Moja ratna priča

10

Moja ratna priča

Upoznavanje

Ilidža ima veoma lijep krajolik, a to se primjećivalo čak i u ratu. Koincidencija je da sam u drugoj mobilizaciji, koja je bila prisilna kao i prva, opet dodijeljen III četi koju su u vojničkom žargonu nazivali četa „Hercegovina“. Jedini „gosti“ nekadašnjeg hotela „Hercegovina“, koji je bio pretvoren u kasarnu, bili su naoružani vojnici.

Prvi susret sa frontom bio je šokantan. I zbog borbene linije i zbog pristupa komandira moje čete, koji me je lično odveo na položaj.

- „Dežuraćeš ovdje. Što se mene tiče, možeš slobodno spavati jer će tebe ubiti a mi ćemo vrlo brzo vratiti položaje.“ – kazao je moj novi komandir.

Iznenađenje je bilo još veće kada sam upoznao moje saborce. Bili su to penzioneri u godinama ili izbjeglice kojima je Ilidža bila usputna stanica; maštali su, kao i ja, samo o odlasku.

Ipak, ono što je bilo najveće iznenađenje jeste podatak da nijednog rova, niti jedne utvrde nisam vidio. Stražarili smo u zgradama koje su postojale i prije rata, i samo su prozori ili drugi otvori bili dodatno ojačani.

Gdje su nestale tri borbene linije, betonski bunkeri i fortifikacijske utvrde? - pitao sam se. I odmah pronašao odgovor: nije ih ni bilo. Priča o moćnim utvrdama i snažnom neprijatelju bila je mit koji je nastao s druge strane fronta.

Ali, mitova je bilo i sa ilidžanske strane. Govorilo se kako su muslimanski ratnici fanatici koji jurišaju maltene sa otkinutom glavom, žedni osvetnici koji kasape i ubijaju, zadojeni islamisti koji sem Alahovog puta ništa drugo ne vide.

Bilo je i mnogo sličnosti. Obični ljudi, i na jednoj i na drugoj strani željeli su da se rat zaustavi, često preuveličavali pobjede i pričali o vremenima koja su prošla.

Izuzev što sam promijenio vojsku, ponekad mi je izgledalo da je sve ostalo isto. Dežurstva, noći bez sna, buđenje u pola četiri ujutro, odlasci na teren, dežurstva, itd.

Moj komandir voda imao je tek dvadeset godina, pisao je pjesme i postao stručnjak za mine. Pored nadimka, dobio je i vječnu etiketu „miner“. Postali smo prijatelji, danima sam mu prepričavao dogodovštine iz Sarajeva, a njega je sve zanimalo.

Zaista je volio da piše, imao je djevojku koja je studirala u Beogradu i mislim da ju je volio. U dokumentaciji koju sam sačuvao ostala je jedna njegova pjesma, koju mi je poklonio i koja mi tada nimalo nije djelovala proročanski. No, pjesnici ponekad znaju i da naslute. Pjesma mi je djelovala poznato i ni dan-danas nisam siguran da li je prepisana ili je napisana iz njegova srca.


Kada kiše razuma
Speru krv sa ulica našeg grada
Koračaćemo ponovo gordo
I pjevati naše stare pjesme

Kada se dignu namirisane barutom magle
Sa našeg proljećnog jutra

I mladost ostane kraća za tren, stih
Voljećemo se ponovo u parku
Uz vino i gitare

To je pjesma koju je napisao jedan miner, moj bivši komandir voda, mladić koji je poslije rata počeo profesionalno da se bavi deminiranjem. Ponekad pomislim da mu nije lako ukloniti ni mine koje je on sam postavio a kamoli tuđe. Ni njega nikada poslije nisam vidio.

Da ne bih ponavljao ono sto su rekli o tvojoj prici,mislim isto kao i Bojan,SAnja i Inenad.Mislim da bi ti sve ove pohvale bile samo razlog vise da ova prica ugleda svetlost dana u vidu knjige.I ja jedva cekam svaki nastavak iste.Samo Napred! Smile

Priče, priče...

