Moja ratna priča

9

Moja ratna priča

Gradska akcija


To su bili oni dani koje smo provodili u tzv. pripremi, tri dana u kasarni u Švrakinom selu. Uglavnom ljenčareći. Kasarna je zapravo bila škola koja je u ratu korištena u vojne svrhe. Spavali smo u učionicama, filozofirali o svemu i svačemu, i igrali društvene igre ili, bolje reći, kockali.

Koliko pamtim, nikada se nije desilo da smo iz faze pripravnosti poslati na bojno polje. Izuzev jednom, i to pod vrlo neobičnim okolnostima, na vrlo specifičan i osjetljiv zadatak. A upravo o tome ovdje i kazujem.

Bio je 26. oktobar 1993. godine. Ni sam ne znam zašto, ali to je jedan od rijetkih datuma koje pamtim. Komandir je u dva sata noću ušao u spavaonicu i naredio postrojavanje. Nije se čula nikakva pucnjava, pa je naše iznenađenje tim bilo veće.

Tiho, bez velike pompe, svima su podijeljene bijele trake koje smo vezali na desnu nadlakticu i koje se u akcijama koriste kao svojevrstan znak raspoznavanja. Dobili smo po dva lanč-paketa (američka hrana), po dvije ručne bombe, pet okvira municije i automatske puške.

Znali smo da nije u pitanju vojna vježba, jer se za uvježbavanje lanč-paketi i ne bi baš tako dijelili. Pretpostavljali smo da se radi o nečemu „osjetljivom“, ali nikakva informacija nije stigla. Sve je bilo obavijeno velom tajne.

Postrojeni, sa opremom, municijom i hranom, krenuli smo kroz grad, pješice – prema Baščaršiji. Koliko smo mogli, kretali smo se tiho i šaputali. Neko je sasvim slučajno, usput, pomenuo „idemo da hapsimo Cacu.“

Ta vijest je brzo prostrujala, pa ipak bila je nezvanična. Caco je bio lokalni komandant, snažan vojni autoritet u Starom Gradu i Baščaršiji. Komanda mu je bila u naselju Bistrik i govorkalo se da izuzetno poštuje ljude koji su u njegovoj formaciji. Da je nemilosrdan prema političarima, vojnicima iz drugih jedinica i običnim civilima. Pričalo se da je na kopanje rovova pokupio hirurga sa iskustvom, čovjeka koji je ionako imao pune ruke posla.

Od željezničke stanice krenuli smo prema naselju Koševo i zaustavili se u tunelu. Dva džipa bila su s obje strane, sa upaljenim farovima, a u tunelu je već bilo stotine vojnika. Očito da je u pripremi bila dobro organizovana akcija.

Ponovo smo postrojeni i policijski oficir je kratko pojasnio situaciju:

- „Vi direktno ne učestvujete u akciji. Vaš zadatak je da obezbijedite saobraćajnicu koja vam se odredi. Komandiri će vam precizno reći, ali važno je da niko ne smije proći između vas, ni muha. Imate dozvolu da pucate.“
Raspoređivanje je počelo već na izlazu. Vojska i policija su djelovali sinhronizovano. Na svaka tri metra bio je raspoređen po jedan vojnik.

Nisam bio sretan, Dodijeljeno mi je mjesto na sredini nadvožnjaka. U stvari, tako mi je „pao grah.“ Bio sam čista meta, jer je nadvožnjak bio vidljiv i sa okolnih brda. I danas je, u blizini Američke ambasade, ispod tog nadvožnjaka robna pijaca. Te noći sve je bilo pusto.

U sami cik zore, u svitanje, začuo se glas s megafona: „Opkoljeni ste, predajte se!“
Specijalne jedinice policije opkolile su dječije obdanište „Iskrica“ u kojem su bili Ćelini momci. Ćelo je u tom dijelu grada bio neka vrsta paravojne formacije. Imao je nekoliko stotina ljudi pod svojom komandom.

