Moja ratna priča

4

Moja ratna priča

(Opet o Amiru)

I tada, dok sam od direktnih svjedoka slušao kako su umirali ljudi sa imenom i prezimenom, nadao sam se da su možda preuveličali događaj, da nisu najbolje vidjeli ili čuli što se događalo u podrumu i dvorištu jedne škole koja je pretvorena u zatvor.
Osjetio sam da oni koje sam poznavao i koji su bili svjedoci tih užasnih stradanja, takođe izražavaju prezir i osudu prema mučenju i ubijanju civila.
Nisam ih osuđivao i nisam očekivao da se pobune. Činilo mi se da je kosmos predodredio sudbinu za svakog u Sarajevu i lagao sebe da strane vojne trupe treba da dođu svakog časa.
Zbog svega sam još više počeo da cijenim „uslugu“ koju mi je Amir učinio. Ako sam zaboravio da kažem, tih prvih dana, bio sam svakodnevni gost za njegovom trpezom.
Bio je jedan od onih koji je volio da se njegove priče slušaju i kako nije bio štedljiv na riječima, tako nije štedio ni u svemu ostalom.
Jednom su ga pretukli na ulazu u neku kasarnu jer je valjda provocirao neke nadrndane momke. Vratio se sav u „šljivama“ i začudo opet bio spreman da priča šta mu se dogodilo.
Gotovo da ništa nije krio ni iz privatnog, ljubavnog života i ponekad je bilo naporno slušati sve gluposti koje je bio spreman da obrazloži i detaljiše.
Imao je nevjerovatnu energiju i stidljivo sam obarao pogled kada bi sreo neku damu od pedeset godina, kojoj je govorio kako je lijepa i da u ratu ima još bolji struk. Svakako, njegov rječnik je bio još pokvareniji i bio je spreman da namigne ženi u poznim godinama i tek stasaloj tinejdžerki.
Začudo, nedostatak hrane je ljude možda činio iscrpljenijim ali svakako vitkijim i zgodnijim.
Moja ratna priča, u oktobru 1992.godine tek je trebala da počne. Svi ovi događaji bili su neka vrsta kaljenja, pripreme za momenat koji je nastupio.

(Početak)

Vojna policija je opkolila pijacu na Alipašinom. Ostalo je još desetak kolača koje nisam prodao i trebalo je da krenem kući. Znači, bio je oktobar i ništa nije mirisalo na raciju.
Pijaca je imala nekoliko izlaza ali policija je znala za svaki.
Pokušao sam na blef koji nije upalio. Taman sam zakoračio kroz razbijen izlog i od uspješnog bijega me dijelilo nekoliko koraka.
- Pazi da ovaj ne ode – doviknuo je jedan od policajaca.
Naravno da sam stao. Ljubazno legitimisanje je trajalo kratko. Vojnik je tražio dozvolu za kretanje koju nisam mogao imati jer nisam bio uključen niti u jednu vojnu jedinicu. U tom momentu strašno sam žalio za legitimacijom „donosioca hrane“ koja bi možda i „pila vode“ ali nisam baš siguran.
Dvadesetak nas muškaraca različitih starosnih dobi, potrpali su u jedan kombi i odvezli do napuštene samoposluge u opštini Novi Grad.
Službenik je na licu mjesta dijelio vojne pozive i odmah raspoređivao u neku od formiranih jedinica.
Pitao me da li znam koji sam VES (vojno-evidencijska sposobnost ili tako nešto.) Nisam lagao, rekao sam da sam ABHO (Atomsko biološka hemijska odbrana) služba ali sam namjerno izrekao jednu laž koja i nije bila od velike koristi.
Umjesto da kažem punu istinu kako sam ABHO izviđač, rekao sam da sam ABHO dekontaminator, nadajući se da će raspored možda biti blaži.
Za divno čudo, u Sarajevu je postojala jedna ABHO služba u koju sam raspoređen. Bili smo smješteni u fabrici dalekovoda i prvi dani su bili prava “banja.”

Iskreno ......izbegavam da citam ratne price jer me to jako pogadja. Neznam zasto odlucila sam da ovu procitam, neznam sta da kazem........... Nadam se da ce ovo procitati oni kojima je u glavi mrznja i rat i gluposti od kojih nam je svima muka poslednjih godina. Ali da li njima ove tvoje reci mogu dopreti do mozga........


Nadam se da ima nastavak...

Mene iskreno najvise brinu mladi ljudi, koje srecem na forumima, a i uzivo. A koji su prepuni mrznje. Kuju u zvjezde i smatraju herojima ljude koji su unesrecili gomilu ljudi, i koji su prouzrokovali uzasne patnje.
Nista ne znaju o njima, niti su ih kad videli na delu, ali znaju da su heroji.
To me uzasno nervira.
Devedesete su bile i prosle, ne mozemo popraviti to sto se desilo, ali na nama koji sad zivimo, je da ucinimo sve da se takvo sta vise ne ponovi.
A nije nemoguce da se ponovi, jer su ljudi, nazalost, vrlo podlozni manipulaciji.

