Omiljeni odlomci iz knjiga

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"Umirem sama jer sam oko sebe stvorila prazninu. Niko ne zna kako je strasna teskoba osamljene agonije. Covek se oseca kao putnik usred pustinje, koji buncajuci usled zedji vidi svu vodu koju je mogao popiti s izvora, kad je za to imao priliku. I putnik se rusi na dine suvog peska, duha utopljenog u poplavama, ali suvog grla i bolnog srca. Tada prstom upisuje u pesku: "Brate moj, pij s izvora, i ako si ugasio zedj, pij jos da ne umres zaleci sto nisi dovoljno pio"
Nefertiti - Nikol Vidal

"Brod je u ocajnom stanju. Ni ja se ne osecam mnogo bolje, ako vec hocete da znate kako se osecam. I ja sam se nasukala, napukla sam sa strane i povrh svega jos i napustena. Sve.

(...)

Ti si najobicnije sivo dete smoga. Kci sporednih dvorisnih zgrada. Musterija bednih samoposluga na cosku"

Beleske jedne Ane - Momo Kapor

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

”Знате ли чиме људи крче себи пут? Бљеском генија или умешном поквареношћу. У људске масе треба улетати као топовско ђуле, или се увући као куга. Поштењем се ништа не постиже. Људи се покоравају снажном генију, мрзе га, клеветају га, јер он узима за себе; али ако истраје, покоравају му се, једном речју, обожавају га клечећи пред њим, кад нису могли да га окаљају. Поквареност је општа појава, таленти су изузеци. Зато је поквареност оружје осредњих способности којих има у изобиљу и на које свуда наилазимо.”

(Балзак; Чича Горио)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

´´Mogao bih da provodim zivot najlepsi i najsretniji , samo da nisam budala. Ne biva to da se tako lako steknu okolosti: srce ljudsko prosto miljem da prepune, poput ovih , u kojima ja sad prebiva. I jedno je, ah, sasvim sigurno: sreca masa zavisi iskljucivo od srca nasega...´´
J.F.Gete
´´Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odredjeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noc ( kad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni sto stignu da svrse zlo za dana). I uvijek kad se ne vidi. Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.´´
´´´Pamti , nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na prvom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; Ljudi preziruone koji ne uspijz, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navkni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tudje nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dozivati.´´
´´Ljudska je misao nesiguran talas sto ga podize ili siruje cudljivi vjetar straha ili zelje.´´
´´Postalo mi je jasno kako covjek umire, i vidio sam da nije tesko. Ni lako. Nije nista. Samo se sve manje zivi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeca, i zna, bogato zibotno kolenje presusuje, i ostaje tanki koncic nesigurne savjesti, sve siromasniji, sve beznacajniji. I onda se ne desi nista, ne bude nista, bude nista. I nista, svejedno.´´
´´Pokusao sam. Htio sam da mu nabrojim na koliko nacina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj zivot. Meni je drag, kao neugledna izgazena cipela. Moze da propusta vodu, moze da bude smijesna, ali ne zulji, ne zelis da je skines nasred puta, ne znas ni da je nosis. Zasto da me zivot zilji i da ga osjecam kao moru?´´
´´Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.´´
´´Moze biti rdjavo kad covjek ne osjeca da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Kad je tesko, nije dosadno.´´
´´Ali ta slabost, i taj strah pred neslucenim teskocama, ta zelja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me sprijeciti da izvrsim obavezu. Gonila me moja preostala seljacka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.´´

´´Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Kako da ga ukopimo u zamisao a da ga ne ostetimo? Vise je stete naneseno zivotu zbog sprjecavanja grijeha, nego zbog grijeha.´´
´´Zena zna, zene uvijek znaju, makar nista ne bilo receno, i prije ce pomisliti da jeste nego da nije.´´
´´Ne osvajamo zemlju, vec gurmen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine. Nista nije osim varke , zato se cvrsto drzimo za nju.´´
´´Mi nismo nesto u necemu, vec nista u necemu,nejednaki s tim oko sebe,ne isto, nespojivo. Razvitak covjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zamlja nije nenastanjivam kao i mjesec, a mi se varamo da je ovo nas pravi dom, jer nemamo kud. Dobro za nerazumne, ali za neranjive. Mozda ce biti izlaz covjekov da se vrati unazad, da ostane samo snaga.´´
´´Neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran, A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostane miran. To vise nije razgovor.´´
´´...nije se promjenio on,promjenio sam se ja i onda se sve promjenilo...´´
´´Sve sto je cinio bilo je ludo, sve sto je govorio bilo je nerpihvatljivo, a samo sam njemu mogao da se povjerim, jer je nesrecan ali posten, ne zna sta hoce, ali zna sta radi, ubio bi ali ne bi pravario.´´
´´Kasno je, sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su base nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koju radja nezadovoljstvo , varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje.´´
´´Dervis i smrt´´ Mesa Selimovic