Nekoliko minuta nikakav odgovor iz obdaništa nije stigao, a malo kasnije čula se rafalna paljba. Glas sa megafona je opet ponavljao: „Opkoljeni ste, predajte se!“ Poslije dvadesetak minuta razmjene vatre, predali su se. Veoma brzo nakon početka, akcija je završena.

Kažu da je na Bistriku, sa Ćelom bilo mnogo dramatičnije. Navodno se nije htio predati, a uspio je da zarobi neke policajce koje je pobio. Poslije je i sam ubijen.

Naredba je glasila da svakog iz 110. Brdske brigade hapsimo i odvodimo na pripremljeno mjesto. Desetak njih, koji su sasvim slučajno prolazili tim putem, pohapšeno je. Tada je rasformirana 110. Brdska brigada, a Armija BiH u Sarajevu, zajedno sa policijom, nastavila da zavodi red.

Na tom mostu sam i prenoćio. Tek sutradan vratili smo se u jedinicu i na vijestima čuli da smo bili akteri jedne ratne priče u opkoljenom gradu. Sarajevo je nastavilo da živi, kao i mi. Bila je to gradska akcija, iznenadna, efektna, brza i dobro smišljena.....

Presjek

Time se završava prvi dio moje ratne priče. I red je da napravim mali presjek.

Dakle, od početka rata pa do 31. maja 1994. godine bio sam u Sarajevu, u Armiji BiH.
Sada, kada razmislim o svemu, čini mi se da je gori od gladi, prljavštine, bombi i metaka bio taj nepodnošljivi osjećaj da se kraj rata ne nazire. Niko, ama baš niko nije osjećao ni najmanji tračak nade, niti je imao vjeru u pregovore ili je to bila moja iluzija.

Ulica kojom je tramvaj prolazio bila je presječena na pola, već je palo mnogo mrtvih glava i bilo je nezamislivo povjerovati u bilo koju mirovnu inicijativu. Da me neko tih ratnih godina upitao: „Šta misliš kada će se rat završiti?“ sa najčvršćim uvjerenjem rekao bih: „Nikada!“ Da me neko pitao „Koji je najbolji način da se rat završi?“ – rekao bih: „Taj način ne postoji.“

U prvom dijelu ratne priče nisam navodio mnoge detalje i događaje. Namjerno sam izostavio lične ljubavne priče, iako je i toga bilo. Preskočio sam zanimljive susrete sa nekim osobama, anegdote i nova poznanstva.

Sada mi se čini kao da se to nije ni dogodilo; prije nekoliko mjeseci skoro da nisam prepoznao ulicu u kojoj sam ratovao. Kuće su obnovljene, izgrađeno je novo naselje.
Stare ratne uspomene možda će da pamte oni koji su preživjeli, ali sumnjam da će iko od nas ispričati istu priču. Plašim se da ne mogu ni poučiti, niti pomoći u otkrivanju istine.

Kao što sam rekao, nemam motiva da bilo šta razobličavam i otkrivam, niti da se svrstavam među hroničare jednog vremena. Bio sam tek običan broj u dvije suprostavljene vojske, statistički pokazatelj, vojno sposoban, naoružan i obeshrabren.

Rat sam prihvatio kao realnost, kao krizu koja beskonačno traje. Zbog toga sam želio da pobjegnem. Ne u novi rat, već u novi život. I danas mislim da je to bilo realno. Nisam osjećao dug ni prema kome, niti sam smatrao da se patriotizam dokazuje bombama.

Jasno mi je u kakvim zabludama sam bio i da su moje želje bile nerealne. Možda su mi oni avioni koji su polijetali sa sarajevskog aerodroma i koje sam svakog dana gledao, dali lažnu nadu da je tako lako otići.

Ako je rat oluja, onda je mir povjetarac, jer i dalje ljudi stradaju. Saobraćajne nesreće, bolesti, elementarne nepogode i smrt kao prirodna pojava odnose živote.

