Omiljeni odlomci iz knjiga

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

" 'Dionis i Had su jedno isto', rekao je najdublji mislilac drevnog sveta. Dionis, mladi i cvatući bog telesnog života, u punom naponu njegovih snaga, bog probuđene i plodotvorne prirode - isto je što i Had, bledi vladalac mračnog i nemog carstva senki. Bog života i bog smrti - jedan su isti bog. To je istina koja važi u svetu prirodnih organizama. Punoća životnih sila koja kipti u individualnom biću, ne čini njegov vlastiti život, to je tuđ život, život ravnodušne i po njega bespoštedne vrste, život koji je za njega smrt. U nižim klasama životinjskog carstva to je potpuno očigledno; tu jedinke postoje samo da bi proizvele potomstvo, a zatim nestale; kod mnogih vrsta one ne preživljavaju čin razmnožavanja, već umiru istog časa, kod drugih žive još neko vreme.
...
Tako, zakon identiteta Dionisa i Hada - života vrste i individualne smrti - ili, što je isto, zakon suprotnosti i borbe između vrste i jedinke, najjače deluje na najnižim stupnjevima organskog sveta, a sa razvojem viših oblika sve više i više slabi; a ako je tako, onda s pojavom bezuslovno najvišeg organskog oblika, koji izražava samosvesno i samodelatno individualno biće koje sebe odvaja od prirode i prema njoj se odnosi kao prema objektu - koje je , dakle, sposobno da se iznutra, u sebi, oslobodi diktata vrste - nije li s pojavom ovog bića došao kraj tiraniji vrste nad jedinkom? Ako priroda u biološkom procesu teži da sve više i više ograničava zakon smrti, nije li onda čovek dužan da u istorijskom procesu u potpunosti ukine taj zakon?

Samo po sebi je jasno da čovek, sve dok se razmnožava kao životinja, i umire kao životinja. Ali je isto tako jasno, s druge strane, da samo uzdržavanje od polnog akta ni u kom slučaju ne spasava od smrti: osobe koje su sačuvale nevinost umiru, umiru i uškopljenici; ni jedni ni drugi nemaju neki naročito dug život. To je i razumljivo. Smrt je, uopšte, dezintegracija bića, raspadanje sastavnih činilaca. Ali, podela na polove - koja se ne ukida njihovim spoljašnjim i prolaznim sjedinjenjem u polnom aktu - podela između muškog i ženskog elementa ljudskog bića je već sama po sebi stanje dezintegrisanosti i početak smrti. Prebivati u polnoj podvojenosti znači prebivati na putu smrti, a ko ne želi ili ne može da siđe s tog puta, po prirodnoj nužnosti mora da ga prođe do kraja. Ko podržava koren smrti, taj će neminovno okusiti i njen plod. Besmrtan može da bude samo celovit čovek i ako fiziološko sjedinjenje ne može istinski da vaspostavi celovitost ljudskog bića, onda to znači da to lažno sjedinjavanje mora biti zamenjeno istinskim sjedinjavanjem, a nikako ne uzdržavanjem od svakog sjedinjavanja, tj. težnjom da se očuva in statu quo podeljena, razbijena, pa, prema tome, smrtna čovečija priroda."

(SOLOVJOV; Smisao ljubavi, Članak četvrti, I)

Dopuna: 11 Dec 2007 16:49

Evo nešto malo i iz knjige Trevora Revenskrofta KOPLJE SUDBINE:




