Moja ratna priča

8

Moja ratna priča

Ma opusteno.................. Wink

Dopuna: 16 Jun 2008 23:16

Nego.............. gde nestade Dubara ?

Pred napad i odbranu

Čini mi se da je na borbenoj liniji najviše vremena bilo za razmišljanje. Previše. Previše onih sati kada se ništa ne dešava, kada se ponavljaju jedna te ista pitanja i stereotipni dijalozi.
- Kako je bilo?
- Kao i uvijek, pripazi samo sa lijeve strane, onima iz prošle smjene bilo je nešto sumnjivo.
I tako iz smjene u smjenu.
Primjećivalo se da smo sa različitim „intenzitetom“ ušli u pucnjavu i svako je, kao i u drugim prilikama, pokazivao djelić svoje osobenosti, htio to ili ne.
Saša je vječito nešto komponovao, Bera crtao stripove, drugi smarali pričama o prijedratnim vremenima.... A, vrijeme je ipak sporo prolazilo.
Stariji Rom Suljo, pogođen je snajperskim metkom dok je išao pored iskopanog tranšeja. Vijest se brzo pročula i od tada je svako pognute glave gazio blatnjavim usjecima.
Poginuo je jednog popodneva, pedesetak metara od mene. Pucanj se nije ni čuo. Pogođen je u glavu i nije mu bilo spasa.
Suljo je nerado došao u rov i s njim su voljeli svi proćaskati, upravo zbog toga što je bio Rom.
Bili smo smješteni u privatnim kućama naselja Stup II, gusto naseljenog mjesta koje je pretvoreno u front.
Prozorski otvori bili su zakovani i dodatno obloženi zbog granatiranja. Gornji spratovi su bili prazni.
Redovno smo slušali radio vijesti i polako gubili nadu da će mir ikada biti potpisan. Bilo je to vrijeme beznađa, apatije, skromne ishrane ali ne i hladnoće.
U svakoj kući za smještaj bio je razveden zemni gas ili „plin“, kako smo ga zvali. Nije se štedjelo. U zimskim mjesecima grijali smo i previše. Dok smo spavali i odmarali, opijali su nas gasovi zemnog plina i tjerali na spavanje. Niko i nikada nije doživio trovanje zbog toga. To je bio sedativ za spavanje i jedina rasvjeta koju smo koristili u zimskim noćima.
Bio je praktičan i zbog toga što nije odavao položaj. Nije bilo dima. Bili smo nečujni spavači na prvoj liniji fronta.
Najviše dežurstava proveo sam u kući koja je bila i sjedište prijeratnog preduzeća „Stanić.“ Na stepeništu te kuće nastale su i fotografije koje sam postovao.
Prednja strana kuće, ona koja je bila okrenuta prema Igmanu, bila je potpuno izrešetana. Kao da je stotine hiljada gelera (a možda i jeste) pogodilo tu stranu.
„Zizina kafana“ u kojoj su nekada gostovali muzičari bila je totalno uništena. Pored njenih temelja bio je prokopan tranšej.
Mineri su noću postavljali mine ispred naših položaja. Nekako je bilo sigurnije poslije toga.
Bilo je i onih koji su spavali s puškom u naručju. Oni su imali „lagan san“ i trzali su se na svaki korak.
Najpopularnije oružje bila je automatska puška sa drvenim kundakom, proizvedena u Kragujevcu. One bez kundaka, u žargonu smo zvali „ciganka.“
Municija se svaki put prebrojavala i niko nije imao posebnu želju za pucanjem.
Nije mi se pucalo ni zbog činjenice da to zahtijeva temeljito čišćenje puške. Poneko je čak stavljao mali komadić krpice, kako se cijev ne bi dodatno zaprašila.
Vijesti od rodbine nisu stizale. Mnoge ofanzive oko Sarajeva i drugih gradova bile su žestoke. Ispod sarajevskog aerodroma „Butmir“ prokopan je tunel, koji je služio kao jedini pouzdan izlaz iz opkoljenog Sarajeva.
Monotonija kao da nas je uljuljkala, sve dok se nije dogodio napad – pravi napad, koji nije bio ni nalik onima kakvi se mogu vidjeti u akcionim filmovima.

