrov majke Isusove.


Izgleda da je tih dana u septembru 1925. postojao neki drugi snažan motiv, a ne samo duhovno klonuće, kad je odlučio da uništi svoje rukopise. Učinio je to u tajnosti, pred svjedokom koji mu je bio bezgranično odan.
Jednog jutra, bez najave, posjetio je Anu Izrjadnovu - u "građanskom braku" s njom, rođen je njihov sin Georgij - Jurij, tada jedanaestogodišnjak. U svojim "Uspomenama", Ana je ovako opisala to dramatično jutro nakon njegovog neočekivanog dolaska:
"U septembru 1925. došao je s veliki bijelim paketom u 8 časova ujutru. Bez pozdrava, obratio se pitanjem:
- Imaš li peć?
- Peć, da nešto pečeš, šta hoćeš?
- Ne, treba mi da spalim.
Počela sam da ga odvraćam, da ne spaljuje, poslije će zažaliti, zato što je i ranije bilo slučajeva: dođe, iscijepa svoje rukopise, a kasnije me grdi - zašto sam to dozvolila. I toga puta nikakva odvraćanja nijesu vrijeđela, uzbuđeno je govorio: 'Zar čak i ti nećeš da uradiš za mene to što hoću?'
Povela sam ga u kuhinju, potpalila šporet. I on je u svom sivom odijelu, sa šeširom, stajao pored šporeta sa žaračem u ruci i brižljivo pazio da ništa ne ostane nespaljeno. Kada je sve spalio, smirio se, počo je da pije čaj i da mirno razgovara".
I to je sve o Jesenjinovom spaljivanju rukopisa! Ana Izrjadnova ne piše, ako je to i uopšte znala, zašto je uništio rukopise, koliko ih je bilo, šta su oni bili - poeme, pjesme, članci? Može samo da se nagađa. Ali je logično da je te rukopise spalio da nekome ne padnu u ruke, što upućuje na to da su bili takvi da je neko mogao da ih upotrijebi protiv njega. To su dani kada ga je policija tražila i kada je bio pod krivičnom istragom. Spaliti u tajnosti - bila je najkraća, najbrža i najbolja zaštita od svakog rizika.
Nikada se nije saznalo šta je Jesenjin spalio toga jutra i zašto je to učinio.



Oj, godine mlade sa veselom slavom,
Sa otrovnom sve vas ja otrovah travom.

Malo znam o smrti: hoće li i kada,
Imah plave oči – izbledeše sada.

Oj, radosti, gde si? Svuda jed i tuga.
U polju? U krčmi? Sam sam, i bez druga.

Pružam nekud ruke. Osluškujem drumom.
Lete sanke... Konji... Sneg... Projezdismo šumom.

„Kočijašu, brže! Zar ti hrabrost fali?
Prodrmaj sad dušu, nikoga ne žali“.

„Svak mećave se“ – reče – „bogme, jako boji.
O, vrlo je strašno kad se konj oznoji“.

„Ti si plašljiv, vidim. To nam je od štete“.
Uzeh bič i mahnuh – konji su mi mete.

Krenuše ko vihor. Sneg na suncu sija.
Odjedared udar... Na snegu sam i ja.

Ustanem i gledam: koji ti je đavo?
Ne jezdih u trojci – u postelji sam spavo.

Mesto konja bednih na neravnom putu,
Zavojem ja bijem posteljinu žutu.

Kazaljke na satu brkove su svile.
Kraj mene su sestre, sanjive i mile.

Nagnule se, šapću: „Ti sa takvom glavom
Otrova sam sebe sa otrovnom travom.

Ne znamo ti kraja, da l’ ćeš videt sede –
Oči su ti plave od rakije već blede“.



VEČ CRNE OBRVE NATUČE

Veče crne obrve natuče,
Ptice drjemno pred kanonom stoje.
Da ja mladost ne popi još juče?
Da se juče ne rastasmo nas dvoje?

Prodji mi se sada mračne sile,
Bez milosti nek kidiše...ruši,
Lik tvoj nježni, oči tvoje mile,
Duboko su ostale u duši.

Pa ako se zaljubim u drugu,
S njom ljubljenom ako budu svati...
Pričat ću o tebi... svojoj tuzi,
Kao nekad, dragom ću te zvati.

Pričat ću o nama koje kuda,
O životu sve što bude htjela,
Glavo moja neizmjerno luda.
Do čega si ti mene dovela!


drugačiji prevod...

Večer je obrve crne natuštio.
Nečiji konji stoje pred ulazom holim.
Da nisam juče ja mladost propio?
Da te nisam juče prestao da volim?

Ne škripi više trojko zadocnela!
Naš život ode bez traga rumena.
Možda će sutra bolnička postelja
Da me upokoji za večna vremena.

A možda ću sutra i ja sasvim drugi
Izaći odavde isceljenih grudi.
Da slušam šapat kiše u čas dugi
I da živim tako k`o svi zdravi ljudi.

Zavolim li drugu, nek bude ma koja,
Ali i sa drugom, u sutonu blagom,
Pričaću o tebi, o ljubavi moja,
Koju sam nekad i ja zvao dragom.

Pričaću kako je stvarnost nam rujna
Tekla k`o prošlost tamo...
O glavo moja, glavo moja bujna...
Do čega si me ti dovela samo?



SOVJETSKA RUSIJA

A. Saharovu

Prošo je orkan taj. Ostalo nas je malo.
Mnogi su već nemi na glas drugarski mio.
Vratih se opet u selo, osiromašeno, palo,
u kome osam leta gotovo nisam bio.

Koga da pozovem? S kim da podelim, ko žrica,
ovu tužnu radost, što ostadoh živ?
Ovde i vodenica — ta drvena ptica
sa krilom jedinim — tone u san siv.

Niko me ne zna u kraju ovom,
a i znanci su me davno smeli s uma.
Tamo, gde nekad beše očev dom,
sad leži pepeo i sloj prašine s druma.

A život kipti.
Oko mene kruže
mladi i stari, ma kud da zaminem,
al' ja nikome ni kapu da skinem,
nit ma čije oko da me primi, druže!

Kroz glavu mi lete jata misli zračni':
Šta, otadžbino?
To l' su snovi sjaja?
Ono i ja sam ovde za sve piligrim mračni.
Bog zna odakle i sa kojeg kraja.

I to ja!
Ja, građanin sela,
koje će jedino tim i biti slavno,
što je nekad ovde seljanka uvela
"pojetu" skandalnog rodila davno.

Ali glas misli duši tiho zbori:
"Osvesti se! Čime si uvređen?
To sad, samo, nova svetlost gori
drugog pokolenja od izbe — put pređen.

"A tvoj lik pomalo prestaje da sjakti,
druge mladiće druga pesma kiti.
Oni će gotovo mnogo lepši biti —
jer im nije selo već sva zemlja mati."

Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
u svojoj zemlji ja sam kao stranac.

I vidim ja:
Praznični seljaci
pred opštinom, ko u crkvi stoje.
Sirovim rečima i prljavim znanci,
pretresaju "živovanje" svoje.
Veče je...
Zadnjim sjajem kapljica
zrake su siva polja prevukle,
a jasike su, ko telad, iza vratnica,
gole noge u jarak uvukle.

Hromi crvenoarmejac sanjiva izgleda,
mršteći čelo u sećanju, peni.
O Buđonome važno pripoveda:
kako su Perekop branili crveni.
"I udri bre, i udri — sa svih strana, —
buržuja onoga... na Krimu ... mi, sami..."
I javori čulje uši dugih grana,
i snaše uzdišu u nemoj polutami.

Silazi s brda seoski komsomol,
i uz harmoniku, razvlačeći vesma,
čuje se Bednoga Demjana pesma,
veselim zvukom razleže se dol.

Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam đavola krikom
ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.

Šta mogu?
Oprosti, zemljo očeva.
Čim sam ti služio — i time sam rad.
Neka me danas baš niko ne peva —
kad kraj moj bolestan beše, ja sam pevao tad!

Primam sve ko što je
u rodnome kraju.
Spreman sam po tragu da krenem i sam.
Daću i svu dušu oktobru i maju,
ali liru dragu — nikome ne dam.

Ja je neću dati u tuđinske ruke —
ni majci, ni drugu, ni ženi.
Ona je samo meni poveravala svoje zvuke
i pesme nežne pevala je samo meni.

Cvetajte mladi! Tela nek jačaju!
Drukči je vaš život i pesma i jek.
A ja ću sam poći k nepoznatom kraju,
da dušom buntovnom umuknem zauvek.

Ali, i onda,
kad cela planeta
zaboravi kavgu plemena i boj,
kad iščezne tuga i laži busija —
opevaću i tad
svom dušom poeta
šesti deo zemlje
s imenom — "Rusija".



POSLEDNJU LUDOST TRAŽI MOJA GLAVA

Poslednju ludost traži moja glava!
Prste u usta - i fijuk vreli!
Zauvek minu glupava slava,
Šarlatan bejah i razvratnik smeli!

Kakav smešan gubitak, ja vidim!
Mnogo smešnog život nama piše.
Što u boga verovah se stidim,
Gorko mi je što ne mogu više.

Divni dani, divni zlatni vale!
Spališe prošlost svagdanje drače.
Bejah razvratnik, pravih skandale,
Samo da bih izgoreo jače.

Pesnik mora da ljubavlju vrelom
Ljubi svakog dok je i sam vreo.
Crnu žabu sa ružicom belom
Na zemlji ja sam da privenčam hteo.

I sve lepo odavno se sruši,
Rujni dani sve su mi odneli.
Gde se brazde pružiše po duši -
Anđeli su tu da žive hteli.

Evo, talog što mi srce muti,
Grede tiho u kraj tuđi, strani.
Ipak hoću u zadnoj minuti
Da zamolim te moj druže neznani -

Za greh svaki, prokleti i vraški,
Za neveru - ako reči smem,
Spustite me, u ruskoj rubaški,
Pod ikonu, brale, da umrem.



JA UMORAN JOŠ NE BEJAH TAKO

Ja umoran još ne bejah tako.
Kroz mraz suri i sluz ovu belu
Rjazansko ja vidim nebo lako,
Prošlost svoju raskalašnu, celu.

Mnoge žene ljubile su mene,
Pa ne ljubih ni ja samo jednu.
Možda zato sve su sile snene
Navikle me na to vino medno?

O, vi, pjane i beskrajne noći.
Pune pira i tuča do krvi!
Možda zato oko moje toči
Ko iz trulog lišća truli crvi?

Nož u leđe ne boli me, eno,
Ne raduje ni pobeda laka.
Onih vlasi zlaćano se seno
Pretvorilo u cvet crnog maka.

