offline
- component
- Građanin
- Pridružio: 18 Mar 2005
- Poruke: 124
- Gde živiš: Vršac
|
Eh, da li se desilo neočekivano? Nikad ništa nije očekivano, inače bi bilo dosadno
Ne znam da li je puno za čitanje, ali evo moj mail koji sam pisao drugarima kada sam se vratio pun utisaka sa jedne od prvih vožnja, pa koga ne mrzi da čita:
1. dan
Spakovao sam sve stvari na bicikl i krenuo. Vreme je bilo tmurno, ali u prognozi su rekli da su kiše prošle i prethode samo sve topliji dani.
Pošao sam preko Bele Crkve do Dunava. Taj put sam već puno puta vozio tako da ga znam napamet. Malo sam sačekao skeledžiju i nešto kasnije sam već bio na drugoj strani u Srbiji...
E, sad počinje avantura, pošto ovamo nikad nisam bio. Planirao sam da uhvatim put koji prati reku Mlavu. Duž reke je uvek lakše da se vozi, pošto put ne ide gore-dole. Na žalost, ovaj kraj i nije nešto zanimljiv. Sve liči na Vojvodinu. Po podne sam stigao do Petrovca na Mlavi i tu sam svratio da prezalogajim nešto. Grad ko grad. Ništa posebno. Sviđa mi se park u centru i reka što prolazi kroz grad.
Već sam počeo da razmišljam gde ću da spavam. Veče se primicalo i rešio sam da potražim neko zanimljivo mesto za kamp. Na svu sreću uskoro sam došao do mesta koje su nazvali Ladne Vode. Našao sam savršeno mesto za moj štatorčić. Niska trava, okolo drveće, pored reke, a odmah pored ima i izvor po kome je mesto dobilo ime. Dok sam držao potopljenu flašu u vodi, da bih je napunio, prsti su mi se smrzli! Zanimljivo je što po čitavoj Srbiji imaju nekakvi izvori iz kojih može da se pije voda. A ta izvorska voda je 10 puta kvalitetnija nego sa česme.
2. dan
Prethodni dan sam prešao 130 Km i jutros sam osetio da me boli desno koleno. Prvi put da me zaboli koleno. Verovatno zato što vozim poprilično tereta a teren se uporno penje. Sve u svemu, prethodio mi je težak dan. Još jednom sam popio izvorske vode i krenuo dalje. Napustio sam glavni put i zaputio se preko planina prema selu Strmosten. Pričali su mi da tu imaju najbolje pastrmke na žaru u Srbiji. Jedini problem je što je Strmostren bio sa druge strane planina. Put je bio zanimljiv i poprilično brdovit, a guste šume su pravile prijatan hlad tako da sam mogao da se vozim i tokom podneva. Usput sam svratio do manastira Gornjak, obišao neki spomenik palim rudarima, doručkovao na nekom šumskom mostiću iznad potoka i prošao kroz neko selo u kome skoro svaka kuća stoji nad rečicom koja krivuda u "S" kroz selo...Kada sam stigao do Strmostena i motela "Lisine" (u kom imaju te famozne pastrmke) prijatno sam se iznenadio. Reku Resavu su pregradili i napravili jezerce u kome uzgajaju pastrmke, a sam restoran je sagrađen direktvno iznad rečice.
I tako, dok sam ručao (pastrmke su opravdale svoju reputaciju) potok je proticao ispod mene. Posle ručka sam potražio vodopad Resave. Neke dve devojke su me uputile i iz priče sam saznao da su one iz grupe biologa sa fakluteta iz BG i da su došli da ispituju floru i faunu ovog predela. Rekle su da ih ima 30 i da su u planinarskom domu nedaleko odatle. Planinarski dom = smeštaj za noć = ostajem pored Resave večeras Pronašao sam vodopad, ali je bilo teško da se spuštam do njegovog podnožja (koleno me je još više bolelo). Kažu da je taj vodopad najviši u Srbiji.
