Moja ratna priča

3

Moja ratna priča

Ovaj blog je dobar za mlade generacije, prvenstveno. Da shvate sta je rat. Bio sam na mnogim forumima, i zabrinjavajuci je broj ljudi, pogotovo mladih, koji bi ponovo da se ratuje, da ispravljaju neke nepravde, menjaju granice, i slicno. Na svim stranama ih je dosta.
Neki izgleda misle da je rat slava, herojska dela, zastave i barjaci, medalje, film u kojem heroj pobije gomilu neprijateljskih vojnika i onda se vraca kuci, i srecno zivi sa draganom do kraja zivota..

Rat je smrt. Gubitak dragih i bliskih ljudi. Ranjavanje, invalidi, ljudi koji ostanu bez delova tela. Rat je patnja, tuga i bol, unisteni i preseceni zivoti. Rat je unistavanje svega sto su generacije stvarale, decenijama i vekovima. Rat je otrov za srce i dusu, za razum.

Nadam se de ovaj blog doprineti da se makar jedna usijana glava ohladi, da preispita svoje stavove o zivotu, da vidi i shvati do cega moze dovesti kombinacija mrznje, besa, frustracije, zaslepljenosti, manipulacije..

Dzone, skidam kapu ovom sto si napisao!
Zaista je uzasavajuce koliko je onih, koji su zeljni tudje krvi...koji bi sad 'poginuli za ideale'...kao da je malo onih, koji se 15 godina smucaju ko zna kuda, jer su ostali bez krova nad glavom...kao da je malo majki...zena...kceri...sestara...zavijenih u crninu...
Mi (Balkanci) jos zivimo u nekakvim mitovima i slavimo heroje...i dok god je tako...nema nam napretka, ljudi...

dubara, nadam se da se nećeš naljutiti na mene zbog ovoga što ću ti reći... ja sam uporno izbegavala ovaj blog plašeći se okrutne istine koju bih mogla da pročitam. ali pošto mi je danas malo neki dan, skupila sam hrabrost i rešila da pročitam ovaj blog. kao prvo svaka čast, jako lepo pišeš (iako tema o kojoj pišeš nije lepa) a drugo, ja sam te godine rođena, i kada razmišljam o tom ratu, prosto ne poverujem da je tako nešto moglo da se dogodi. ali eto dogodilo se. razmišljala sam, kako je svim tim ljudima, i pretpostavila sam da im je užasno.moja mama radi kao poverenik za izbeglice, tako da imam prilike (kada sam kod nje na poslu) da čujem priče tih ljudi, da osetim kako razmišljaju, kako se osećaju.

dzone, evo jedna pričica koja me je ostavila bez teksta. u mojoj bivšoj učionici za srpski jezik (kažem bivšoj, jer se nalazi u osnovnoj školi, a ja pohadjam srednju) nalazio se crtež duška dugouška sa kapicom koja je bila u tonovima table za šah koja se nalazi na hrvatskoj zastavi. crtež je bio jako lep, s obzirom da ga je nacrtala učenica, tada četvrtog razreda, izrazito talentovana za likovno. e sad, kada je jedan od mojih drugara iz razreda video taj rad, prokomentaarisao je "ovaj rad treba pocepati, to je ustaško Exclamation " bila sam zgrožena, nisam mogla da poverujem. ostala sam bez teksta, nemo sam ga pogledala, okrenula se i izašla iz učionice. toga dana sam jako dugo razmišljala o toj njegovoj izgovorenoj rečenici. i

eh, da, nisi ni svestan kolika je veličina tvog dela.

Da nazalost Saten, incidenti kao taj sa crtezom koji si navela, postali su kod nas uobicajeni i svakodnevni. Deca govore takve izraze jer to cuju kuci od roditelja, cuju od drugova, cuju na televiziji od ljudi koji vode ovu drzavu. Primitivizam najgore vrste je uhvatio maha, i zapatio se kod mladih. Mrzi se iz svih mogucih razloga: zato sto je neko druge nacije, vere, zato sto je dosljak ili domaci, zato sto je iz drugog dela grada itd.
Sve moze biti povod za mrznju.
I ja sam na pocetku bezao od ovog bloga, ja opet iz suprotnih razloga od tebe, jer otprilike znam sta bi moglo pisati posto sam to prezivio, ali kad sam poceo citati, jako mi se svidilo i s nestrpljenjem cekam da Dubara nastavi.