Pretvara se u pepeo slani,
Mulj jeseni jedva se još zlati.
Ne žalim vas, o, prokleti dani,
Ništa neću ni da mi se vrati.

Bez cilja, nekad, mučih svoje čelo,
Osmeh gorki i sada me žaca.
Prohte mi se da mi nosi telo
Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca.

Ni sad nije odviše mi teško
Da se valjam iz zgode u zgodu.
Ko u ludačku košulju, vešto,
Odenusmo u beton prirodu.

No po redu, ko za letom leto,
Smiri bes se i strasti u meni.
Ponovo se ja poklanjam sveto
Rodnom polju što se kroz dim peni.

U kraj dragi gde rastoh pod klenom
I po travi valjah se pun moći,
Šaljem pozdrav jatu sada snenom,
Sovi koja još rida u noći.

Ja im kličem kroz prolećne dalji:
„Mile ptice, u azurnoj draži,
Razglasite da ja odskandalih,
Neka vetar sad po zemlji počne
Krilom svojim da mlati po raži“.



LIŠĆE PADA

Lišće pada, lišće pada.
Rida vetar
Gluv i dug.
Ko će srce razveselit,
Ko ga smirit, reci drug?

Kapci su mi otežali,
Gledam plave lune sjaj.
Opet petli kukurikom
Tek usnuli bude kraj.

Sad će zora. Plava. Rana.
Kruže zvezde nebom celim.
Treba nešto poželeti,
Al’ još ne znam šta da želim.

Šta da želim pun očaja?
Kunem sudbu, kunem dom.
Ja bih hteo ovog časa
Devojku pod prozorom.

Da s očima ko različak
Samo meni,
Meni ludi,
Osećanjem, smislom novim,
Smiri srce, smiri grudi.

I da me pod mesečinom
Snađe čudna sreća ta
Da ne svene moja pesma.
Kraj mladosti vedre, tuđe,
Svoju da ne žalim ja.



KO JE PESNIK

Ko je pesnik tom je neizbežno
Da zbog pravde u životu seje,
Ožiljke po svojoj kože nežnoj,
Svojom krvlju tuđe duše greje.

Ko je pesnik, nesputanost voli,
O njoj peva, da je upoznamo.
Slavuj peva, al njega ne boli
Jednu pesmu on cvrkuće samo.

Kanarinka – jadna zvečka, uči
Tuđu pesmu, tuđi glas ponavlja.
Svetu treba da kroz njega zvuči
Svojska pesma, ma bila i žablja.

Muhamed je lukav u Koranu
Kada vino zabranjuje svima,
Zato pesnik leči pićem ranu,
Vino pije on pred mučenjima.

Kada pesnik svojoj dragoj ode,
A ložnicu s drugim deli draga,
Da joj nožem srce ne probode
Životvorna tečnost spasava ga.

Ali kad mu od gneva se smrkne,
On do kuće tada zviždi besno:
„Pa, šta, neka ko skitnica crknem,
Mi već na to naviknuti jesmo“.

• 2Ovo se svidja korisnicima: tuzor, Suky
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

ŠTO JE PROŠLO – NEĆE SE VRATITI

Tu noć svežu vratiti neću moći,
Neću videt dragu svoju, čio,
Nit čut’ pesmu sreće u samoći
Koju slavuj u bašti je vio.

Ni prolećna ta noć da se stani,
„Stoj, vrati se“ – zar njoj, iz prsiju!
Nastadoše i jesenji dani
Kada kiše beskonačno liju.

Draga čvrstim snom u grobu spava,
S njom u grud’ma i ljubav počiva,
Razbudit je neće ni mećava
Iz sna tvrdog, da krv struji živa.

I slavuja pesma presta rana,
Preko mora on odlete živo,
I zvuci su sada bez elana
Sa kojim je noću priželjkivo.

I radosti odleteše drage,
Čim osetih da ih život sprema.
Sad u duši čuvstva su bez snage,
Što je prošlo – povratka mu nema.



KRAVA

Iznemogla, ispali zubi
Svitak godina na rogovima.
Tuko ju je poljak grubi,
Na pašnjaku, međ stogovima.

Duša ne voli zvuke, ni zvona,
U kutu gricka miš slamu mnogu.
Razmišlja tužne misli ona
O telencetu belih nogu.

Prva radost – ne vredi nikom,
Uzeše majci sina-belca.
Na kočevima, pod jasikom,
Vetar je njiha kožu telca.

Sudbina sina, svakog sata
Može je snaći u ravnu polju,
Vezaće i nju oko vrata
I povešće – da je zakolju.

Žalosno, tužno, u zemlju celi
Zabiće se rogovi tavni...
Sad su joj u snu šumarci beli
I lugovi zeleni, travni...



LISICA

Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Sklupčala se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.

Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.

Kao žbunje nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.

Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla...
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, na mahove, lagano je tekla.



NE DOLAZI POD PROZORE MENI

Pod prozor mi više ne dolazi,
Prestala sam davno da te volim.
Zalud travu zelenu ne gazi
I ne plači iako te boli.

Tvoja patnja kao nož me seče,
Do lepote moje što ti stalo?
Što me mirnu ostaviti nećeš,
Zašto ti je srce uzdrhtalo?

Zalud patiš, tvoja biti neću,
Ne ljubim te, nit volim ikoga.
Žalim tvoju izgubljenu sreću,
Odlazi mi od prozora moga.

Zaboravi da sam bila tvoja
I da sam te volela bezumno.
Idi, umrla je ljubav moja.
Zašto mučiš sebe nerazumno?



HALJINA BELA

Haljina bela , purpurna traka ,
Latice kidam dozrelog maka.
Slavlje u selu poput oluje,
U kolu njena pesma se čuje.

Secam se, minu uz podsmeh blagi :
"Lep si , al' nisi mog srca dragi .
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
A moje drugi miluje vlasi."

Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
Dok pesma ječi i vino peni.

Srećnik, jer on je bestidnik mali,
Njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
Ona se meni u lice smeje.

Haljina bela, purpurna traka,
Latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
Zalud jer ona nije za mene.



ŠAGANE MOJA

Šagane moja, ti Šagane draga,
Valjda zato što severnjak ja sam,
Pričaću ti polja puna klasja,
Raznih polja talasanja blaga,
Šagane moja, ti Šagane draga!

Valjda zato sto severnjak ja sam,
U nas luna lepša je i šira,
I ma kako divan bio Siras,
Za rjzanske ja širine glasam,
Valjda zato sto severnjak ja sam.

Pričaću ti polja puna klasja.
Od raži su uvojci mi plavi,
Ti ih samo oko prsta savij -
Ne boli me, nit ću pustit glasa.
Pričaću ti polja puna klasja.

Raznih polja talasanja blaga
Ti po mojim vlasima nasluti.
Smej se, draga, al' prećuti
Sve gde vidim kako mesec draga
Raznih polja talasanja blaga.

Šagane moja, ti Šagane draga!
Znam devojku u kraju mojemu,
Na te strasno nalik je u svemu,
Mozda mišlju sada za mnom traga...
Šagane moja, ti Šagane draga!



NE SMEŠI SE TAKO

Ne smeši se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.


drugačiji prevod…


Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.


i još jedan…


Ne, ne krši ruke, ne, osmeh ne krivi,
Za drugu, ne za te, moja ljubav živi.

Ti slutiš i sama, ti znadeš zacelo
Da me nije srce do tebe dovelo.

Kraj prozora tvoga, bez brige za sutra,
Prohte mi se prosto da virnem unutra.



PADA SNEG

Jurim. Muk je. Škripa snega
Pod kopitom konja vranih,
Na proplanku ispod brega
Grakću samo još gavrani.

Začarala šumu vila,
Utonulo sve u san.
Divnom belom maramicom
Zelen-bor je povezan.

Povio se kao baba
Na štap viti naslonjen,
A na samom vrhu stabla
Svrdla detlić i sam snen.

Jure konji, sneg se vije,
Nežni beli šal razvija.
Beskonačni put se krije
Bežeć napred kao zmija.



MALA PROSJAKINJA

Plače cura pored dveri što u sjajne vode dvore,
A u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore,
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
I ozeblom rukom briše suze što joj licem cure.

Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
Od stida i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke pirovanja ne čuje se njena želja,
I curica stoji, plače pored smijeha i veselja.



KAŽEŠ, ZNAO JE SAADI

Kažeš, znao je Saadi
kako treba celivati.
Pritrpi se, Boga radi,
to ću jednom i ja znati.

Veliš, zapoved Korana
za dušmana mržnju traži.
Ali kad sam iz Rjazana
kako to da znadem, kaži!

Pevala si: "Lepše ruže
no devojke u Bagdadu."
Da bogatvstvo meni pruže,
lek bih našo tome jadu.

Ja bih ruže te poseko,
jer bi bolno bilo meni
lik mile Sagane neko
u lepoti da zaseni.

Zaveta me oslobodi,
dalek ja sam od zaveta.
Kad se ko poeta rodih,
voleću te ko poeta.



RUKE DRAGE

Ruke drage-labudova par-
U sred zlata moje kose rone.
Ne, ljubavni nikad neće žar,
U pjesmama čovjeku da klone.

Nekad davno ja to pjevah već ,
I ponovo sad pjevam o tome,
Jer nježnošću zadojena riječ
U najdubljem diše biću mome.

Ako dušu sprži strast do dna,
Srce će ti zlatni biti kamen.
Teheranska neće luna ta,
Pjesmi mojoj da udahne plamen.

Ne znam kako da kroz život prođem,
Da me skrha nježnost mile Šage.
Ili star da svoju dušu glođem,
Jer mi pjesma više nema snage.

Sve na svjetu svog se drži pravca.
Nečem sluh je, nečem pogled sklon.
Kad je loša pjesma Persijanca,
Znači nije iz Sirasa on.

A za moje pjesme, neprestano,
Govorite svjetu čudnu stvar:
Čudesne bi bile, al me rano
Upropasti labudova par.



LUTAM

Lutam po prvom snegu i ledu,
u duši cveće procvalih snaga.
Veče je plavom žižicom zvezdu
zažeglo iznad puta mi draga.

Ne znam da l' sjaj, il' mrak je spolja?
Da li to peva vetar il' peto?
Možda su mesto zime na polja
labudi pali na mesto sveto.

Divno si ti, o polje belo!
Greju krv moju pretihe studi!
Prosto bih hteo uz svoje telo,
da stegnem breza te gole grudi.

O tihe šumske, dremljive humke!
O ti radosti, prebelih njiva!
Prosto bih hteo da sklopim ruke,
da grlim vrbe ta bedra živa.