Rat je svakako agonija, bolest zdravog društva i ovdje sam samo pokušao da ispričam šta mi se dogodilo. Čudno je kako čovjek uspije da se brzo prilagodi i prihvati „novo stanje“.
Prosto mi je nevjerovatno da sam 1993. od sarajevskog naselja Stup pješice nosio vreću napunjenu parketom i prodao je za 20 njemačkih maraka na pijaci u Alipašinom Polju, a danas mi smeta isflekana košulja.

Ako sam čelom udarao u podzide tunela koji je bio prokopan ispod sarajevskog aerodroma, bio blatnjav, oznojen, smrdljiv i neobrijan ispod tog aerodroma, zašto danas očekuju da na taj isti aerodrom dolazim u ispeglanoj košulji?

Znam da su drugi avioni, druga pravila, drugo vrijeme i druge vrijednosti. Ne tražim povlastice i poštujem mirnodopska pravila i zakone.

Jedan sam od rijetkih koji je „letio“ iznad, ali i ispod aerodromske piste. Pisao sam o odlasku na Igman; to mi je bio jedini izlazak iz Sarajeva, sve dok nisam dezertirao iz Armije BiH. Kao što rekoh, to se dogodilo 31. maja 1994. godine i ovako je izgledala operacija „bjekstvo ’94.“

Tek sada joj dajem kodni naziv, radi lakašeg praćenja ovog bloga. I odmah da kažem, prvih sat vremena je bilo najlakše...

Bjekstvo

Odluku sam donio tog popodneva, u jednom trenutku, takoreći, u milisekundi, najednom. Možda sam do tada samo odgađao bjekstvo, možda ni tada nisam bio spreman na taj poduhvat, ali – odlučio sam.

U torbicu, koja je bila napravljena od imitacije nekakve kože, potrpao sam lična dokumenta, ne baš malu arhivu isječaka iz sarajevskog Oslobođenja i odšetao do rova „kec“ koji sam često pominjao u prethodnim postovima.

Samo sat vremena ranije nisam znao da ću krenuti u operaciju „bjekstvo ’94.“, pa mi se plan još više dopao. Nije bilo izgleda da bi neko mogao znati za njega, pa su samim tim i šanse da ga neko spriječi bile minimalne. Ipak, bio sam oprezan jer su mnogi Srbi već prebjegli na Ilidžu, kao što će mnogi tek nakon mene krenuti u bjekstvo.

Interesantno je da su svi bježali u različito vrijeme, sa različitih polaznih tačaka, veoma rijetko u grupi i da su sva bjekstva uspijevala. Nisam pomišljao ni na kakvu diverziju niti na odnošenje oružja, a sve je to bilo veoma lako izvesti.

Nije mi padalo na pamet da ubijam ljude koji su mi dali pušku i bombe, i zbog toga može da se ljuti ko god hoće. Ako se u ratu gube pravila lijepog vaspitanja i ubijanje postaje vrlo poželjno i moralno, odbijam tu kukavičku zamisao o „petokolonašu“ koji puca po svojim drugovima.

Da, kažem drugovima, jer su oni to bili, baš kao što ću kasnije upoznati nove drugove u novim, sličnim okolnostima.

Međutim, prije nego što će krenuti nova poznanstva i izazovi, trebalo je preći ne baš kratku razdaljinu „između dvije vatre.“ Bila je to vrlo, vrlo rizična operacija, koja se lako mogla završiti samo na pokušaju.

Kada bi mi danas neko rekao da pretrčim običnu ledinu, koju s dvije strane osmatraju samo dvojica penzionera sa lovačkim puškama, rekao bih da je lud. U mom slučaju, trebalo je preći prostor između dvije „naoštrene“ i do zuba naoružane vojske, dva minska polja. Da sam bar imao nekoga ko me je očekivao na drugoj strani, nekog ko je znao da ću doći, bilo bi mnogo lakše.

Ono što je važno jeste podatak da je između dvije linije u naselju Stup bio jedan potok, Dobrinjska rječica koja je krivudala kao i linija. Korito je bilo zaraslo i ribe su, da nije bilo pucnjave, baš mogle da uživaju.