Našao sam planinarski dom i upoznao mnogo ljudi. Bilo je super. Pokazivali su mi šta rade i puštali me da im pomažem. Razapeli smo mrežu preko reke da bi hvatali ptice i slepe miševe koji tuda love insekte. Prstenovali su ih i onda puštali. Bilo je i par "gmizologa" koji su lovili zmije, guštere i sličnu gamad. Gušteri se love sa gumicom za tegle! Kao kad se deca gađaju. Pogodiš guštera, a on se ošamuti i ti ga lepo ubereš.
Dok su neke devojke hvatale zmije, videle su zmiju kako lovi pastrmke. I taman zmija ujede pastrmku, kad se ova praćakne, i pošto je bila veća o zmije, pobegne joj. A kako je riba sad bila ošamućena, devojke su je samo pokupile iz vode. Posle smo je oporavljali i na kraju pustili...Taj dan nikako nije mogao da bude dosadan. Secirali smo pečurke za mikroskop, klasifikovali biljke, leptire, razne insekte, žabe i sl. Prespavao sam na mekom krevetu umesto u šatoru.
3. dan
6 ujutru. Pozdravio sam se sa domaćinima i krenuo dalje. Cilj mi je bila Grza. Nataša je rekla da će tamo da imaju "Ninja kamp" i da je priroda fantastična. Reko "'ajd' da proverim". Naravno opet preko planina. Juče sam prešao 60-tak kilometara i koleno me je razbijalo. Ipak sam rešio da skrenem sa putanje i rizikujem 10-15 Km preko brda da bih stigao do Resavske pećine. Stigao sam tamo (jedva) oko pola 9, a na ulaz pećine postavili kapiju i kaže otvara se u 9. Dobro čekam. U 10 stignu vodiči i kažu ne mogu sam, nego mora da se upale svetla i da me neko vodi. Ali vode samo grupe. Ne ispati im se, kažu. I tako razočaran spustim se nizbrdo i na raskrsnici skrenem putem za Grzu. Predeo je bio manje-više zanimljiv. Jedino kad sam prolazio pored sela Resavica i Senjski rudnik zaključio sam da ružnija mesta u životu nisam video. Sve je bilo tužno, prljavo i zapušteno. Nekakva rudarsko-industrijska mesta u koja su, valjda, u doba komunizma polagali nade da će procvetati. Na svu sreću predeo se izmenio. Šume su olistale, drveće se uzdiglo, ptice nastavile da pevaju...Odvojio sam se od glavnog puta i pošao jednim užim i okruženim šumom. Vodio je do sela Sisevac, a posle konačno do Grze. Išao je nizbrdo (na čemu mu je moje koleno bilo neizmerno zahvalno) i blago krivudao kroz prelepu šumu. Al' oćeš! Posle Sisevca nema više asfalta. Nekakav makadam. Pitam za pravac i čiča kaže imaš dva puta, ali ti pođi ipak pođi levim. OK. Pođem levim. Makadam pođe polako uzbrdo, pa postane kamenjar, pa pođe puno uzbrdo, pa postane nekakav...ko zna šta. I tako narednih ne znam koliko kilometara. Da ne spominjem da sam skoro sve vreme gurao moj pretovareni bicikl. I psovao sam i čiču i levo i put i sunce što je tako upeklo, a drveće nikako da se reši pa da ponovo postane šuma. Gledao sam da što više odmaram koleno tako što sam se više oslanjao na ovo drugo, zdravo. Zdravo koleno je polako rešilo da promeni satus u "ne tako zdravo" i konačno u "joj što boli". Nizbrdicu sam tako dočekao prekriven znojom, prašinom, bolnim nogama i mrzovoljom. Uskoro sam dočekao i asfalt. Selo Grza. Ništa. Selo ko selo. Ala me je neko za**bo! Spuštam se dole nevozan i ispadne mi usput flaša sa preostalim zalihama vode. Kočim, tražim... Otkotrljala se u koprivu. Uzmem je, psujem, idem dalje. I jezero! Naletim na rečicu Grzu po kojoj je ono glupo selo dobilo ime. Rečica je pregrađena nekim mostićem zbog čega se napravilo jezero, a s druge strane vodopadčić! Fantastično!