(Recept)


Nije bilo baš sve bolno ili sam brzo oguglao.
Baš u vrijeme kada sam susreo bivšeg cimera Muhameda Vilu, rođenog u Višegradu, inflacija je počela da divlja i tržište je počelo da diktira nova pravila.
Cimer je bio konobar, vječiti udvarač i šarmer kome su ratna dešavanja uistinu teško pala jer vrijeme dezodoransa i dobrih bakšiša je odjednom nestalo.
Već je bio uključen u neku vojnu jedinicu i nikada nisam odgonetnuo njegovu tajnu kako je uspio da eskivira ratište.
Onako kroz razgovor, uvidjeli smo da se najviše novaca „vrti“ na pijaci pa smo u ljeto 1992. godine, odlučili da se i mi oprobamo u biznisu.
Na Alipašinom polju trgovine uglavnom isu radile. Ono što je preostalo ili je na brzinu rasprodato ili je opljačkano.
Pijačni stolovi su bili mjesto gdje se prodavalo sve i svašta i zapazili smo da ni na jednoj tezgi nema slatkiša.
Nekako smo iz restorana „Bosna“ u opštini Centar donijeli dvadesetak „kuglica,“ kolača koje neki zovu još i „bombice.“
Preračunato u današnje novce, to je moglo da košta nešto manje od dvadeset eura ali smo za oko pet minuta, u blizini pijačnih tezgi na Alipašinom polju, sve rasprodali po dvostruko većoj cijeni.
Novac smo, dakle umnožili i sutradan kupili novu porciju, koja je opet “planula”
Valutu koju je štampala tadašnja vlast smo mudro izbjegavali sve pretvarajući u Njeno visočanstvo – njemačku marku.
I dalje sam donosio hranu za ambulantu a u slobodno vrijeme sa cimerom trgovao kolače.
Ratno profiterstvo nam se baš osladilo i ko zna koliko bi trajalo da restoran u kojem smo kupovali kolače nije prestao da ih proizvodi.
- Znam koga ću pitati za recept, možemo i sami da pravimo kolače – rekao je moj cimer.
Recept koji smo dobili glasio je otprilike: “dvije šoljice ulja, tri šoljice šećera…..”
Pogužvali smo i bali recept, od njega nije bilo koristi. Poslije prvog eksperimenta, imali smo svoju recepturu:

5,3 kilograma prezle
2,5 kilograma šećera
Kanister od pet litara vode + dvije čaše
Dvije grudvice kakao putera
10 supenih kašika kakao praška

Nikada nismo patentirali taj recept koji će nam mjesecima donijeti nevjerovatnu zaradu.

U veliku šerpu sipali smo kanister od pet litara vode + dvije čaše. Ove dvije čaše smo dosuli sasvim slučajno i tog pravila smo se uvijek držali.
Prije nego što voda proključa dodavali smo 2,5 kilograma šećera i dvije grudve kakao putera.
Kakako puter je pokraden iz obližnje fabrike “Zora” i paket od dvadesetak kilograma mogao se kupiti za desetak njemačkih maraka.
Kada se voda zagrije dodavali smo i deset supenih kašika kakao praha, tako da je tečnost izgledala kao tečna čokolada.
Tek što bi voda proključala istresli bi smo pet kilograma i 300 grama prezle. I do ove gramaže došli smo slučajno, samo zato što je prvi put sve bilo onako kako smo i htjeli.
Prezlu smo pravili na slijedeći način:
Kupimo hljeb, isječemo ga na šnite i zapečemo na plati od šporeta, tako da smo imali mnogo tosta….
Zatim pečene komadiće hljeba izmeljemo u običnoj, ručnoj mašini za mljevenje mesa.
Cio proces i nije bio komplikovan ali je zahtijevao vremena.
Mali problem je bio pronaći odgovarajući kalup koji bi nam omogućio da svaka „bombica“ ima istu težinu.
Cimer je iskoristio plastični čep od termos boce, ali je morao da upaljačem progori vrh.
Rupicu na plastičnom čepu napravili smo kako bi jedan prst proturili kroz otvor, što je ubrzavalo zahvatanje smjese, još dok je vruća.