Dopuna: 09 Jan 2008 17:40

OSNOVNA ŠKOLA

Kad smo ušli u razred, učitelj nas je povrstao po veličini i tako uterao u klupe. Najmanji su zauzeli mesta u prednjim klupama, a sve veći i veći u zadnjim. Docnije će nas tek klasificirati po znanju, te će najbolji đaci sesti u prve klupe, lošiji za ovima, a najgori u poslednjoj, koja se zvala magareća klupa. Tada, kada sam ja učio osnovnu školu, postojala je kao vaspitno sredstvo i ta magareća klupa, u koju bi učitelj upućivao one koji odista ništa ne bi znali. Ja nalazim da je to bila vrlo dobra ustanova, jer su se neznalice, na taj način, navikavale na to da su magarci. Otkako je to ukinuto, neznalice se nikako neće da izmire s tim faktom, te u životu obično magarci sede u prvim klupama.
Poređani tako u klupe po veličini, izgledali smo kao semenke u lubenici. Svi jednoliki, svi bezizrazni i svi balavi, pa ipak - ko bi to tada rekao - tu su, jedan kraj drugoga, sedeli: budući ministar i budući razbojnik, budući episkop i budući zajmodavac, budući robijaš i budući berzanski milijarder. Koliko bi sreće po čovečanstvo bilo kada bi se još kod tako male dece znalo šta će ko biti, pa ako ništa drugo a ono bar, dok smo deca, da se siti natučemo budućeg ministra, episkopa i berzanskog milijardera.

(Branislav Nušić; odlomak Iz "Autobiografije")

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Traži se jedna reč.
Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
“Šta radiš?” – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta....


Traži se jedan svet, prekjuče iščezao....
Traži se nada....ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav...
Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju. On se traži. ...Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život. I on se traži – taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.


("Oglas", M. Kapor)

Dopuna: 22 Jan 2008 16:36

DUSAN RADOVIC - ZENSKI RAZGOVORI

Moj kofer je spreman

Ako mene pitate ja sam za opreznost, za preventivu. Sa muzevi-
ma ne zna ... Zena mora svakog trenutka da bude spremna na
sve. Za svaki slucaj . Zato ja stalno drzim u predsoblju spako-
van kofer sa mojim stvarima. Ono sto mi je najpotrebnije, to
drzim u koferu. I moj muz to zna. Ako se nesto dogodi, ako me
izda ili izneveri ja uzimam kofer i odlazim. S vremena na vreme
prome nim stvari u koferu, operem ih ispeglam, provetrim - pa
opet u kofer! Taj mi kofer stoji kao onaj pesak za gasenje poza-
ra... Ako ne bude pozara, molim! Necemo upotrebiti pesak. I da
vidite, moj muz malo cvikuje od tog kofera. Mozda bi nekad ne-
sto i pokusao ali ga taj kofer i isprati i doceka. Ne moze a da ne
misli na njega. To ga razumljivo nervira i iks puta me je molio da
sklonim kofer da ga vise ne nerviram, ali ja necu! Samo tako mo-
gu da te sacuvam ako se nerviras. A kad prestanes da se nervi-
ras, sve je gotovo. Ako uhvatim, ako ti nadjem karte u dzepu ja
tog trenutka odlazim i nikad se vise ne vracam. Prema tome, mo-
zemo da se volimo, i sve normalno, ali kofer ima da stoji tamo
gde sam ga ostavila.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"I najveća knjiga, manja je od pretenzije i nadanja uloženih u nju.
A čak i najmanja ljubav, veća je od najsmelijih nadanja i svega što smo uopšte kadri uložiti u nju.
Zato su se knjige oduvek mogle porediti i - uvek će moći; kakva god bila, uvek će moći da se zamisli, pa i napiše - bolja. Knjiga je sektor stvarnosti koji ima svoj uzor, koji se, prema uzoru, i sazdaje i iz uzora nastaje.
A ljubav se, zbog toga, ne može gradirati i - nikada neće moći; kakva god bila, niti će biti moguće da se zamisli, ni da se doživi - veća i potpunija. Ljubav je ona stvarnost, koja nema nikakav uzor, stvarnost koja se odnosi samo prema sebi i sama sobom u potpunosti pokriva.
Ona je iz onog reda apsolutnih pojava, kakve su celina, ništa, smrt."

Ferid Muhić, Dva tunela (iz knjige "Štit od zlata")

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"Ni u 20:15 nisam bio za ljude,ali sam bio za muziku. I jeste da je ljudi sviraju, to shto je ja slusham, ali kad oni odsviraju, taj ton, tu muziku, to onda ode od njih, i nije vishe njihovo, i kad to stigne do mene, ta muzika, ona nije moja, ja je samo chujem, i ona ide dalje, i preko tebe, i dalje. Nichija nije,a svemu pripada.A ako ti je dato da je chujesh, pa ti si nagradjen."