Imao sam 28 godina, poluautomatsku pušku, sanduk municije, hotelsku sobu koju sam dijelio sa izbjeglim bivšim taksistom iz Travnika i dane koji su bili prilično monotoni...
Bio sam strpljiv sa novim ratnim drugovima i pričali smo o svemu. Nisam lagao i ignorisao sam preporuke iz Vojne policije da pričam kako sam bio zlostavljan i mučen.
U početku bih ponekad i slagao da sam u Sarajevu „kopao rovove“, ali je ta priča padala u vodu jer nijedan žulj nisam imao na dlanovima. Nisam bio ni neuhranjen.

Prećutao sam da sam kratak period bio angažovan u interventnom vodu Armije BiH i govorio o običnim dešavanjima u Sarajevu. Nisam pominjao da sam bio juniorski prvak BiH u džudou i da sam godinama u Zaostrogu „ljetovao“ sa čuvenim Slavkom Obadovim iz Novog Sada. Činilo mi se da nemam kondicije, kao i da je snaga na izmaku. Istina je ta da nisam želio angažman u nekakvim „elitnim“ jedinicama koje svaka vojska pokušava da napravi.

Još u Sarajevu, uvjerio sam se da epski junaci žive samo u epovima, da svi zaliježu kada granata padne i da još nikome „salto naprijed“ nije spasio život od gelera. Elitni specijalci ostavljali su puške koje ispaljuju „glicerinske“ metke, a jedne noći izginulo je gotovo pola čete izviđača koji su krenuli u akciju.

Na Ilidži sam ponovo vidio momka koji je na fotografiji u jednom od ranijih postova i nakratko smo evocirali svježe uspomene iz Sarajeva.


Zatvor

Nisam imao pojma da vojna policija, odnosno Državna bezbjednost ponovo provjera moj boravak u Sarajevu. Možda je i nepoštivanje preporuke da pričam samo o ružnim stvarima stiglo do njih. Kažem možda, jer nije prošlo ni deset dana kada su dvojica policajaca došli u hotel i jednostavno me uhapsili.

Sada je bilo mnogo više pitanja i ni sam ne znam koje je bilo nebuloznije. Komandir Vojne policije bacao je nekakvu fasciklu i vikao:

- „Znamo sve o tebi! Nemoj da se zajebavaš već počni odmah da pričaš, gdje i koliko si ubijao? Pričaj i ko te poslao da dođeš ovdje?“ – urlikao je on.

Pokušavao sam mirno i razborito da kažem kako slobodno sve što imaju u fascikli mogu javno reći i predati me sudu. Komandira je to užasno razbjesnilo, toliko divlje da me policijskom palicom udario posred glave. Možda udarac i nije bio prejak, ali imao sam osjećaj da mi krv curi ispod kose. Krvi ipak nije bilo, a on me prepustio drugom inspektoru.

Ispitivanje na Ilidži trajalo je tri dana. Poslije toga, deportovali su me u Lukavicu, u bivšu kasarnu „Slobodan Vajner Čiča“, gdje sam u pravom smislu bio „kopač rovova“.

Danima sam sa pritvorenicima bio „graditelj rovova“ od kojih se pružao pogled prema aerodromu. Sve ozbiljnije se govorkalo o mogućem bombardovanju NATO snaga, pa su i rovovi bili svojevrsne utvrde.

Zatim su me premjestili u mnogo strožiji zatvor u kasarni „Slobodan Princip Seljo“. Zatvoreni smo bili u kaveze iz kojih nigde, izuzev na ispitivanje, nismo izlazili. Obična kanta je služila kao toalet i praznili smo je svakog jutra. Bili su to pravi zatvorski dani, obilježeni pravom prljavštinom, i ni danas mi nije jasno zbog čega su ostali zatvorenici bili osuđeni da čamuju.

Poslije izvjesnog perioda, koji mi je izgledao predug, premješten sam u pravi zatvor „Kula“. Poslije jednodnevnog boravka u prolaznoj sobi, dobio sam čist krevet i društvo ostalih zatvorenika. Jedan je već bio osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, zato što je iz pištolja ubio kolegu koji je „iz zezanja“ ustrelio njegovog psa.

Drugi je imao suđenje zbog ubistva čovjeka u vojnom kamionu. Bio sam i u društvu čovjeka koji je na neki način ušao u istoriju pravosuđa Republike Srpske, jer je prvi osuđenik kojem je dosuđena smrtna kazna za višestruko ubistvo u Vlasenici. Čini mi se da ta kazna nikada nije izvršena.