Rešim da potražim mesto za kamp i nađem odlično poljanče sa visokom drvećem unaokolo gde dolaze čak iz Paraćina i Ćuprije za Prvi maj. Naravno, odmah postavljam šator. Upoznao sam tu neke momke i devojke što su došli na izlet i uputili su me na izvor i pokazali mi gde je pećina. Ali bilo je kasno pa sam to rešio da ostavim za sutradan.
4. dan
Danas ne vozim. Ovo mesto je prelepo i rešio sam da odvojim jedan dan da ga obiđem. A i kolena mi nešto šapuću da će krenuti u štrajk ukoliko ih budem terao da okreću i danas pedale. Na Grzi ima dva jezerceta, ali voda u njima je isuviše hladna za kupanje pošto je izvor na 100 metara od prvog. Iz izvora se, naravno, pije voda. 50-tak metara iznad izvora je i pećina. Poneo sam foto-aparat i lampu i rešio da je ispitam. Posle nekih 20-tak metara pećinskog mraka, pitam se da li je to tako dobra ideja? Okrenuo sam se i iza mene je bila majušna linijica svetlosti koja je pokazivala ulaz u pećinu. Imao sam baterijsku lampu i hrabro sam nastavio u dubinu. Napravio sam koju sliku i (naravno) napunio "compact flash" karticu. Tako sam u mraku morao da ubacujem drugu. U pećini sam naišao na maleno jezerce koje sam, zbog klizavog tla, jedva zaobišao. Nije mi padalo na pamet da gazim kroz njega. Pipnuo sam vodu i mislim da se još nije zaledila, ali nije ni daleko. Do kraja pećine sam stigao dvadeset minuta kasnije. Hvalio sam svoju pamet jer sam bio obukao trenerku i dukser iako je napolju bilo 30 i više stepeni. Ovde unutra je dim izlazio iz usta koliko je bilo hladno. Izgmizao sam napolje 15 minuta kasnije sav prljav ali srećan.
Okupao sam se u jezeru. Jeste, onom hladnom. U stvari to baš i nije bilo neko kupanje. Ulazio sam u vodu pola sata, a onda se bućnuo i istrčao napolje za pet sekundi. Posle sam krenuo da ispitujem potok nizvodno od vodopada. Krivudao je kroz šumicu bistar, postajući usput čas širok, čas uzak, brži, sporiji, dublji, plići... Ponegde je obala bila strma i nisam mogao da se pustim do dole, a negde kao stvoreno za piknik. Lepo.
Kad sam ogladneo vratio sam se nazad do šatora i tek onda se setio da nisam odavno kupovao ništa za hranu. Iščeprkao sam odnekud pakovanje sardina u konzervi. Ključ za otvaranje sam imao, ali ne i viljušku. Kako sad ovo da jedem? Našao sam dva ravna štapića, ogulio ih i napravio one štapiće sa kojima Kinezi i Japanci jedu. Ipak se isplatilo što sam vežbao za kineski restoran Upoznao sam tu i izviđače iz Novog Bečeja. Sreo sam i tipa koji je trenirao Ninjitsu sa mojim drugarima. Ostavio sam mu zaduženje da preda pozdrave Nataši i ninjama kad budu došli. Pomagao sam im da postavljaju šatore. Taman smo završali jedan šator, kad nemamo čekić da ukucamo kočić.
"Žorž baci to što držiš u ruci!", vikne Milan Žoržu koji je postavljao šator na sroz suprotnom kraju.
"Jel' čekić?"
"Da!"
Zafrljači ovaj čekić prema nama i... posred šatora! Napravio mu rupu ko prozor!
"Jel' mu bilo nešto?", pita Žorž.
"Ma, upravo si kupio polovan šator."
