|
|
|
Poslao: 14 Dec 2008 16:30
|
|
svaka cast,ovakvih prica treba vise radi otreznjenja naroda sa ovih prostora!samo napred! 
Dopuna: 14 Dec 2008 16:30
izvrsna ti je prica dubara druze,pisi.....grickamo nokte!!!
|
|
|
Poslao: 22 Dec 2008 01:40
|
|
Izlazak iz zatvora.....
Tek što sam prizdravio, vraćen sam u zatvor. Namjerno kažem „vraćen“ jer policajac je bio u mojoj pratnji i na putu od bolničke sobe do zatvora. To i nije previše duga relacija. Prešli smo je pješice za nekoliko minuta. Stacionar je bio blizu ulaza u kasarnu, a zatvor na drugom kraju.
Neko, meni nepoznat donio je zaključak da sam zdrav, i ponovo sam bio iza rešetaka.
„Neko“ je trebao donijeti odluku i o mom statusu koji je bio „ni na nebu, ni na zemlji.“
Bio sam zatvoren već mjesecima, dokumentacija koju sam ukrao i dalje je bila kod mene.
Kasnije, često ću razmišljaću o tom sretnom trenutku kada je policajac bio zanesen igrom „mozgalicom“ koja mi je možda spasila i život. Bolje je biti i zaboravljen u zatvoru, biti bez pravog razloga, nego imati istražioce za vratom.
Dani su mi uistinu sporo prolazili. Bio sam u kavezu, bez optužnice, bez ikakvog smisla.
I jednog prijepodneva je došao potporučnik koji je bio direktno podređen načelniku bezbijednosti kompletnog korpusa. Ime i prezime tog načelnika bilo je ispisano na onoj koverti, koja je napisana u gradu gdje su me uhapsili.
Tek prije nekoliko godina podigla se velika galama oko tog čovjeka (načelnika) i njegove uloge u jednoj priči koja nije za ovu temu, niti me se direktno tiče.
Tada sam prvi put, u novinama, vidio facu čovjeka kome sam bio poslat.
Potporučnik je naredio da me izvedu iz zatvorske prostorije.
- Zbog čega si ti u zatvoru – pitao je.
- Istekla mi dozvola 18 dana – odgovorio sam.
- Pa, ti više vremena provede u zatvoru, nego u našoj vojsci – odbrusio je on.
Samo sam slegnuo ramenima.
Otišao sam s njim do njegove kancelarije i on je ne žureći napisao rješenje da se vratim u jedinicu. Vrtio je glavom dok je pisao datume evidentirajući koliko vremena sam provodio u zatvorima.
Na dnu dokumenta bio je njegov potpis i crveni pečat. I sada čuvam taj dokument.
Bio sam slobodan koliko čovjek u ratu može biti slobodan.
Ponovo sam došao u jedinicu, u koju se rijetko ko vraćao. Ponovo ista dežurstva, noćne smjene i zapanjenost na licima onih koji su vidjeli da sam se vratio.
Čak je i stara dozvola sa falsifikovanim datumom bila kod mene. Razmišljao sam da u decembru samo 1994 prepravim na 1995 i ponovo ću imati dozvolu za putovanje.
Situacija na frontu se komplikovala. Bilo je sve više izbjegličkih kolona, mnogo žrtava na svim stranama.
Strahovao sam da me ne „provale“ i rado sam prihvatio naredbu da me upute u jednoj grupi na teren, u brda iznad Srednjeg.
Nišićka visoravan je jedno od onih mjesta koje imaju osebujnu prirodu, lijep krajolik na kojem su krivudavom linijom nicali bunkeri.
Uf... Kakvu sam sreću imao što sam otišao u toj grupi.... Čućete i zašto.
|
|
|
|
|
Poslao: 09 Jan 2009 19:39
|
|
Kako bih malo dočarao slike rata, okačio sam autentičan audio snimak (dio snimljenog materijala) ratnih razgovora, vodećih ljudi Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane.
Ovo je snimak koji šira javnost prvi put može da čuje i ne otkriva ništa novo i epohalno.
Nisu bitni čak ni akteri ove priče koja se dešavala u mom gradu, gdje sam se školovao i odrastao. I ovaj snimak otkriva surovost rata, nemoć i ljudsku patnju.
Ljekarka koja radio-vezom poručuje da nema snage, komandant koji naređuje povlačenje, civili i stradanja - novele su kada su bombe bile jače od razuma.