Harač

Dok pišem moju ratnu priču, na momente mi se čini da ponovo ratujem, ovaj put sa samim sobom. Tako je jednostavno reći, i to često ponavljam sebi: napiši samo istinu! Ali, u tom prepričavanju istine, ulovim sebe kako sam svjesno prećutao neke događaje o kojima mi se, iz ovog ili onog razloga, ne priča. Mogu tek zamisliti, koliko teško i surovo može biti „suočavanje sa istinom“ onih koji su bili na visokim pozicijama, i to ne samo onih iz svijeta politike.

I nije bilo teško opisivati ratne drugove, to je gotovo poetska obaveza, koja iziskuje nešto prisjećanja i volje za pisanjem. Nije lako govoriti o sebi, o onome što sam činio i što mi se sada čini kao veliki grijeh. Da li je to bila samo želja za preživljavanjem? Da li me napunjena puška odvela malo na onu stranu gdje se moralni zakoni tope, a uzvišene ideje nestaju? Da li sam negdje žestoko pogriješio?

Kada bih lagao sebe, odgovor na sva postavljena pitanja, bio bi negativan.
Ali, ako ravnodušno pogledam u ratnu prošlost, nalazim prljave tragove koje sam, takođe, ostavljao. Oni koji su poslije rata prolazili mjestima gdje se ratovalo, mogli su vidjeti uništene i opljačkane kuće; normalan čovjek se zapita: „ko je to odnio?“ Spreman sam da priznam da sam bio jedan od onih koji su sa „četom za odbranu“ ponešto i ukrali.

I opet ulovih sebe kako lažem. Kažem „ponešto“ a dobro znam o čemu se radi. Neko iz smjene, u kući iz koje smo odlazili na stražu, primjetio je da se na gornji sprat kuće može popeti uz malo vratolomije. I sačekali smo noć, tiho poput miševa, popeli se na etažu više. Nas četvorica poštenih ratnika. Vratili smo se sa vrećama i tako danima, u sumrak, odnosili vlasništvo jedne porodice: kupili tuđe tanjire, šerpe, posteljinu, polovnu obuću, garderobu, čačkalice, pegle, zavjese i sve što je bilo u kući. Danima smo poput termita odnosili tuđe uspomene, koje je taj neko godinama sticao.

Kuća je bila bogata i prepuna, netaknuta i neprozračena. Ostali su albumi, fotografije, pohvale i diplome koje smo jednostavno gazili. Na kraju, kada više nije imalo šta da se odnese, počupali smo parket koji je završio kao drvo za ogrjev.

Sad kad razmislim, niko od nas šestorice nije razmišljao o tuđim uspomenama. Da smo tom čovjeku, vlasniku kuće, sačuvali makar fotografije, uspomene koje više ne može naći – vjerujem da bi nam oprostio parket, šerpe i zavjese.

Što je najgore, bili smo uvjereni da činimo dobro djelo, pomažemo sebi, zbog toga što je kuća bila u blizini borbene linije i realno je mogla biti pogođena zapaljivom granatom. To je bila laž kojom smo zaljevali svoje neljudske postupke i stali u kolonu hiljada pljačkaša, koje smo u svakoj prilici bili spremni verbalno osuditi.

I dok prepričavam moju ratnu priču, ubjeđujem sebe da činim ispravnu stvar. Ponovo lažem sebe, kako ću istinitim kazivanjem sprati dio odgovornosti zločestog grijeha iz mladosti. Hoću li? Ne vjerujem. Košulja koju sam ukrao iz te kuće, više ne postoji. Cipele koje sam obukao, te noći kada sam postao kradljivac, davno su istrulile na nekom smetlištu.

Ime i prezime vlasnika kuće još je u svježem sjećanju. Nismo poštovali njegove sportske nagrade koje je osvajao na fudbalskim takmičenjima, uredno složene negative kolor i crno bijelih filmova iz fotoaparata.
Nijednog momenta, čini mi se, u meni nije proradila svijest da je i moja kuća isto tako ostavljena i da po njoj neko gazi moje uspomene. Niti sam ja zatekao išta od svojih uspomena, kada sam došao na porušene zidine, niti mladi fudbaler u čijoj sam kući bio može da vrati svoje uspomene.

Koliko god razmišljao, ništa me ne oslobađa krivice. Bio sam jedan od onih koji su krivi za uništene i opljačkane kuće. I eto vam odgovora, zašto su kuće poharane a uspomene otišle na smetlište.

Kad jedno krene naopako...onda sve ide tim putem.....