Bilo je još puno zgoda/nezgoda. Kao na primer kad se neki tip pakovao u kombi posle piknika i pritisne slučajno aparat za gašenje požara. Čitav kombi je iz unutra bio k'o snegom pokriven. Sve u svemu put na Grzu se više nego isplatio. Sva ona nerviranja od prethodnog dana kao rukom odnešena, bol u kolenima popustio. Mesto te prosto izleči. Obećao sam sebi da ovo nije poslednji put da sam kampovao tamo. Sledeći put će biti duže...
5. dan
Valjalo se poći na put. Nerado sam napustio Grzu i uputio se ka Zaječaru. Put je bio širok i lak za vožnju. U stvari ako izumemo ogroman uspon odmah u početku. Trajao je dobrih 5 Km. Za to vreme sam stajao 3-4 puta da se odmorim. A sunce rešilo da upornim biciklistima dokaže kako nisu baš pri čistoj pameti. Kako sam prešao planinski prevoj i spuštao se brzinom od 60-tak Km/h nizbrdo, ispred mene se u daljini uzdizala neka ogromna planinčina. Po karti sam znao da je to Rtanj. I molio sam se da projektanti nisu rešili da deo puta popnu na njegove obronke. Pokazalo se da su moji strahovi bili neopravdani. Prošao sam u samom podnožju, dok se Rtanj preteći naginjao iznad mene. Nastavio sam dalje da bih stigao do Gamzigrada i Gamzigradske banje. Čuo sam o tom mestu pa ajd' da vidim. Popeo sam se čak i na brdo da posetim Romulijanu (ili tako nešto) tj. Carsku palatu.
Ne previše impresioniran nastavio sam ka Zaječaru. Usput sam upoznao jednu prodavačicu kod koje sam kupio šešir (moj kačket sam negde usput izgubio), a nije baš pametno po suncu bez njega. Prodavačica mi je rekla da potražim mesto za kamp u zaječarskom parku/šumici na ivici grada. Tako je i bilo. Kad se smrklo postavio sam šator, a u zoru se pokupio i krenuo dalje.
6. dan
Napustio sam Zaječar i isprva sam hteo da pratim Timok do Negotina. Timok je, da mi oprosti, ali stvarno ružna reka, tako da sam odustao od te zamisli i krenuo glavnim putem. Računam brže ću tuda. Usput sam pevao da bih oterao bol iz kolena (koji se juče ponovo vratio). Ali mi se čini da sam pesmom jedino uspeo da rasteram ptice, guštere i divlje životinje. Prošao sam usput pored nekog požara na koji niko nije obraćao pažnju, pa rekoh neću ni ja. I ispred mene znak "put rezervisan za motorna vozila". U prevodu "nemoj biciklom ovuda". Pogledam kartu, kad ono ili pravo ili nazad 10 Km pa okolo. Rešim pravo ću. Valjda neće milicija. I nisam prešao ni kilometar i preteknu me pandurska kola. Nisu se ni osvrnuli, pa sam se ohrabrio i smelo nastavio. Stigao sam do Negotina i tu sačekao da prođe podnevno sunce.
Posle toga sam brzo stigao do Dunava. Dunav je tu bio spor i širok sve se onako "Lalinski" vukao. U mestu Brza Palanka sam naišao na pravu pravcatu plažu. Bilo je i tuševa i mesta za odbojku, cice se sunčaju. I kako sad da ne stanem i odmorim se? Ušao sam u Dunav i malo plivao. Bilo je pravo osveženje.
Tu na plaži sam uveče podigao šator i prespavao. Pesak je bio udoban, a sa Dunava je dolazio svež vetar. Iz obližnje diskoteke su se trudili da me održe što duže budnim, a iz kafane iz komšiluka su im drugarski pomagali.