Posebno me fascinirala jedna riječ. Negdje na snimku, jedan od komandanata pita "kakvo je stanje" a niži komandir odgovara "Okruglo!"
Vođen željom da i u tim teškim vojničkim momentima ostane konspirativan, nije rekao "opkoljeni smo" izabrao je manje bolnu riječ: okruglo, koja je možda bolnija od "opkoljeni."
Razgovor je vođen negdje u julu 1993.g....
Ni na koji način nisam bio direktno uključen u ova dešavanja i do snimka sam dođao iz puke radoznalosti.
Link za download: http://www.zshare.net/audio/539029913643a8a6/
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 19 Jan 2009 05:03
|
|
Teren
Poslije izlaska iz zatvora, odlazak na teren mi je baš dobro došao. Uživao sam u pogledu na nebo, drveće je dobrano ozelenilo i skoro mi je nevjerovatno izgledalo da u rukama držim pušku. U dokonim trenutcima, na straži, igrao sam se kočnicom puške i bezbroj puta prebacivao mehanizam iz zakočenog položaja na „pojedinačnu paljbu,“ pa onda na „rafalno“ i tako naizmjenično.
Odlazak na teren bio je pravo zlo za svakog vojnika. Posjedali bi u vojne kamione, i dok bi zauzeli mjesta na drvenim klupama, puške smo obično držali između nogu, oslonjene na prilično pune „transportne vreće“ ili ruksake.
Komandir čete je ispraćao grupu i ni sam ne znam zbog čega je odlazak na teren bio toliko omrznuta kategorija.
Putovali smo po nekoliko sati do odredišta, a posljednju dionicu je valjalo prepješačiti, dva do tri kilometra - koliko se sjećam.
Teren je u stvari bio samo zamjena rovova, na udaljenim linijama fronta nije bilo civilizacije, a svaka grupa je nešto dograđivala, nešto slično današnjem Travianu.
Međutim, ulog u ratnoj igri je mnogo ozbiljniji i tu „ozbiljnost situacije“ nisu svi doživljavali na isti način.
Dok se na unutrašnjem prstenu sarajevskog ratišta znalo skoro za svaki centimetar zemljišta, vanjski prsten je bio mnogo veća teritorija sa drugim pravilima i običajima. Kad kažem „znalo,“ mislim na tzv. uglove preglednosti, minska polja, refleksiju svjetlosti, zvukove, svjetlost, običaje protivnika i druge vrste promjena.
Na terenu je bilo mnogo drugačije. I u pozadini i ispred linije razgraničenja, bila je samo nedođija, priroda i žbunje.
Zauvijek mi je ostala u sjećanju „bajta“ u kojoj sam spavao tih terenskih dana. Šupa sklepana od bukovih grana, prekrivena najlonom, granjem i zemljom. Od nje se utabanom stazom odlazilo na proplanak gdje je danonoćno neko dežurao.
Vodu smo donosili u kanisterima, a hranu u manjerkama JNA. Riže sam se baš nagutao tih terenskih dana.
U jednoj bajti (nije bilo iskopanog skloništa) živjeli smo i stražarili, nas osmorica.
Predviđeno je da se puca samo u situacijama ako dođe do napada.
Toliko sam bio nesavjestan i opušten, da sam bio kažnjen prekorednom smjenom.
Evo skena naređenja i sasvim slučajno sam prvi na spisku.
Ni jedan metak nije ispaljen, ništa nepredviđeno se nije dogodilo. Četrnaest dana smo ostali u šumi, bez mogućnosti da se čestito i umijemo, a kamo li okupamo.
Kazna uopšte nije vaspitno djelovala, pa sam i ostatak smjene proveo kao da sam na izletu. Na ruku mi je išlo i to što Slaviša koji je bio u mojoj smjeni, nije bio ništa bolji. I on je dezertirao iz Sarajeva. Poznavali smo se još sa Alipašinog i 102. motorizovane brigade.
Linija fronta je krivudala na brdovitom terenu. Tek poslije naseg odlaska, slijedeca smjena je upala u velike nevolje i na tom mjestu vrilo je kao u kotlu. Bilo je mrtvih i ranjenih.
Čak i na teren sam nosio dokumente koji su me kompromitovali i odlučio sam da nešto uradim. Poslije povratka sa terena, odlučio sam da povučem neke poteze. Nije bilo smisla da vise cekam. Mogao sam ponovo biti uhapšen, a u zatvor mi se nije ponovo išlo. Odlučio sam da se nekako rehabilitujem. Kako, pojma nisam imao.
|
|
|
|
|
|