U danima pribranosti i smirenja, u septembru i oktobru 1925, Jesenjin je žurio da sredi rukopis tri toma svojih sabranih djela. Pomagala mu je Sonja, dragocjeno. Sonja je, iz tih danonoćnih bdijenja nad rukopisima, s posebnom radošću pamtila 18. septembar: tog dana je registrovan njen brak sa Jesenjinom. Tek tada!
Jesenjin je tih dana, kao što je uvijek, volio da s njim budu Kaća i Šura. Sa Kaćom je mogao da podijeli svoje radosti i nedaće, imala je dvadeset godina, a prema četrnaestogodišnjoj Šuri, kako je pisala u svojim uspomenama, „odnosio se kao prema djevojčici, umiljato i nježno“. Ona je do kraja života pamtila ushićenje kad je slavni brat i nju, kao ranije Kaću, doveo iz sela u Moskvu, da nastavi školovanje, oktobra 1924. Volio ih je bezgranično, tepao im: Šurenok i Kaćka, a one su ga obožavale.
I kakva sreća za Šuru, đevojčicu sa sela, kad je Jesenjin pozvao nju i Sonju da se fijakerom provozaju po Moskvi. Šura je bila ushićena. U svojim uspomenama kaže: „Kad smo stigli do Pozorišnog trga, Sergej je predložio da svratimo na ručak. I evo, ja sam prvi put u restoranu. Portiri, ogledala, blještavi lusteri – sve to, mene je zapanjilo i zaprepastilo. Viđela sam sebe u ogromnom ogledalu i bila zabezeknuta: bila sam tako mala, nespretna, obučena seljački i ogrnuta lijepom, ali seljačkom maramom. No, sa mnom su bili Sonja i Sergej. Oni se ponašaju jednostavno i slobodno. I držeći se njih, koračala sam prema stočiću u dvorani sa stubovima. Vidjevši moju smušenost, Sergej se sve vrijeme osmjehivao i, da bi me konačno zbunio, progovorio je. ’Pogledaj, kako si lijepa, kako svi gledaju u tebe’. Pogledala sam po dvorani i uvjerila se da je u pravu. Svi su gledali prema našem stolu. Tada nijesam razumjela da gledaju njega a ne mene i tako sam se zbunila da i ne znam kako sam izašla iz restorana“.
A već sljedećeg jutra, Jesenjin je napisao četiri pjesme i izdiktirao ih Sonji. U tim stihovima je lik njegove sestre Šure, lijepe i muzikalne djevojke, koja je veći dio vremena provodila s bratom i pjevala mu omiljene pjesme iz zavičaja – svjedoči Sonja. Jesenjin se prema Šuri odnosio naročito blago i o njoj rado pričao prijateljima.
Jedan od najradosnijih dana u Šurinom životu bio je 11. oktobar 1925: te četiri Jesenjinove pjesme, a svaka sa posvetom „Sestri Šuri“, čitala je u listu „Krasnaja niva“. Pjesme su raznježena sjećanja na djetinjstvo, čežnja za dobrim i ljudskim u gruboj svakodnevici. Dirljivo nježno pjevao je Šuri – ličila mu je na brezu pred porodičnom kolibom. U ispovjednoj sjeti, moli je da mu pjeva „ što je negda pevala nam mati“:


SESTRI ŠURI

Zapevaj mi onu pesmu kradom
Što je nekad pevala nam mati
Ne žaleći za iščezlim nadom
I moj glas će moći da te prati.

O, znam dobro i pamtim...tako je,
Uzbuđuj me, diraj, uz šaptanje –
Ko da čujem ja iz kuće svoje
U tom glasu sve nežno drhtanje.

Ti mi pevaj, de, i ja ću biti
S istom pesmom, ko ti, uz te krike,
I ovlaš ću oči zaklopiti –
I videću opet drage like.

Ti mi pevaj. Radost je ne strta –
Što voleo nikad nisam sam
I vratnice jesenjega vrta
I opalo lišće s višnje...šljam.

Ti mi pevaj sve da me podseti:
I neće me mrštiti brige ružne.
Slatko je to, i lako, videti
Staru majku i kokoške tužne.

Zauvek sam zbog magle i rose
Zavoleo brezu i stas znan,
I njezine divne, zlatne kose,
I laneni njezin sarafan.

Zato duši nije teška veza –
Uz tu pesmu i pred vinskom čašom
Čini mi se da si ti ta breza
Što stajaše pred kolibom našom



SESTRI ŠURI

U tom svijetu prolaznik sam samo
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.



RODNI DOM SAM NAPUŠTIO DAVNO

Rodni dom sam napuštio davno,
Za mnom osta i Rusija plava.
Nad ribnjakom brezak ozvezdani
Staroj majci tugu ublažava.

Sličan zlatnoj žabi, mesec mladi
Sa dna vode pruža tanke ruke.
Razlile se po očevoj bradi
Bele vlasi kao cvet jabuke.

Neću skoro doći u kraj stari!
Snežne bure zvoniće sa jekom.
Jednonogi klen budno stražari
Nad Rusijom plavom i dalekom.

I znam, ima radosti u njemu,
Kiše lišća ko voli zelene,
Zato što taj stari klen u svemu
Glavom čudnom naliči na mene.



PISMO SESTRI

O Deljvigu pisao je naš Saša pred smrt,
o lobanji redove je
vio.
Tako divan i dalek je bio,
ipak blizak,
ko rascvetan vrt.

Zdravo, sestro!
Zdravo, zdravo!
Da l' sam il' ne seljak u kaftanu!?
Da li i sad čuva deda-đavo
naše višnje, tamo u Rjazanu?

Ah, te višnje!
Pamtiš rumenila?
Koliko je otac muka znao
da ih slaba
i riđa kobila
naša plugom preore bez "jao".

Ocu krompir potreban je bio.
Nama, opet, bašta kleta.
I nju su sekli,
krčili je...da!
O tom malo jastuk mokri zna
od pre...sedam...
ili osam leta.

Ja pamtim praznik,
hučni praznik maja.
Cvetala je trešnja,
cveto jorgovan.
I svaku brezu grleći bez kraja,
pijaniji bejah
nego plavi dan.

O, te breze!
Breze-devojčice!
Ne volet ih može samo taj,
ko čak ni kod naivne dečice
ne nazire klicu, ploda sjaj.

Sestro! Sestro!
U svetu je malo,
tako malo prijatelja, znaj!
Ko svi, i ja nosim pečat ljuti...
Ako ti je nežno
srce - posustalo,
nek sve zaboravi i neka ućuti...

Ti znaš Sašu.
Beše dobar.
Ah!
I Ljermontov
pred Sašom ne kleči.
Al' ja sam bolestan...
Jorgovana prah
jedino će
dušu da izleči.

Žalim te, sama -
ostaćeš, a ja,
i na duel sam
spreman, pred mrak...
"Blažen ko nije popio do dna"
i nije dočuo pištaljke znak.

Al' bašta naša!...
Vrt mlad...
Ta i po njemu će tvoja deca draga
ići nekad,
kad dođu aprili...
O!
Nek bar ona
pomenu tad
da su na svetu...

Ljudi čudni bili.



DOBRO JUTRO!

Zadremale zlatne zvezde večne,
Ogledalo vode zadrhtalo,
Pršti svetlost na zalive rečne
Na horizont rumenilo palo.

Osmehnute bele breze snene,
Raspuštenih i svilenih kosa.
Šušte, šušte minđuše zelene,
Vatrom plamti i srebrna rosa.

A kopriva, narasla uz kuće,
Sedef beli neko u nju utro,
Njišući se pijano šapuće:
,,Dobro jutro!"



Jesenjin je bio pred hapšenjem. Sudija Lipkin je zahtijevao da ga milicija privede na suđenje zbog incidenta u vozu na povratku s Kavkaza. Agenti su dolazili u Sonjin stan, ali ga nisu zaticali – stalno je bježao od potjere.
Jedne večeri posjetio je sestre Kaću i Šuru u Zamoskvorečju, đe su se nastanile. Izgledao im je tužno: omršavio, klonuo, čemeran. Hrabrila ga je Kaća: izbjeći će suđenje jedino ako se skloni u bolnicu, jer „bolesnima ne sude“. Neveseo, pristao je. I kao da ga je ta nagla odluka ohrabrila, ponovio je: ići če u bolnicu, tamo će nastaviti da sređuje rukopise za „Sabrane pjesme“.
26. novembra 1925. Jesenjin je primljen na Psihijatrijsku kliniku Moskovskog univerziteta. Dva mjeseca liječenja odredio mu je profesor Petar Ganuškin. Doktor je dobro poznavao pjesnika: liječio ga je i ranije, spasavao od milicije.
Ipak, potjera za njim nije prestajala. Iako su samo njegovi najbliži znali da je u bolnici, milicija se pojavila i od profesora Ganuškina zahtijevala da Jesenjina otpušti da bi ga vodili na suđenje. Profesor se usprotivio, napisao je: građanin Jesenjin se liječi na Psihijatrijskoj klinici i zbog stanja svog zdravlja ne može ići na sud.
Smiren energičnom zaštitom ljekara, živjeći pod strogim režimom i uz danonoćnu brigu osoblja klinike – dopala im se pjesnikova bezazlenost, srdačnost sa svakim – nastavio je da sređuje „Sabrane pjesme“. Oporavio se, osvježio (ili, kako sam kaže: „sam sebi izgledam kao taj klen maleni, al ne ogoleo, naprotiv – zeleni“). Napisao je šest novih, izvanrednih pjesama (jedna od njih je i čuvena „ko je ljubio taj ne ljubi više...“) prožetih bolnom žalošću za mladošću i sjećanjem na ljubav i nježnost. Tada je napisao i „Klenu moj“:


Klenu moj opali, smrznut čase brojiš,
Zašto na mećavi poguren ti stojiš?

Da li nešto vide? Il’ si čuo nešto
Pa pošo za selom prošetati vešto?

I ko pijan stražar na putu si stao,
Utonuo u smet, noge promrzao?

Pa i ja sam sada sklon za male stanke:
Neću doći kući s drugarske pijanke.

Usput sretoh vrbu, zatim bor i jelu,
Zapevah im pesmu kroz mećavu belu.

Sam sebi izgledam kao taj klen maleni,
Al’ ne ogoleo, naprotiv – zeleni.

Neučtiv, ko klada pijan, gubeć vezu,
Kao tuđu ženu grlio sam brezu.



MOŽDA KASNO

Možda kasno, možda mnogo rano,
Neprimetno i bez želja svesnih,
Ja učinih sebe Don-Žuanom,
Kao pravi vetrogonja pesnik.

Šta se zbilo? Kuda li to bludim?
Svakog dana ja klečim pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.

Ja sam uvek želeo da manje
Progone me nežnosti i draži.
Pa zar lažno, šuplje osećanje,
U očima ovih žena tražim.

Izbavi me, o, moje prezrenje,
Moja duša tebi je odana.
Nju je hladno zahvatilo vrenje,
I šumljenje plavog jorgovana.

