|
Poslao: 28 Jul 2008 22:21
|
|
Sto se mene tice, rat je za mene zavrsen, i fizicki, i u mojoj glavi je zavrsen. Da ponovo ulazim u tu pricu, da ponovo gledam mrtve, ranjene, osakacene, srusene i opljackane kuce, nemam vise ni zivaca ni volje za to.
Ne znam vise, ni sta je pobjeda, a sta poraz. Da li je pobjeda kad jedan narod osvoji vise teritorije od drugog, ili kad ga potpuno unisti, ili protera, da li ce pobednik onda da bude srecan, hoce li ljepse, bolje ziveti?
Unistena, spaljena sela bez ikakvog znaka zivota, kakva je tu pobjeda?
Mislim da je svako nastavljanje u tom pravcu " nije gotovo, cekamo revans ", samo uzaludno i besmisleno trosenje zivota, a vec smo ih na ovom tlu previse protratili i unistili.
Drago mi je da je Dubara u svojoj prici izbegao politiziranja, i samo nastavi tako do kraja price.
|
|
|
Poslao: 28 Jul 2008 23:53
|
|
Hapšenje
Iznenada, dogodilo se nešto što ni najmanje nisam očekivao. Bio je 27. decembar 1994.g.
Sa mojom radio-amaterkom bio sam u Radio-klubu i ona je to veče imala mnogo posla. Imala je zakazane razgovore sa radio-amaterima u Federaciji BiH i sve ih je profesionalno obavila. Uglavnom je prenosila pozdrave, informacije kratke sadržine, zapisivala poruke... Bio je to human posao. Naravno, i ostali članovi Radio-kluba su svakodnevno bili na zadatku, jer je bilo mnogo onih koji su pokušali stupiti u kontakt ili samo provjeriti da je neko živ.
I radio-amateri s druge strane „veze“ imali su pitanja i na neka je odmah odgovarala. Bilo je očito da poznaje grad i ljude.
To veče radila je posljednju smjenu i poslije završetka imala je obavezu da isključi radio-uređaj.
Aparat je imao velike štapolike antene koje su bile smještene na jednoj zgradi, a sam uređaj me podsjećao na one kakve su koristili u partizanskim ratnim filmovima. Kazaljke su pokazivale nekakve parametre o jačini signala, frekvenciji i tome slično. Sa zvučnika su povremeno dolazili i zvuci Morzeove azbuke, miješale su se frekvencije, šuštanja, piskutanja i zvuci koji bi danas bili primamljivi ljubiteljima neobičnih melodija za mobilne telefone.
Sam prostor gdje je klub bio smješten, bio je odlično zaštićen. Sklonište koje je u vrijeme Titove Jugoslavije izgrađeno kao mjesto od potencijalnog atomskog udara, pretvoreno je u amaterski Radio-klub. Štitila su ih teška metalna vrata i čini mi se da je vazduh ulazio kroz posebne otvore.
Isključila je radio-stanicu i ostali smo zagrljeni. Pričali smo o nekakvim besmislicama i bio sam malo opterećen razmišljanjem o tome kako da „produžim“ dozvolu za kretanje čija važnost je isticala za samo jedan dan.
Neko je počeo žestoko i snažno da lupa na vrata. Bila je to Vojna policija. Tražili su mene. Ona je bila uplašena. Tražili su dozvolu i ličnu kartu i naredili mi da sjednem u „golfa 2“ koji je sa upaljenim farovima stajao vani.
Došli su sa dva automobila, dvije patrole vojne policije, naoružani pištoljima i automatskim puškama, sa šljemovima na glavama i bijelim opasačima. U automobilu nisu ništa govorili, niti sam ja postavljao pitanja.
Odvezli su me pred komandu vojne policije i detaljno pretresli. Pažljivo su analizirali đonove cipela, čarape pa čak i donji veš. I najmanju sitnicu iz džepova su pokupili i pod pratnjom dvojice policajaca otpremili me u zatvor.
To veče dobio sam i potvrdu o oduzetim stvarima i shvatio da sam postao zarobljenik.
Ne baš obični zatvorenik, jer su isto veče pretresli i kuću u kojoj su stanovali moji roditelji i zaplijenili sve moje lične stvari. Nije ih bilo mnogo i sve je stalo u kartonsku kutiju, veličine u kakve se danas pakuju printeri.