Slazem se sa tobom, ali valjda ce se naci neko pametan da spreci te poremecene ljude da narusavaju i ovo malo mira kojeg imamo. Kakva ironija............ ljudi u svetu gledaju kako da napreduju na svakom polju,a mi nemozemo da sacuvamo mir. Kao da smo na divljem zapadu.

Čoveče... Pročitao sam sve u jednom dahu. Ne umem ni da objasnim kako se osećam... Samo nastavi! Potpuna podrška! 1992. sam imao 10 godina i nisam bio u stanju da shvatim šta se to dešava, zašto su svi smrknuti, šta to znači "prognani"...
Stan nam je bio pun rodbine iz Hrvatske. Eto, i pored toga, nikad mi se kasnije nije javila TA mržnja prema "njihovima, njima koji su protiv naših"... Kada sam počeo da shvatam stvari pitao sam se samo jedno: kako jemoguće da su celi narodi bili uvučeni u sve to??? I šta bih ja uradio da sam se našao tamo i tada?

Ovo ide u potpis:
dzon snezni ::Rat je smrt. Gubitak dragih i bliskih ljudi. Ranjavanje, invalidi, ljudi koji ostanu bez delova tela. Rat je patnja, tuga i bol, unisteni i preseceni zivoti. Rat je unistavanje svega sto su generacije stvarale, decenijama i vekovima. Rat je otrov za srce i dusu, za razum.

Ali gde nam je autor?

(Mobilizacija)

U ratu mi je vrijeme veoma sporo prolazilo. Pijačna racija i mobilizacija bili su iznenađenje i malčice je vrijeme počelo da teče brže. Ali, samo tih prvih dana. Poslije je opet stalo.
Potpisivanje poziva za vojsku nije ličilo na skečeve koje su pravili neki avangardni momci, neposredno pred početak rata.
Bila je to prava mobilizacija, bez vojne vježbe – direktno na front. Tako sam je doživljavao i razumio bih svakog regruta koji traži i najluđe načine da ne ode u vojsku.
Dok sam stavljao svoj potpis na poziv koji mi je uručen, činilo mi se da sam krenuo na put bez povratka.
Da nisam potpisao, bilo bi mi suđeno kao ratnom dezerteru. Između zatvorske tamnice i slobode koju nudi front, izabrao sam ovo drugo.
„Zatvorska tamnica“ vjerovatno je podrazumjevala i najteže fizičke poslove, čak i ispred linije fronta, tako da sam između dva zla, samo izabrao ono manje.
Neko će možda reći: „Pa dobro, zašto nisi ostao sa svojim narodom? Ko te tjerao da ideš u muslimansko Sarajevo?“
U Sarajevu sam radio i stanovao. U onom podstanarskom stanu bile su moje lične stvari, pisaća mašina “Unis” (koju sam lično zaradio) i plaćena kirija. Niko me nije tjerao da tog aprila ponovo dođem u Sarajevo ali kada sve saberem i oduzmem, mnogo bih gore prošao da sam ostao u rodnom selu.
Moja tetka Zorica, ubijena je na kućnom pragu. Moji prijatelji s kojima sam odrastao, ekshumirani su poslije rata. U dvorištu svoje kuće, ubijen je Veljko Blagojević, invalid u kolicima koji je preživio njemačke logore u II svjetskom ratu. Ubijena je i njegova supruga Anđa.
Gotove sve kuće su popaljene a više od stotinu domaćinstava, kilometrima su pješačili kroz šumu da bi došlo do Vozuće gdje su ih mobilisali.
Nisam bio svjedok uništenja sela čije ime mi sada zvuči proročanski: Želeće, pa o tim dešavanjima nemam pravo ni da pišem.
Hoću reći da nisam znao za ratne planove, i da mi je čak neko rekao da postoje – smatrao bih ga ludim. A da sam znao, prvim vozom ili auto-stopom bih pobjegao i to bilo gdje, gdje je mir.
Sklon sam vjerovanju da je rat infekcija koja se širi prilično nekontrolisano. Postao sam dio tog haosa i valjalo je da se priviknem na sistem.
Tih prvih dana u vojsci Armije BiH, izgledalo je kao vojna vježba. U ABHO jedinici bilo nas je petnaestak od čega, skoro polovina Srbi.
Komandir je bio Aleksandar koji je prvim konvojem otputovao za Makedoniju i blage veze nemam kako su ljudi uspijevali da se priključe tim organizovanim odlazećim turama.
Mi abehajci, na dosadnim predavanjima ponavljali smo znanja o bojnim otrovima i moja laž da sam dekontaminator, a ne izviđač, nije imala nikakvog smisla.
Niko me nije ni pitao šta najbolje znam da radim.
U smjenama, nenaoružane, slali su nas prema Ilidži gdje smo sa posljednjih spratova zgrade „Hladnjača“ osmatrali ima li upotrebe hemijskog oružja.
Iako ideja i nije loša, nisam imao pojma kako bih prepoznao da su bačeni bojni otrovi. Još manje bih znao kako pomoći unesrećenima
U toj umrloj JNA, učili su me kako da se ponašam u slučaju da eksplodira atomska bomba. Učili su me i kako se puca, barata municijom i mnogo toga čega nisam mogao ni da se sjetim.