7. dan
Onako bunovan izjutra vozim polako i vrebam neku pekaru za doručak, kad neki tip sav srećan maše i viče: "Good evening!" sa sve seljačkim akcentom. Ukapira valjda šta viče pa se prešaltuje na "Good morning!" Gledam ga i bez stajanja samo mu doviknem "Good morning i ja tebi!" A on stao pa me gleda! Nije to prvi put da su mislili da sam stranac. U Negotinu dva tipa pričaju i jedan kaže drugom "Gledam ovog švabu na biciklu..." Nego, da nastavim ja put. Prođem kroz močvarne delove Dunava i polako se zaputim prema planinama. Sve do Sipa i HE "Đerdap", predeo nije baš bio inspirativan tako da sam ga brzo prošao. A kad sam došao do elektrane čujem ja pucka nešto. Šušti. Pomislim mušice me udaraju po šeširu. Skinem šešir, nastavlja se. Osluškujem točkove dok vozim, da ne gazim po nekom pesku. Nije. Pogledam iznad, kad ono ogromni dalekovodi, a vazduh oko njih sve pucketa od struje u kablovima. Možeš prosto da osetiš energiju. Sama elektrana je baš impresivna. Sa jedne strane ogromno jezero, a sa druge, ko zna koliko metara niže, nastavlja se Dunav.
Inače, tu je zabranjeno slikanje. Imam sliku kao dokaz Ušao sam u nacionalni park Đerdap i sve je postalo zanimljivije. Put je pratio Dunav. Čas se spuštao, čas uspinjao, sve vreme pored reke po kojoj su plovili brodovi, sletale ptice. Malo po malo, počeo sam da idem uzbrdo. Uskoro je postalo poprilično strmo. Sunce je pržilo (bilo je 2 popodne) a ja sam uporno grabio uz Miroč planinu. Kad sam konačno dostigao planinski prevoj i krenuo da se spuštam stvari su izgledale poprilično sitne tamo dole pored reke.
Prošao sam pored znaka za Trojanovu tablu koji je pokazivao na litice ispod mene. Znači nema šanse to da vidim. Uskoro još jedan znak. Hajdučka vodenica. I dok sam se razmišljao da li da pođem putićem nadole, priđe mi neki čovek: "Excuse me. Do you speak English?" Stranac. Iz priče saznam da je iz Holandije i da sa sinom obilazi Evropu. Oduševljen je Srbijom. Žali se na rupe na našim putevima i na to što nemamo nigde znakove, pa stalno mora da staje da pita za pravac. A kaže da nam je marketing za turizam očajan. Nigde nije mogao da sazna ništa šta ga je interesovlo pa je krenuo tako "na slepo". To mnogo odvraća turiste, kaže. I dok smo silazili do "Hajdučke Vodenice" ispričao sam se dobrano sa njim. Kad ono mesto "Hajdučka Vodenica" uopšte nema vodenicu. Kažu meštani tu je bila ta vodenica pre nego što je izgrađena brana. Sad je potopljena i ostao je samo naziv. A krajolik je stvarno divan. Preko puta se vidi ogroman lik isklesan u stenama. Sigurno je velik par desetina metara.
Elem, jedva sam se ispeo na ponovo na put, oprostio se sa Holanđaninom i krenuo dalje. Došao sam do Donjeg Milanovca. Stvarno prelepo mesto. Imaju i lep park sa nekim slonom što se davi, ili šta već, i gejzirom pored (vidi sliku).
Tu sam se dobro odmorio i rešio da potražim mesto za kamp. Rekli su mi da probam da stignem do Lepenskog vira i tamo da vidim. Već sam bio poprilično umoran, a kolena su me, naravno, još uvek bolela, ali rekoh "što da ne?". I tako stignem ja do Lepenskog vira u 8 sati uveče, a ono muzej radi samo do 6. Pogledam ja unaokolo. Ništa. Potražiću mesto duž puta.