Došao sam do „keca,“ pozdravio stražara i krenuo prema rovu broj „dva“. Na nekih desetak metara od „keca“ bio je jedan krak „tranše“ koji se odvajao prema Dobrinjskom potoku, tačno kod prije rata poznate „Zizine kafane“.

To što sam u neobično vrijeme došao u rov nije bilo nikakvo čudo, niti nešto što bi izazivalo sumnju. Mogao sam imati 101 razlog zbog kojeg tražim nekog ili nešto. Stražar sa „keca“ ostao je iza prve krivine, a ja sam krenuo prema „Zizinoj kafani“. Da me je vidio, to je već moglo biti sumnjivo, pa nisam smio da oklijevam. Kako sam dotrčao do grudobrana, popeo sam se gore i brzo skočio u potok koji i nije bio plitak.

Voda je bila skoro do vrata, mirna i čista. U dijelovima gdje je brže oticala, bilo je mnogo pliće. Pretpostavljao sam da izlazi na teritoriju koju kontroliše Vojska Republike Srpske i to je bilo tačno.

Najrizičniji dio je bio prije jednog mosta jer se s obje strane, teoretski i praktično, taj prostor mogao vidjeti. Nastojao sam da koračam što tiše i što pribranije, u nadi da će prirodni zvuk vode neutralisati moje korake kroz vodu. Nadao sam se da korito nije minirano, jer bi nabujala voda mogla lako da odnese mine i ta pretpostavka se pokazala tačnom. Obje strane su minirale prostor do rijeke, ne i samu rijeku.

Malo sam predahnuo pod mostom, jer sam tu bio zaklonjen. Ne pitajte koliko je metara od mjesta gdje sam skočio u rijeku do tog mjesta. Zaista ne mogu da se sjetim, čak ni približno. Ponekad mi se čini da nije bilo više od 50 metara, a nekad vjerujem da je to bio put od najmanje 300 metara.

Kako bilo, nikakvu pucnjavu nisam čuo, sve je i dalje bilo mirno, pa sam nastavio putešestvije. Logično, bio sam potpuno mokar i sreća je što sam isječke iz novina i dokumenta prethodno umotao u plastičnu kesu.

Sreća je bila i to što me još niko nije vidio, ni sa lijeve ni sa desne strane. U tom međuprostoru, i za jedne i za druge bio sam neprijatelj. Možda je to bio i lijep osjećaj, ne biti ni na jednoj strani, ali bjekstvom sam definitivno kazao zbogom onima koji su ostali iza mene. Povratka više nije bilo.

Minuti su prolazili, možda sam i predugo ostao pod onim mostom i valjalo je krenuti dalje. Kada se prisjetim razgovora u Armiji BiH, uviđam koliko smo fantazirali. O neprijatelju, i na jednoj i na drugoj strani, uvijek su imali mnogo više mišljenje nego što su, po mojoj procjeni, trebali imati.

U Armiji BiH se pričalo kako prema Ilidži postoje tri borbene linije: prva je obično utvrđenje, druga su iskopani grudobrani i dobro učvršćeni rovovi, a treća „živi beton“.
Ništa od toga nisam vidio; to su bile najobičnije fantazije, uvjerenje stvoreno na osnovu „bog zna čega“.

Tek, polako sam se spuštao niz rijeku i odjednom, s moje lijeve strane, ugledao bunker i cijev starijeg modela puškomitraljeza koji smo u žargonu zvali „garonja“. To je ono oružje kakvo se valjda moglo vidjeti i u „Otpisanima,“ sa prepoznatljivom cijevi koja je prošarana okruglim rupama. Ko je gledao ratne filmove, zna da su Prle i Tihi upravo „šarcem“ ili „garonjom“ pobili mnogo Hitlerovih vojnika.

„Garonja“ je bio u nekom čudnom položaju, cijev je bila više spuštena prema zemlji i nikakav glas nisam čuo u bunkeru. Pritajio sam se u mjestu i uključio sva čula. Ohrabrujuće je bilo što je oružje bilo prilično visoko postavljeno u odnosu na mene, tako da sam bio u mrtvom uglu. Svako ko je htio da me gađa, morao je da izađe da bi me vidio.

