|
Kraj rata i šverc-komerc
I ovdje mojoj ratnoj priči nije kraj. Ostao sam na Ilidži, tom prelijepom komadiću teritorija sve do kraja rata. Sobu hotela „Hercegovina“ dijelio sam sa čovjekom, čije ime u ovoj priči nije bitno. On je maštao o odlasku u Kanadu, i kako mi se čini, tamo je i odselio. Došao je iz Travnika 1994. godine i kasnije je bio taksista u Bijeljini.
Krajem 1995. godine, na Ilidži nije bilo velikih borbi. Približavao se kraj rata. Vijesti iz Ohaja pratili smo u hotelskim prostorijama, uglavnom gledajući TV. Pamtim telefonsku izjavu jednog od srpskih političara, koji su bili na pregovorima. Tek, pričao je kako je flomaster kojim su crtali karte ostavljao „preširok trag“ i da je „moguće da neka strana bude zakinuta.“
Neovisno o debljini flomastera, Ilidžom su ubrzo protutnjali tenkovi, oklopni transporteri i tenkovi NATO snaga. Rat je istinski bio završen. To se osjećalo.
Pred sam kraj rata, i sam sam počeo da švercujem. U obližnji Kiseljak, automobilskom prikolicom smo odvozili bakarne i mensingane čahure artiljerijskog naoružanja, prodavali radijatore za centralno grijanje i sl.
U Kiseljaku smo kupovali čokolade, bombone i druge prehrambene proizvode. Iz otvorenih vojnih magacina odnosili smo tzv. lanch-pakete, zapakovane u smeđu foliju, preprodavali muzičke kasete i ko zna šta sve nismo radili.
Kako je Mirovnim sporazumom Sarajevo dodijeljeno Federaciji BiH, počelo je masovno iseljavanje. Ulice i stanovi bili su avetinjski pusti.
Knjige, kućanski aparati, garderoba, sitni inventar, regali i stolice bili su razbacani po dvorištima i hodnicima. Scene za nadrealistički film?!
Iz tog vremena, sa nekoliko prijatelja, jednog popodneva, ušli smo u fabriku bicikala „Unis.“ Prikupljali smo razbacane sajle i druge dijelove za bicikl. Problem je bio što niko nije bio zainteresovan da kupi tu robu, pa smo je uglavnom poklanjali ili davali za sitne novce, onima koji su htjeli.
Najveća pljačka u kojoj sam učestovao bila je predodređena da propadne. Sa jednim kolegom, koji sada živi u Kanadi, gotovo dva dana smo sa jednog obdaništa odvrtali šarafe i prenosili ogromne rashladne uređaje „Sloboda Čačak.“ Imali smo čak i kupca koji je to namjeravao da kupi u Kiseljaku.
Prodaja nije uspjela, jer na samom ulazu u Kiseljak zaustavila nas je policijska patrola i oduzela nam sve uređaje.
Tramvajskom prugom vratio sam se u Sarajevo, prošetao do Dolac Malte i susreo nekoliko prijatelja iz vremena kada sam bio u opkoljenom Sarajevu.
Bili su pomalo iznenađeni što me vide, vjerovatno razočarani što sam ih napustio...
I još nešto. Kradljivci su mi iz sobe ukrali TV i lične stvari, sve ono što sam zaradio u „biznisu“ trgujući sa praznim granatama.
Pripremao sam se za odlazak u Doboj. Ilidža je postajala velika kasarna međunarodnih vojnih snaga - ništa više.
Strani vojnici kupovali su vojne noževe i poneki suvenir, sada su oni zauzeli hotel u koji sam bio smješten. Bez posla, kuće, vojske, porodice, jedino što mi se činilo razumnim – bilo je da napustim Ilidžu.
Treba li da kažem kako je prelijep osjećaj kada prestane rat, kada više nema ofanziva i kada prestanu da važe vojna naređenja?
|
Svaka cast
