Moja ratna priča

2

Moja ratna priča

Svaka cast Dubara, samo napred.. ja sam isto razmisljao da o tome pisem, da izbacim to iz sebe, ali nekako nisam imao hrabrosti. Iskustva koja ja imam iz rata prilicno su traumaticna i bolna, tako da mi se ne da puno o tome. Ali jako me zanima kako su drugi ljudi sve to dozivljavali, i zato se radujem tvom blogu.
Moj brat je isto izasao iz Sarajeva u zadnji cas, 92 ga je zatekla kao studenta. Otisao je jednim od onih poslednjih autobusa koji su jos isli, vec su pocele barikade, znam da su ih kod Travnika i Busovace pretresali HOS-ovci i neke lokalne milicije.
Jos jednom, bravo za blog, i samo napred!

Jedva cekam nastavak....

Namjerno, imena nekih likova ću promijeniti. Osobe koje su tada govorile jedno, danas možda ne misle isto. A nije ni pošteno da bez njihovog znanja, koristim njihova imena u priči.
Hvala na podršci, mnogo znači. Ne zanosim se da pišem veliko djelo, naročito ne roman.
Dnevno smeće koje sam godinama eksploatisao za medije koji žive jedan dan, zauvijek je uništilo pisca u meni (ako je ikada postojao.) Pa, da nastavim...

(Priprema)

Da ne bude zabune, Sarajevo u koje sam došao bilo je još uvijek jedan grad. Punktovi i barikade su postojali ali ni slutio nisam da počinje rat.
To što se povremeno čula pucnjava, nije me mnogo tangiralo. Držao sam da “svaki metak ne pogađa.“ Čuvao sam novinarsku legitimaciju (još uvijek saradnička) i osjećao se kao što bi se danas osjećao novinar „Njujork tajmsa“ da počne rat u Americi.
Niti sam imao kakvu ušteđevinu, niti je frižider bio napunjen. To me kasnije strašno opeklo i natjeralo da naučim specijalne tehnike preživljavanja.
Da opet ne bude zabune, sve do 31-og maja 1994. godine bio sam u Sarajevu koje moji sunarodnjaci Srbi nikada vojno nisu osvojili.
Ti prvi dani rata, prošli su gotovo u idili.
Igor, Saša, Halil, još nekoliko klinaca i ja uglavnom smo štelovali akustičnu gitaru, ispili piće koje smo imali i buljili u TV.
Otpjevali smo većinu rokerskih pjesama i osluškivali šta se dešava vani. Pripreme za rat i bez nas su trajale.
Iz tih prvih dana, u tom jednosobnom stanu u Švrakinom selu (preko puta RTV doma), ostale su mi u sjećanju tromblonske mine koje su imale samo jedan cilj – da osvjetljavaju teritoriju. Neko ih se tih dana baš napucao. Po nekoliko njih ispaljivano je svake večeri iznad Mojmila. Imale su mali padobran i pitao sam se zašto se nisu koristile u novogodišnjim vatrometima, čak ni u JNA.
Nekoliko puta sam pokušao doći do redakcije, ali to je bilo nemoguće. Sarajevo je ličilo na bure u kojem sve ključa. Da je vrag odnio šalu, shvatili smo po tome što je hrane bivalo sve manje. Mobilizacija je počela i odlučili smo da ne izlazimo.
Saša je stanovao dva sprata iznad mene, Igor sprat niže, Halil i klinci su bili u susjednoj zgradi.
Često sam ostajao sam i pogled u prazan frižider me činio još više gladnim. Nestale su i posljednje zalihe makarona kojima je istekao rok trajanja.
Halil je donosio instant supu, Igor uštipke, polako smo postajali jedna porodica.
Igra skrivanja je nastavljena, niko nije donosio pozive za rat, a on je uveliko počinjao.
Civili četrdesetih godina, naoružani automatskim puškama, pokucali su na moja vrata. Tog popodneva nisam imao goste, bio sam sam. I tada će se dogoditi nešto što nikada neću zaboraviti.
Smirenost kojom sam bio naoružan, sigurno mi ne bi pomogla, da se nije dogodilo ono što nisam mogao ni pretpostaviti.
Bilo je to prvo opasno triježnjenje.


