Sinoć je kiša kucala na prozor moj
sa još jednom porukom kojoj ne znam broj.
Poručila mi je da te se sećam
i da te nikada ne zaboravim,zbog svega što u duši osećam.
Rekla sam joj da ne poznajem osećanja,otkad sam tebe srela,
na šta je kiša odgovorila- ”Znam da si ga zavolela!”
Ne shvataš!Vikala sam...To je bila samo strast,
koja me vremenom odvela u surovu propast...
Šetala sam po mesečini u društvu setne kiše,
želela da nikada ne zavolim više!
Ali želju mi je oduzeo šapat vetra nekog,
odneo tugu u vremenski vrtlog.
Počela su da mi naviru sećanja...Sve lepo što je nekad bilo...
Počelo je da nestaje u mom životu ono tužno sivilo...
Shvatila sam sve...Sva pitanja iz kapi kiše,
shvatila da nikada nikog od tebe neću voleti više!
I saznala sam...da sam te izgubila u jednom trenu...
U tom očajanju,pokušala sam da isečem venu...
I sponu sudbine koja nas je vezivala,
sponu sudbine koja nas je i rastavila...
Kiša je i dalje lila i postavljala mi pitanja neba,
a ja nisam znala šta odgovoriti treba
na pitanje o tebi,ljubavi i strasti...
Sve što sam znala je da ti je moje srce u ruke moralo pasti...!
I ostati večno na tvome dlanu,
a meni odnoseći tešku ljubavnu ranu...
Znam da je odgovor bio u kapi kiše,
Znam da je glasio: NIKADA NIKOG OD NJEGA NEĆEŠ VOLETI VIŠE!!!
|