(...)

"Tmuran pa vedar. Takav je chovek. Takav je zhivot. Takvo je, uostalom,i nebo."

(...)

"Tachno u 18:05 primec'ujem i zakljuchujem sledec'u stvar:vec' sam puna dva sata napolju,a nisam video ni jednog vrapca. Skoro da sam sasvim siguran u to, nigde ih nema,sklonili se od hladnoc'e. Toliko su mali,a kad ih nema, toliko ih mnogo nema."

(...)

"Teshke noc'i su biber zhivota."

(...)

"Ali tachno u to vreme, bash tad, video sam da neshto sa mojim emocijama nije u redu.A kad to vidim, ne vidim nishta drugo."

(...)

"Usamljenosti su kao mravi zhivota."

(...)

"Uf, al' sam prazan u 22:10. Volja je tu, sa tim je u redu, ali sam bash prazan skroz. A to kad si prazan, e to ti je kikiriki zhivota. Josh jedna zajebancija vishe, nishta drugo. Grickash zhivot, samo to. Kad si prazan, grickash zhivot. I pljuckash ljuspice."

(...)

13.februar-nedelja

"... U 18:50 udjem u veliku knjizharu u Knez Mihajlov ulici da se zagrejem. Gledam jednu veliku knjigu fotografija, portreta probranih iz National Geografic magazina. Listam tu knjigu, gledam lica tih ljudi, ceo svet, na svakom licu vidish ceo svet. Svuda nas ima. Nismo isti. Ali to jedno je uvek isto, i kad sam izashao iz knjizhare, to sam opet i video, na licima ljudi, na svakom licu,to, taj jedan jedini svet."

(...)

"Ne prolazi se lagano u zhivotu, nikako...Privid za tikvane...Oni mogu...Nema nicheg laganog...Emocije...Emocije...Ubiju te ili te probude...Gust i sitan sneg, i buka, kroz isti prozor..."

(...)

"Zazhmuri i udji u bol! Ne daj da bol prodje, nego ti prodji kroz njega! Pogledaj i poslushaj sve to i prodji..."

(...)

"... Savrsen dan da krenem 'nemam pojma kuda' i da budem 'nemam pojma gde' i da zavrsim 'nemam pojma kako'..."


Srdjan Valjarevic, "Dnevnik druge zime"

Stane

Citat:...Poneka priča, poneko zapažanje, muzika koju sluša, ljudi koje sreće slučajno i šta se vidi s njegovog prozora, i mic po mic sastavi ti celu sliku, priču potresnu i duboku. Ko bi reko da to i tako može, bez pretenzija i širokih zamaha.
http://www.mycity.rs/Srpska-knjizevnost/Dnevnik-Druge-Zime.html

to je ono shto me je "kupilo"... mozhda zato shto je posle svega shto mi se izdeshavalo bilo neophodno to nedeshavanje.nechinjenje.neprisiustvo. negacije i praznina. shetnja. i poneka misao. poneko zapazhanje koje spasi sat.ili dan. ili malo vishe od toga.voda, masline, hleb, margarin i so. otrezhnjenje i uvid.to je kao kad slusash "obojeni program" ili "kanda, kodzu i nebojshu" ... nishta se ne deshava i tako je bash sve dobro.

+

Nagrada bez senki

"Mnogo stvari je dovelo do toga da zima bude baš takva. Bilo je mnogo razloga da i ova priča bude baš ovakva. Teško da je nešto moglo biti drugačije. Ispalo je tako da sve to bude baš te zime. Možda je moglo biti i neko drugo godišnje doba. Možda je i ta zima mogla da bude drugačija, toplija ili hladnija, duža ili kraća, svejedno. Ali, priča ne. Priča nije mogla da bude drugačija. Priča bi u svakom slučaju bila ista, baš ovakva, i ispričana baš ovako kao u ovoj knjizi."
Srđan Valjarević