(Provjera)
Nisam ih vidio kada su ušli u zgradu iako sam sa prozora moga da gledam svakog ko uđe u haustor. Njih trojica, bezimenih, pokucali su odlučno i uzvikivali: “policija, otvaraj.”
Otvorio sam bez razmišljanja. Odmah su ušli i rekli da su došli u pretres, zbog toga što su čuli da imam telefaks.
Riječ telefaks me totalno zbunila. Bio sam kao omađijan. Za aparaturu kakav je telefaks, bio mi je potreban duplo veći stan i obuka kakvu su prolazili oni koji su rukovali sa tom ogromnom mašinom za slanje i prijem podataka.
Narandžasta “Unisova” pisaća mašina, kakvih je tada bilo najviše, bila je na kuhinjskom stolu.
Jedan je ušao u kuhinju i zagledao se u mašinu, drugi je prešao u dnevni boravak, prislonio pušku i pogledao u spakovanu putnu torbu.
- Spremio se za put negdje? – upitao je.
- Nisam se spremio za put, već sam ovdje podstanar a u torbi su moje stvari – odgovorio sam pomalo uzbuđeno.
U tom momentu sam znao da nisu policajci i da bi bilo vrlo glupo pokretati temu legitimnosti njihovog ulaska u prostor gdje sam boravio.
Njihova lica nisam zapamtio. Razgovor je trajao vrlo kratko. Pogled mi je, ni sam ne znam zašto, često lutao prema odloženoj pušci.
Nisam imao vremena da se uplašim, nisam znao njihove ciljeve. Pominjanje telefaks mašine me baš učinilo nervoznim. Čini mi se, ali nisam baš siguran, da sam pomislio da ne znaju ni kako izgleda telefaks.
I tada se dogodilo.
Ulazna vrata se otvoriše uz tresak i u nezaključan stan je bukvaleno utrčao bivši sarajevski taksista Amir Ferizović. Ništa nije pitao. Odmah je počeo da vrišti: “Ja za njega garantujem, ja sam Amir, ko vas je poslao!?”
Na sav glas je izgovorio ono što ja nisam smio ni da pomislim. Nije prestajao sa vikom i u jednom momentu mi se učinilo da je pretjerao.
Jedan od trojice je odmah krenuo prema vratima. Onaj što je bio odložio pušku, uzeo je u ruke i rekao: „Dobro Amire, ako ti garantuješ.“
Otišli su veoma brzo, dok je Amir nešto psovao.
Možda mi se ništa i ne bi dogodilo, možda bih bio odveden ko zna gdje ali tog dana, shvatio sam da se ne vrijedi kriti.
Sa Amirom, koji je stanovao dva sprata iznad (vrata do Saše) otišao sam u njegov stan i pričali smo dugo, dugo.
Danas se ne pitam zašto me spasio. Nosio je profesorsku bradu, mali “cigaršpic,” i uvijek tražio konflikte.
Istog dana, skovali smo plan o preživljavanju koji je uspješno trajao od maja do početka oktobra.
Njegova supruga Neda, bila je ljekarka u obližnjoj ambulanti. Nas dvojica, zahvaljujući njoj, postali smo dobrovoljci Armije BiH.
Svakod dana, od maja do oktobra, prevozili smo manjerku punu kuhane hrane.
Svakog dana, od Željezničkog školskog centra u Buća Potoku, pa do ambulante u Švrakinom selu, donosili smo hranu koju smo dijelili medicinarima.
Najveći dio smo krali, ali bilo je dovoljno za sve.
Međutim, i ratu, čovjek se odvaži za više. Komad hljeba i kuhana riža, više nisu bili luksuz.

Jedan od retkih dobrih blogova. Samo napred, nastavi da pishesh. Pozdrav.