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

VALER: ”Uvideo sam da najlakše možemo zadobiti ljude ako se kitimo onim što se njima dopada, ako se slažemo s njihovim načelima, ako hvalimo njihove mane i odobravamo njihove postupke. Ne treba se bojati da ne preteramo sa uslužnostima, jer, iako se vidi da ih varamo, najlukavije uvek najlakše obmanjujemo laskanjem, i nema bezočnosti i šege koje oni ne bi podneli, samo ako se ove začine hvalama. Postupajući ovako, postajem pomalo neiskren; ali kad su nam potrebni ljudi, moramo im se prilagoditi; a pošto ih samo tako možemo pridobiti, onda nisu krivi oni što laskaju, već oni koji žele da im se laska.”

(MOLIJER; Tvrdica)

• 1Ovo se svidja korisniku: Jovan Pancevo
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

* Ljudi se, reče mali princ, guraju po vozovima, ali ne znaju više šta traže. Onda postaju nemirni i vrte se u krugu…

I dodade:

* To nema smisla.

Bunar do kojeg smo stigli nije ličio na bunare u Sahari. Saharski bunari su obične rupe iskopane u pesku. Ovaj je ličio na seoski bunar. Ali tu nije bilo nikakvog sela i ja sam mislio da sanjam:

- Zaista čudno, rekoh malom princu, sve je spremno: vedro, čekrk i uže…

On se nasmeja, dodirnu uže, i pokrenu čekrk. Čekrk zaškripa kao što škripi stari petao na krovu odavno zaboravljen od vetra.

- Čuješ li, reče mali princ, mi smo probudili ovaj bunar i on je zapevao…

Nisam želeo da se napreže:

- Pusti mene. rekoh mu, to je suviše teško za tebe.

Polako sam digao vedro do kamene ograde. Tu sam ga čvrsto uglavio. U ušima mi je još brujala pesma čekrka, a u vodi koja je još podrhtavala video sam kako treperi sunce.

- Žedan sam te vode, reče mali princ, daj mi da pijem…

I ja sam shvatio šta je tražio!

Podigao sam vedro do njegovih usana. Pio je zatvorenih očiju. Bilo je tiho kao na svečanosti. Ta voda je bila više od hrane. Ona je proizišla iz hoda pod zvezdama, iz pesme čekrka, iz napora mojih ruku. Prijala je srcu kao poklon. Kad sam bio mali, svetlost božićnjeg drvca, muzika ponoćne mise, blagi osmesi, davali su tako mom božićnjem poklonu svu njegovu čar

* Ljudi sa tvoje planete, reče mali princ, gaje pet hiljada ruža samo u jednom vrtu… i nisu u stanju da u njima nađu ono što traže…
* Nisu u stanju da mađu, odgovorih…
* A ipak, ono što traže, može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode…
* Naravno, odgovorih.

A mali princ dodade:

- Ali, oči su slepe. Treba tražiti srcem.

Napio sam se. Disao sam duboko. Pesak u zoru ima boju meda. Bio sam srećan i zbog te boje. Zašto je morala da se umeša tuga…

* Treba da održiš svoje obećanje, reče mi tiho mali princ, koji opet seo pored mene.
* Kakvo obećanje?
* Znaš i sam… brnjicu za moju ovcu… ja sam odgovoran za taj cvet!

Izvadih iz džepa moje nedovršene crteže. Mali princ ih pogleda i reče smejući se:

* Tvoji baobabi liče pomalo na kupus…
* Oh!

A ja sam bio tako ponosan na baobabe!

- A lisica… njene uši… liče pomalo na rogove… i suviše su duge…

I dalje se smejao.

* Nepravedan si, mališa, nisam nikad ništa umeo da crtam sem zmijskog cara spolja i iznutra.
* Oh! Ne smeta! reče on. Deca razumeju.