Zaista nisam imao problema da se naviknem na novo društvo u zatvoru. Čini mi se da je pola stvari u tome kako prilaziš čovjeku. O svom „zlodjelu“ nisam htio da pričam jer nisam imao šta da kažem. Vladimir Srebrov je radio kao bibliotekar, a vidio sam i onog Muslimana koji je otišao da se bori u VRS.

Osim dnevnih šetnji, šetali smo i po hodniku. To je jedna zatvorska navika koje sam se na jedvite jade riješio. To je u stvari šetnja od početka do kraja hodnika. Na pola metra od zida ili vrata, slijedi ravnomjerno okretanje i tako unedogled. Pošto je „Kula“ neka vrsta sarajevskog predgrađa, čak i iza njegovih zidova mogle su se čuti detonacije.

Iz tih dana provedenih na „Kuli“ pamtim jednu prilično glupu situaciju. Kada su me fotografisali za dosije, klasično sa brojem i iz svih uglova, odveli su me u sobu koja se u žargonu naziva „prolazna“. To je valjda prostorija koja je predviđena za privikavanje na zatvorske uslove. Niko mi tada nije rekao da je moja obaveza da ustanem kada uniformisani čuvari ulaze u spavaonice.

Spavaonice su bile prilično prostrane i čini mi se da su imale po osam kreveta. Jednom prilikom, došao je zamjenik upravnika zatvora. Vidim da su svi ustali i stoje pognutih glava, a ja jedini ležim na krevetu. Ležao sam taman toliko dok je on počeo da viče, da vileni i da se „rumeni“. Tek tada počeo sam lagano da ustajem, rekoh mu da sam novi i da još ne znam pravila.

Nekoliko minuta je držao žestoko, prijeteće predavanje obraćajući se samo meni, a zatim ljutito otišao. Moj cimer s desne strane kiselo se smješkao. Drugarski mi je posavjetovao da to više ne činim, jer, navodno, oni mogu biti od velike pomoći.

Zaista nisam znao ko bi mi u tim momentima mogao pomoći i na koji način.

Razmišljanje II

Ovdje imam potrebu da kažem kako osjećam da mnoge stvari propuštam i neke bitne događaje ne pominjem.
Ne mislim na javna dešavanja i politiku koji su iz tog vremena manje-više poznati. O njima sam i ja saznavao iz medija.
Ipak, čini mi se da ću se najviše zadržati na danima kada mi je život bukvalno „visio o koncu.“
Mnogi akteri ove priče su živi, ponekad neke od njih i sretnem, za druge nikada ništa nisam čuo.
Ni jednog momenta ne želim da presuđujem i osuđujem i mislim da sam to već negdje pomenuo.
Iznenađuje me da ima mnogo ljudi koji Moju ratnu priču razumiju i znaju da čitaju. Hvala vam zbog toga.

Kula

Ni sam ne znam koliko vremena sam proveo u zatvoru „Kula“. Ponekad bih se prijavio na dobrovoljni rad, samo da bih izašao van zidova zatvora. Za razliku od ostalih, nikakvu presudu, zakazano suđenje ili rješenje o zatvaranju nisam imao.

Sjećam se čistih kreveta, zatvorskih šetnji i dva redovna obroka dnevno.

Kako su dani prolazili, sve više mi se činilo da sam u totalnom besmislu i da se kompletan život zasniva na besmislicama. Skoro da sam se ufurao u predstavu o sebi kao „okorjelom zatvoreniku“ i kao da mi je prijala pomisao da imam robijaški dosije, zatvorenički broj i zatvorske drugove.

E, tu sam se naslušao raznih priča. Jedan zatvorenik je pričao o stravičnim užasima, mučenjima i torturi kojih se nagledao u ratu. Drugi je imao zanimljive psiho-biologističke teorije o trenucima smrti, treći je neprestano, kroz osmijeh, ponavljao rečenicu: „Samo klati, ubijati, na nož nabijati, krvi piti a ne šećeriti.“

Tamo sam shvatio da zatvorski hodnici kriju previše životnih tajni, kajanja i snova, i da uvijek mogu biti izvorište literature ili poligon za proučavanje na polju psihologije. Čak i okorjele ubice traže prijatelje i monstrumi pokleknu, dok neki istrajavaju u onome što su počinili i ne popuštaju ni pred sudijom.