Žuti suton u duši se zlati
I svaki čas glas iz magle kane:
Ko oseća, nek slobodom plati!
Taj izazov primi Don-Žuane.

Kad za glasom izazova krećem,
Čekaju me uvek isti puti.
Ja mećavu smatram majskim cvećem,
A ljubavlju zovem drhtaj puti.

Eto što što se zbilo i kud bludim,
Zašto klečim večito pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.



21. decembar. Presudni dan... Jesenjin je napuštio kliniku, svojevoljno. Ranijih dana, dozvoljavali su mu da nekim poslom ode u grad, ali uvijek je išao sa ljekarom i sa njim se vraćao. Ipak on nije bio bilo koji pacijent. A trebalo ga je čuvati i od milicije. Toga dana je otišao sam i nije se vratio. Odmah je javljeno Sonji, sestrama Kaći i Šuri. Svi zabrinuti, tražili su ga po mjestima na koja su vjerovali da bi mogao biti, očekivali da će se javiti. Ljekar se rastrčao do pjesnikovih prijatelja, molio da ga nađu i nagovore da se vrati na kliniku.
Jesenjin se pojavio u izdavačkoj kući „Gosizdat“, pijan, ljutit.
22. decembar. Posjetio je Anu Izrjadnovu i sina Jurija, jedanaestogodišnjaka. U svojim „Uspomenama“ Ana piše: „Rekao je da je došao da se oprosti. Na moje pitanje: Zašto? – govorio je: ’Bježim, odlazim. Osjećam se loše, vjerovatno ću umrijeti’. Molio me je da čuvam našeg sina Jurija, da ga ne razmazim“.
23. decembar. U sumrak, Jesenjin dolazi kod Sonje. Spakovao je svoje stvari i odmah napuštio stan. Šura, koja je bila sa Sonjom, zapisala je o tom svom poslednjem viđenju sa njim: „Ja i Sonja Andrejevna smo odmah izašle na balkon. U velikim pahuljicama, lijeno kružeći, padao je paperjast snijeg. Viđelo se kako su kod glavnog ulaza Ilja i dva kočijaša ređali kofere na sanke. Pošto su koferi namješteni, Sergej je sjeo u druge sanke. Ne znam kako sada da objasnim tadašnje moje osjećanje, ali ja sam kriknula: Serjoža, zbogom! Podigavši glavu, on se u isti mah osmjehnuo svojim radosnim, milim osmijehom, mahnuo rukom i sanke su zašle za ugao kuće. Bilo mi je nesnosno i tijesno u pustom stanu. Toga dana počeo je moj raspust i ja sam sa Kaćom otputovala kući u selo“.
Veče, stan Zinaide Rajh. Zapis njene i Jesenjinove šćerke Tatjane o neočekivanoj očevoj posjeti, tužno je sjećanje djevojčice od nepunih osam godina. Bila je u sobi s bratom Kostom kada je Jesenjin došao. Tatjana pamti: bilo je veče, soba u tami - prepoznala je oca po nasmijanim očima i sama se nasmijala. Bolest je jako izmijenila njegovo lice. Kazao je da ide u Lenjingrad i da je došao da se oprosti od njih. „Bilo mi je teško i ne pamtim šta je govorio. Tada me je pitao:’Znaš li ko sam ja tebi?’ Mislila sam samo o jednom: on odlazi, došao je da se oprosti i – ja sam pobjegla iza tamnih vrata kabineta“. Zbunjenu i uzbuđenu djevojčicu, svoju miljenicu, vratio je u sobu i obazrivo joj poljubio ruku. Okrenuo se Kosti da se i s njim oprosti.

Nisu ga vidjeli nikad više.


PESMA

Ima jedna dobra pesma u slavuja –
Pesma mojoj glavi, grobno aleluja.

Cvetala je pusta, ludovala mlada,
A sad kao mrtva klonula od jada.

Misli moje, misli! Bol pritiska teme.
Straćio sam mladost ne žaleći vreme.

Kako se sve zbilo – to i mene čudi.
Noću jastuk tvrdi privijam na grudi.

Teci, pesmo trepetna, sipaj tugu gnjilu!
U sumraku zamišljam kako grlim milu.

Pod prozorom muzika i mesečev plam.
Nikad više voljenu neću sresti, znam.

Eh, ljubavi – čemeru, krvi – zoro snova!
Ko gitara stara i ko pesma nova.

Sve u istom kolu, veselju i znoju,
Što pevahu dedovi, sad unuci poju.

Pevajte u mladosti, život treba živeti!
Svejedno će dragana kao list posiveti.

Precvetah, a ne znam gde. U piću? Od sreće?
Nekad su me hvalili sad me niko neće.

I zato je dobra pesma u slavuja,
Pesma mojoj glavi, grobno aleluja.

Cvetala je pusta, ludovala mlada,
A sad kao mrtva klonula od jada.



CVIJET KOJI SE NE PONAVLJA

Tih posljednjih dana decembra pojavila se i njegova, ispostavilo se za života posljednja objavljena pjesma "Cveće mi veli - zbogom ostaj". Pjesma je napisana poslije jednog od mnogih razočarenja, a kasnije se saznalo i koja je to bila žena koja je probudila bolnu rezignaciju u ovim stihovima. "Od djetinjstva sam znala da je majci upućena pjesma 'Cvjeće mi veli - zbogom ostaj'", pisala je Zinaidina i Jesenjinova šćerka Tatjana u svojim uspomenama na roditelje. Napisana malo prije njegove pogibije, pjesma je naslućivala "nikad više videti neću njeno lice i rodni kraj", kako kaže jedan stih. "Šta ja mogu reći o njoj? Samo to da je majka, pričajući mi o ocu, uvijek pominjala tu pjesmu, a kad je o njoj govorio neko dugi u našoj kući, obično bi to činio tako da se znalo da se odnosi na Zinaidu Nikolajevnu".
Zinaida je tada bila u drugom braku, a ko je poznavao nju i Jesenjina znao je i da se na nju odnose stihovi "ostavljenoj dragoj u tihoj noći, drugi će lepše pružiti pesme", kao i da su njoj upućeni stihovi "draga uz drugogo dragog, sred slavlja, setiće se možda i mene".



CVEĆE MI VELI - ZBOGOM OSTAJ

Cveće mi veli - zbogom ostaj,
I krunice sve niže sleću:
Njeno lice i rodni kraj
Da nikad više videt neću.

No, što ću, draga, i što znam!...
Ja videh njih i zemlju ovu,
I samrtnički drhtaj sam
Primiću kao miloštu novu.

I zato što cilj, celoga veka,
Postigoh, iduć s osmehom zdravlja -
Ja i sad stalno tvrdim, bez jeka,
Da se svetu sve ponavlja.

Nije l' svejedno - drugi će doći,
Tuga rastužit otišlog ne sme.
Ostavljenoj dragoj u tihoj noći
Drugi će lepše pružiti pesme.

I prateć pesmu dušom žene,
Draga uz drugog dragog, sred slavlja,
Setiće se možda i mene,
Ko cveta koji se ne ponavlja.

Dopuna: 07 Sep 2008 1:48

ČETIRI POSLEDNJA DANA

I danas traju kao najveća zagonetka četiri poslednja Jesenjinova dana. Ni sada nema jasnog i pouzdanog odgovora kako je protekla njegova posljednja noć i zašto je bila tako strašna? I zašto papiri o istrazi policije i ljekara o Jesenjinovoj pogibiji, više pobuđuju sumnje nego što otkrivaju istine o pjesnikovoj tragediji u Lenjingradu.
Malo je svjedočanstava, poznatih javnosti, o ta četiri dana. Zašto je Jesenjin otišao iz Moskve, kako je zamišljao život u Lenjingradu, šta je govorio o svojom nedaćama, o svojoj poeziji, šta mu je bilo na duši..? I toliko drugog, veoma važnog, pominje se samo fragmentarno ili se tek naslućuje u zapisima dvoje posljednjih i jedinih poznatih svjedoka - Jelisavete Ustinove i Volfa Erliha. Njihovi rukopisi su nepotpuni, pojednostavljeni, bez duše.

Prema svjedočenju Ustinove i Erliha, hronika četiri posljednja dana izgleda ovako:

Četvrtak, 24. decembar 1925.

Jesenjin je jutarnjim vozom stigao u Lenjingrad. Smjestio se u Hotelu "Angleter", u sobi broj 5, na drugom spratu. Poslije 10h posjetio je Jelisavetu i Georgija Ustinova u sobi 130, đe su stanovali, i pozvao ih na šampanjac. Pričao je: počinje novi život, želi da pokrene književni časopis, odlučio je da više ne pije, neće se vraćati supruzi Sonji Tolstoj, niti se više ženiti...
Poslije podne, sa Ustinovima je otišao u grad, kupovali su novogodišnje poklone, a uveče su se okupili u njegovoj sobi i razgovarali do 21h. Do ponoći, pričao je sa Erlihom - on je tu i prenoćio.

Petak, 25. decembar.

Jesenjin i Erlih, ujutro, otišli u grad da potraže pjesnika Nikolaja Kljujeva - "on je moj učitelj", govorio je za poznatog seljačkog poetu. Uveče su Jesenjina posjetili Ušakov i stari književnik Aleksandar Izmajlov. Čitao im je poemu "Crni čovjek" - "u konačnoj verziji, znatno skraćenoj", zapazila je Ustinova. Kad ga je zapitala zašto pije više nego ranije, požalio se: kad bi ona znala kako je preživio te tri godine. Sad mu je veoma tijesno, neveselo, takva mu je i poezija: "Život je jeftina šega, ali je potrebna", govorio je, a za sebe je rekao da je "božja svirala". Objasnio je: to je kad čovjek troši iz svoje riznice, a ne dopunjava - nije mu interesantno. I on je takav, rekao je s gorkim osmjehom.

Subota, 26. decembar.

Dan je prošao u pričanju s Erlihom, koji je ponovo prenoćio kod njega. "Razgovori su bili jedni isti: stan, časopis, smrt" - piše Erlih. Sve trgovine zatvorene i nema se kud, a nema ni rubalja. "Znaš li da ću ostati jednoruk" - govorio je i pokazivao ožiljke na lijevoj ruci od posjekotine staklom pri padu ispred zgrade u kojoj je Galja stanovala, prvih dana februara 1923., pa je liječen u Kremaljskoj bolčnici. Ljekari su mu govorili da će ruka poslužiti pet-šest godina, možda i više, ali će venuti zbog povrede tetive. "I propade moja bijela ručica".

Neđelja, 27. decembar. Jesenjinov posljednji dan.

