|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 30 Maj 2009 22:44
|
|
Povratak sa terena i rehabilitacija
Možda sam poneki datum nenamjerno „pomjerio“ jer dnevnik nisam vodio.
NATO snage (avijacija) su 1995. godine bombardovali srpske položaje oko Sarajeva. Početak vazdušnih udara dočekao sam u planini, na Polomu. Kamioni su u povratku zaobilazili porušene mostove i prosto je nevjerovatno kako se ama baš ni jednog detalja iz perioda NATO udara ne sjećam. Kao da se nije ni dogodilo.
E sada, neposredno prije povratka sa terena, dogodio se jedan manji incident koji je izazvao pijani vojnik, čije ime za ovu priču nije bitno.
Spustili smo se do mjesta odakle su nas prevozili vojni kamioni. Jedna 110-ka je čekala, i među zadnjima sam ušao u kamion.
Preko puta mene je sjedio vojnik B. na kojem se vidjelo da je prilično pijan. Bio je preglasan, gestikulisao je i pjevao. Igrao se sa bombama i niko nije očekivao da će jednu baciti.
Više se ne sjećam da li je bomba bila crna ili zelena i kako ga niko nije spriječio u naumu da je aktivira. Jednostavno je izvukao osigurač i lagano je bacio iz kamiona. Otkotrljala se ispod puta (bilo je strmo) i eksplodirala. Jedna kuglica je probila ceradu na vojnom kamionu i pogodila najstarijeg čovjeka koji je sjedio u „najdubljem“ dijelu 110-ke. Samo se uhvatio rukom za vrat i vrisnuo. Rekao je nešto u stilu: „Eto, j..... pogodi me.“
Naravno, ostali su odmah razoružali pijanog bombaša i on se iznenada smirio. Mislim da je rana bila površinska i da čovjek nije imao posljedica.
Kod mene su i dalje bili dokumenti sa izjavama mojih „prijatelja“ koji su stavili svoje potpise da sam špijun na tajnom zadatku, službene zabilješke državne bezbjednosti, telegrami.
Sve je ličilo na šalu. Vraćao sam se na teritoriju gdje su me proglasili špijunom i nosio pisani materijal koji je bio optužnica protiv mene. U nekim momentima, gore na brdovitom Polomu, dolazio sam u iskušenje da se ponovo vratim u Sarajevo i svima pokažem materijale koji su me kompromitovali.
Izgledalo mi je logično, da ako sam iskompromitovan i okvalifikovan kao špijun na jednoj strani, da tako neće biti i na suprotnoj liniji fronta. Odustao sam jer čisto sumnjam da bi mi iko u Sarajevu povjerovao. Možda bih ponovo prolazio pitanja o agenturnom radu, a nije isključeno da bih bio proglašen za dvostrukog špijuna.
Druga stvar je bila čisto „tehničke prirode“ jer planinske puteve nisam poznavao. Nije ni malo jednostavno preći liniju fronta na terenu koji je neistražen. Mogao me neko na drugoj strani odmah upucati... Bilo je veoma, veoma rizično.
Izabrao sam drugu varijantu, jednostavniju i u tom momentu mnogo realniju. Dokumente sam ponovo vratio na Ilidžu i pozvao Minera, čovjeka (autora one poetske pjesme), mog komandira i iskreno mu sve ispričao. Rekao sam mu i za dokumente koje imam i baš sve.
On je bio zabezeknut. Povjerovao je tek kada je vidio da su ispečaćeni dokumenti kod mene i da nije šala. Zamolio sam ga da on to prenese čovjeku iz bezbjedonosnih struktura, kome on vjeruje.
Miner je negdje žurno otišao i ja sam se pitao da li sam uradio pravu stvar ili sam napravio grešku. U toj špijunskoj priči, bilo je očito da se neko obrukao. Špijun im je pobjegao, odšetao sa dokumentacijom i ponovo se vratio i rekao: „Evo vam vaša dokumentacija.“
Zauzvrat sam tražio slobodu koje sam se uželio.
Sada, kada malo bolje razmislim – još uvijek nisam rehabilitovan, jer svi ti dokumenti – negdje su pohranjeni. Niko mi se nije izvinio, rekao: „Pogriješili smo.“
Državni aparat je samo zaćutao. Bezbjednjaci su i dalje radili isti posao. Miner se poslije sat vremena vratio, pružio ruku i rekao: „Daj dokumente.“ Bio je nasmijan, a ja nisam bio siguran da li mi se podsmijava i sprema novu zamku, ili mi se divi. Dokumente sam predao, a u međuvremenu su počele pristizati informacije o porazima na frontu.
|
|
|
Poslao: 13 Avg 2009 17:41
|
|
dubara , svaka cast... prica koja me vratila u ona grozna ratna vremena i podsjetila me na sve one uzase koje sam i ja kao momcic prezivljavao...volio bi kad bi nam svoju pricu ispricao do kraja...cini mi se da ovo nije kraj, ili nemas vremena da nam ispricas ostatak price???
|
|
|
Poslao: 14 Avg 2009 13:31
|
|
Nije kraj price..... Pomalo sam demoralisan..... Svaki dan sebi kazem - nastavicu i skontam da sam slagao.....
|
|
|
Poslao: 15 Avg 2009 12:00
|
|
Napisi Dubara do kraja.. steta bi bilo da ne zavrsis ovu pricu. Ja mnogo cenim sto si uopste imao snage da pises o ratu na ovoliko strana.. ja sam jedva napisao jedan mali blog, prosto imam neku blokadu, ne mogu puno da pisem i govorim o tome. Ali eto, procitao sam sta si napisao, prica mi je ok, onako prava zivotna , realna, ispricana iz ugla pojedinca, lisena visoke politike.. nastavi nekako, zasluzuje da je zavrsis.
|
|
|
Poslao: 15 Avg 2009 23:50
|
|
Ajde Dubara, mozes ti to... Ja ti bas i nemam vremena za citanje knjiga, ali ovu tvoju pricu sam procitao u jednom dahu.Volio bi da je ispricas do kraja... Ti to moras da uradis zbog svih nas... jednostano moras i mozes ti to... Samo hrabro i veliki pozdrav iz Brckog !!!
|
|
|
Poslao: 22 Avg 2009 02:52
|
|
Svaka cast, bolju pricu u zivotu nisam procitala, i moram da kazem da sam plakala, jer sam rodjena u Sarajevu, i citav rat provela na Alipasinu polju koje si spominjao, imala sam tada 6-7 godina i sjecam se nekih stvari, ali uvijek razmisljam, a posto roditelji ne vole bas mnogo da pricaju o tome, samo mogu da ti kazem svaka ti se rijec pozlatila, hvala ti sto si mi dao mogucnost da procitam i saznam sve ono sto sam gledala a nisam shvatala o cemu se radi, hvala ti sto si mi otvorio jedna vrata koja godinama drzim zakljucana u sebi. Samo naprijed, ovo je prelijepo.
|
|
|
|
ma ništa za kašnjenje, samo nastavi jer odavno nisam ništa bolje ni iskrenije ni realnije čitala.