(Izvolte hljeba)

Odlazak po hranu znao je biti prava avantura, rizična misija koja se plaća bržim otkucajima srca i strahom od ranjavanja ili pogibije.
Tih nekoliko kilometara morali smo preći u strogo određeno vrijeme. Kuhar bi napunio posude sa hranom, hljeb je bio spreman i mi smo se vraćali u ambulantu. Ljekari u početku nisu htjeli da se hrane “iz kazana,” tako da je uvijek ostajalo viška.
Kako je ambulanta bila u blizini, Amir ili ja bi otišao po šerpu iz stana dok smo ostatak dijelili komšijama iz ulaza.
Jadni ljudi su prislanjali posuđe uz vojnu manjerku, dok sam se trudio da im što prije podjelim ostatak riže, leće (sočiva) i ponekad čorbu od krompira.
Već su bili izmučeni, uplašeni za budućnost ali ni izbliza se nisu privikli na pakao koji se pripremao.
Još se sjećam pogleda Savke, Jasne, Mileta, Hatidže i drugih žena u čijim pogledima se mogla pročitati zahvalnost i molba.
Svi su znali da prvo odvajamo sebi, ali niko se nije usudio da postavi bilo kakvo pitanje. Znali su da Amir ima kćerkicu Lanu, malog Erola a povremeno bi navraćali i gosti.
Takođe su znali da je Amirova narav nepredvidiva i strogo su vodili računa da mu se ne zamjere.
Mi takvi, donosioci hrane za ambulantu dobili smo i “akreditacije” na kojima je bio grb sa ljiljanima i čak je pisala i vojna pošta kojoj smo dodijeljeni. Tada sam ušao u vojnu evidenciju sarajevske opštine Novi Grad i sa čestim policijskim racijama nisam imao problema.
“Akreditacija” je otvarala sva vrata. Kontrolori nisu imali pojma da li sam upravo stigao iz nekog rova ili sam u komandi neke jedinice u formiranju.
Tih dana, užasno sam strahovao da ne dođem u situaciju da zadužim naoružanje. Ne zbog oružja koje mi i nije bilo nepoznato, već zbog onoga što sam golim okom vidio.
Parola „ne pogađa svaki“ više mi nije bila ni na kraj pameti. Činilo mi se da pogađa baš svaki metak.
Granate su zasipale brdo Žuč i jasno su se nazirale eksplozije i čule jake detonacije. Granate su padale i između zgrada i mrtvih je svakog dana bivalo sve više.
Svejedno, posao donosioca hrane, bilo je jedno od lijepih ratnih zanimanja koje sam promijenio za vrijeme ratnog staža u Sarajevu.
Amirova ideja je bila da odemo opštine Centar, do jedne knjižare u kojoj smo pokupovali sve zastavice sa grbom BiH.
Nekoliko stotina zastavica smo mijenjali za cigarete. Jedna zastavica – dvije cigare. Brzo se nakupila gomila „Drine“ koju smo kasnije, što ispušili, što mijenjali za dnevni list „Oslobođenje“ koji nije prestao izlaziti.
Sve do 31-og maja 1994. godine, nisam propustio ni jedno izdanje tih dnevnih novina. Prijateljstvo sa kolpoterima lista, kasnije je bilo od koristi.
I kao što život obično priredi čudne situacije, to mi se ponovo dogodilo. Trgujući sa novinama i cigaretama sreo sam momka koji mi je nekada bio cimer u naselju Bistrik.
Muhamed Vila se iznenadio kada me vidio. Dogovorili smo da se pod hitno nađemo kada smo smislili originalan plan o zaradi novca. Za divno čudo, sve je krenulo po planu. A, broj žrtva se povećavao. Sarajevo je postalo opkoljen grad. Veoma brzo se formirala “linija razdvajanja” koja će uz nebitne promjene – ostati do kraja rata.

