Senči i Zuko
U iskopanu zemunicu, svako je unosio svoje iskustvo i svoju predstavu o neprijatelju, neovisno od one koja je zvanično prezentovana. Senči koji je za sve nas bio sinonim kukavice, kretao se oprezno, pazeći da ne zakači ni jedan kamenčić. Uzrečica mu je bila: „šuti, nešto se čuje.“ Kad god bi izgovarao: „šuti, nešto se čuje,“ zaustavljao je disanje, podizao slobodnu ruku i držao je tako u ukočenom položaju. Puška mu je uvijek bila otkočena i sa metkom u cijevi (pravilo je nalagalo da zrno mora biti u cijevi, ali sa zakočenim mehanizmom), a prst uvijek u blizini obarača. Posebno se plašio tenkova, mada je izbjegavao da izgovori i samu riječ „tenk.“ Kada je jedan od težih artiljerskih napada bio završen, proveo sam dva sata u rovu sa Senčijem, koji se pokazao kao pouzdan saborac. U tih dva sata, nakon napada, kretao se u polupognutom položaju, gotovo zgrčen, a iz rova je izlazio svakih nekoliko minuta.
- Nešto teško je prešlo rijeku – kazao je Senči. To „nešto teško“ trebalo je da shvatim kao tenk, mada ni jednog tenka nije bilo na vidiku. Strahovi kojima je bio pritisnut u njegovim čulima stvarali su vizije.
Senči od mene nije tražio budnost i neprestano osmatranje. Možda zato što je smatrao da je u tome najsposobniji ili zato što je mogao da vjeruje samo svom strahu i sopstvenim čulima. Tek, nikada nije zaspao niti zapalio cigaretu u rovu. Čak i kada bi se upustio u kratak razgovor, prekidao ga je bez riječi objašnjenja, izlazio iz zemunice i osluškivao... poput usamljenog srndaća koji na proplanku njuši svaki dašak vjetra.
Zaista mi je drago što je preživio rat, ali ne vjerujem da je u stanju da prepriča jedan događaj, ijednu anegdotu. On nije doživio rat. Proveo ga je u napetosti, osluškivanju, osmatranju. Bio je otkočena puška koja nišani i posmatra, a sudbina mu je dodijelila da ništa ne vidi i da nikog ne ubije. Kako je bio jedan od nas desetorice u istom odjeljenju, dežurstvo s njim značilo je da mogu mirno spavati. Nebrojeno puta, naprosto sam odrijemao ta dva sata provedena sa njim u rovu.
Viša komanda je zaključila da u rov dvojica Srba ne mogu skupa. Jedan Musliman i jedan Srbin, to je bilo pravilo. Tu nepisanu naredbu preneo nam je u povjerenju Osman Zuko, skoro izvinjavajući se što je tako. Zuko je bio jedan od onih s kojim si bez razmišljanja mogao da se upustiš u svaku avanturu. Komandovao je odjeljenjem ne na osnovu čina ili galame, već drugarskim držanjem prema ljudstvu i ličnim primerom – bio je prvi kad je trebalo uraditi ono što je najteže.
Poginuo je pred kraj rata, negdje u borbi. Nikada neću zaboraviti mladića koji je na mojoj fotografiji ostao zabilježen sa cvijećem na reveru. Sumnjam da bi iko iz te jedinice u kojoj je bio komandir mogao nešto ružno reći o njemu. Zuko je bio oličenje poštenja, iskrenosti i svega što je tih godina bilo deficitarno u ljudima. Možda zbog prijateljstva sa svima nije mogao da napreduje, ali niko mu nikada nije mogao reći da je đubre. Srbi koji su konstantno bježali iz Armije BiH na teritoriju Republike Srpske, mogli su čak da mu kažu i datum prebjega. Taj čovjek nikada ne bi izdao.
|