Uvidjevši da nemam drugog izlaza, postajao sam dio „opasnog društva“ i pokušavao da se uklopim u novu životnu sredinu. Kroz rešetke posmatrali smo dovođenje novih zatvorenika; brzo bi prostrujala vijest o tome šta je taj neko uradio i zbog čega ga pritvaraju. Jednom su doveli Rusa koji je vjerovatno bio neka kombinacija avanturiste i patriote.

Pitao sam se šta su govorili o meni kada su me privodili.

- „Ti si onaj naoružani u video-spotu Dine Merlina ’Vojnik sreće’.“ – rekao mi je zatvorski drug čiji je krevet bio do mog.

I danas mislim da je lijepa ta pjesma, koja je bila hit u vrijeme rata na svim zaraćenim stranama. Prva strofa počinje ovako:

„Pucaj iz topova trista,
pucaj ne možeš mi ništa!
Ja sam vojnik sreće,
mene metak neće!“

Ko zna ko je došao na ideju da me poveže sa video-spotom, ali sve i da sam bio „taj neki“ sa TV zapisa, čisto sumnjam da bih to krio.

Poslije skoro tri mjeseca, pustili su me iz zatvora „Kula“ i ponovo sam vraćen na Ilidžu, na isto mjesto gdje sam bio raspoređen i prvi put. Kao što sam bio zatvoren bez konkretne optužbe, tako sam i oslobođen. Pitao sam se gdje li je ona fascikla kojom je mahao komandir Vojne policije i nekako stekao utisak da pravda ipak pobjeđuje.

Iz zatvora dospio sam u rov i donio odluku da što hitnije poradim na odlasku. Nije mi se dopadalo; autobusi za Beograd prevozili su svakodnevno i želio sam da po drugi put postanem dezerter.

Svaka cast,samo nastavi pisati!Ja sam iz sarajeva i cijeli rat sam provela u Svrakinom selu,poznavala sam Baj-Baja i njegovog brata Seju Plivca.I pouzdano znam da je ovo sve sto pises istinito.Samo nastavi!!!!

Dubara... ne bih želeo da budem nepristojan i navalentan ali čini mi se da nam duguješ nastavak priče....Znam da to i nije tako lako ali udahni duboko i idemo dalje. Iza tebe stoji većina članova My City-ja i divi se tvojoj hrabrosti da ispričaš ovakvu priču.

nemaš frke,dubara mi je maloprije poslao poruku da će nastaviti priču,i ja kao i ti jedva čekam rasplet.

Prava bitka

Vojni aparat je imao originalnu ideju da spriječi moj odlazak. Za kretanje bila su potrebna dva dokumenta, jedan identifikacioni (lična karta ili vojna knjižica sa slikom) i dozvola za putovanje. Nisam imao ni jedno ni drugo. Lična karta je bila zaplijenjena, a vojna knjižica nije imala fotografiju.

Preko Kiseljaka, iz Zenice, Travnika i drugih mjesta pristizale su izbjeglice i odmah bivali mobilisani. Ilidža je bila veliki sabirni centar, mjesto gdje se iz izbjegličkog kamiona odlazilo na front, dok su žene, djeca i starci ostajali u hotelima ili posebnom kampu za raseljene. Inače, u jedinicama sastavljenim iz raznih gradova bilo je i penzionera, valjda su se dobrovoljno prijavili!

Bilo je to vrijeme žestoke inflacije, a platežno sredstvo na Ilidži i u Srbiji bilo je isto – obezvrijeđeni dinar i precijenjena njemačka marka - najdraža valuta tog doba. Kilogram šećera u Sarajevu decembra 1993. godine dostigao je cifru od 40 njemačkih maraka (današnjih 20 eura), a na Ilidži nije bio ni cijelu jednu dojč-marku (oko pola današnjeg eura).