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"...eto,Zavist je kao korov,dovoljno je da je pustiš da se rasprostre na jednoj tački,odmah će naseliti celo srce.Ne uvija se oko njega kao bršljan,već ga buši oštrim vrhovima.Ona je ta koja upravlja našim rečima i našim delima.Sve ono što stoji između neke sitne kletve,naizgled nevine, i nasilja njen je plod.
Zavist ima moć razarajućeg otrova i sposobnost prilagođavanja jednako ubistvenog virusa.Uništava sve oko nas ali i nas same,stvarajući nesreću.I nije dovoljna vera,nisu dovoljne dobre namere.Da bi smo je držali dalje od sebe valja biti stalno na oprezu.Ispitivati sebe,svoje misli,pokrete srca,čak i one koji su naizgled najneviniji..."
Suzana Tamaro(Više vatre,Više vetra)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Citat:The way to innocence, to the uncreated, and to God leads on, not back, not back to the wolf or to the child, but ever further into sin, ever deeper into human life. Nor will suicide really solve your problem, unhappy Steppenwolf. You will instead, embark on the long and wearier and harder road of life. You will have to multiply many time your two-fold being and complicate your complexities still further. Instead of narrowing your world and simplifying your soul, you will have to absorb more and more of the world and at last take all of it up in your painfully expanded soul if you are ever to find peace.
Hermann Hesse (1877 - 1962)

chitala knjigu jako davno...ali (za) danas je takav izbor citata...ko zna zashto...:trep trep

• 1Ovo se svidja korisniku: Red_star_girl
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

”Vama je često bio dosadan sopstveni život, stremili ste za tim da odete odavde, je li tako? Vi žudite da napustite ovo vreme, ovaj svet i ovu stvarnost i da uđete u jednu drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svet u kome ne postoji vreme. Učinite to, dragi prijatelju, ja vas na to pozivam. Vama je poznato gde se on krije, poznato vam je da je svet koji tražite – svet vaše sopstvene duše. Samo u vama samom živi ona druga stvarnost za kojom žudite.”

(Herman Hese, Stepski vuk)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

To Kill a Mockingbird ::

Jem condescended to take me to school the first day, a job usually
done by one's parents, but Atticus had said Jem would be delighted to show
me where my room was. I think some money changed hands in this
transaction, for as we trotted around the corner past the Radley Place I
heard an unfamiliar jingle in Jem's pockets. When we slowed to a walk at
the edge of the schoolyard, Jem was careful to explain that during school
hours I was not to bother him, I was not to approach him with requests to
enact a chapter of Tarzan and the Ant Men, to embarrass him with
references to his private life, or tag along behind him at recess and
noon. I was to stick with the first grade and he would stick with the
fifth. In short, I was to leave him alone.

"You mean we can't play any more?" I asked.

"We'll do like we always do at home," he said, "but you'll see-
school's different."

It certainly was. Before the first morning was over, Miss Caroline
Fisher, our teacher, hauled me up to the front of the room and patted the
palm of my hand with a ruler, then made me stand in the corner until noon.

Miss Caroline was no more than twenty-one. She had bright auburn
hair, pink cheeks, and wore crimson fingernail polish. She also wore
high-heeled pumps and a red-and-white-striped dress. She looked and
smelled like a peppermint drop. She boarded across the street one door
down from us in Miss Maudie Atkinson's upstairs front room, and when Miss
Maudie introduced us to her, Jem was in a haze for days.

Miss Caroline printed her name on the blackboard and said, "This
says I am Miss Caroline Fisher. I am from North Alabama, from Winston
County." The class murmured apprehensively, should she prove to harbor her
share of the peculiarities indigenous to that region. (When Alabama
seceded from the Union on January 11, 1861, Winston County seceded from
Alabama, and every child in Maycomb County knew it.) North Alabama was
full of Liquor Interests, Big Mules, steel companies, Republicans,
professors, and other persons of no background.