Potvrda
O oduzetim predmetima od ................ sina ........... rodj. Dd, mm, gggg, u Želećoj, opština Žepče, prilikom njegovog privođenja dana 27.12.1994.g. u Službu xy Bataljona Vojne policije .......
................
|
|
|
Poslao: 29 Jul 2008 00:52
|
|
Testovi
Nije bilo mnogo snijega, ali je bilo izuzetno hladno. Doveden sam u napušteni fabrički hangar koji je pretvoren u zatvorsku ustanovu. Nikakvog natpisa nije bilo na vratima, samo ogromna vrata koja su čuvari zaključavali. Bio je to hangar u pravom smislu riječi i konstrukcijom je bio identičan metalnim hangarima za avione, ili slikovito kazano: podsjećao je oblikom na plastenik u kojem se uzgaja voće ili povrće.
- Nemoj pokušavati da bježiš, jer je sve okolo minirano – bile su prve riječi policajca koji me dopratio.
Nisam bio vezan, nisu me poslali u samicu. Dvospratni kreveti bili su poredani cijelom dužinom hangara, tako da je sredina ostala prazna i nepopunjena. Svi su bili u vojnim uniformama, kao i ja. Najlošije obučeni su imali klasičnu uniformu JNA, koja se nije uklapala u tada moderne kombinezone.
Zbog amblema na rukavu, na kojem je pored logotipa brigade (Sveti Đorđe) pisalo Ilidžanska brigada, odmah sam dobio nadimak „Ilidža.“
Danas ni jednog imena mojih zatvorskih drugova ne mogu da se prisjetim, ali znam gotovo sve nadimke: Pištolj, Gusak, Rambo.........
Niko od njih nije bio težak prestupnik, niti se ozbiljno ogriješio o zakone. Uglavnom su bili pritvoreni zbog tuče, dezerterstva ili obračuna sa pretpostavljenim starješinama.
Bilo je mnogo momaka iz Banja Luke, mladića koji su bili na redovnom odlsluženju vojske, pa se nisu vratili na vrijeme u jedinicu i sl.
Oni koji su bili najdrskiji završavali su u tzv. Limenci, maloj limenoj kućici bez grijanja, koja je bila neka vrsta kaveza. Kažnjenicima je bilo dozvoljeno da ponesu toplu ćebad i odjeću i oni koji su tamo proveli 24 sata, kažu da je bilo užasno hladno i vrlo deprimirajuće.
Nikada nisam bio kažnjen na taj način ali su me redovno pozivali na ispitivanja. Istražiocima sam morao u detalje ponovo prepričavati svoju ratnu priču i bio sam užasnut sazanjem da je falsifikovana dozvola najmanji prekršaj koji sam učinio.
Vojna i državna bezbjednost naizmjenično su me odvodili na višečasovne provjere, i tople kancelarije ispitivača su me gotovo uspavljivale. Niko me nije udario ni čvokom, ponekad su znali da povise ton, ali to je bila najveća kazna.
Posjeta rodbine ili prijatelja bila je strogo zabranjena. Optužba ni malo bezazelna: špijunaža i agenturni rad. Tražilo se od mene da otkrijem svoju vezu za slanje šifrovanih poruka, pažljivo su preispitivali čak i najmanju šalu koju sam izgovorio u društvu.
Paralelno sa mojim ispitivanjem, uzimane su izjave od osoba s kojima sam provodio najviše vremena.
Inspektori su pravili, kako se stručno kaže, službene zabilješke sa osobama s kojima sam imao bilo kakav kontakt.
Uzalud sam objašnjavao da ne poznajem Morzeovu azbuku, da sam šifrovanu poruku na Ilidžu poslao zbog toga što je to od mene tako traženo, da nema osobe za kontakt i da knjigu „Hitlerovi špijuni“ čitam sasvim slučajno.
Moji ispitivači nisu vjerovali u koincidenciju, a moje izjave kod njih su uglavnom izazivale ironične osmijehe.
Dvojica oficira koji su me danima isljeđivali imali su činove majora.
Državna bezbjednost je angažovala čovjeka koga pamtim po smeđem sakou, tamnoj rolka-majici i neobičnoj upornosti da me navede na izjavu koja je bila čista izmišljotina. Čovjek je tvrdio kako sam prije rata, dolazio u selo Moševac kod Maglaja, i bio uključen u aferu koja je svojevremeno potresala bivšu Jugoslaviju. Afera se ticala pljačke opštinskog novca i izgradnje lokalnog vodovoda i jedino što sam o tome znao, bilo je iz novina.
