offline
- Pridružio: 26 Okt 2006
- Poruke: 52
|
Opet se nerviram, jer ne znam pisati na svom materinjem jeziku, tj. nikad nisam zadovoljan onim što napišem na "naški". Evo vam, pa prosudite, dal' da se trudim i dalje il' da se okanem ćorava posla.
Kroz maglu vremena
Skupih sve riječi što znam, male i velike, kratke i duge
One grube, glasne, pa nježne što se samo šapuću, par onih što uvijek prešutim
Sve ih čuvam u glavi, pomiješane kao zrnca pijeska, jednu do druge
Pa sad važem, biram one prave, da vam riječima nacrtam sliku koju tek slutim.
I zalud se trudim da sklopim samo one nježne i blage, slatke i neizrečene
Riječi koje se čuju samo kad šutimo, u svakom preskočenom otkucaju srca
Kad u stihove – k’o u život – se uvijek umiješaju istine grube, misli nedorečene
I za sobom ostave vrtlog osjećanja, nemirnih, užarenih kao površina sunca.
Teško je poslije izdvojiti samo sreću ili samo tugu, kad su isprepletene
I izmjenjuju se poput plime i oseke, iako, tugu prepoznam lakše i prije
Nju najbolje razumijem, s njom znam na čemu sam, ona je uvijek uz mene
A sreća, kao skitnica, samo ponekad navrati, pa se opet danima od mene krije.
Nego, da ne skrećem s teme, dok još mi u mislima treperi taj obris, ta slika, taj lik
Sasvim beznačajan tip, ni po čemu bitan, usamljen i još davno zaboravljen od svih
Eh, kad ga vidim u daljini, kroz maglu vremena, iz mojih grudi otima se užasan krik!
I suze naviru same, nezvane, i zbog njih pišem, zbog suza poklanjam mu makar ovaj stih.
U jednoj mu ruci buket ruža, pažljivo ubranih, sa njih skinut svaki list i svaki trn
Za nju, da je ni poslije pola vijeka slučajno ne povrijedi, ni s one strane groba
Pa ga uz najnježnije “Oprosti mi”, i sve ono što je davno prešutio, polaže na mramor crn
Te na malom oltaru k plamenu primače uvojak svoje kose, u spomen na neko drugo, sretnije doba
A u drugoj se, pak, purpur zumbula tek nazire, okružen tulipanima kao prvi snijeg bijelim
Taj smotuljak, posvećen sa tisuću poljubaca i još toliko suza, prinosi kao žrtvu svemu što je sveto
Da iskupi neiskupivo, okaje neoprostivo, isplati grijeh dušom i tijelom, svojim bićem cijelim
Za dušu bez tijela, dijete bez imena, život bez sudbine, o, za sve ono što je bez grijeha prokleto!
Luta među križevima, preostali mu buket pritisnut uz grudi, uz srce što pod grudima bije
I kao da se nada od bezbroj križeva prepoznati taj jedan, njen, taj jedan što nedostaje
Al’ na koncu posustaje i odlaže buket pod glavnim raspelom, za nju što ni živjela nije!
Pa ponovno zalazi međ’ križeve, te se istim putem vraća, šta mu drugo preostaje?
Lice je sakrio pod šešir i svileni šal, preko odijela zagrnuo se starim, teškim kaputom
Neznam dal’ se krije od sebe il’ od ljudi, ili je samo ogrnut protiv vjetra, da ne nazebe
Al’ što dulje gledam kako taj lelujavi lik, k’o iz prkosa uspravan, korača svojim putem
To sam više siguran da kroz duge godine, po koraku, prepoznajem sebe…
|
pozz.