Miss Caroline began the day by reading us a story about cats. The
cats had long conversations with one another, they wore cunning little
clothes and lived in a warm house beneath a kitchen stove. By the time
Mrs. Cat called the drugstore for an order of chocolate malted mice the
class was wriggling like a bucketful of catawba worms. Miss Caroline
seemed unaware that the ragged, denim-shirted and floursack-skirted first
grade, most of whom had chopped cotton and fed hogs from the time they
were able to walk, were immune to imaginative literature. Miss Caroline
came to the end of the story and said, "Oh, my, wasn't that nice?"

Then she went to the blackboard and printed the alphabet in
enormous square capitals, turned to the class and asked, "Does anybody
know what these are?"

Everybody did; most of the first grade had failed it last year.

I suppose she chose me because she knew my name; as I read the
alphabet a faint line appeared between her eyebrows, and after making me
read most of My First Reader and the stock-market quotations from The
Mobile Register aloud, she discovered that I was literate and looked at me
with more than faint distaste. Miss Caroline told me to tell my father not
to teach me any more, it would interfere with my reading.

"Teach me?" I said in surprise. "He hasn't taught me anything,
Miss Caroline. Atticus ain't got time to teach me anything," I added, when
Miss Caroline smiled and shook her head. "Why, he's so tired at night he
just sits in the livingroom and reads."

"If he didn't teach you, who did?" Miss Caroline asked
good-naturedly. "Somebody did. You weren't born reading The Mobile
Register."

"Jem says I was. He read in a book where I was a Bullfinch instead
of a Finch. Jem says my name's really Jean Louise Bullfinch, that I got
swapped when I was born and I'm really a-"

Miss Caroline apparently thought I was lying. "Let's not let our
imaginations run away with us, dear," she said. "Now you tell your father
not to teach you any more. It's best to begin reading with a fresh mind.
You tell him I'll take over from here and try to undo the damage-"

"Ma'am?"

"Your father does not know how to teach. You can have a seat now."

I mumbled that I was sorry and retired meditating upon my crime. I
never deliberately learned to read, but somehow I had been wallowing
illicitly in the daily papers. In the long hours of church- was it then I
learned? I could not remember not being able to read hymns. Now that I was
compelled to think about it, reading was something that just came to me,
as learning to fasten the seat of my union suit without looking around, or
achieving two bows from a snarl of shoelaces. I could not remember when
the lines above Atticus's moving finger separated into words, but I had
stared at them all the evenings in my memory, listening to the news of the
day, Bills to Be Enacted into Laws, the diaries of Lorenzo Dow- anything
Atticus happened to be reading when I crawled into his lap every night.
Until I feared I would lose it, I never loved to read. One does not love
breathing.

---

Neighbours bring food with death and flowers with sickness and
little things in between. Boo was our neighbour. He gave us two soap
dolls, a broken watch and chain, a pair of good-luck pennies, and our
lives. But neighbors give in return. We never put back into the tree what
we took out of it: we had given him nothing, and it made me sad.


By Harper Lee

• 3Ovo se svidja korisnicima: Red_star_girl, Sorelag, g0c47777
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ja u njemu."

~ Vladan Desnica - "Proljeća Ivana Galeba" ~

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ja godinama skupljam i zapisujem odlomke. Evo par, nadam se da se nisu ponovili.

Ljubav se moze isprositi, kupiti, dobiti na poklon naci na ulici, ali se ne moze silom oteti.

Video je da ljudi zivotare na neki detinji ili zivotinjski nacin, koji je voleo a istovremeno i prezirao. Video je da se trude, da pate i da se kidaju zbog stvari koje po njegovom misljenju nisu vredne tolike cene....

Sidarta

Zivot je nashvatljivo cudo, jer se neprestano trosi i osipa, a ipak traje i stoji cvrsto kao na drini cuprija.
Ivo Andric

Dusa zaljubljenog coveka zivi u tudjem telu.
Plutarh

Rdjav silazak moze da ponisti srecan uspon na planinu.
Milorad Pavic / Hazarski recnik

Prava sreca covekova bice ako postigne svoje oslobodjenje od drugih ljudi; a osloboditi se , to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tudjih primera, dajuci svom zivotu pecat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa. Tada bismo razumeli da sreca za Petra ne mora biti sto i sreca za Pavla.
Jovan Ducic