Prvi "geometrijski" napad

Prvi napad bio je za sjećanje.
Poslije njega, nijedan akcioni film za mene više nema nikakvog smisla. Pucačina u kojoj junak prazni šanžere, nadopunjava ih i u pokretu ubija bandite, baca bombe ili pretrčava brisani prostor – samo je nestvarna imitacija života. Poslije prvog i jedinog ratnog sukoba na tom dijelu ratišta i u toj vojsci, pucanje je za mene postalo kombinacija geometrijskih pravila i linije života ili sudbine svakog ratnika ponaosob.

U početku nije ličilo na ofanzivu, izgledalo je kao obično granatiranje. Tek što smo preuzeli smjenu na rovu, koji je u našem i oficirskom žargonu uvijek označavan kao „kec.“ Rov je pokrivao jedan trougao; na desnoj stranici trougla bila je glavna saobraćajnica, tramvajska i putna. Očekivati da napad dođe s te strane bilo je van pameti. Svakog dana gledali smo pravi poligon (čistinu) ispred puškarnice rova. I osjećali se prilično sigurno. Čak i sa razdaljine od nekoliko metara bilo je nemoguće primjetiti rovovsko utvrđenje. Dobro zamaskiran, zatrpan zemljom po kojoj je izrasla trava, bio je neka vrsta sigurne utvrde kojoj ne prijeti opasnost. Lijevi bok bio je već kritičan; u slučaju da ta lijeva strana „popusti“, sasvim sigurno našli bismo se u okruženju, jer je i iza „keca“ bilo podosta brisanog prostora.

Dakle, bio sam na krajnjoj desnoj strani linije fronta u solidno utvrđenom rovu, do kojeg se moglo doći jedino dubokim prokopanim kanalima. Kako su kanali ili „tranše“ bili iskopani u cik-cak, jedina odstupnica – mogla je biti u tom pravcu. Teoretski, mogli smo bježati kroz kanale, ali onda dežurstva ne bi imala nikakvog smisla.

Počelo je laganim kontinuiranim granatiranjem iz oruđa manjeg kalibra. Prvi projektili padali su relativno daleko od nas, ali znali smo da postajemo meta. Kako su sati odmicali, granatiranje se pojačavalo. Počeli su da nas tuku iz teškog naoružanja, haubica i tenkova.

Bila je jesen 1993. godine i lijepo vrijeme. Danas je veoma teško razumjeti to neprestano granatiranje, iz sata u sat. Bili smo svjesni da se vrši priprema za pješadijski napad. Artiljerija nas je činila bezumnim.

U kući iz koje smo odlazili u rov, udaljen nekih stotinak metara, postajalo je „prevruće“. Nije bilo nikakvog skloništa, samo zidovi kuće i betonska ploča. Instinktivno, ljudi su zauzimali položaje koji su im najviše odgovarali. Najčešće je to bio klečeći položaj sa rukama na potiljku, u nekakvom poluskvrčenom čučećem stavu. Bahro je povremeno ponavljao, upravo u tom stavu: „Slaba je ovo kuća, samo da je ne pogodi.“

I onda kratko, veoma kratko zatišje, svega minut ili dva. Poslije zatišja obično su padali teški projektili. Eksplozija granate od 60 milimetara, zaista je zvučala smiješno. Toliko smiješno da smo se morali nasmijati. Bili su to nekakvi kiseli osmjesi, kao da se radujemo i nadamo da je municije za veće kalibre nestalo. Ali, nije.

Nismo pričali mnogo. Tek ono što se mora i svima su ruke podrhtavale. Čuli smo kako se ruše susjedne kuće, kako pršti cigla i beton. Zasipala nas je zemlja, a geleri su zveketali po krovu. Sve što je bilo do tada, izgledalo je kao pristojno ljetovanje. Ovo je bio organizovan i pripremljen napad, baš na liniji gdje smo dežurali i osmatrali.

Dotrčao je komandir voda, zadihan i uzrujan. Teško se moglo vidjeti da je uplašen, ali bio je. Sopstveni strah, pomalo je prikrivao zadihanošću.Vikao je:
– Ko je na kecu? Sunce vam jebem! Već dva sata Šemso je tamo mrtav!

Ni danas pojma nemam s kim sam otrčao do keca. Uglavnom, ja i taj neko krenuli smo da zamijenimo mrtvog čovjeka.