Možda je bio cilj da se provjeri moje reagovanje na „zamka pitanje,“ ali mi je nekako jednostavnije bilo da se priključim na detektor laži.
Uzaludno sam tražio, gotovo molio da me podvrgnu dubokoj hipnozi ili prikopčaju na detektor laži. Moje riječi su bile nevažne.
A, da.... Prvi dan poslije hapšenja odveden sam u regionalnu bolnicu, na psihijatrijsko odjeljenje.
Kod mlade (i vrlo zgodne) ljekarke uradio sam jednostavne testove inteligencije, crtao kuću, drvo i sunce. Izmjerili su visinu, težinu, pritisak i slušali otkucaje srca. Poslije tog pregleda, vojni ispitivač mi je uz osmijeh rekao:
- Sad znamo da nisi lud i nemoj da pokušavaš da glumiš budalu!
|
|
|
Poslao: 29 Jul 2008 12:02
|
|
Secam se ovih radio amatera. Secam se da je ujna zvala cerku ( moju sestru od ujka) preko tih radio amatera. Malo je bilo zbrkano i slaba je bila veza, ali ljudi su se trudili da prenesu i pitanja i odgovore.
|
|
|
|
|
Poslao: 01 Avg 2008 23:35
|
|
Prvi zatvorski dani
Dani su sporo prolazili... Neko od pritvorenika je imao radio, maleni tranzistor sa kojeg je u prostranom hangaru često odzvanjala Brenina pjesma: „oženjen muškarac za ženu je mamac, al’ njega preskoči ne grizi taj mamac...“
Prošla je i novogodišnja noć 1994/95.g., u tami, hladnoći i neizvjesnosti. Malo ko se radovao. Međusobno smo razmijenili i novogodišnje čestitke, a mislim da je upravnik zatvora malo „zažmirio“ tako da je nekoliko litara alkohola prošvercovano u prostoriju.
Dvadeset pet dana sam proveo u hangaru, bez ikakvog plana, ambicije ili želje. Osluškivao sam radio-vijesti o vojnim dešavanjima na frontu i one su bile vrlo oskudne. Niko mi nije došao u posjetu i pitao sam se da li porodica uopšte zna gdje se nalazim.
Bezbjednjaci koji su me ispitivali, saopštili su mi da porodica zna gdje sam i potvrdili da su sve moje lične stvari kod njih.
Zanimala ih je hronologija moje ratne priče i nisam stekao utisak da su mi povjerovali.
Interesovali su se za svaki detalj, razgovore koje sam imao u tom gradu, finasijsku situaciju, politička viđenja.
Pokušavao sam da budem iskren, pošten i razuman. Sve je to izazivalo nevjericu a ponekad i ogorčenje. Oni su i dalje bili ljubazni, prefinjeni i namirisani. Kada sam pokušavao da ih priupitam za njihove namjere, samo su odmahivali rukom i nastavljali sa pitanjima.
- Kome i na koji način si slao obavještajne podatke? – bilo je najčešće pitanje.
Bili su energični u tvrdnji da odlično poznajem radio-telegrafiju i obično raspitivanje za kristale koji su sastavni dio svakog radio-odašiljača, skupo me koštalo.
Pitao sam na jednoj sjedeljci kod Mustafe Mustafića za kristale i to je tačno, ali niti sam znao kako izgledaju, niti gdje se mogu nabaviti.
I raspitivanje o komandantu Operativne grupe protumačeno je na način da sam u ulozi obavještajca radio na prikupljanju podataka.
Čudom nisu mogli da se načude kako sam stupio u kontakt sa radio-amaterkom i odakle baš da ostavrim kontakt sa Mustafom Mustafićem, koji je u Federaciji BiH navodno bio ucijenjen na milion njemačkih maraka!
Jednom mi je dozvoljeno da se okupam, u pratnji vojnih policajaca i ta svakodnevna ispitivanja su postala naporna.
Početkom januara, bez najave u posjetu je došla delegacija međunarodnog Crvenog krsta. Nisu donijeli nikakve poklone ali ih je zanimalo stanje u pritvorskoj jedinici. Na pitanje da li neko želi da ga Crveni krst evidentira, svi su ćutali. Ćutao sam i ja. Poslije nekoliko minuta provedenih u hangaru, otišli su i mogao sam jedino da se pitam da li sam napravio grešku što se nisam prijavio.