Elem, kada bi voda, šećer, kakao i kakao puter proključali, prezlu je bilo potrebno dodati i smjesu miješati naopačke okrenutom drvenom kašikom.
Nismo nigdje pročitali da se baš tako pravi ovaj kolač i to je uistinu naš ratni recept.
Nakon što jedan zagrabi smjesu, koju je bilo potrebno i rukama umijesiti, slično kao što se priprema hljeb, onom drugom dodaje grudvice smjese koju dlanovima oblikuje u klasičnu „kuglicu“ koja se uvalja u kokosovo brašno.
Cijeli rat, hljeba je bilo dovoljno u Sarajevu a dodatno smo podmitili našeg prijatelja Željka koji nam je svaki dan ostavljao po jednu vreću hljeba. Ipak, nismo željeli da komšije vide kako odnosimo i kupujemo tolike količine hljeba.
Tek što bi hljeb malo ostario, pravili smo dvopek i vezali u čiste plahte, posteljinu... To je bila zaliha.
Od ove smjese, pravili smo tačno 220 kolača koje smo prodavali za po jednu njemačku marku.
Odlučili smo da 20 komada podijelimo policiji, momku koji naplaćuje placarinu za pijačnu tezgu i onima za koje procijenimo da nemaju novaca. Cilj je bio da dnevno prodajemo 200 svježih kolača. Ukupni troškovi materijala za kolače (bez našeg rada i troškova struje) bili su manji od 40 njemačkih maraka.
Slagali smo ih piramidalno na poklopac od električnog šporeta i svako jutro donosili na pijačnu tezgu. I sve za par sati i prodavali.
Dnevna zarada bila je 160 njemačkih maraka i biznis je zaista krenuo. Trajao je mjesecima. 31-og decembra 1992. godine, prilično izmučeni od posla, prodalii smo 660 komada „bombica.” Na pijacu smo ih dovezli pozajmljenim građevinskim kolicima.
Problema sa hranom cimer i ja, nismo imali. Mogli smo sebi da priuštimo najskuplje nareske, čak i vino. I on i ja bili smo saglasni da je veoma glupo da štedimo. Prave bombe su nas zasipale, ljudi su ginuli i pomalo nas je bilo sramota da kažemo koliko novca dnevno zarađujemo.
Jedan drugog, nikada nismo kontrolisali. Nikada nismo došli u bilo kakav sukob. Bili smo ratni poslastičari, profiteri i skromno je reći da je naša tezga, te ratne 1992. godine, bila među najprofitabilnijim „firmama“ na sarajevskom Alipašinom polju.
Naravno, ne želeći da izazivam sudbinu, uzeo sam pseudonim Kemo.
Međutim, nisam morao ni da izazivam sudbinu – ona je sama izazvala mene.
Već u oktobru dobio sam otkaz da donosim hranu za ambulantu. Počela je opsežna mobilizacija i bilo je pitanje dana kada ću biti „provaljen.“

Ako se bude birao bloger meseca na MyCity-u znacu za koga da glasam!
Cekamo..



(Kuduz)