Šemso je poginuo od minobacačkog projektila 120 milimetara koji je pao tačno na ulaz u rov. Ispred samog krova. Njegova nesreća bila je u tome što nije uspio da se skloni na lijevu stranu. Pokušao sam da crtežom prikažem najuže mjesto događaja. Da se pomjerio samo pola metra ulijevo, možda bi preživio, mada u tim situacijama sama detonacija može donijeti velike nevolje. Eksplozija minobacačke granate, čiji smo rep pronašli, vrlo je snažna i ubojita.




Pokupili smo krv sa ulaza u rov i pomjerili mrtvo tijelo. Potom su stigla dvojica sa šatorskim krilom i odnijeli čovjeka koji je bio prva žrtva napada. Dva sata u rovu – pridržavali smo se rasporeda dežurstva čak i u najtežim momentima – proticala su veoma, veoma sporo. Gurali smo se u onom dijelu za koji nam se činilo da mu nova granata ne bi mogla nauditi. Dolazak smjene nije donio nikakvo olakšanje, jer je pomjeranje stotinak metara unazad značilo samo novi pakao.

I tako dva nepuna dana. Uzalud je neko zahtjevao pojačanje. Pojačanje nije stizalo.

Brzo su prostrujale vijesti o poginulima na lijevom boku, a komandir voda, kojeg smo zvali „Agresor“ (nije se ljutio zbog tog nadimka), obilazio nas je redovno. Žičani telefon, naša veza sa komandom, često je zvonio; uglavnom su provjeravali „kakvo je stanje“. A stanje je bilo takvo da ne može biti gore. Granate su padale i padale.... Pješadiju nismo vidjeli i tek kasnije, kada budem prešao na suprotnu stranu, u Vojsku Republike Srpske, saznaću i zašto. A malo je nedostajalo da se komadić zemljišta, onaj trougao ispred keca, u sarajevskom naselju Stup natopi krvlju.

Kec više nije bio najsigurniji rov i činilo se da je to najgore mjesto za dežurstvo.
Zanimljivo je da niko od nas nije ispalio ni jedan jedini metak. Istina, puške su bile napunjene a bombe u blizini. U tih dva dana, neko je uspio da nam pošalje ručak; niko ga nije ni pogledao a kamoli okusio.

Na smjenu smo trčali kao drogirani, odmah zauzimali najzgodniji položaj i povremeno osmatrali. Teoretski, ali i praktično, geleri su mogli da nas pogode i kroz puškarnicu.
U ta dva dana, bili smo poluživotinje, naoružane i spremne na ugriz. Bili smo meta koja je prekrivena zemljom, uzoranom od granata. Bio je to bosanski Vijetnam u tipično ratnom izdanju.

Teško mi je da prisjetim svih momenata, ali poslije tog napada, nisam više isti.
Neposredno nakon što sam smijenio mrtvog druga, pala je druga granata samo nekoliko metara dalje. Ubijeđen sam da poslije te eksplozije slabije čujem na desno uho.
Vazdušni udar bio je prilično snažan i gotovo da me je podigao od zemlje. Bilo je veoma blizu, a da nisam bio čak ni okrznut.

U pokušaju da naknadno predočim ove događaje, pada mi na um analogija sa saobraćajnim udesom. U saobraćajnoj nesreći bilo koje vrste, sve se svodi na veoma brze reakcije koje učesnik obično nije u stanju da izbjegne. Čovjek se u pravilu uplaši naknadno, tek onda kad postane svjestan što je sve izbjegao.

Na prvoj liniji fronta, dok traje napad, zarobljen sam u krntiji koja nema kočnice i koja juri vratolomnom brzinom. Instinktivno, saginjem se u svakoj krivini za koju ne znam kada će doći. Sudar je neminovan i svako ima vremena da razmišlja o svom udesu. Poneko ga čak i izabere. Najužasnije je upravo to „vrijeme“, vrijeme koje je svakom dato da bi mogao da osjeća strah i da gleda u ono što dolazi. Strah je ponekad saveznik, ponekad neprijatelj, slično kao i instinkti. Ali na geometrijsku putanju gelera mete ne mogu da utiču.

Olakšanje, kada se sve završi, teško da se može uporediti sa bilo kojim dobitkom, uspjehom ili zadovoljstvom. Poslije ovog prvog i jedinog napada vjerovao sam da je vrhunac ljudske sreće, priroda i tišina koju ona nudi. Povremeno odlazim u prirodu, daleko od zvukova civilizacije, da bih zaboravio moju ratnu priču. Tek sada vidim koliko duboko sam je potisnuo. Nisam ratovao po šumovitim proplancima, već u gusto naseljenom mjestu. Bio sam gerilac u gradu čije slike su redovno bile na CNN-u.