Odlazak sa Ilidže bilo je teško izvesti i zbog čisto „tehničkih razloga.“ Sa ostatkom Republike Srpske, ovaj sarajevski gradić bio je povezan uskim koridorom preko aerodroma koji su kontrolisali Francuzi ili zaobilaznicom preko Vogošće i Vučijih stijena, gdje je zimi bilo gotovo nemoguće proći.

Odlučio sam da je ipak najbolje da „odradim“ tih nekoliko mjeseci i dobijem toliko čekanu dozvolu za putovanje.

Na liniji sam upoznao nove ljude i iz tih vremena pamtim jednu neobičnost, gotovo anegdotu. Bilo je to ovako. Jednog jutra komandir voda je došao i rekao samo: „Prekosutra idete u akciju!“

Odabrano je nas nekoliko iz čete, a ja sam zadužio nov puškomitraljez, koji je poznatiji kao „84.“ Kako to obično biva, komandir čete, koji je kasnije dezertirao u Beograd, održao je govor i dao osnovna uputstva. Rekao je da obavezno ponesemo i vojni ašovčić, koji se mogao preklopiti i nositi za pojasom.

Tako ja uzmem pored silne opreme, kakvu sam viđao samo u filmovima, i famozni ašovčić. Sjednemo u maslinasto-zeleni kamion, svi sa šljemovima i krenemo negdje prema Srednjem i Nišićkoj visoravni.

Na nekoj ledini, postroji nas jedan visoki, baš visoki oficir VRS i opet održi predavanje o samoj akciji. Kao, „sve je pripremljeno, vi idete u običan rutinski zadatak.“

- „Vi ste srpski vojnici i treba da ste ponosni na to.“ – kaže on.

Okrenem se oko sebe i od nas oko 700 postrojenih, shvatim da samo ja imam ašovčić za pojasom. Niko drugi. Tada sam shvatio i ponešto o sudbini ili kako se to već zove.

Akcija je počela u rano jutro, bio je još mrak kada smo krenuli prema brdima. Jedan od vođa (operativaca) te akcije bio je Srđan Knežević, koji je poslije rata ubijen u klasičnom atentatu na Palama. Bio je tajac i čule su se samo motorole, radio uređaji i razgovori u šiframa. Kada smo se već po tom mraku približili položajima koje je trebalo napasti, komandant bataljona je na svakih stotinjak metara ostavljao po jednog čovjeka; njihov zadatak je bio da budu vodiči za trupe koje su pristizale.

Vidio sam da se mladići utrkuju kako bi što više njih ostalo na začelju. Tako je i moj drug XY ostao u jednom šumarku. Mi smo gazili dalje i uspinjali se na sve veću nadmorsku visinu. A kad pomenuh sudbinu, isti taj XY bio je teško ranjen od minobacačkih gelera, dok borci koji su bili pored mene nisu imali ni ogrebotinu.

Nisam kompetentan da procjenjujem, ali mi se čini da je to bila, s vojne strane gledano, katastrofalno loše pripremljena akcija. Usred bukove i grabove šume zasuli su nas minobacački projektili. Padali su veoma blizu. Za veoma kratko vrijeme, poput krtice, uz korijen stoljetnog bukovog stabla – iskopao sam rov i pripremio puškomitraljez.
Momak desno od mene kopao je vojničkim nožem, a ostali su samo zalegli.
Granatiranje je brzo prestalo, a mi smo cijeli dan preležali u toj šumi i u njoj zanoćili.
Predveče je nekakav top (kažu brodski) počeo da tuče preko nas, a nišandžija pojma nije imao da se jedna jedinica nalazi u šumi u kojoj smo zalegli.

Pri samom dolasku, trojica vojnika sa Pala poginula su sasvim slučajno. Bili su u crnim uniformama i otišli su previše naprijed. Kada su zbog paljbe potrčali nazad, naišli su na susjednu jedinicu VRS (koja je bila uz desni bok njihove jedinice): pobili su ih ljudi iz nje, misleći da su neprijatelji.

Da ne pominjem kako je akcija počela spektakularno, ispaljivanjem nekakvog teškog projektila sa kamiona, čiji su teški geleri padali čak i po ljudstvu VRS.
Veoma brzo ta ofanziva je propala i ljudi su vraćeni u jedinice iz kojih su i došli.