Izgleda da sam previše vremena potrošio na osmatranje i osluškivanje. Možda čak i pet minuta. Svako dalje odugovlačenje ne bi imalo smisla, pa sam tiho krenuo naprijed, pravo prema rovu.

Kada sam izašao iz vode, potrčao sam pored rova i instinktivno se osvrnuo. Rov je bio potpuno prazan, sa ostavljenim naoružanjem. Svejedno, nisam htio da izazivam neprilike, pa sam izašao na prvi asfaltni put i pješice krenuo prema Ilidži. Onako mokar, neobično obučen, sigurno bih privukao pažnju, ali nikoga nije bilo na putu, pa sam išao dalje i dalje...

Prve ljude vidio sam na jednom malom raskršću i tada sam shvatio da sam „probio ilidžansku liniju odbrane“ i da sam na novoj teritoriji gdje važe druga pravila.
Bilo mi je zanimljivo da gledam zgrade i, ne razmišljajući, krenuo sam uz jedne široke stepenice. Bila je to neka firma iz koje je izašao portir. Ukratko sam mu objasnio da dolazim iz Sarajeva, nakon čega je on odmah pozvao vojnu policiju...

Ja mislim da svi u ratu imaju isti osecaj........... svi misle da se to nikad nece zavrsiti ( to je grozan osecaj ). Mozda upravo zbog toga mnogi rade nedela, misleci da nece nikad odgovarati za svoje postupke.

Novi rat

Odjednom, shvatio sam da je bjekstvo iz opkoljenog Sarajeva uspjelo, ali i da je rat na Ilidži duboko pustio korijene. Bio sam na teritoriji o kojoj su moji saborci od prije samo sat vremena toliko maštali. I došao sam na teritoriju, gdje maštaju da zauzmu teritoriju sa koje sam došao.

Za trenutak mi se učinilo vrlo jednostavnim to „zauzimanje“ teritorije i sam prolazak između dvije linije nisam smatrao podvigom. Kako sam ja ušetao, tako je mogao i bilo koji diverzant ili čak bataljon vojnika Armije BiH da prođe linije odbrane. I ne samo to, put je bio otvoren i sa suprotne strane, za Vojsku Republike Srpske (VRS).

Na prvom ispitivanju, koje se valjda stručno nazivalo „provjera“, prošao sam bez problema. Omogućen mi je i telefonski kontakt sa porodicom. Poslije dužeg vremena pojeo sam čorbu koja je ličila baš na čorbu. Naravno, otac, majka i brat bili su presretni što sam živ i meni je laknulo što smo uspjeli da spojimo pokidane veze.

Procedura je nalagala da jednu noć provedem u podrumskom zatvoru policije VRS, koji je bio smješten u nekadašnjoj zgradi Komiteta. Bio sam jedini pritvorenik i pomalo mi je bilo čudno zbog čega me pritvaraju, ali sam to prihvatio kao razuman dio vojne logike i nisam imao razloga za brigu.

Moji ispitivači su bili čudni, zanimali su ih raspored rovova i brojno stanje, ali ponajviše tunel ispod Aerodroma Butmir. Povremeno je taj razgovor dolazio na granicu pristojnosti i sve više sam uviđao znake neprijateljskog raspoloženja kod mojih ispitivača. I ta njihova nervoza povećavala se kad god sam bio iskren. Neke stvari kao da nisu željeli da čuju. Uzalud sam objašnjavao da me u Sarajevu niko nije lancima vezao u rovu, da mi niko nije ukrao ni gram humanitarne pomoći...

Naredbu u formi savjeta, kako svima moram pričati obrnuto od onog što sam proživio, zaista nisam shvatio ozbiljno. Vojni inspektori su naredili da nikome ne pričam da sam bio mobilisan i da sam u Sarajevu imao pušku. Po njihovoj teoriji, morao sam lagati – pričati kako sam kopao rovove, robijao i svakodnevno bio maltretiran.