Ponekad se pitam da li bih danas znao razlikovati eksploziju, ispaljivanje i detonaciju projektila. Mogao sam nepogrješivo da prepoznam zvuk šezdesetke, haubice, maljutke... Čini mi se da više to ne bih umio. A i koji će mi vrag?

što se tiče pogibije Šemse cit:Da se pomjerio samo pola metra ulijevo, možda bi preživio
kod nas ko god bi poginuo glavna priča je bila da se(sageo pomjerio itd)ali postoji sudbina i od nje se ne bježi(vjerovatno si primjetio da neko preživi nemoguću situaciju a neko pogine od gluposti)tako sam se barem ja tješio u ratu
priča ti je odlična

Svaka ti cast na ovoj prici ma kako odgovaralo drugima.To je bila tvoja sudbina- moja je bila drugacija.Od Han Pijeska (gdje sam vidio gdje nas to vodi) i mog napustanja Bosne 18 aprila 1992 svasta se promijenilo u mojoj glavi.Inace zivio sam na Stupu pa mi je sve to poznato a bio rezervni oficir one JNA.Nadolazeci nacionalizam ili nacizam nisam mogao ni pretpostaviti, ali nam se desi i to komsija na komsiju dize ruku, radi bolesti nekih ljudi.Pozdrav
JA

Stvarno dobra prica.samo nastavi.

Poslije prvog napada

Iako je postepeno počeo, prvi napad je naglo prekinut.
Gotovo istovremeno „zaćutala“ je i laka i teška artiljerija. Iako smo očekivali pješadijski napad, on se nije dogodio. Jednostavno, više nije bilo pucanja i mogli smo da odahnemo. Dežuranje u rovu je postalo rutina, pa smo imali vremena da u miru, ali i dalje pod stresom - razgovaramo. Podzemne utvrde ponovo su postajale mjesto sigurnog boravka, mnogo više nego što su ranije bile.

Rovovi su bili puni ugaženih opušaka, sa plafona se osipala zemlja. Život na zemlji, ispunjen čarolijom, odvukao nas je pod zemlju, ali ni pod zemljom nismo imali mira. Još manje čarolije.

Polovina III čete, II bataljona 102. motorizovane brigade Armije BiH, bila je danonoćno ukopana. Dakako, prolaze je ponekad trebalo i očistiti. Ponekad su komandanti obilazili jedinicu, ali nije bilo stroge vojničke discipline tipa „Oficir i džentlmen.“ Obučeni u civilna odijela, više smo nalikovali paravojnoj formaciji.

Kako život „na zemlji“ zahtijeva snalaženje, to isto traži i vojnički rov. Vjerujem da sam se naslušao i dobrih i osrednjih govornika, pohvala i pitanja, sjećanja i teorija... Svega je bilo u izobilju, izuzev nade u mir. Propadali su sastanci i pregovori, arbitri su priznavali neuspjehe, a mrtvih je bivalo sve više.

Ratni rov je sve više postajao moja nova kuća. Iz njega sam posmatrao svijet i avione koji su slijetali i odlijetali. Maštao sam kako se uvući u neki od tih aviona, sakriti se negdje u unutrašnjosti i zauvijek svima reći „zbogom.“ Francuzi su kontrolisali aerodrom i nije bilo šanse ostvariti ludu zamisao, koja mi se i nije činila tako ludom. Ako sam prije prvog napada maštao o nekoj modernoj državi, poput Njemačke, Holandije ili Švicarske, poslije prvog napada, Albanija, Rumunija ili Bugarska izgledale su mi kao „san snova“.

I tada se rodila misao: pobjeći. Nikome je nisam saopštavao, jer je pravi naziv za nju bio: dezerterstvo. I danas mi je ta riječ odvratna; nisam htio da se moje ime vezuje za tu lingvističku „nakazu“. Biti dezerter znači biti kukavica, a ta varijanta mi se još manje dopadala.