Pređem ja 5 Km, ništa što bi se ponudilo da primi moj skromni šator...Pređem 10 Km, ništa i dalje...Pređem 20, već pizdim, mrak pada, mušice se roje u vazduhu i moram da stavim naočare za sunce da mi ne bi upadale u oči. Naočare tamne, pa još manje vidim u sumraku. Da stvar bude gora naiđem na tunel. Prednje svetlo, zadnje svetlo i hrabro unutra...Mrzim tunele. Nikad ne znaš kad će neki sa 120 na sat iz svetla u mrak, pa te ne vidi...Prođem tunel. Malo dalje još jedan. Prođem taj. Pa još jedan. Mrak pada...Još jedan tunel...A kako uđem u koji tunel sve razmišljam o onim spomen pločama pored puta, palim vozačima. Opet tunel...Prošao sam 19 tunela to veče...
Već je bio odavno pao mrak, a nisam našao gde ću da spavam. Vozio sam taj dan 159 kilometara i sedeo na sicu preko 10 sati. I sve više žurim u nadi da ću naći bilo kakav kutak. Na kolena odavno ne obraćam pažnju. I između sela Dobra i Brnjica nađem pravi kamp. Doduše nema nikog. Baka koja tu sedi kaže, bilo prošle godine, sad ne dolazi niko. Kažem, nema veze i postavim šator. Bilo je komaraca, ali ni to nema veze. Važno da imam gde da spavam...
8. dan
Rano ujutru sam krenuo. Juče sam vozio mnogo više nego što sam hteo i danas imam vremena. Vozim polako i uživam u prirodi. Uskoro je klisura prestala, a na ulazu (ili izlazu u mom slučaju) u klisuru stoji Golubačka tvrđava. Stvarno je nešto. Možeš da zamisliš kako je predstavljala pretnju brodovima koji su hteli tuda da prođu.
Kod tvrđave sam malo stao i rešio da napravim više snimaka. Pitao sam neku ženu da li postoji put da se popne na vrh. Kaže, može onuda, a sve pokazuje na litice. Dobro. Zaključam bicikl i krenem hrabro da se penjem. Posle par minuta pogledam iza sebe, a ono nije iza nego ispod! Nisam trebao nazad da gledam. Popeo sam se poprilično i uhvatila me prpa. Razmišljam da l' ću uopšte moći da siđem? Prestanem da razmišljam i krenem dalje. Kamenje je bilo podmuklo, sve gleda kako da se odvali kad se uhvatiš, a zemlja kako staneš ono klizi. I uspnem se jedva do gore. U dnu bicikl mali, put sitan, a neki ljudi od dozdo gledaju prema meni i krste se. Napravim par slika, onako, jednom rukom i na brzinu i pođem dole. Srećom silazak nije bio toliko strašan koliko sam se pribojavao.
Sledeće mesto je bilo Golubac. Lepo mesto za odmor. Preporučujem. Odvojio sam se od glavnog puta da bih nastavio da idem uz Dunav, a oko mene sve neke vikendice bogataša sa, čini mi se, privatnim parkićima. Brzo sam stigao do Velikog Gradišta i Srebrnog jezera. To je značilo da sam blizu kuće pošto sam tu već bio. Nisam hteo da slikam predeo (već imam dosta tih slika), ali ko traži mesto da provede deo leta, Srebrno jezero ga neće razočarati. Došao sam do skele pre podneva i malo se odmorio dok nije pošla. I dolazi skela, a sa nje silaze tip i ženska sa pretovarenim biciklama. Tip onako plavkast, a ženska kineskinja. "Helo!", "Helo!". Upoznamo se mi tu. Oni su iz Švajcarske i putovali su Dunavom, ali sa rumunske strane. Bili su i u Vršcu, sad idu malo po Srbiji ali ne daleko. Za par dana im avion polazi iz Beograda. Nisam stigao da se ipričam sa njima koliko sam hteo, pošto mi je skela polazila. Malo je falilo da pođem sa njima i da produžim putovanje za još nekoliko dana. Ali...
Prešao sam Dunav i zaputio se kući. Kolena su odavno prestala da me bole i nisam znao da li da budem srećan ili da se nerviram pošto mi je sad i tako sve jedno. Nisam stajao do kuće. Put sam odavno znao...
KRAJ
|