Nacrtah, dakle brnjicu. Srce mi se steglo dok sam mu je davao:

- Ti imaš neke namere za koje ja ne znam…

Ali on mi ne odgovori. Samo mi reče:

Znaš, moj pad na Zemlju… sutra će biti godinu dana…

Zatim poćuta malo pa dodade:

- Pao sam tu sasvim blizu.

I pocrvene.

Ne razumevajući zašto, ja osetih opet neku čudnu tugu. Ali mi jedno pitanje pade na pamet:

- Znači da to nije slučajno što si se onog jutra kad sam te sreo, pre osam dana, šetao tako, sasvim sam, hiljadama milja daleko od svih naselja. Vraćao si se na mesto gde si pao?

Mali princ još više pocrvene.

Ja dodah kolebajući se:

- Možda zbog godišnjice?…

Mali princ ponovo pocrvene. On nikad nije odgovarao na pitanja, ali kad čovek pocrveni to znači "da", zar ne?

- Ah! Rekoh mu ja, bojim se…

Ali mi on ne odgovori.

- Ti treba sada da radiš. Treba da vratiš svom motoru. Čekaću te ovde. Vrati se sutra uveće…

To me nije umirilo. Setio sam se lisice. Ako čovek dopusti da ga pripitome, može se desiti da i da zaplače.


"Mali Princ"

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

”– Pre toga ću da te upitam nešto drugo. Lavovi ubijaju antilope; pauci muve; lisice kokoši – koja je jedina rasa na svetu koja neprestano diže ratove sama protiv sebe, udara sama sebe i ubija sama sebe?
– To su pitanja za decu. Kruna stvaranja, razume se, čovek, koji je pronašao reči ljubav, dobrota, milosrđe.
– Dobro. Koje je jedino biće na svetu koje može da izvrši samoubistvo i izvršava ga?
– Opet čovek – koji je pronašao večnost, boga i vaskrsenje.”

(E. M. Remark; Trijumfalna kapija)

Dopuna: 19 Nov 2007 23:00

”Mnogo toga sadrži učenje posvećenog Bude, ono mnoge uči da žive u poštenju, da se klone zla. Ali, jedno ipak ne sadrži ovo jasno, osveštano učenje: ne sadrži tajnu... šta je sam Uzvišeni doživeo, on jedini među stotinama hiljada. To je ono što sam mislio i spoznao kada sam slušao tvoje učenje. To je ono zbog čega nastavljam svoj put, ne da bih tragao za drugim, boljim učenjem, jer znam da takvog nema, već da bih napustio sva učenja i sve učitelje i sam stigao do svog cilja, ili da umrem.”

