|
|
|
Poslao: 03 Jun 2008 20:00
|
|
autor je bio jasan kad je otvorio blog. A bobby je dao odlicno preporuku na koji nacin najbolje postovati trud autora.
|
|
|
Poslao: 03 Jun 2008 20:35
|
|
Hvala Sorelaq bez koje bi ovo štivo bilo daleko manje zanimljivo. Njoj šaljem na obradu tekstove i prihvatam korisne sugestije koje mi daje. Upoznali smo se na ovom blogu, zahvaljujući ovoj priči....
Zahvaljujem se i tebi bobby, kao i ostalim ljudima sa MC koji ne dozvoljavaju da se ovo pretvori u virtuelni ratni poligon. Kao što sam rekao, nije mi cilj da huškam, raspirujem, presuđujem. Pričajmo.
Pribilješka
Kako se moja ratna priča polako odmotova, uviđam koliko je surovo i teško pisati o njoj.
Ne zbog ponovnog preživljavanja događaja i prisjećanja na mrtve drugove.
U meni nema ni straha, niti želje za osvetom, prema bilo kome.
Prisjećanje na događaje od prije petnaestak godina u meni izaziva nedoumice i budi strah od reakcije onih koji ovo čitaju.
Svako će u svojoj glavi donositi zaključke i postavljati pitanja na koja je nemoguće odgovoriti.
Najlakše je analizarati bitku po bitku, onako, čisto vojnički.
Koliko puta sam čuo: „Mogli smo osvojiti onaj položaj, ali nam nisu dali, stigla je naredba da se povučemo.“
Hiljadu puta je ponovljeno kako su neke teritorije prodate, kao u trgovini.
Ni na jednim pregovrima, ni u jednoj delegaciji nisam bio i nije moje da sudim o tome.
Mogu samo prepričati šta se meni dogodilo, o tome kako nisam uspio izaći iz ratnog sarajevskog kruga.
Tek sada uviđam koliko teško može biti kazivanje sopstvene istine. Pitam se koliko muke treba onima koji pišu istoriju.
Ne pišem „između redova,“ ne pišem za izdavača koji ima obavezu da proda moju knjigu, izuzev nekoliko urednika i prijatelja na ovom sajtu, većina neće ni saznati kako se zove autor.
Ovo pisanje je moja obična želja da ispričam šta mi se dogodilo. U tom pričanju, neka prisjećanja i mene štrecnu.
Dok sam pisao recept za kolače, prisjetio sam se užasnih „recepata za ubijanje,“ koje su primjenjivali na svim stranama. Od toga se diže kosa na glavi, to izaziva jezu.
Nikoga i nigdje nisam ubio i sretan sam zbog toga. To me ipak ne oslobađa krivice, jer sam bio spreman da ubijam.
Kada sam pobjegao na srpsku stranu, prilikom jednog ispitivanja, provjere – kako su je zvali, pitali su me da li bih pucao.
Moj odgovor je bio potvrdan. To ih je razbjesnilo. Nisu željeli da čuju istinu a vjerovao sam da je oni mogu razumjeti.
U direktnoj borbi, niko nikome ne traži ličnu kartu, niti pita za ime. Toga sam bio svjestan.
Ljudi su se dovijali na razne načine da izbjegnu borbu, bilo je i onih koji su sami sebe ranjavali.
I danas ponekad sretnem čovjeka koji je stavio prst na usta puščane cijevi i u žaru borbe opalio. Drugi je pucao sebi u potkoljenicu i nehotice, zauvijek ostao invalid.
Ja nisam bio spreman ni na takvu žrtvu iako svakog od njih razumijem.
Priznajem da sam jednog dana, satima razmišljao i pitao se u koji dio tijela da se ranim, o tome ću kasnije pričati.
Najčešće sam pomišljao na mali prst ali mi bilo žao sebe. Strahovao sam i od toga da bi me sa tako malom ranom brzo vratili na front, pa bih onda bio na dvostrukom gubitku. A takve stvari se ne mogu ni sakriti.