Zapisi Erlihova i Ustinove uočljivo se ne podudaraju iako opisuju iste, dramatične, trenutke. Pada u oči da Erlih ne pominje Jesenjinove riječi o pjesmi pisanoj krvlju, a zabilježila ih je Ustinova. Ne razaznaje se ni to ko je od njih dvoje prvi bio s pjesnikom u njegovoj sobi kad im je to govorio. Zapis Erliha:
"Od samog jutra digla se graja. Jesenjin je, smijući se i psujući, pričao svima da su šćeli da ga raznesu eksplozijom. Ovako se to dogodilo.
Poslužitelj je ušao da zagrije kupatilo. Vratio se za pola sata i rekao: 'Izvolite'. Jesenjin je otišao da se kupa, ali se vratio s krikom da su šćeli da ga dignu u vazduh! Ispostavilo se da su peć zapalili, ali u kazanu nije bilo vode - vodovod je bio zatvoren. Došla je Ustinova:
- Sergunjka! Poludio si! Zašto si pomislio da je peć mogla eksplodirati?
- Teta Lizo, moraš me razumjeti! Zapalili peć, a vode nema. Očigledno, kazan je morao eksplodirati!"
Jesenjin i Ustinova izmijenjali su još nekoliko sličnih rečenica. Ubrzo je došla i voda i dok se ona zagrijavala, Jesenjin i Erlih brijali su jedan drugoga, na smjenu: "Stojimo kod pisaćeg stola: Jesenjin, Ustinova i ja. Ja brišem brijač. Jesenjin pere četku za brijanje. On kaže:
- Da! Teta Lizo, čuj! To je bezobrazlik! U sobi nema mastila! Da li razumiješ? Hoću da napišem pjesmu, a nema mastila. Tražio sam, tražio, ne nađoh. Vidi šta sam uradio.
On je zasukao rukav i pokazao: posjekotina.
Diže se vika. Ustinova se ozbiljno naljutila.
Završiše ovako:
- Sergunjka! Posljednji put ti kažem: ako se još jednom to dogodi, nećemo se više poznavati!
- Teta Lizo, a ja ti kažem, ako ne budem imao mastila, ponovo ću sjeći ruku! Jesam li ja knjigovođa, šta li, da odlažem za sjutra?
- Biće mastila. A ako ti padne na um da pišeš noću, a mastilo se već osušilo, možeš sačekati do sjutra. Neće ti se ništa desiti.
Tako su se sporazumjeli.
Jesenjin se naginje prema stolu, cijepa iz notesa list i pokazuje iz daljine: pjesma.
Kaže, dok list savija na četiri dijela i dok ga stavlja u džep moga kaputa: Tebi!
Ustinova hoće da pročita.
- Ne, ti pričekaj. Kad ostane sam, pročitaće".

Zapis Ustinove je kraći, zgusnutiji, sa Jesenjinovim riječima koje Erlih ne pominje, niti osporava, kao da ih prećutkuje.
„Srela sam Jesenjina na stepeništu, bez kragne i bez kravate, sa sunđerom i sa sapunom u rukama. Pričao mi je rasijano i rekao da kupatilo može da eksplodira: u ložištu ima mnogo vatre, a u kazanu nema vode.
Rekla sam, pozvaće ga čim sve bude gotovo.
Ušla sam kod njega. Tu mi je pokazao lijevu ruku. Na šaci su bile tri plitke posjekotine. Sergej Aleksandrovič je počeo da se žali da u ovom ’prašnjavom’ hotelu nama čak ni mastila, pa je jutros bio prinuđen da piše svojom krvlju.
Uskoro je došao pjesnik Erlih. Sergej Aleksandrovič je prišao stolu, iscijepao iz bloka pjesmu jutros napisanu krvlju i gurnuo je Erlihu u unutrašnji džep kaputa.
Erlih je potegao ruku da izvadi papir, ali ga je Jesenjin zadržao: ’Pročitaćeš kasnije, ne sada!’“

Što se toga dana još događalo u sobi broj 5? Ustinova u nastavku zapisa kaže da su se ponovo svi sastali nešto kasnije, a da je Jesenjin uveče zaspao na otomanu. Zajedno su večearali, a onda su Ustinovi otišli, Jesenjin je poslije 20h ostao sam.
Sjutradan je portir, dajući izjavu, saopštio da je oko 22h Jesenjin sišao do njega s molbom: nikoga ne puštati u sobu!.

28. decembar – poneđeljakPoslednji zapis Ustinove: „Ja sam pošla da zovem Jesenjina na doručak, dugo sam lupala, došao je Erlih – i zajedno smo lupali. Na kraju, zamolila sam upravnika da kalauzom otključa sobu. Upravnik je otključao i otišao. Ušla sam u sobu: krevet je bio nedirnut, na otomanu – prazno, na divanu – nikog; dignem oči i vidim ga u omči pored prozora. Ja sam žurno izašla“.



DO VIĐENJA, DRUŽE

Do viđenja, druže, do viđenja.
Čuvaju te, mili, moje grudi.
Rastanak je znak predodređenja,
Susret nam se u daljini nudi.

Do viđenja, bez stiska, bez glasa,
I ne tuguj spuštene povije.
Nije novo mrijet prije svoga časa,
Al' ni živjet, bogme, nije najnovije.



JESENJIN JE UBIJEN?

Prošlo je već osamdeset godina od Jesenjinove posljednje noći, između neđelje i ponedeljka 27. i 28. decembra 1925, a još uvijek je tajna: šta se zapravo dogodilo u sobi 5. na drugom spratu hotela „Angleter“ u Lenjingradu? U susret obilježavanju 100. godina od pjesnikovog rođenja i sedam decenija od njegove tragične smrti, u Moskvi su se devedesetih godina pojavili mnogobrojni članci, studije i knjige u kojima je izražena sumnja u istinitost policijske i medicinske istrage o Jesenjinovoj smrti. Objavljen je čitav niz nepoznatih dokumenata i na njihovoj uvjerljivosti zasnivaju se javna tvrđenja: Jesenjin je ubijen, pa obješen.
Posebnu pažnju izazvala su istraživanja pukovnika policije Eduarda Hlistalova. Kao dugogodišnji isljednik MUP-a, on je u tajnim i specijalnim arhivima policije otkrio veliki broj dokumenata, dotad nepoznatih javnosti, o Jesenjinovim danima tokom posljednjih godina života. Najveće podozrenje ovog iskusnog policajca izazvali su zvanični izvještaji o istrazi: bila je nestručna i površna, i očigledno pod diktatom nevidljivih mračnjaka – kategoričan je Hlistalov. Iznio je o tome mnoštvo dokumenata u svojoj knjizi „Trinaest krivičnih djela Sergeja Jesenjina“.
Akt o samoubistvu Jesenjina sastavio je Nikolaj Gorbov, čovjek koji je tek šest mjeseci bio običan pozornik. Njegova nepismenost i nestručnost su porazni. Akt vrvi od nepreciznosti, gramatičkih grešaka i nedosljednosti. Na osnovu njegovog izvještaja je utvrđeno da je Jesenjin izvršio samoubistvo. Zašto u sobu broj 5. nije došao iskusni kriminalistički inspektor i ljekar sudske medicine, kako je to uobičajeno, nego je sve prepuštenu nepismenom pozorniku-pripravniku, pita se Hlistalov? Očigledno da je to urađeno namjerno, kaže Hlistalov. Ne zna se ni zašto za posmrtne fotografije pjesnika i sobe nije doveden fotograf policije nego portretist Mojsej Nepeljbaum, za koga se znalo da je bio „kremaljski fotograf“.
Zapisnik o obdukciji potpisao je ekspert sudske medicine dr Aleksandar Giljarevski. Prije nego što detaljno analizira taj neobičan spis, sačuvan zahvaljujući Jesenjinovoj supruzi Sonji, Hlistalov pominje zagonetnu šifru na dokumentu koji su Ggiljarovskom uputili načelnik 2. odjeljenja Lenjingradske gubernijske milicije Aleksandar Hohlov i šef istražne službe Ivan Vergej. Kratkim dopisom, pisanim mašinom, obavijestili su ljekara da mu šalju telefonogram o „samoubistvu gr.(ađanina) Jesenjina Sergeja“, da se priključi predmetu. A na tom dopisu je dodato i ovo: „4p5stUPK“. To je značilo: član 4, tačka 5, Krivično procesnog kodeksa Rusije, a odredba je nalagala da se proces obustavlja zbog nedostatka dokaza. Očigledno, milicija je u zavijenoj formi – zaključuje Hlistalov – obavijestila ljekare da za Jesenjinovu smrt nema osumnjičenih i da to ima na umu u ekspertizi.
Zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji izaziva nedoumice već i svojim izgledom, a još više sadržajem. Napisan je rukom i mastilo se na više mjesta razlilo po papiru, a trebalo je mašinom, i to u najmanje dva primjerka – za miliciju i arhivu bolnice. Neobično je: na njemu nema nikakvih ustaljenih službenih oznaka – naziv bolnice, broj, pečat. Ekspert sudske medicine nije opisao, a morao je, sve tjelesne povrede i njihov karakter, od čega su nastale i kakve su posljedice mogle da izazovu, što je izuzetno važno. Nema potpunog i argumentovanog objašnjenja o nastanku rane na čelu: „brazda dugačka oko 4 santimetra i široka ½ santimetra“.
Skreće pažnju i to što su, kako izgleda, postojale dvije medicinske ekspertize. Hlistalov je u arhivi našao potvrdu o Jesenjinovoj smrti, izdatu u Matičarskom zvanju Lenjingrada 29. decembra 1925. Kao uzrok smrti navodi se „samoubistvo vješanjem“, a ekspertizu, zavedenu pod brojem 1017, uradio je Giljarevski. To upućuje da je tog dana u Matičarskom zvanju postojala ekspertiza dr Giljarevskog pod brojem 1017, a ne ona pisana rukom. Ne zna se ko je ekspertizu 1017 uputio matičaru, niti je ona nađena, pošto se takav dokument nije prilagao uz matičarsku knjigu. Vjeruje se da bi njen pronalazak razjasnio mnogo zagonetnog o Jesenjinovoj smrti.



nastavak...