(Herman Hese; Sidarta)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

...- Ovo je pomalo neuobičajen zahtjev - reče dr Wagner nadajući se da to ipak zvuči kao ograničena preporuka.
- Koliko znam to je prvi put u našoj praksi da jedan tibetski sa mostan traži da bude opremljen automatskim serijskim kompjutorom. Ne želim biti znatiželjan, ali nikad ne bih ni pomislio da bi vašoj, hm, instituciji bio od koristi takav široj. Da li biste nam ipak rekli što kanite tim strojevima?
- Vrlo rado - odgovori lama, popravi malo svoju svilenu halju i pažljivo odloži priručnik kojim se koristio za tekuću konverzaciju.
- Vaš kompjutor Mark V može obavljati svaku rutinsku matematičku operaciju sve do deset brojki. No mi smo zainteresirani za slova, a ne za brojke. Zato bismo že
ljeli da izmijenite kružni tok tako da stroj otiskuje riječi umjesto brojki.
- Ne razumijem potpuno . ..
- To je projekt na kome smo radili u posljednja tri stoljeća. Zapravo i duže, otkad je osnovan lamaizam. Možda je to vama i vašem načinu mišljenja strano, ali se nadam da ćete dobronamjerno saslušati moje razlaganje.
- Svakako.
- To je, zapravo, vrlo jednostavno. Mi upravo završavamo jedan popis svih mogućih božjih imena.
- ? Kako molim?
- Imamo razloga da vjerujemo - nastavio je lama ne zbunjujući se nimalo - da sva ta imena mogu biti napisana sa samo devet slova abecede koju smo mi izmislili.
- I vi ste na tome radili tri stoljeća?
- Točno. Očekujemo da će nam za dovršenje tog zadatka biti potrebno petnaest tisuća godina.
- Oh - dr Wagner se malo zbunio. - Sada mi je već jasnije zašto želite unajmiti jedan od naših najnovijih strojeva. Ali kakva je, zapravo, svrha toga projekta?
Lama kao da je oklijevao i dr Wagner je pomislio da ga je možda uvrijedio. Ako je i bilo tako, to se uopće nije zapazilo po laminu odgovoru.
- Nazovite to ritualom ako želite, ali to je glavni smisao našeg vjerovanja. Sva ta brojna imena vrhovnog bića - Bog,
Jehova, Alah i tako dalje samo su nazivi koje su izmislili ljudi. A postoji tu i ozbiljan filozofski problem o kojem ne bih želio govoriti. No među svim tim mogućim kombinacijama slova, pojavljuje se i takva koju bismo mogli nazvati pravim imenima boga. Sistematskim zamjenjivanjem slova pokušali smo ih sve evidentirati.
- Razumijem. Vi ste počeli s AAAAAAA i radili sve do zzzzzzz...
- Točno tako, iako se mi koristimo posebnom abecedom, nije nam bilo teško da tome prilagodimo električne pisaće strojeve. Mnogo je zanimljiviji problem bio pronaći odgovarajući kružni tok da bi se uklonile smiješne kombinacije. Na primjer, ni jedno se slovo ne smije pojavljivati više od tri puta zaredom.
- Tri? Vi svakako mislte dva puta.
- Tri, tri je ono točno. Mislim da bi predugo trajalo dok bi vam sve to rastumačio, čak i kad biste razumjeli naš jezik.
- Vjerujem vam na riječ - reče dr Vagner. - Nastavite.
- Na svu sreću bit će vrlo lako prilagoditi vaš automatski serijski kompjutor tome poslu. Kada jednom bude ispravno programiran, on će mijenjati svako slovo po redu i otisnuti rezultat. Nama bi za to bilo potrebno petnaest tisuća godina, a stroju samo sto dana.
Dr Wagner je jedva bio svjestan šuma što je dopirao s Manhattana duboko ispod njih. Sada je bio u jednom stranom svijetu, u prirodnom svijetu, u planinama koje nije stvorila ljudska ruka. Visoko gore u zabačenim himalajskim predjelima ovi su monasi sastavljali popis besmislenih riječi. Ima li ljudska glupost granica? No on ne smije dopustiti da se opazi što je pomislio. Kupac je uvijek u pravu. . .
- Bez sumnje - odgovorio je dr Wagner - mi možemo prilagoditi Mark V da otiskuje popis takva karaktera. Mnogo me više zabrinjava postavljanje i održavanje kompjutora. Dopremiti ga u Tibet ovih dana nije baš tako jednostavno.
- To je naša briga. Sastavni dijelovi su dovoljno maleni te ih se može poslati avionom To i jest jedan od razloga šio smo se odlučili baš za vaš kompjutor. Ako ga dopremite u Indiju, mi ćemo se pobrinuti za dalji transport.
- I vi želite angažirati dva naša inženjera?
- Na tri mjeseca koliko će trajati rad na projektu
- U redu, dat ćemo vam naše najbolje ljude.
Dr Wagner je nešto zapisao na komadiću papira.
- Postoje samo jod dvije stvari koje bi...
Prije nego što je mogao završiti rečenicu lama je izvadio komad papira
- Ovo je moja potvrda o kreditu u Azijskoj banci
- Hvala. To bi bilo sasvim dovoljno što se toga tiče. Druga je stvar tako trivijalna da se ne usuđujem ni spomenuti, ali je vrlo čudno kako se ponekad na to zaboravlja . Kakav vam je izvor električne energije?
- Dizelski generator koji daje 50 kilovata 110-voltne struje. Postavljen je prije pet godina i vrlo je pouzdan. On je život u samostanu umnogome olakšao, a bio je postavljen kako bi davao energiju za okretanje molitvenih valjaka.
- Svakako - odgovorio je dr Wagner kao eho - Trebao sam odmah pomisliti na to.
Pogled s pregrade izazivao je vrtoglavicu ali s vremenom se čovjek na sve navikne. Nakon tromjesečna boravka Georgea Hanleyja više nije impresionirala dubina od gotovo tisuću metara do doline, u kojoj su se nalazila obrađena polja kockasta kao šahovska ploča. Naslonio se na vjetrom izglačani kamen gledajući mrzovoljno u daleke vrhove planina čijih se imena nije ni potrudio sjetiti.