Mali Senči je ponekad govorio da bi u slučaju napada, kroz puškarnicu proturio cijelu nogu.
Obeshrabrio ga drugi čovjek koji je rekao da se to već dogodilo, navodno je izbačena noga kroz „šubu“ privukla nišandžiju jednog tenka, koji je odmah nanišanio i – opalio.
Ponizna odanost ratnim vođama, bacala me u očajanje. Podanički mentalitet koga nije nedostajalo, u tim godinama koje su prošle, mogao se osjetiti na svakom koraku, na svakoj radio-stanici, u svim novinama i televizijskim stanicama.
Dok ovo pišem, gadi mi se na podaništvo pa zbog toga neću pisati po nečijim željama, samo zato da bi rekli kako su „oni drugi đubrad, a mi eto nismo.“
Neću ništa da generalizujem, pa neka oproste oni koji bi još da ratuju.
U to ime, nastavljam ovu priču, poslije koje ću biti sretniji, samo zbog toga što sam je ispričao. Kao kad dobrom drugu kažeš: „Hej, moram da ti ispričam šta mi se dogodilo...“
|
|
|
Poslao: 04 Jun 2008 22:49
|
|
Dolazak na front
Sve do momenta kada je po mene došao crveni golf „dvica“, bila je obična zajebancija.
Kada ti u gradu u kojem litar nafte košta više od dvadeset maraka, ponude vožnju limuzinom, posebno kada benzina nema ni na crnom tržištu, onda je jasno da ta vožnja mora da se plati.
Jedinica u koju sam raspoređen, imala je zvučno ime: 102. motorizovana brigada. Neko je baš bio maštovit kada je davao to ime, iako izuzev golfa koji me dovezao do komande, drugo vozilo skoro da nisam ni vidio. Momak koji nas je dovezao, umjesto nafte – natočio je obično crno prerađeno ulje. Golf je teže palio i na auspuh je izlazio prilično crn dim, ali je vozio. Uprkos iskustvu o izdržljivosti njemačkih golfova, ostao sam zaljubljen u francuske modele.
Jedinica u koju sam raspoređen bila je toliko motorizovana da smo uvijek pješačili, gdje god da krenemo. Istina, izuzev jednog putovanja, nismo se nigdje ni pomjerali. Već na prvi pogled bilo je jasno da se na Stupu II ne planira ići naprijed. Radni vodovi su svake noći kopali tranšeje i utvrđivali položaje; vojničkim rječnikom kazano, linija je već bila utvrđena.
Prvo približavanje liniji fronta izazivalo je čudan osjećaj. Kada sam izašao iz automobila, u civilnoj odjeći, pomislio sam da opasnost vreba sa svih strana. Dodijeljen sam III četi, kojom je komandovao Suvad Gagula, i II vodu za koji je bio zadužen čovjek po nadimku Agresor. Odjeljenjem je komandovao Osman Zuko, mršavi mladić rođen u blizini Baščaršije. Ohrabrilo me kada sam vidio da su u mom odjeljenju, od deset vojnika, petorica bili srpske nacionalnosti. Nije bilo specijalne pripreme. Stigli smo u prizemlje kuće i odmah dobili oružje i ratni raspored. Kako nije bilo pucnjave, nije bilo ni straha, gotovo da je atmosfera bila opuštena. Rovovi su imali imena: kec, dvojka, trojka, četvorka.... Naizmjenično, smjenjivali smo se u svakom od njih i ostajali po tri dana. Zatim smo tri dana bili slobodni i naredna tri dana provodili u tzv. „pripremi.“
Svaki od vojnika imao je svoju priču i svaku je valjalo čuti. Bilo je tu i ljudi u godinama i onih vrlo mladih. Moj dolazak i prvi dan na frontu ni po čemu nije bio poseban, niti je bilo ičega što bi vrijedilo izdvojiti. Izuzev možda sarajevskog aerodroma: bio je toliko blizu da smo se mogli domahivati sa pilotima.