(Pokidane veze)

Još dok su telefonske veze funkcionisale, uspio sam da se čujem sa roditeljima i bratom koji su ostali na teritoriji Žepča, malene opštine u kojoj je Srba bilo oko sedam procenata. Bili su uplašeni. Selo u kojem su živjeli bilo je pored magistralnog puta Šamac-Sarajevo.
Kada su telefonske veze totalno pokidane u ljeto 1992. godine – izgubili smo svaku vezu. Niti su oni imali informacije o meni, niti ja o njima. Prvi kontakt ostvarili smo zahvaljujući pisanoj poruci Crvenog krsta koja je stigla dvije godine kasnije.
To malo selo od stotinjak domaćinstava, uglavnom radnika zeničke Željezare i rudnika mrkog uglja, totalno je poharano u oktobru nesretne 1992.g.
Jedna jedinica je ubila šesnaest stanovnika, što žena, što muškaraca i popalila skoro sve kuće...

(Razmišljanje)


Teško da na Balkanu ima i jedna osoba koju rat nije na neki način dotakao. Izuzev prepričavanja na momente zamornih detalja, moram reći da ni u jednom momentu, tih zlih godina nisam osjetio usamljenost.
Jeste da se ponekad činilo da je vrijeme stalo, ponekad je izgledalo da će ubijanje trajati beskonačno, bilo je mnogo nemira ali ni jednog trenutka nije bilo tog užasavajućeg osjećaja samoće. Ni u zatvorskoj ćeliji, ni na salušavanjima kod nadmenih inspektora nije bilo usamljenosti.
Sačuvao sam tek nekoliko crno-bijelih fotografija iz rata i ni na jednoj ne mogu da se “sjetim sebe.” Ni kakvog sam raspoloženja bio, ni gdje sam poslije otišao, ni odakle sam došao. Ostali likovi su prilično svjetli i mogu čak da se prisjetim boje njihovog glasa, dijaloga koje smo vodili, u tim čudnim vremenima i na još čudnijim mjestima.
Sada vidim da je ratno iskustvo neupotrebljivo, ali i neponovljivo. Samo rijetki su govorili: “žurim.” U ratu se obično ne žuri.
Ali, gore od svega je činjenica da kad-tad postaješ bezimena brojka, ne junak već običan broj. Mijenjali su mi brojeve i položaje, zatvore i propusnice ali uvijek su dodjeljivali broj. Nije ni slično bankovnom računu ili biometrijskom dokumentu. Jeste da država uvijek pokušava da označi i da te uvijek zavede na nekakav spisak ali brojevi u ratu se neprestano oduzimaju.
Pet poginulih, trojica ranjenih… Nikada ratni izvjestilac nije kazao: “Danas su nastradala dvojica školskih drugova, bivši maturanti IV jedan. Poginuli su na divnom proplanku po kojem su zasipali geleri.” Ratni reporter pročita sirovu statistiku koja pristiže iz nekakvog vojnog pres-centra. Tako je to u okrutnim ratovima, makar i malim.....

Toga se plasim Dubara. Ko ce preostati za popiti pivo u drustvu ne "okrznut". Gledam ovde ljude, to zovu: "Happy - go - lucky people", rat im je uglavnom neznatna cinjenica. Brutes... (Naucio sam i novu rec, eto..., prim. aut.)
Puce mi prijatelj, na oci, sedesmo dokoni u zaludnoj prici, o stvarima koje ostavljam za sobom odlazeci ( a nekolicinu dana pre ), svesno se prastajuci, plac; teska je i preteska muska suza, a imao je rasta i zaplakati, govorili smo citavu noc tiho gorko pijuci ( pivo, ne pelin, taj put, sto se mene vika)...
Najgore, sto je ijedan okrznut. A taj nije jedini...

Boze.......mene boli dok citam....kako li tek boli onog, ko pise....

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 918 korisnika na forumu :: 18 registrovanih, 6 sakrivenih i 894 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: bestguarder, ladro, laki_bb, Lazarus, mean_machine, mgolub, MikeHammer, mnn2, nenad81, operniki, Parker, SlaKoj, Srky Boy, Trpe Grozni, W123, yufighter, Zimbabwe, zzapNDjuric99