Ovo je najluđa stvar koju smo ikada počeli, razmišljao je. "Projekt Šangri La", kako ga je krstio neka mudrac. Već je tjednima Mark V izbacivao hrpe papira sa črčkarijama Strpljivo i nezaustavljivo, kompjutor je slagao slova sve nova i iznova u sve moguće kombinacije iscrpljujući jednu klasu prije no sto bi prešao na novu. Kako se vrpca pojavljivala iz elektromagnetskog pisaćeg stroja, monasi su brižljivo sređivali i slagali stranice u velike tomove. Još jedan tjedan i oni će biti gotovi, hvala svevišnjem s toliko imena. Kakva je te mutna kalkulacija uvjerila monahe da uzmu baš devet slova a ne deset ili dvadeset ili čak stotinu, to Georg nije znao.
Jedna mu je od noćnih mora bila da će se plan promijeniti i da će dalaj-lama proglasiti da se projekt produljuje do 2060. godine, a to bi im bilo slično.
George je čuo kako se otvaraju teška drvena vrata i Chuck se pojavio na ogradi pored njega. Kao i obično, Chuck je puštio jednu od onih debelih cigara zbog kojih je postao tako popularan kod ovih monaha. Ti su veseljaci bili spremni prihvatiti gotovo sve manje, a i neke veće životne užitke. Ipak, postojala je jedna stvar koja je išla njima u prilog. Možda su bili malo luckasti ali nisu bili puritanci. Ta njihova česta odlaženja dolje u selo, na primjer . ..
- Slušaj me, George - reče Chuck užurbano. - Načuo sam nešto što bi nam moglo natovariti nevolje na glavu.
- Što se događa? Je li neki zastoj na stroju? To bi bilo najgore što bi nam se moglo desiti.
Tada se zaista ne bi mogli još vratiti a ništa ne bi bilo strasnije. Kako su se sada osjećali, čak bi i reklame na televiziji bile kao mana s neba. Napokon to bi bila bar nekakva veza s kućom.
- Ne, nije riječ o tome. - Chuck sjedne na ogradu što nije običavao jer se plašio da ne padne u ponor. - Upravo sam saznao o čemu je tu zapravo riječ.
- Što misliš time reći, pa mislio sam da mi to znamo.
- Svakako, mi znamo što to rade ti monasi. Ali nismo znali zašto. To je najluđa stvar koju sam ikada...
- Pa reci mi već jednom, ne okolišaj - zagundao je George nezadovoljno
- Dalaj-lama je bio sa mnom vrlo iskren. Znaš kako svako popodne upada u prostoriju kod Marka V da vidi kako napreduju stvari. E, pa ovaj put je bio vrlo uzbuđen ili bar onako i onoliko koliko on uopće može biti uzbuđen. Kada sam mu rekao da smo na posljednjem ciklusu, zapitao me onim slatkorječivim engleskim, da li sam se ikada upitao zašto oni to rade. Rekao sam "Dakako"... i on mi je onda sve ispričao.
- Hajde pričaj i ne gnjavi toliko.
- Dakle, oni vjeruju kako kada nabroje sva imena gospoda Boga, a oni pretpostavljaju da A ima devet milijardi, bit će postignut Božji cilj. Čovječanstvo će stići do svojeg kraja i neće biti više nikakva smisla nešto nastavljati dalje. Njihov će svijet završiti, stići do kraja i prestati postojati. Zvuči pomalo kao nekakvo svetogrđe.
- Pa što ćemo onda početi, što da radimo? Da se ubijemo?
- To nije potrebno. Kada popis bude kompletan, na scenu stupa sam gospod Bog i pomete stvar... i ništa više!
- Oh, razumijem. Kada završimo naš posao, bit će smak svijeta. Sudnji dan.
Chuck se nervozno nasmija.
- Upravo sam to i rekao dalaj-lami. I znaš što se dogodilo? Pogledao me je poprijeko kao da sam najbedastiji đak u razredu i rekao "Nema ničeg običnijeg od toga".
George je malo razmišljao.
- To je ono što ja nazivam gledati šire na stvari - rekao je ozbiljno. - Ali što misliš da bismo mi morali učiniti?
Mislim da to nimalo ne mijenja stvar što se nas tiče. Napokon, mi smo znati da su oni malo luckasti.
- Ali, zar ti ne vidiš što bi se moglo dogoditi? Kad popis bude završen i kad ne zatrubi ona posljednja truba ili što oni već očekuju, lako se može desiti da okrive nas. Da je naš stroj kriv što nije dobro obavio posao. Ne volim nimalo takvu situaciju.
- Jasno mi je što misliš - kazao je George polagano. - Imaš ti i pravo. Ali takve su se stvari događale i prije, znaš i sam. Kad sam bio dijete imali smo nekog suludog propovjednika koji je govorio da će svijet propasti iduće nedjelje. Mnogo mu je ljudi povjerovala pa su čak prodali i svoje kuće. E, a kad se ništa nije zbilo, nisu bili ozlojeđeni kao što bi čovjek očekivao. Oni su samo kazali da je pop malo pogriješio i dalje su mu vjerovali. Mislim da neki još vjeruju.
- Dobro, to je bilo tada, ali ovo ovdje je nešto drugo.
Mj smo ovdje sami, a njih je na stotine. Oni mi se sviđaju i bit će mi stvarno žao kad se cijela stvar sruči na leđa dalaj-lame. Kada se završi popis, onda treba okrenuti tri obredna valjka koje se dosad nije smjelo dirnuti, i kad se i tada ništa ne dogodi...
- No ipak bih želio da sam negdje na nekom drugom mjestu
- Ja to želim već tjednima. No ništa ne možemo učiniti dok ne istekne ugovor i ne stigne transportni avion koji će nas odvesti odavde.
- Svakako - reče Chuck zamišljeno - ipak bismo mogli malo sabotirati.
- Vraga bismo mogli. To bi samo pogoršalo položaj.
- Ne, onako kako sam ja zamislio. Stroj će završiti svoj posao za četiri dana. Avion će stići za tjedan dana. Dakle, pokvarit ćemo nešto da bismo imali što popravljati upravo toliko dana. Ako dobro proračunamo, možemo biti dolje na aerodromu u vrijeme kad budu posljednja imena izlazila iz stroja.
Onda nas više neće moći uhvatiti.
- Ne sviđa mi se sve to - reče George. - To će biti prvi put da napuštam nezavršen posao. Osim toga, to će im biti sumnjivo. Ne, ja ću ostati i prihvatiti sve što god bude.