Prvi slučajevi dezerterstva izazivali su osude i prezir. Iz dana u dan, Srbi su bježali sa prve linije fronta i prelazili na „suprotnu stranu“, i o njima se više ništa nije moglo čuti. Nekima je to izgledalo kao spašavanje, drugima kao izdaja. Začudo, niko nije bježao s oružjem, niti je pravio bilo kakvu diverziju. U komandi su vjerovatno strahovali od toga, ali to se nikada nije desilo. O tome ni ja nikada nisam razmišljao. Znam jedan slučaj, kada je izvjesni Muhamed, kome je rata bilo „preko glave,“ revoltiran i u nekoj vrsti psihičkog šoka, pobjegao u Vojsku Republike Srpske. Odnio je i pušku, okačio je o rame i svojim drugovima poručio da ide da se bori u VRS.

Ali, tamo gdje je stigao nisu ga shvatili ozbiljno i završio je u zatvoru. Pojma nemam šta je kasnije bilo s tim čovjekom i gdje se sada nalazi, ali imao sam priliku da ga sretnem u zatvoru u kojem ću i ja završiti.

Bila je to apsolutna dominacija VRS, totalna nadmoć na svim frontovima.
Igman je bio zaposjednut i tek nakon prijetnji bombardovanjem NATO snaga, VRS se povukla.

To je bila prilika da izađem kroz tunel koji je iskopan ispod aerodroma i da sa jednom jedinicom ostanem na Igmanu desetak dana. Za naše prilike Igman je velika planina i ponosno kazujem da sam ga prepješačio i uzduž i poprijeko. Zanimljivo je da nema nijednog izvora, izuzev u jednoj pećini gdje voda tek povremeno i na slamčicu curi.

Na Igman smo otišli i družili se sa vojnicima UN-a, tačnije Legijom stranaca koja je bila između linije razdvajanja. Mladi legionar je savjetovao da se neprijatelj nikako ne ubija, već da se pokuša raniti, jer tako, kazivao je, izbacuješ iz borbe namanje još dva vojnika i neprijatelju poskupljuješ troškove ratovanja.

Iz usta je izvadio žvakaću gumu i zalijepio je oko bombe, zatim savjetovao da se oblijepi sitnim komadićima željeza koji takođe mogu onesposobiti. Pokazivao je pušku koja je bila konstruisana i za ljevoruke i za dešnjake; bilo je moguće prilagoditi je da prazne čahure ispadaju na lijevu ili desnu stranu.

Oni koji su bili na Igmanu, kazivali su da su geleri u šumi ubojitiji od onih u gradu. Zato što se granata rasprši već u krošnjama i onda krhotine padaju odozgo.

Pretposljednjeg dana boravka na Igmanu, toj čudnoj planini bez ijednog izvora, otišli smo u selo Pazarić i nakupovali telećeg mesa, luka, pasulja i drugih đakonija. Sve je bilo pet puta jeftinije nego u Sarajevu. Natovareni poput magaraca, vratili smo se pješice, opet kroz tunel ispod aerodroma i stigli u Sarajevo.

Taj kratki izlazak iz opkoljenog grada, još više je u meni rasplamsao želju za bjekstvom.
Bilo mi je dosta ratovanja, skrivanja, granatiranja, rovova, pušaka, smjena, lozinki, pješačenja, znojenja. Donio sam definitivnu odluku da ću pobjeći i, bez ikakvog plana ili pripreme, to i učinio. Dogodilo se 31. maja 1994. godine, u popodnevnim časovima, po lijepom i sunčanom danu, bez pucnjave i bez straha. Bijeg koji je neizbrisovo pohranjen u memoriji, prava akcija koja podiže adrenalin.

Trebalo je proći dvije linije, dva minska polja i suočiti se sa stvarnošću koju nisam poznavao. Otišao sam bez pozdrava i iza sebe ostavio uzavreli grad.

Međutim, prije nego što detaljnije opišem bijeg i ono što će me snaći, osjećam potrebu da iznesem pojedinosti o jednoj gradskoj akciji, kada je započela jedna sasvim drugačija bitka.

Pratimo te u stopu.Lepo zboris ,pa te je lako slusati.Samo nastavi... Zagrljaj

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1029 korisnika na forumu :: 31 registrovanih, 13 sakrivenih i 985 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, airsuba, bojank, Chainsaw, Dorcolac, Fabius, GandorCC, Georgius, Hexe, JOntra, Krvava Devetka, laurusri, Luka Blažević, marsovac 2, MB120mm, milanovic, milenko crazy north, Milometer, MiroslavD, nemkea71, Parker, pein, procesor, raptorsi, Smd, Srle993, stegonosa, vladaa012, VP6919, Yugol33, zziko