(Osmatranje)
Osmatrali smo kao mumije.
Posmatrali smo kako je Vojska Republike Srpske zauzela dio naselja u blizini „Hladnjače“ kada je mrtve i ranjene bilo teško prebrojati.
Još dok sam išao na dežurstvo, vidio sam kako automobilima prevoze ranjene borce Armije BiH. Neki od njih su prevoženi u prtljažnicima golfova, sa otvorenim petim vratima.
Mobilno je bilo i u diverzantskoj jedinici koja je bila smještena u zgradi „Elektro“ na stupu.
Po hranu smo išli kod diverzanata i to je jedan od dana kada sam bio vrlo blizu smrti.
Zgrada „Hladnjača“ je bila klaonica u prizemlju, fabrika pašteta na prvom spratu, a na višim etažama skladištilo se voće koje je u specijalnim komorama dozrijevalo.
Izgledala je kao tvrđava i imala vrlo debele zidove.
„Hladnjaču“ od zgrade „Elektro“ dijeli oko 400 metara. Tih četiri stotine metara trebalo je preći svaki put kada se išlo po hranu.
U smjeni su bili po jedan abehajac i jedan osmatrača iz neke artiljerijske jedinice.
Abehajac je išao po hranu.
Tog dana bio sam dežurni i rokalo se iz svakojakog naoružanja. Baš u vrijeme kada je pauza za ručak, prestala i pucnjava.
Kamo sreće da nisam ni krenuo, artiljerac nije ni insistirao da odlazim.
Iako nisam ni okrznut, bilo je previše blizu i previše glasno.
Sa čorbom od leće (sočiva) krenuo sam prema „Hladnjači.“ Posljednjih stotinu metara „nebo se otvorilo“ i teška artiljerija počela je da zasipa dio oko puta kojim sam išao. Jasno sam vidio da je jedna granata manjeg kalibra pala pred ulaz u koji sam morao ući....

"Dnevno smeće koje sam godinama eksploatisao za medije koji žive jedan dan, zauvijek je uništilo pisca u meni (ako je ikada postojao.)"
Dubara, ne slažem se s tobom. Ti zaista imaš talenat za pisanje. Ova tvoja priča je neverovatna. Odavno nisam čitala ovakvu priču, koju čoveka uhvati za dušu i ostavlja ga bez daha. Čitajući tvoju priču ja sam pomislila kako mi u Bugarskoj, mada živimo sasvim blizu Srbije, zapravo vrlo malo znamo o tome što se kod vas dešavalo za vreme rata. Kad sam bila dete ja sam maštala o tome da jednog dana posetim Beograda, Sarajeva, Dubrovnika - to su bili gradovi, kojih sam znala sa televizije. Kada je rat počeo bolelo me, jer sam shvatila da se ta mašta nikada neće ostvariti - možda ću jednog dana posetiti i Beograd, i Sarajevo, i Dubrovnika, ali to neće biti isto, jer je rat sve promenio.
Dubara, nastavi svoju priču. Čekam sa nestrpljenjem da pročitam nastavak.

Radi podsećanja (mada nije narandžasta)

Ja se sva naježim i malo mi je teško da čitam zbog više stvari, jer sam jugonostalgičar, patriota- skoro pa ekstremni patriota (al to ne znači da sam za rat već uvek za mirno rešenje sukoba..) , ne podnosim nepravdu....Pa čitah svojevremneo Miroslava Lazanskog (-Jutarnja patrola- i -Uvek postoji sutra- njegove dve knjige)....pa on bi mogao posle ovoga što pročitah od tebe da se penzioniše...Kod kuće imam par knjiga o raspadu bivše SFRJ Od Borisava Jovića Poslednji dani SFRJ i Suzan Vudvord -Balkanska tragedija- nikada nisam mogla da ih pročitam od početka do kraja..
Svaka čast Dubara, mada glupo je to reći zbog teme o kojoj pišeš al svakao tvoja priča je kao da je 3d.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 967 korisnika na forumu :: 22 registrovanih, 5 sakrivenih i 940 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: AC-DC, ArchaBasha, bato, BSD, Dimitrije Paunovic, DonRumataEstorski, gmlale, ILGromovnik, Istman, kybonacci, Lubica, Milos82, Nobunaga, nuke92, Parker, pein, sovanova95, Srle993, uruk, vaso1, wolverined4, zlaya011