Ostali zatvorenici su relativno brzo odlazili iz hangara. Povremeno smo cijepali drva i rezali ih ručnom pilom. Bile su to scene koje neodoljivo podsjećaju na ambijent hladne Rusije.
I onda su dvojica vojnih policajaca došli po mene. Naoružani automatskim puškama, odveli su me do plave Opel „Askone“ koja je bila spremna za putovanje. Ali ne baš daleko jer poslije nekoliko kilometara shvatio sam da idemo do autobuske stanice i čekamo redovnu liniju za Bijeljinu.
Kartu nisam morao da plaćam, a jedan od policajaca je nosio moje zaplijenjene stvari koje su bile zapakovane u kartonsku ambalažu. Na vrhu kutije, poštanskom špagom bila je uvezana žuta debela koverta na kojoj je krupnim slovima pisalo: Lično Načelniku OBO ...... tom i tom...
Polako sam analizairao policajce koji su bili zaduženi za moje privođenje. I jedan i drugi su imali neuredne nokte, bili su mladi, ništa o meni ih nije zanimalo, nisu željeli niti inicirali bilo kakav razgovor. Stekao sam utisak da su željeli samo profesionalno da završe zadatak koji su dobili, da me predaju Istočno-bosanskom korpusu u Bijeljini i vrate se nazad.
Prvi put i ja sam imao plan. Cilj je bio da u Bijeljini pobjegnem svojim pratiocima i domognem se Srbije. Ipak, ta odluka nije bila čvrsta i od nje me odagnala jedna obična glupost, sitnica koja i nije morala da se dogodi.
21. januara 1995. godine krenuli smo na put prema Bijeljini. Nisam imao vremena ni da se pozdravim sa drugovima iz zatvora. Svima se žurilo, izuzev meni......
|
|
|
Poslao: 02 Avg 2008 00:08
|
|
Nema emocija u tvojoj priči, ali ih izaziva. Uopšte ne mogu da se setim gde i kako sam provela tu noć za Novu godinu 1995, ali je sigurno bilo u miru, gde se ne puca i u toplom.
|
|
|
Poslao: 02 Avg 2008 00:13
|
|
Ključni trenutak
Smio bih da se opkladim da svako ima svoj sretni dan u životu. Sudbina se svakome, obavezno nasmiješi. Ne vjerujem da ću ikada dobiti novac na lutriji, ali taj 21. januar 1995. godine u Bijeljini, zauvijek ću pamtiti kao poklon, kao iznenadni dar „sa neba,“ fantastičan prizor u kojem je većina kockica neobičnog mozaika bila naklonjena – meni.
Od bjekstva sam odustao kada sam primjetio da me čuvari ne nadziru suviše strogo. Kako je autobus pravio pauzu negdje iza Šamca, primjetio sam da su policajci pili kafu i neobavezno čavrljali, ostavljajući me samog na sjedištu autobusa. Čak bih rekao da ništa nisu znali o meni, niti ih je to zanimalo.
S druge strane, bio sam svjestan da ne poznajem teritoriju na kojoj se nalazim, bio sam bez novca i bjekstvo bi bilo samo uzaludna avantura koja bi još više zakomplikovala moju situaciju. Optužbe za špijunažu nisu bezazlene ni u miru, a tek u ratu. Što reći?
Poslije nekoliko sati vožnje, stigli smo u Bijeljinu. Odveli su me u neku kasarnu, u prostorije koje su bile na prvom spratu. Policajci su pokucali na vrata jedne kancelarije u kojoj je, za kancelarijskim stolom, sjedio samo jedan čovjek. On ih je uputio u susjednu kancelariju, čak rekao i broj (možda i ime nekog oficira) koji je morao da potpiše kako me Istočno-bosanski korpus preuzima.
Ostao sam sam u toj kancelariji i stajao pred bezimenim čovjekom koji je igrao neobičnu igru, jednu od onih neobičnih slagalica. To je vrsta logičke mozgalice u kojoj igrač pokušava da sastavi, primjera radi veliko latinično slovo „M“ koje je isječeno na pet različitih dijelova. Sama igra je zanimljiva jer zahtijeva poznavanje geometrije, logike i sposobnost uočavanja.
Priznajem da me ta igrica iz „Politikinog zabavnika“ (upravo sa slovom „M“) prilično namučila još u osnovnoj školi, ali čovjek koji je sjedio za stolom, slagao je nešto komplikovanije. Nije me čak ni pogledao. Bio je posvećen slagalici, istinski i predano.
