Moja ratna priča

16

Moja ratna priča

Dubara, tvoja prica me dovela na ovaj sajt...cekam nastavak, sa nestrpljenjem, iskreniju pricu o "desavanjima"u ratnom Sarajevu i drugim gradovima koji se pominju u tvojoj prici, nacionalno neobojenu, do sada nisam procitala...moje cestitke...

Hvala Haydi - nastaviću ubrzo.....

Neko je postavio dio tvoje price na sarajevo-x forum.
Prica me zaintrigirala i evo uclanio sam se na na ovaj site i procitao sve sto si do sada napisao.

Jako interesantno, osobito za mene koji je jedan dio ratnih godina proveo u opkoljenom Sarajevu, a drugi u inostranstvu - izasao jednim od onih aviona koje spominjes u svojoj prici otprilike kada si se ti razracunavao sa Cacom i Celom.

Dobro se sjecam osjecaja koji opisujes - posmatranja aviona, kada se uzdizu u oblake i odlaze iz onog ludila, a ne mozes se ukrcati.

Sada bi najbolje bilo da zavrsis pricu tako sto ces ozeniti radio amaterku i sa njom provesti ostatak zivota u sretnome braku.

Salim se.

Nadam se da ces se odluciti da ispricas ostatak svoje price.

Kao sto drugi spomenuse mislim da imas dobar materijal za knjigu.

Haj dubara pisi bolan, sta si to otego ko teraviju

Neka si mu rekao

Pisao je malo po sarajevo-x-u, pa odustao.

Valjda covjek nema volje ili vremena.

Ma i ja sam na sax-u naletio na ovu pricu, i navucem se ko zena mi na ove spanske sapunice, i sad nista.

Vratio sam se.... Obećavam nastavak večeras..... Sorry

Otvori dusu..makar sa nama mozes da podelis sve...

Dubara - Poslao: 16 Nov 2008 11:14
Vratio sam se.... Obećavam nastavak večeras..... Sorry

Fakat nisi fer, mi ovde s nestrpljenjem cekamo nastavak, a ti nas zaboravio ocigledno.

Opet prema Sarajevu
I putovao sam prema zatvoru... Nekakva nelagoda me obuzela čim je autobus krenuo prema Sarajevu. Vojni policajci koji su bili zaduženi za moje sprovođenje nisu bili raspoloženi za razgovor.
Ne znam zbog čega, jedan od njih je izašao u Han Pijesku i požurio prema kasarni. Vozač je strpljivo čekao. Zbog njegovog odlaska u komandu, kasnili smo oko pola sata. Bilo je snijega.
U vožnji sam osjećao dah civilizacije. Daleko je to bilo od opuštenog putovanja i ko zna kakva je bila struktura putnika. Sada, dok ovo pišem, prisjećam se da sam poslije danonoćnih zatvorskih dana bio sretan što putujem.
I prilično uznemiren.
Svejedno, što ta nadrealistička slika putnika, vojske, vozila i svega ostalog, izaziva bunt, vuče na rat – meni je nametala osjećaj slobode. Dok su policajci razgovarali, i dok nisu obraćali pažnju na mene, činilo mi se da sam slobodan, zamišljao sam da putujem na ekskurziju.

Zvuk motora, uspavljivao je i podsjećao na školska, ekskurzijska putovanja. Pepeljare su bile izlijepljene ižvakanim žvakaćim gumama.

Uznemirenost se rađala zbog činjenice da sam dokumentaciju o sopstvenom saslušanju ukrao. Ona je i dalje bila kod mene. Bio sam spreman da se iz kasarne u Han Pijesku pojavi oficir koji će postavljati pitanja o tome kako sam uzeo dokumente.

Ipak, putovanje smo nastavili, preko Romanije, Pala i Trbevića, spustili smo se u Lukavicu, današnje Istočno Sarajevo.

Odveli su me u kasarnu „Slobodan Princip Seljo,“ i smjestili u prostoriju u kojoj sam već bio. Prepoznao sam Nenada, koji je uhapšen na sarajevskom aerodromu. Radio je kao humanitarac, a živio u Sarajevu. I on je prepoznao mene. Možda je tu bio još jedan zatvorenik, ali njegovog imena ne mogu da se sjetim.

Prostorija u kojoj smo bili smješteni, sa krevetima na sprat, bila je mala. Nekada je vjerovatno služila kao magacin. Nije bilo toaleta, čiste posteljine. U ćošku je bila metalna kanta, koja je služila kao zamjena za WC šolju. Svako jutro smo je iznosili vani. Smrad je bio snažan i nepodnošljiv.
Kanta je bila blizu ulaznih vrata, baš do mog kreveta. U prostoriji je bilo osam kreveta.

Sa Nenadom sam pričao. On nije odustajao od namjere da se vrati u Sarajevo koje nije bilo pod kontrolom VRS. Tamo je imao, koliko se sjećam, sestru i majku. Nikada više se nismo sreli.

Niko me nije ništa pitao, nikakvog saslušanja, i već drugi dan sam osjetio da se razboljevam. Temperatura je porasla, imao sam jak kašalj. Bila je to gripa, šta li.
Kada me čuvar vidio, pozvao je policajca koji me otpratio u zatvorski stacionar. Dobio sam nekakve injekcije, tablete i bolnički krevet. Kroz prozor sam gledao oficire koji su dolazili, policajce koji su prolazili.

Zaista se ne sjećam koliko dana sam proveo u stacionaru. To mi je izbrisano iz memorije. Ponovo su me vratili u onu prostoriju punu smrada. Nenada više nije bilo tamo. Otišao je u Sarajevo, poslije dugo vremena nekako je izdejstvovao da uđe u grupu za razmjenu zatvorenika.

I dalje sam čamio u zatvoru i bio svjestan da se nešto mora dogoditi....

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 636 korisnika na forumu :: 11 registrovanih, 1 sakriven i 624 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., marsovac 2, misa1xx, nedeljkovici, panzerwaffe, SOVO515, uruk, VojvodaMisic, W123, yrraf, zlaya011