Najteža varijanta za mene je bila, mislio sam tad, da budem zarobljen. Zbog toga sam cijev puškomitraljeza dobro očistio i naivno se nadao da to može biti „argument“ miroljubive prirode, dokaz da nisam pucao. Bez prijeke potrebe ne bih ni pucao. A ašovčić je bio od koristi i nikako mi nije jasno zašto nije bio omiljen alat.

VRS je postigla određeni vojnički uspjeh jer su specijalne jedinice zauzele brdo Polom.
Polom je neka vrsta dokaza gluposti rata: danima je trajala bitka za komadić čuke koja je padala iz ruke u ruku. Vrhovi drveća su bili bukvalno skresani od granata; detonacije su odjekivale danima. Bog sami zna koliko je vojnika s obje strane izginulo za taj komadić zemlje, čiju „taktičku“ ili „stratešku“ važnost nikada nisam shvatio.

Puževi

Nakon povratka u jedinicu, mislim da sam tri dana bio „fraj“. Razdužio sam puškomitraljez i vratio se dosadnim dežurstvima u blizini velike ilidžanske aleje, onog poznatog pravca kojim su nekada kaskali konji upregnuti u fijakere.

Nekakvu razonodu pronalazio sam u „njuškanju“ po bivšem Institutu za rehabilitaciju čiji su hodnici, bolničke sobe i kancelarije podsjećali na horor-filmove. Hiljade otpusnih pisama, fasickli, medicinske literature, lijekova i hemikalija kojima je vjerovatno istekao rok trajanja, bilo je rasuto i razbacano.

Čitao sam tuđe dijagnoze, ubijao vrijeme i tražio zanimljivu literaturu. Izuzev stručnih časopisa, knjiga i razbijenih prozora – ničega zanimljivog.

Jedan drug, koji danas živi u Kanadi i koji je kao i ja stigao iz Sarajeva, bio je opsjednut puževima. Odlučio je da suzbije veliku najezdu neobičnih štetočina. Naime, crvenkasto-smeđi puževi golaći prvi su masovno napali naše položaje.

Čim su rovovi iskopani u ljeto 1994, na svim zemljanim površinama, kao i sa unutrašnje strane, pojavili su se oni – puževi bez kućica. Poslije rata nisam vidio ni jednog takvog puža, niti sam znao da ta vrsta postoji.

Moj drug je umislio da će puževe uništiti lijekovima kojima je istekao rok trajanja.
Donosio je razne ampule, antibiotike, antidepresive i tečnosti. Tablete je usitnjavao i kombinovao sa bog te pita kojim hemikalijama, te ih pravom injekcijom ubrizgavao u puževe.

Koliko se sjećam, osim instinktivne reakcije sklupčavanja, puževi nisu nikako drugačije reagovali. Neko se našalio da njegova „bitka“ može izazvati kontraefekat, mutaciju gena puževa, pa smo očekivali da nas jednog jutra ili noći dočeka divovski puž s puškom u ruci.

Priča se da moj drug u Kanadi vozi veliki kamion i da ponekad dođe u BiH. Ni njega, kao ni mnoge druge, poslije rata nikada nisam vidio.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1032 korisnika na forumu :: 78 registrovanih, 10 sakrivenih i 944 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 8u47, A.R.Chafee.Jr., aramis s, arzak, Atenjanin89, Atomski čoban, Batinas, Bobrock1, bojank, Boris90, Bubili, bufanje, ccoogg123, cemix, Dannyboy, Dejan84, dejanbenkovic, Denaya, Despot1, djordje92sm, ekozelj, Frunze, girici2, goxin, Hektor, ILGromovnik, Istman, Ivan Campo, ivica976, Joja, kairos, kaptain, konstruktor, Kriglord, kunktator, loon123, Lubica, maiden6657, mane123, MarKhan, maskirovka, mgolub, Milan A. Nikolic, milan op1978, mile23, Milos ZA, mnn2, moldway, Nemanja.M, nenad81, nextyamb, ofbeyond, opt1, procesor, pvoman, raykan, royst33, S2M, Simon simonović, slonic_tonic, solic, Srle993, stemark, Stoilkovic, suton, tesa, Tex Viler, Toni, tubular, ucenik32, uros, USSVoyager, Vladko, Voja1978, voja64, zexoni, zxstole, 125