Biti raspoređen u nekom od memljivih rovova u kojem osluškuješ svaki zvuk, svestan da si uvučen u rat iz kojeg nema izlaza, i gledati kako svakodnevno poleću avioni, slično je kao daviti se u okeanu i gledati kako brodovi odlaze.
U tim dokonim časovima, nišanio sam u avione i pomišljao da povučem obarač. Pa neka sve ide do đavola.
Nisam pucao. Svaki metak morao se pravdati, a Osman Zuko je uvijek bio prisutan. Dužili smo po stotinu metaka, dvije bombe i automatsku pušku. Sve to, očišćeno i ispravno trebalo je predati drugoj smjeni.
…
Brzo sam shvatio neke prednosti boravka na prvoj liniji. Zvuči paradoksalno, ali mjesecima nisam čuo ni jedan metak, niti bilo kakvu eksploziju u blizini. Mine su padale po gradu, po brdu Žuč koje će ostati sinonim borbe za sarajevsko ratište; okršaji su bili u okolini, ali ne i na samoj stupskoj liniji. Avioni su uz manje prekide i dalje slijetali i polijetali, dopremajući humanitarnu pomoć. Izgledali smo poput rudara, prljavi i nenaspavani. Činilo se da su već svi prihvatili rat kao normalnu pojavu.
|
|
|
Poslao: 04 Jun 2008 23:14
|
|
Sad ću ja da te "intervjuišem"
1. Kada si dobio naredbu o prekomandi, tj. kad su te poslali na front? Koji je to bio mesec 1992.?
2. Većina nas koji nismo iz Bosne ne zna gde je Stup, koliko je bila udaljena linija fronta od Sarajeva?
3. Posle ona tri dana u rovu, imali ste tri dana slobodno? Jesu li vas puštali kući? I šta je značilo biti u "Pripremi"? (ili ja malo trčim ispred narativa  )
|
|
|
Poslao: 04 Jun 2008 23:32
|
|
 Pucaj iz topova trista, ali ne sjećam se koji je mjesec bio. Uzaludno vraćam film i pokušavam da se prisjetim. Sudeći po tome da je biznis sa prodajom kolača dobro išao i u januaru 1993. godine, moglo bi biti da se radi o početku 1993. godine. Ipak, ne smijem se zaklinjati.
Stup je naselje na ulazu u Sarajevo i proteže se s obje strane glavne saobraćajnice koja vodi prema Ilidži. Svako ko je automobilom ili autobusom dolazio u Sarajevo iz pravca Mostara ali i drugih pravaca, morao je proći stupskom petljom, nadvožnjakom, raskrsnicom koja se nalazi u blizini aerodroma.
Linija fronta nije bila udaljena od Sarajeva. Ona je bila u Sarajevu i kao guja se ispreplitala oko cijelog grada.
Za treće pitanje samo malo trčiš ispred pripovjedanja. Svejedno, nisam ni tebe ni ostale smio da dovedem u nedoumicu.
Tri dana slobode - značilo je da idemo kući bez obaveze da se javljamo bilo kome. Dakle, to je bilo naše slobodno vrijeme i veoma brzo je prolazilo.
Biti u pripremi, značilo je da smo spremni za intervenciju. Jedna škola pretvorena je za te namjene. U učionicama su bili kreveti i naše je bilo samo da spremni čekamo naredbe,
Bili smo neka vrsta rezerve koja je po naredbi mogla da se rasporedi na ratište.
|
|
|
|
|
Poslao: 04 Jun 2008 23:57
|
|
A raspored za noćne smene u rovovima? Zabrana pušenja u rovu, tj. korišćenja šibica i upaljača noću?
|
|
|
|
|
Poslao: 05 Jun 2008 09:40
|
|
Gde ljudi odu kada dobiju odsustvo sa prve linije fronta u ratu? Kuci? Zar su tu bezbedni? Ima li hrane "kuci"? Zar su svi imali kucu?
|
|