„Samoubistvo Jesenjina je falsifikat vijeka“, tvrdi u svojoj knjizi „Zlatoglavi“ pjesnikinja Natalija Sidorina. Ona je za svoju tvrdnju oslonac uzela u dokumentarnim zapisima pjesnikovog života i pogibije, kao i zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji. Ona kaže da je ovaj spis, bez zvaničnih dokaza da je autentičan, nizom nedorečenosti u suprotnosti s drugim dokumentima nastalim 28. i 29. decembra 1925.
Takve su fotografije snimljene u sobi 5 i u Obuhovskoj bolnici, čiji se negativi čuvaju u zatvorenim arhivima, kako se otkrilo tek 1992. Pored dugačke rane na čelu, iznad desne obrve, na fotografijama je odmah uočljiva i velika okrugla rupa ispod te brazde, a ona se ne pominje u zapisniku ljekara. Nalik na ožiljak od udarca ili od metka, ta „crna rupa“ markatna je naročito na fotografijama izmučenog pjesnikovog lica snimljenog u krupnom planu. Bez uvjerljivog objašnjenja kako su mogle nastati u posljednjoj pjesnikovoj noći, te povrede osnažuju vjerovanje istraživača da su posljedica nasilja nad pjesnikom. Na posmrtnoj masci Jesenjina, čiji je otisak vajar I. Zolotarevski uzeo u Domu pisaca, đe je kovčeg odnijet iz Obuhovske bolnice, ostao je trag tih povreda, a na njih patofiziolozi gledaju kao na potvrdu da je Jesenjin bio fizički napadnut.
Pjesnikinja Sidorina ukida mogući utisak o očajniku koji, u „raspadu ličnosti“, piše svojom krvlju. Spominje malo poznato: Jesenjin je tako pisao i ranije, i to stihove prožete radošću – želeći da naglasi značenje pjesme ili prosto zbog toga što nije imao mastilo, kao što ga nije bilo ni u hotelu „Angleter“. Učinio je to čak dva puta krajem 1924, za vrijeme boravka na Kavkazu, kako se to znalo u porodici njegovog prijatelja, gruzijskog pjesnika Ticijana Tabidzea. Njegova supruga Nina svjedoči u svojim Uspomenama: Jesenjin joj je poklonio, upravo štampanu, svoju knjigu „Sovjetska Rusija“, s posvetom napisanom krvlju „Voli mene i Plave rogove“ (Plavi rogovi je naziv društva gruzijskih pjesnika). Jedne večeri, kasno, donio je Ticijanu pjesmu „Pjesnicima Gruzije“, rekavši: nije imao mastilo i stihove je morao pisati krvlju. Rukopis Nine Tabidze, poslije njene smrti 1965, redigovan je tako da su svjedočenja o posveti i pjesmi napisanoj krvlju izostavljena, što je zaista čudno.
Pjesnikinja Sidorina pominje i niz memoarskih zapisa savremenika i dokumenata iz zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim činjenicama osvjetljavaju ličnosti, osumnjičene i od drugih istraživača da su podmuklo uticali na pjesnikovu sudbinu. Za Erliha se kaže, bez ograde, da je bio tajni agent policije – pominje se i njegova fotografija u uniformi kapetana Čeke (Čeka, tajna policija, nekoliko puta je mijenjala ime: kasnije je bila NKVD, a zatim KGB).

U najnovijim istraživanjima, sve tamnija sjenka pada na pojedince za koje se zna, ili je to kasnije utvrđeno, da su stanovali ili dolazili u hotel u danima kada je pjesnik u njemu boravio. Za neke pisce javno se tvrdi: bili su agenti policije. A ona je danonoćno nadzirala sve što se događalo u hotelu. Do danas je ostalo zagonetno: ko je i zašto uzeo bez traga Jesenjinove rukopise koje je on donio iz Moskve; nestao je i njegov kaput, a nije nađen ni kaiš od pjesnikovog kožnog kofera – na njemu je zatečen obješen. Tako nešto se ne događa u ozbiljnoj istrazi i govori o tome kakva je ona bila.
Sada se zna: gotovo svi svjedoci dramatičnog dana u hotelu i bolnici, završili su život nasilnom smrću ili nestali bez traga za vrijeme staljinizma. Za ljekara Giljarevskog kaže se da mu je sudbina nepoznata, a kao godina smrti pominje se 1931. Njegova supruga je nastradala u nekom logoru. Erlih je strijeljan 1937. I Jelisaveta Ustinova je strijeljana te godine, a njen muž Georgij se objesio pod neobjašnjenim okolnostima 1932 – ni do danas nije objavljena njegova oproštajna poruka, pisana krvlju. Milicionar Nikolaj Gorbov, uhapšen tridesetih, nestao je bez traga. I upravnik hotela Nazarov našao je smrt u logoru.



„Samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina“ – tu senzacionalnu vijest objavio je lenjingradski „Novi večernji list“ u utorak, 29.decembra 1925. I ta riječ – samoubistvo, razglašena je po Rusiji, ogromnim tiražom štampe, prije policijske i medicinske istrage, koja je od samog početka izazivala podozrenje pjesnikove porodice i prijatelja. Ponavljana je decenijama kao jedina, nesumnjiva istina o Jesenjinovoj smrti. A pjesma „Do viđenja“ uzimana je kao krunski dokaz da je otišao iz života svojom voljom i oproštajnu poruku iskazao stihovima „nije novo mreti prije svoga časa / al’ ni živet, bogme, nije najnovije“.
Novo tumačenje nastanka pjesme „Do viđenja“ nudi rukopis Stanislava i Sergeja Kunjejeva „Božija svirala“. U tom Jesenjinovom životopisu, otac i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkrića o pjesniku, tokom osam godina istraživanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije, instituta književnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i pismima većeg broja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde: „Do viđenja“ nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija, spontana, nastala ranije. A to što je papirić s te dvije strofe strpao prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon – „iz toga se ni u kom slučaju ne smije stvarati zaključak da su ti stihovi posvećeni nekom određenom čovjeku“.
U Jesenjinovoj poeziji može lako da se zapazi: sintagme „do viđenja“ i „prijatelju moj“ nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi – ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine života, a inspirisani su osjećanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma „Do viđenja“ je samo posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je razmišljao o čovjekovoj prolaznosti i neizbježnosti smrti. Ta misao se ponavlja u Jesenjinovim stihovima još od njegove rane mladosti. Kaćin suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoči u svojim uspomenama „Jesenjinova posljednja godina“ da je on trezveno razmišljao o smrti, kao pratiocu čovjekovog života. Zašto pjeva o smrti? – pitao ga je zet dok mu je govorio elegične stihove „Lišće opada“. Pjesniku je neophodno da često govori o smrti – pričao je Jesenjin. Jedino razmišljajući o njoj, pjesnik može izuzetno oštro da posmatra život.
Na rukopisu pjesme „Do viđenja“, potpisanoj inicijalom „S. J.“, Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena, ispod stihova je pisalo: „27. decembar“. Neko je to samovoljno dopisao u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se može pouzdano govoriti da pjesma „Do viđenja“ nije napisana tada, nego znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedočio u pariskom časopisu „Čisli“ 1934. godine: pjesma je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posvećena je književniku i novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni temperament nijesu mogli ni minut da čekaju da zapiše nove stihove i time se može tumačiti što je tri puta u životu, kad nije imao ni olovku ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju.
Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala. Taj papirić sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstrožijom zaštitom: za sedamdeset godina, viđelo ga je svega petnaest istraživača. Oni svjedoče da se original razlikuje od objavljenih stihova.
Nedočitano „Do viđenja“ podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama.



Poslije njegove smrti, kada je objavljena poema Crni čovjek, oglasili su se mnogi kritičari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni. Optužnica se zvala „jesenjština“. U njoj je sabrano sve što je u to vrijeme, sa stanovišta politike i ideologije, označavano kao dekadencija i tuđe sovjetskom društvu. Smatrano je naročito opasnim za mladi naraštaj. Dogmatičari su u Jesenjinovoj poeziji našli „dokaze“: dekadenciju, individualizam (a tada se slavio kolektivizam), pijanstvo, besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno javno nipodaštavanje, klonuće duše... „U ovom životu nije novo mreti“... Jedinka, slaba da sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu, rezignaciji, pa život nije ništa...
Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i saputnika tog poroka – jesenjštine, trebalo je energično udaljiti od tih „niščih duhom“, „sumanutih proroka“ i tih „genija trenutka“. Vratiti ih masama, životnom optimizmu, vjeri u budućnost komunizma. Tada su mnogi izbačeni iz komsomola zato što su čitali Jesenjinove pjesme.

„Pjesnik je bolestan, on je u grobu!“, pisao je A. Voronski o Jesenjinovim poslednjim pjesmama, označivši ih kao materijal za psihijatra i kliniku. Kritičar G. Lelevič je tvrdio da se u toj „košmarnoj poemi“ našli kraj motivi „smrtnog mamurluka, bolesti, buncanja, polubezumlja“.
Zlokobnost u stihovima „Crnog čoveka“ vidio je i P. Medvedev: poema je toliko subjektivna i javno patologenična da je „iz toga materijala“ bilo teško dobiti neko značajnije umjetničko djelo. „To je agonija ne samo pjesnika nego i čovjeka“, tvrdio je Medvedev.
Oglasili su se i mnogi svojim „istinama“ o Jesenjinu, ružnim i lažnim o tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: „Kako je Jesenjin došao do samoubistva, „Crna tajna Jesenjina“, „O patologiji u Jesenjinovom stvaralaštvu“, „Od heruvima do huligana“... Pojavio se i mučni „Roman bez laži“ Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku, prikazavši ga kao veoma grubog čovjeka, a takvim čak i prema svojoj porodici, što je bilo najobičnije opanjkavanje – to su znali svi oni koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je ružnu sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega.

„Na ’jesenjštinu’ treba ispaliti propisan plotun“, zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvuče pogromaške riječi Buharina. „Zahvaljujući Sergeju Jesenjinu, ’tom posljednjem kriku mode’, u čitavoj našoj književnosti, uključujući i proletersku, razmiljela se masna mrlja tih ’pravih ruskih’ palačinki. Međutim, jesenjština je najštetnija pojava našeg književnog trenutka, koja zaslužuje da bude žigosana“. Priznajući Jesenjinu talenat – njegov „stih često zvuči kao srebrn potok“, Buharin je mrtvom pjesniku i njegovoj lirici uputio riječi prezira: „Jesenjština je u cjelini odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije. Neobična mješavina ’kerova’, ikona, ’sisatih ženetina’, breza, mjesečine, kučki, gospoda boga, nekrofilije, izdašnih suza pijanstva i ’tragičnog’ štucanja od pijanstva,’ljubavi’ prema životinjama i varvarskog odnosa prema čovjeku, uzaludnih napora da se čovjek ’razmahne’ (između tijesnih zidova ordinarne krčme), raspojasanosti uzdignute na visini ’principijelnosi’ i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijaškog kvazi-nacionalizma – to je jesenjština“.
Buharin nije prezao ni od riječi koje su duboko vrijeđale uspomenu na Jesenjina: „Kažu nam: u pitanju je seljački pjesnik prelazne epohe, koji je tragično stradao zbog svoje neprilagođenosti... On čak može i da se objesi na tavanu zbog duševne praznine“.
Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina reći da je bio duševno prazan!
Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici – među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!
Kad je uz „Crnog čovjeka“ počela da se pominje i riječ ludilo, Jesenjinovi prijatelji nastojali su da šire objasne pojam dvojnika u umjetničkom stvaranju. Dokazivali su da „Crni čovek“ nije ni Jesenjinovo buncanje ni halucinacija, kako su pojedinci pisali, nego prototip crnog čovjeka koji postoji u djelima velikih pisaca, i prije i poslije Puškinovog „Mocarta i Salijera“. Pominju se Šekspir, Servantes, Lope de Vega, Edgar Alan Po, Čehov, Gogolj...
U zaštitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki piše belgijskom književniku Francu Elensu 1926.godine: „Kad biste vi znali, dragi moj, kakve je čudesne, iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je veličanstvena njegova poema ’Crni čovek’ koja se upravo pojavila iz štampe. Mi smo izgubili velikog ruskog pjesnika“. Gorki je pronicljivom analizom „Crnog čoveka“ uočio među prvima visoke umjetničke i filozofske odlike poeme, što i današnja ruska književna kritika uzima kao najveće vrijednosti ovog Jesenjinovog remek-djela. U Jesenjinovoj drami Gorki je vidio duboko poučnu socijalnu dramu.
I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On piše: “Pojavile su se pjesme, članci i uspomene, čak i drame. Po mom mišljenju, 99% onoga što je napisano o Jesenjinu prosto je besmislica, ili štetna besmislica“.