„Junuz Kečo, prema čijoj sudbini su Abdulah Sidran i Ademir Kenović napravili maestralni film „Kuduz,“ poginuo je 19. ovog mjeseca. Poginuo je nadomak svoje porušene kuće u Gornjem Žeželevu u Lepenici, zajedno sa svojom pastorkom Sanelom, a bili su pošli da ponesu malo hrane za svoj novi dom. Snajperista HVO-a bio je neumoljiv: pucao je prvo u Sanelu, a kada joj je Kečo pritrčao u pomoć i uhvatio za ruku da je izvuče, ubio je i njega. Nekoliko sati kasnije mještani su ih izvukli i jedva rastavili njihove ruke....“
Ova vijest u novinama u kojoj je u kratkim crtama prepričan životni put čovjeka i njegova smrt – natjerala me na novo razmišljanje o ratu.
Kuduz je bio sinonim ratnika, duha koji se mjesecima skrivao od moćnog državnog policijskog aparata i tajne službe tadašnje Jugoslavije. Priča o njegovom skrivanju i bijegu od policijskih potjera i danas se može pronaći na internetu.
U informaciji o njegovoj smrti ne navodi se sa koje daljine je pucao snajperista, da li se može pretpostaviti da li je poznavao Kuduza (Keču) i zbog čega je likvidirao i djevojčicu od četrnaest godina?
Smrt čovjeka po čijem životu je snimljena legendarna filmska priča, odvela me u depresiju.
Sa nekoliko metaka, za samo nekoliko sekundi, ubijene su dvije osobe koje nisu imale šansu za borbu. Nikakvog bijega, nikakvih jataka, samo hladno „tup“ bez onog „zbogom živote.“
Od Keče se i očekivalo da bude heroj kod svog naroda ali i da preživi.
Ako nije uspio čovjek koji je izbjegao bezbroj hajki, kako može neko ko se sa hajkama nikada nije susreo?
Zanemarimo nacionalnost i ubice i žrtve ali neke vijesti, čak i u ratu, brzo se šire.
Ako je snajperista preživio, ako zna koga je ubio i ako je ponovo gledao njegovu filmsku priču, da li se opija i proklinje svoje ratno zanimanje.
Sumnjam, samo u lošim filmovima hladnokrvni ubica sam sebe prijavi.
Možda će i snajperistu neko držati za ruku kada bude umirao i to je valjda normalno.
U onim sekundama, kada je nišanio na Kuduza i njegovu Sanelu, možda je samo htio da „odradi posao.”
Kako bilo, učinilo mi se da je film koji sam davno gledao bio lažna priča. Sjetio sam se i navodne priče koju je svojim partizanima pričao gotovo epski junak II svjetskog rata, Sava Kovačević.
- Nikada ne jurišaj pognute glave jer metak može da te pogodi samo u glavu. Ako jurišaš, trči uspravno i onda imaš mnogo veće šanse da budeš samo ranjen, u ruku, rame, noge – navodno je kazivao Kovačević.
Nije mi se jurišalo nikako i priča o Kuduzovoj pogibiji samo me obeshrabrila, a skoro da je kucnuo čas kada sam morao uzeti pušku u ruke ili biti osuđen kao dezerter.

Lepo pišeš...sviđa mi se...svaka čast...mada šteta što nisi pisao dnevnik, mogao bi baš lepo da upotpuni i uobliči tvoju priču, jer pišeš u prvom licu...no dobro, nema veze, ovi "materijalni dokazi" spasavaju stvar...srećno...samo napred.