Nije pogledao ni policajce koji su se brzo vratili sa potpisanim nalogom. Kratko im je rekao da su slobodni i nastavio da igra igru.
Nisam ga ometao i čak sam pokušavao da što laganije dišem, kako mu ne bih smetao.
Bio sam siguran da u kancelariji postoji samo njegova igra i da je svaka druga besmislena. Paket sa kovertom na vrhu stajao je ispred mene.
Njegovu igru prekinulo je novo kucanje na vratima. Stigla su još dvojica zatvorenika i pogledi su nam se susreli.
Oni su bili dezerteri, negdje iz okoline Banja Luke i ponovila se procedura kao i u mom slučaju. Ponovo je neko u susjednoj prostoriji potpisao dokument da su pritvorenici preuzeti, a naš prijatelj je i dalje nastavljao da se igra slagalicom....
Poslije nekoliko minuta je ustao i upitao:
- Čije su ovo stvari?
- Moje – odgovorio sam.
- Uzimaj to – rekao je.
Prigrabio sam paket i sa dvojicom mladića izašao u hodnik. Zatim je došao jedan policajac koji nas je otpratio do bijeljinskog zatvora, nekakvog starog mlina, koji je bio u krugu kasarne.....
|
|
|
Poslao: 02 Avg 2008 00:36
|
|
Stari Mlin
Nisam oklijevao. Koverat sam odmah otvorio i hrpu dokumenata stavio sa unutrašnje stane stomaka. Papiri su bili uredno spojeni i da sam imao koji kilogram više, teško da bih zakopčao rajfešlus na vojnom kombinezonu.
Na putu do starog mlina, ostatak stvari sam bacio u jedan kontejner pored kojeg smo prolazili. Mladići koji su bili u mom društvu, bili su vrlo glasni a policajac neobično tih.
Išao je ispred nas i nije se ni osvrtao.
Šef smjene u starom mlinu, bio je korpulentni brkajlija, izbjeglica iz Tuzle koji je imao neku blagu govornu manu jer pojedine suglasnike je znatno umekšavao i moglo bi se reći da je tepao dok je pričao.
Iza dobroćudnog lika, krila se prgava narav i totalno odsustvo razumijevanja za pritvorenike.
Smješten sam u malu prostoriju, samo sa jednim većim krevetom u kojoj nije bilo mjesta za spavanje, čak nismo mogli da se pružimo ni po patosu. Nije bilo mjesta. Spavali smo čučeći, naslonjeni na zid. Za tu prostoriju bilo nas je previše.
Uglavnom su bili ljudi iz Semberije ili momci iz regije Banja Luka koji su deportovani u zonu odgovornosti Sarajevsko-romanijskog korpusa.
Moj prijatelj iz Bijeljine i njegova supruga, donijeli su mi hranu. Strogi brkajlija nije dozvolio da se unosi u prostoriju ništa od stakla, pa sam teglu punu domaćeg ajvara morao da bacim u smeće. On se cinično cerio i uživao u ulozi zatvorskog čuvara.
Od 21.01.1995 do 14.02.1995. godine ostao sam u starom mlinu i toj malenoj prostoriji. U susjedstvu su bili zatvorenici sa rješenjem i dobro se sjećam jednog Peke, momka obrijane glave i neobično vedrog duha. Poginuo je poslije rata u nekakvoj pucnjavi blizu Bijeljine ali taj čovjek je bio sinonim hrabrosti, odlučnosti i samopouzdanja.
Bez njega, ti dani u bijeljinskom zatvoru, bili bi noćna mora. Znao da je da oraspoloži i zatvorenike i čuvare. Čini mi se da je bio zatvoren zbog fizičkog napada na starješinu ali situacija u kojoj se to dogodilo, i ostale okolnosti – napravili su heroja od njega. Makar smo ga mi u zatvoru tako doživljavali.
Međutim, kada sam letimično pročitao dokumente koji su slučajno završili kod mene, bio sam preneražen, šokiran i zbunjen......
|
|
|
Poslao: 02 Avg 2008 01:52
|
|
Sad znam kako se osjecaju oni koji prate one spanske serije!  
Mislim, kad se epizoda zavrsi u 'najnapetijem trenutku', pa ne mozes docekat' sledecu...
|
|