Poema „Crni čovek“ prvi put je objavljena u časopisu „Novi mir“, u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti.
Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na njoj, a kažu da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima bila mnogo ’teža’, tragičnija, od konačne koja je objavljena. Maksim Gorki, koji kaže da je jedva suzdržavao suze kada je slušao Jesenjina kako recituje monolog Hlopuše, piše da je duboko potresen plakao kada mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija „Crnog čoveka“.
Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konačne verzije „Crnog čoveka“. On joj je pričao da je poemu pisao u inostranstvu, a tokom dvije posljednje godine života čitao je „veoma rijetko, nije volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma mučno i bolesno“.
Ona je sačuvala originalni rukopis završnih stihova ove poeme, napisanih pred njenim očima u njihovom stanu, ali je o njima čitala neistine koje su grubo vrijeđale uspomenu na pjesnika. Bila je užanuta kad je štampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme moćnog pjesničkog zvuka i filozofskog značenja – pisao pijan. Sonja je pričala: pisanje „Crnog čoveka“ oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato što je nekoliko varijanti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije ovjekovječio perom na papiru, za stolom pred njom. „Sergej gotovo i nije spavao. Kad je rukopis završio, odmah mi je pročitao. Bilo je strašno. Činilo se srce se kida...“.

Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog života. Tako je ljudsko i pjesničko „ja“ stalno vodilo dijalog sa tim epilogom poeme – napadom na crnog čovjeka. Pjesnik Nasjedkin, čest gost Jesenjina, svjedoči da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno suočavanje sa dvojnikom.
Čovjek suočen sa zlom u dramatičnom trenutku pred ogledalom i u njemu, vrhunac je Jesenjinove pjesničke umjetnosti, široko tumačen i poznat svuda u svijetu. Poema „Crni čovek“ je strašna kao izraz Jesenjinove lične drame i još strašnija kao simbolično ovoploćenje čovjekove titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja – upečatljivo o njoj piše profesor Miodrag Sibinović, pa lucidno uočava: „Za Jesenjinovo je stanje, međutim, karakteristično da se poema završava time što lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja crni čovjek (sam crni čovjek, dakle, još nije uništen)“.

Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim viđaju, a mnogi su mu čak predlagali da promijeni prezime. Tek od sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i nova sjećanja na njega. S najvećim interesovanjem čitani su „Susreti s pjesnikom“ glumice Avguste Mikloševske, prvi put objavljeni tek 1960. Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenošću kazivanja i otkrivaju mnogo nepoznatog. Takvo je i sjećanje Miklaševske na jedno od posljednjih Jesenjinovih čitanja poeme „Crni čovek“, koja je decenijama čekala pravu riječ o sebi, kakva se sada o njoj piše u Moskvi: ono nipošto nije ni „poema krize“, ni „poema kraja“, ni „poema sudbine“, niti je „rekvijem pjesnika“, kako se govorilo za vrijeme osude „jesenjštine“ i kasnije, nego je pjesničko remek djelo o vječnoj borbi Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog života. Miklaševska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve:
„Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sedeli smo za stolom. Jesenjin je stajao i čitao svoju poslednju poemu – ’Crni čovek’. Uvek je divno čitao svoje pesme, ali je toga puta bilo strašno. Čitao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni čovek nalazi ovde, u sobi. Videla sam da mu je teško, loše, da je usamljen. Shvatila sam da sam kriva i ja i mnogi cenjeni i voljeni njegovi. Niko od nas nije mu pomnogao u pravom trenutku“.



Izuzetno mlad, 1915 godine Jesenjin dolazi u Petrograd sa preporukom Sergeja Gorodeckog Miroljubovu: „Dragi Viktore Sergejeviću, prihvatite mladi talenat – Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. U džepu ima rublju, a u duši bogatstvo“. I to je tako bilo cijeli njegov život, s tim što čestu u džepu nije imao ni tu jednu rublju.
Zahvaljujući svome izuzetnom talentu i svestranom poznavanju folklora, Jesenjin je već u mladosti stekao glas prvog pjesnika sela. Prosjaci, bogomoljci i putnici sa kojima je često dolazio u dodir u rodnom kraju, takođe su opsjedali njegovu maštu pojanjem i pripovijedanjem žitija svetaca i apokrifnih priča. Otuda su u ranijoj fazi njegovog stvaralaštva obavezni atributi seoskog kolorita ikone, sveci, bog i drevni običaji, a posebno omiljene mitološke personifikacije iz domaće tradicije. Sergej Gorodecki, književnik koji je Jesenjina izuzetno cijenio, pisao je: „Svu ubogu ljepotu koja je živjela u selu, u njegovim crkvicama, u beskrajnim povorkama sirotinje, donio je Jesenjin...kao sintezu drevne seoske ljepote“. Pjesnik je sve upijao i prenosio u svoje stihove – predanja, priče, sjetne stepske pjesme.
Kao stvaralac, Jesenjin je bio sav u letećem trenutku, u hvatanju nestatičnog, u nervu. Živo se bavio svojim epitetima, tražio neobične rime i jak izraz. Tipični su jesenjinski prizori: breza nad jezerom, jasike sa golim nogama u jarku, pomamna trojka u kojoj leti mladost, tuga polja i smijeh djevojački kao zvonjava naušnica. Novi i izvorni, oni su svojom autentičnošću snažno djelovali na salonsku sredinu savramenih literarnih krugova.
Poseban pečat utisnula je u Jesenjinovoj lirici poezija godišnjih doba. U proljeće – u polju su breze djevojčice, ljeto nosi stogove sjaja, jesen je riđa kobila, a zima dolazi kao krdo demona, sa pahuljama u vidu petparaca što se stavljaju na oči umrlom. Zajedno sa mijenama prirode pjesnik se rađa i umire: plaši se zime i raduje proljeću, mrzi mećavu što zavija u odžaku i voli bujice kad poteku; u jesen tuguje, sluša kako sova huče i čeka smrt u zimu, pustu i samotnu; kad grane sunce, ponovo traži izgubljene staze. Njegovi stihovi svjedoče o nemiru, strahu, bježanju i, na kraju, o rezignaciji.


Jesenjin je odrastao u tipično ruskoj patrijahalnoj sredini. Samouk, neobično darovit i kao predodređen da pati, živio je za ljubav i poeziju, u teškim ruskim vremenima poslije revolucije, a uvijek vezan za rodni kraj.
Život je prihvatao sanjarski. Priželjkivao je pobjedu sela u revoluciji i njegovo izbavljenje od revolucije. Po prilici onako, kako je Blok odgovorio Majakovskom na pitanje kako mu se sviđa revolucija: „Dobra stvar, ali meni spališe biblioteku“. U duši nikako nije mogao da se pomiri sa nestankom njegovog svijeta iz snova, sa kojim su odlazile u nepovrat seljačke kuće s pijetlovima na krovovima, tihi sjaj kandila, priče iza peći i dremljivi mačak, zvonjava praporaca, prostodušni starovremenski ljudi i sav patrijahalni svijet drevne Rusije.
Jesenjinu je svojstveno lutanje. Lutajući tražio je sebe, tražio ženu, tražio novu zemlju, Inoniju, tražio zametene miljokaze na putu. Ništa od svega nije našao. Njegov pesimizam nije obično razočarenje, to je eruptivna ali pritajena unutrašnja borba suprotnosti. Otuda je on čas razdragan, čas skeptičan, nikad zadovoljan.
Nije naročito volio grad. Nije bio ni revolucijom naročito oduševljen.U patrijahalnom svijetu on je vidio sebe, svoje djetinjstvo, čitav život, i koliko god je cijenio ljude Oktobra, koliko god to pokušavao, nije mogao da ih prihvati – za njega je poraz seljačke Rusije bio veći od pobjede revolucije. Kada je shvatio da ta revolucija uništava baš onaj svijet o kojem on pjeva, svijet koji je on iz dubine duše volio – matušku njegovu seljačku Rusiju, okrenuo se protiv nje, revolucije. Bori se protiv gvozdenobetonske Rusije, protih mehanicizma, u srcu su mu breze, jasike, stepska polja...

Nisam od novih.
Zašto da se krije?
Jednom nogom još sam gde sam bio juče.
Hitajući tragom čelične bratije
Posrćem i s mukom ovu drugu vučem.

Intimno, u jednom pismu svojoj prijateljici Jevgeniji Livšic on je to izrazio na sljedeći način: „Postoje skokovi za živo biće, kao što je prijelaz od konja na voz... Uzbuđuje me u tome samo tuga za onim što odlazi, dragim, rodnim, životinjskim, i nepokolebljiva sila mrtvog, mehaničkog... U ovom času meni je veoma teško što istorija preživljava epohu umrtvljavanja ličnosti kao nečeg živog, jer uopšte ne dolazi onaj socijalizam na koji sam ja mislio, već određeni i naročiti, kao nekakvo ostrvo Svete Jelene, bez slave i bez snova. Tijesno je u njemu živom biću, teško je graditelju koji gradi most prema nevidljivom svijetu, jer te mostove sijeku i dižu u vazduh ispod nogu budućih pokoljenja“. Ova osjećanja oblikovana su u „Podušju“, izvanrednoj Jesenjinovoj poemi.



Nastavak...