(Baj-Baj)
U stvari, da malo pojednostavim, prvih mjeseci rata vodio sam dvije paralelne bitke. Prva: borba za hranu i puko preživljavanje i druga, pokušaj bijega od direktnog učešća u ratu.
Kako je hrane bivalo sve više, zahvaljujući dobrom biznisu sa kolačima, pritiskala me neodoljiva želja da pobjegnem iz grada koji se pretvrao u krvavi poligon.
I što je želja za bijegom više rasla, realna mogućnost da se otputuje, postajala je sve manja.
Pomalo me ohrabrivalo što sam gotovo svakog dana upoznao nekog novog i što mi je ambijent u kom sam živio izgledao sve „prirodniji.“
Koliko god izgledalo uvrnuto i bolesnički, navika da nema električne energije nije me uopšte pogodila. Čak mi se treperenje kandilja sa prvim sumrakom toliko dopalo da sam ubijedio sebe kako je to mnogo bolje nego da struje ima.
Improvizovane svjetiljke svako je pravio ili kupovao po svom ukusu. Veoma brzo rasprodate su zalihe svijeća, fenjera na „gaz“ i u Sarajevu je najpopularnija svjetiljka bila obična čaša napunjena uljem u koju se „umakao“ klasiči fitilj.
Amir i ja smo jednog dana nakupili prilično smole iz četinara i on je imao fix-ideju da će od medicinskog zavoja napraviti fitilj.
Bio je to samo pokušaj. Uzalud smo uvrtali zavoj i utrljavali smolu ali efekat fabričkog fitilja koji je bio mnogo dugovječniji, nikada nismo postigli.
Pokušali smo nešto i sa provlačenjem kroz plutane čepove, kombinovali sa aluminijskom folijom ali „patent“ nikada nije zaživio.
Od Amirovih ideja nije se moglo spavati. Jednom se bio zainatio da će svoj stan zamijeniti za neki koji je granata pogodila, ozbiljno obrazlažući da nema nišandžije koji će ponovo naciljati na isto mjesto.
Toliko je bio ubjeđen u svoje mišljenje da je nekome čak i ponudio trampu. Da ga supruga i djeca nisu odgovorila od te ideje, možda bi i krenuo u njenu realizaciju.
Nekoliko mjeseci kasnije lično je prepričavao da ne može povjerovati, ali da se desilo, da je isti stan pogođen i dva puta.
Atmosfera je bila turobna a čak i Amir za koga sam vjerovao da je sastavljen od neke kombinacije gena kakvu imaju ljudska bića i „pit-bul-terijeri“ (u pozitivnom smislu) znao je koju granicu ne smije preći.
Bio je čovjek koga se plašio i kojem se sklanjao s puta. Fadil Plivac, poznatiji pod nadimkom Baj-baj. Za njega kažu da je mogao da se popne na vrh bandere i da je tako mnogo opklada odnio. Imao je preko 60 godina i oblik glave sličan fetusu od nekoliko mjeseci.
Nije bio visok i uvijek je nosio bijeli policijski opasač kakav su u vrijeme Titove Jugoslavije nosili vojni policajci. Uz njega, često je naoružan kroz naselje prolazio i klinac od desetak do dvanaest godina.
U kakve patrole su išli i šta je pokazivao klincu ne želim da sudim. Tek Amir mi je rekao da tog čovjeka ne gledam u oči a i on je skretao u prvu najbližu ulicu ako bi vidio da idu jedan prema drugome.
Kasnije ću saznati i to nije bila nikakva tajna, Baj-Baj je ubijao sa uživanjem. Ubrzo poslije rata umro je od srčane kapi i ni na jedan sud nije dospio.
Navodno je jednog zarobljenika upucao tako što mu je naredio da pliva po školskom igralištu. Nesretni čovjek je pokušavao da “pliva” sa automatom uperenim u glavu.
Posljednje riječi koje je čuo izgovorio je Baj-Baj:
- Ti ne znaš plivati, moraš se utopiti!
I direktan pucanj u glavu.
Jednog Branislava je živog zapalio, druge vodio „na kupanje“ i strijeljao na obali Miljacke.
Iako ga nisam često viđao, uvijek sam se sklanjao od tog čovjeka koji je hodao pognute glave i gledao oko tri metra ispred sebe.
Danas me više kopka sudbina klinca. Ne smijem ni da naslutim šta je sve dijete moglo da gleda. Nekako se nadam da možda i nije bilo uvučeno u njegova zlodjela.

Dubara ::(Baj-Baj)

Navodno je jednog zarobljenika upucao tako što mu je naredio da pliva po školskom igralištu. Nesretni čovjek je pokušavao da “pliva” sa automatom uperenim u glavu.
Posljednje riječi koje je čuo izgovorio je Baj-Baj:
- Ti ne znaš plivati, moraš se utopiti!
I direktan pucanj u glavu.
Jednog Branislava je živog zapalio, druge vodio „na kupanje“ i strijeljao na obali Miljacke.


Najezio sam se.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1062 korisnika na forumu :: 79 registrovanih, 11 sakrivenih i 972 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., ajo baba, aleksandarbl, amaterSRB, awathorn, babaroga, Ben Roj, Bobrock1, bojank, bojcistv, braca57, branko7, BSD, Buda Baba, cifra, Denaya, Djokislav, djukapfc, DonRumataEstorski, dule10savic, Dulmitur, Džordžino, FileFinder, francis begbie, Georgius, Hektor, Hitri, hyla, ikan, Istman, Ivica1102, Jester, JOntra, kaptain, krlebgd77, kunktator, larisadanilenko, ljuba, Lubica, maiden6657, Marko Marković, mb1213, Miki01, Milan A. Nikolic, Milos ZA, MiroslavD, Miskohd, neko_drugi, nextyamb, oganj123, opt1, ormanj, pedjolino76, promajauglavi, r77adder, RobinHood12, sakota79, sickmouse, solic, srbijaiznadsvega, Srle993, stalja, Stoilkovic, strn, t84dar, tanakadzo, Tas011, Toni, trikomso, Trpe Grozni, vargas, Vlad000, Vlada1389, vladulns, Vlajman1957, wizzardone, YugoSlav, zxstole, |_MeD_|