Da imam posla sa neobičnim inspektorima, shvatio sam i nakon što sam pažljivo odslušao „recitaciju“ (nešto u epsko-junačkom stilu) jednog od njih, koji me čak i potapšao po ramenu, tvrdeći kako ću biti dobar vojnik VRS.

- „Ostaćeš ovdje neko vrijeme. Naći ćemo ti dobro mjesto.“ – rekao je jedan od njih.

Uzalud sam pokušavao da molim za odlazak u Modriču, nikakav odlazak nije bio moguć.
Lična karta mi je oduzeta i ponovo sam morao da potpišem poziv za mobilizaciju. Zadužio sam poluautomatsku pušku i dobio smještaj na spratu nekadašnjeg hotela „Hercegovina“ na Ilidži.

Opet sam bio vojnik sa puškom u ruci, ali ovaj put na suprotnoj strani od onih kod kojih sam do juče bio u istoj ulozi.

Ovdje želim da napomenem kako ni jednog momenta u ratu nisam htio da se bavim ratnom propagandom iako je bilo i takvih ponuda. Boravak na prvoj liniji fronta, sa običnim ljudima koji su prolazili golgote, izgledao mi je kao najmanje zlo koje me moglo snaći. Nije mi se dopadala ta uloga, ali je bila realnost na koju sam navikao i prihvatio je kao najmanje kukavički čin. I dalje sam imao san da pobjegnem od rata i stradanja, ali tek na Ilidži shvatio sam koliko je to zapravo nemoguća misija.

Međutim, pravi zaplet moje ratne priče još nije ni počeo. Ti prvi dani na Ilidži, odlazak na vrelo Bosne i upoznavanje teritorije maksimalno su me iznenadili.

Moram da pohvalim tvoj nacin pisanja na ne bas lepu temu. Mislim da je ovo jedini blog koji sam pratio od pocetka i jedva cekao nastavak. Naslusao sam se dosta takvih prica jer sam sto direktno sto indirektno bio vezan sa nekim od ucesnika. Samo napred u pisanju.

@Bojan
Hvala Bojane. Takve riječi mi daju još veći podstrek da istrajem u ovom pisanju...

Slazem se sa Bojanom, jedini blog koji sam procitala od pocetka do kraja, sve komentare i radujem se svakom nastavku! Samo nastavi i dalje da pises!

E ja mislim da je ovo jedini blog koji cu da nastavim da citam, svaka ti cast, i stvarno bi trebao da objavis knjigu...

Narode uobraziću ako nastavite sa tim pohvalama.
Što se knjige tiče, pa evo je, pred članovima i gostima ogromnog MC-grada...
Sada kada su mi baterije napunjene, idem da pišem. Wink

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1022 korisnika na forumu :: 78 registrovanih, 6 sakrivenih i 938 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: -[CoA]-, A.R.Chafee.Jr., airsuba, aleksandarbl, alkatraz080, Atomski čoban, babaroga, Ben Roj, BlaCkMilK, Bluper, Bobrock1, bojcistv, botta, BSD, cavatina, cikadeda, Ctrl x, cvrle312, darcaud, dejanbenkovic, Denaya, Djokkinen, dragan_mig31, FOX, Frunze, gagidjuric, geo.dule, Georgius, Hektor, hyla, invictuss, Istman, ivan979, Ivica1102, Joja, JOntra, kaptain, Koridor, Ligavesh, mane123, Marko Marković, Mercury, Mihajlo, Miki01, misa2, Miskohd, mrmr, nemkea71, Neutral-M, nextyamb, ninareflex, nobutado, novator, nuke92, ofbeyond, Parker, promajauglavi, purke62, rikirubio, rkekoke, saputnik plavetnila, Shinobi, Sirius, solic, SOVO515, Steeeefan, StefanopuloZ, Stoilkovic, suton, tanakadzo, torlak 1, trikomso, Van, Vlajman1957, Webb, wizzardone, zuxbg, Šraf