Korjeni pjesnikovog razočarenja mnogo su dublji, ali ovaj je presudan. Pobijedila je Sovjetska Rusija, kojoj on nije potreban.

Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam đavola krikom
Ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
Pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.

Ispostavilo se da su mu neki od najboljih prijatelja agenti zloglasne Če-ke (kasnije KGB), da su tajnoj policiji dostavljali podatke o njegovom kretanju, govorima... Erlih, prijatelj kome je poklonio krvlju napisanu pjesmu „Do viđenja, druže, do viđenja“, bio je oficir tajne policije, a u svojim „Sjećanjima“ piše da mu je žao što pruža ruku najmanje dvojici njegovih i Jesenjinovih prijatelja i time kalja uspomenu na časno ime pjesnikovo, i moli mrtvog Jesenjina da mu oprosti za ono što su njih dvojica znali. Kada i kako je Jesenjin saznao da mu je jedan od najboljih prijatelja agent tajne policije?

U pismu svom prijatelju pjesniku Kusakovu Jesenjin se žali kako ne pripada ni jednoj revoluciji, a da je, po njemu, od Oktobarske revolucije „ostao samo k...c“. Kusakov je pismo odmah proslijedio tajnoj policiji, a Jesenjin, saznavši šta je uradio čovjek koga je smatrao sabratom i prijateljem, piše: „"Gospode! Čovjek bi se mogao objesiti u ovoj samoći. Ah, kakvo pogano vrijeme, kad je čak i Kusikov počeo da mi prijeti kako me neće puštiti u Rusiju".

Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
U svojoj zemlji ja sam kao stranac.

Dvije godine poslije Sergejeve smrti pojavio se u Rusiji „Roman bez laži“, knjiga koju je napisao Marijengof, pjesnik kojeg je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. Okosnicu knjige su činile uspomene na boemski život pisaca i umjetnika. Pojavu ove knjige, koja je Jesenjina prikazivala u vrlo ružnom svijetlu, između ostalog i kao veoma grubog prema svojoj porodici, među prvima je osudio Maksim Gorki, uvijek privrženi prijatelj Sergejev. „Autor je javni nihilist. Jesenjinova ličnost prikazana je zlonamjerno, drama nečuvena“, revoltirano je pisao Gorki. A svi oni koji su poznavali Jesenjina tvrde da je bio jedan od najnesebičnijih ljudi koje su upoznali, čak “oličenje dobrote”, kako je tvrdio jedan njegov poznanik.

Razočaran u sve, povrijeđen, Jesenjin se odao pijančenju, lutanju po kafanskoj Moskvi. Preostalo mu je samo da zatvori oči i pokuša da uguši bol. „S tugom, sa strahom, ali već počinjem da se učim da govorim sebi: sakrij, Jesenjine, svoju dušu, to je isto tako neprijatno kao i otkopčane pantalone“. Ali, on to ne može, to više ne bi bio on. Guši se u jazu suprotnosti. Sam priznaje da vino ne liječi, sam se trudi da živi drugačije, a njegov takozvani banditizam je umnogome poza. Jesenjin ne mrzi i nije bandit u vulgarnom smilu te riječi. Buntovnik je, ne podnosi ljude nove vlasti, ne „zarezuje“ mnogo autoritete i to ne krije, kivan je na pjesnike i umjetnike koji im se dodvoravaju, u pijanstvu psuje ljude Oktobra, tuče se sa milicijom...

Pun ideala, a „u duši bogatstva“, iz svog sela dolazi u Moskvu spreman da zagrli cijeli svijet, da „svojom bogatom dušom i ljubavlju“ oplemeni sve što dotakne, ali slijede razočarenja u ljude, revoluciju i postaje bandit, huligan, kako često sebe naziva.
Taj svoj banditizam pjesnik je neprimjetno obrazložio povjeravajući se kroz Nomahov monolog u dramskoj poemi „Zemlja lupeža“ (Nomah je u stvari Mahno, poznati odmetnik protiv sovjetske vlasti, a kada je poema objavljena bilo je svima sasvim jasno da kroz njegove riječi govori sam Jesenjin).

Ne, nisam ludak.
Vidiš li, Barsuk,
Ja sam –
Čudak.
Ja volim opasni trenutak
Ko pesnik čase nadahnuća.
Tad moga uma zrači kutak
Aktivnim stvaralaštvom
Do klonuća.
Ja zbilja nisam onakav
Kakvim me vide kuvarice starke.
Ja sam sav – krv,
Mozak i gnev sam sav.
Moj banditizam posebne je marke.
On je saznanje, ne profesija.
Slušaj! I ja sam nekad verovao
U osećanja:
U ljubav, herojstvo i radost,
Dok nisam, najzad, dokonao
Da je sve to samo
Sveopšta gadost.
Dugo sam bludeo u bunilu adskom,
Cinizmom sudbe ranjen do dna srži.
No... Znaš li ti...
Mudrošću kafanskom
Rakija s pečenjem svaku boljku sprži.
Sada, dok grč tvrdi
Za dušu me hvata,
I lice mi svelo ko biljka se suši,
Ja ne gradim sebi bogove od blata,
Ostaje mi samo
Da bančim i rušim

Bande! Bande!
Po celoj zemlji,
Kud god zaviriš, ne mogu se skriti –
Vidiš – u prostranstvu,
Na konju,
Bez konja,
Idu i jašu ukleti banditi.
.................................................. .........
A nekad, a nekad...
Ko strela na luku,
Do kostiju prožet
Cvetnom stepskom travom,
Ja u ovaj gradić dođoh praznih ruku,
Al’ sa punim srcem
I ne praznom glavom

Ja sam verovao... Ja sam izgarao...
I za revoluciju lomio sam šiju,
Misleći da bratstvo nije puka sena,
Da će svi u jedno more da se sliju,
Svi naroda snovi,
Rasa i plemena.



nastavak...

Na svojoj knjizi „Ispovijest huligana“, Jesenjin je 1921. godine napisao sljedeću posvetu pjesniku A. V. Širjajevcu, koji mu je bio blizak po negaciji gradskog života i idealizaciji sela, po ljubavi za starinu i narodnu poeziju: „Živ je samo ruski um, njega ja volim, njega gajim u sebi: i zato se ne plašim, neće grad pojesti mene, već ću ja njega progutati (povodom nekih glasina o mojoj propasti)“.
Ali, grad je progutao njega. Razočarenja, kafana, alkohol, izdaja prijatelja... Usamljen u svom bolu, neprilagođen životu poslije revolucije, njegov život se polako gasio... Nema više s kime da zbori, romori...

Vaj, sve prođe. Sve su ređe vlasi.
Konj je crko. Opusteli dvori.
Harmonika više se ne glasi,
Nema s kime da zbori, romori.

Očigledno, Jesenjin je usamljen, klonuo je, ali pokušava da se trgne, oporavi...

Ni Meseca, ni laveža pasa.
Od samoće skoro ja bih plako.
Stani malo, živote bez glasa,
Ja još nisam ostareo tako.

A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma više nema, deklerativan je, ne stvaran. I dolazi ta tragična, strašna noć u lenjingradskom hotelu... Šta se tamo dogodilo? Od koga je Jesenjin te za njega užasne noći bježao i zašto je lupao na vrata svih soba u hotelu? Zašto niko nije htio da mu otvori? Zašto niko nije htio da mu pomogne? I pitanje svih pitanja: Da li je njegov život mogao da bude spašen da mu je bar neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se da bi sve bilo drukčije mu je te kritične noći, kada je bio izbezumljen od nekog unutrašnjeg straha, bar neko otvorio hotelska vrata, kada je to tražio redom. Da mu je malo pružene nježnosti i topline u tom trenutku, možda, moglo da nadoknadi izgubljeno i da mu vrati vjeru u ljude. I u samog sebe.

Te noći, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata – on je tražio ljude, možda izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u dnu duše čeznuo za pruženom rukom. To je, ovim činom, u noći smrtnog straha nedvosmisleno priznao. Konačno mu je bilo jasno da više ne može sam. Ali, nije bilo nikog, niđe pružene ruke, pomoći... Crni čovjek (ili ljudi u crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je poražen...

Jesenjin je sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika.

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi:
- Zbogom, moja bajko!...

Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. Čovjek nosi u sebi klicu slabosti prema svemu što je lijepo i bajkovito, ranjiv na ono što je odsanjano i nepovratno. Sve će proći, kao bijelih jabuka pad. Zato svako pronađe sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije čudo što se raznježi i prihvati je kao svoje pravo na snove.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ko je autor ovog teksta?

• 1Ovo se svidja korisniku: Suky
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ne znam ko je autor, ali mi se text dopao pa sam odlucio da ga objavim. Ja, inace, obozavam Jesenjina, i sam znam dosta podataka, ali ovde ima nekih stvari za koje nisam znao..

• 1Ovo se svidja korisniku: Suky
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Na jednom forumu sam nasla informaciju da su tekstovi izvadjeni iz knjige "Tragom Jesenjina", ciji je autor Ljuba Vukadinovic. Treba ispostovati autora

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Nisam procitao u tekstu, ili mi je promaklo, koje godine je napisao pesmu Kurva. Izvinite ako je vec napisano ali mi je potreban taj podatak.

• 2Ovo se svidja korisnicima: Suky, daxytt
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Koliko sam ja shvatila da je zabranjeno prepisivanje komplet tekstova,no Limit je bolje upoznata,meni se lično svidelo,osvežila sam znanje o njegovom životu,pročitala pesme.Naime imala sam još iz mladosti,kupljen komplet,njegovih knjiga,beše to sedamdesetih godina,al negde nestadoše.No moraću ih potražiti,volela sam svremena na vreme da malo se vratim u mladost,pročitavši neku njegovu pesmu.Hvala za ovaj sažetak.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Svaka cast za tekst o Jesenjinu. I sama pisem poeziju, cak sam jednu pjesmu posvetila Jesenjinu. Ovaj prevod tekstova pjesama nije los, sve je do prevoda. Zvonimir Golob odlicno je prevodio Jesenjina. Zna li neko gdje se mogu naci stara izdanja njegovih knjiga? Pozdrav svima!

• 3Ovo se svidja korisnicima: tuzor, Dusan, daxytt
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Na današnji dan, godine 1925. u jednoj od soba hotela ''Angleter'', pod još nerazjašnjenim okolnostima, u svojoj 30. godini život je
okončao zlatousti i zlatokosi Sergej Jesenjnin, večiti dečak svetske lirike. Sahranjen je na vaganjkovskom groblju u Moskvi, pored svoje majke. Na tom groblju sahranjena je elita ruske kulture, nauke,muzike, književnosti i pozorišta i, pored Novodevičjeg groblja predstavlja nezaobilazno mesto hodošašća turista iz Rusije i sveta.