* * *


Arthur C. Clarke-Devet milijardi Božjih imena

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

”Ako ljudi ispolje suviše hrabrosti na ovom svetu, društvo ih mora gušiti da bi ih slomilo – i tako ih, naravno, ubija. Društvo slama svakoga, ali posle toga mnogi postaju jaki baš na onim slomljenim mestima. A one koje ne može da slomi, njih ubija. Društvo podjednako ubija i dobre, i plemenite, i hrabre. Ako ne spadate među njih, možete biti sigurni da će i vas ubiti, samo bez neke naročite žurbe.”

(E. Hemingvej; Zbogom oružje)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Love in the time of colera (Gabriel García Márquez) ::

x x x

"If you accepted the letter," he said to her, "it shows a lack of courtesy not to answer it."
That was the end of labyrinth. Fermina Daza regained her self-control, begged his pardon for the delay, and gave him her solemn word that he would have an answer before the end of the vacation. And he did. On the last Friday in February, three days before school reopened, aunt Escolástica went to the telegraph office to ask how much it cost to send a telegram to Piedras de Moler, a village that did not even appear on the list of places served by the telegraph, and she allowed Florentino Ariza to attend her as if she had never seen him before, but when she left she pretended to forget a breviary covered in lizard skin, leaving it on the counter, and in it there was an envelope made of linen paper with golden vignettes. Delirious with joy, Florentno Ariza spent the rest of the afternoon eating roses and reading the note letter, over and over again, and the more he read the more roses he ate, and by midnight he had read it so many times and had eaten so many roses that his mother had to hold his head as if he were a calf and force him to swallow a dose of castor oil.

It was the year they fell into devastating love. Neither one could do anything except think about the other, dream about the other, and wait for the letters with the same impatience they felt when they answered them, never in that delirious spring, or in the following year, did they have opportunity to speak to each other. Moreover, from the moment they saw each other for the first time until he reiterated his determination a half century later, they never had the opportunity to be alone or to talk of their love. But during the first three months not one day went by that they did not write to each other, and for a time they wrote twice a day, until aunt Escolástica became frightened by the intensity of the blaze that she herself had helped to ignite.

x x x

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.



Horhe Luis Borhes-Pretnja