Janko Veselinović

1

Janko Veselinović

offline
  • Pridružio: 31 Dec 2005
  • Poruke: 2408

Janko Veselinović (1862-1905)



Prve asocijacije na pomen njegovog imena su realista, pripovedač, romanopisac, Hajduk Stanko, Mačva, Šabac...

Bio je učitelj i novinar, ali i pozorišni glumac i dramaturg Narodnog pozorišta, korektor Državne štamparije, radikal, protivnik režima i politički zatvorenik, omiljeni šabački kafanski pevač, etnograf Mačve i Posavotamnave, ... kompleksna ličnost i stvaralac.

Rođen je 1. maja 1862. u Crnobarskom Salašu, gde su se njegovi preci doselili odnekud iz Hercegovine. U generacijama težaka otac mu Miloš beše prvi koji je izučio školu i postao sveštenik. Detinjstvo je proveo u Glogovcu, gde je završio osnovnu školu. Četiri razreda gimnazije učio je u Šapcu i za to vreme upoznao kafanski život. Otac ga je poslao u Beograd da izuči za bogoslova, ali je Janko više voleo pozorište. Upisao je Učiteljsku školu, ali nikada nije stekao diplomu.

Postao je učitelj sa osamnaest godina u Svileuvi kod Koceljeve. Tamo je napisao svoje prve pripovetke i zavoleo Jovanku Jovanović, koja će mu postati supruga. Bilo ga je posvuda, na prelu sa mladima, kod mehane, na slavama, svadbama i daćama. Svoje učiteljske dane u Svileuvi u pismima kumu Pavlu Marinkoviću, Veselinović je ovako opisao:

... bio sam veseo, nebriga, razgovoran, s pesmom na usnama. U svakoj mogućoj prilici ja sam se umeo naći sa seljacima, i oni su me voleli bez ikakvog drugog interesa, nego samo mene radi, isto kao i ja njih. I onda mi dođe želja da (to) što osećam kažem svima...

Iz Svileuve je ubrzo, krajem 1882. premešten u Glogovac. Vratio se u selo koje je voleo, i u kojem je proveo najlepše dane detinjstva, selo iz kojeg će odlaziti, ali će mu se i vraćati. Do 1883. godine, sa prekidima, bio je učitelj u mačvanskim selima. Te godine, po nagovoru prijatelja Jove Aleksića, unuka hajduk Stanka, i Živana Jašića, odlazi u Beč da uči telegrafski kurs. U tome mu je finansijski pomogao otac Miloš i ženin ujak Nikola Ružičić, potonji vladika Nikanor Ružičić.

Janko je u Beču bio nekoliko meseci, a vreme je, umesto u školi, provodio po kafanama. Školovanje je, po povratku u zemlju, trebalo da nastavi u Beogradu. „Družio se sa svojim profesorima po kafanama, i oni su hteli da mu pomognu na ispitima, ali to nije bilo moguće, jer Janko nije pokazao ni malo volje da te ispite položi. Vrati se opet kući“.

U aprilu 1886. ponovo je dobio učiteljsko mesto u Svileuvi, gde ostaje nepune dve godine. Tada je u „Šabačkom glasniku“ objavio svoju prvu pripovetka, a u oktobru iste godine prvu zbirku priča pod naslovom „Slike iz seoskog života“.

U pismu Jovanu Grčiću iz 1887, Veselinović se poverava iz Svileuve:

Sami ste veliki trudbenik na srpskoj knjizi, pa ćete pojmiti kako to neki put dođu i taki časovi. Kad niste u stanju ni perom udariti. Taki časovi došli su i meni posle svršetaka moga rada koji sam Otadžbini poslao. Verujte mi, da sam prosto bio nesposoban i da jedno pismo napišem. Ponekad mi je i dolazila volja da pišem, ali tad sam bio u poslu koji me hljebom hrani. U mojoj četvororazrednoj školi, u kojoj imam 75 učenika. Ja mislim da će te pojmiti da je meni nemoguće da jedan posao radim na uštrb svom radu koji me hrani (...) Jesenas sam bio u Valjevu sa našim veteranom Ljubom Nenadovićem. Između ostalog poveli smo razgovor i o našoj književnosti. Čiča Ljuba reče mi ovo: “ I ako smo skorašnji, i ako nema mnogo kako smo počeli samostalno živeti-opet se vidi veoma veliki napredak kod nas. Uzmimo pripovetku. Srpska pripovetka ima budućnost. Srbi sa one strane Save i Dunava imaju pripovedača Paju Adamova, a Srbi s ove strane imaju Veselinovića. Mene mrzi da laskam, a naročito mladim ljudima jer postaju sujetni, ali ja samo dajem šta je čije. Vama je 25 godina i Adamov ako je malo stariji od vas. Šta ćete vi uraditi dok dođete u moje godine. Samo truda!

Zbog političkog angažmana u Radikalnoj stranci dobija premeštaj iz Svileuve u Šabac, na Kamičak, pa u Koceljevu i naposletku u Ježevicu, u koju nije ni otišao. Bavljenje politikom ga je odvelo u zatvor krajem 1888. godine. Nastavio je da piše pripovetke i u zatvoru. Po izlasku iz zatvora, vratio se u Koceljevu gde je radio kao učitelj do kraja marta naredne godine. Tada podnosi ostavku na mesto učitelja i biva izabran za predsednika opštine u Koceljevi.

Nakon godinu i po dana bio je optužen za proneveru državnog novca, smenjen sa položaja predsednika i uhapšen. Iz zatvora je pušten na intervenciju tadašnje radikalske vlasti u Šapcu, ali se proces godinama vukao po sudovima. Zahvaljujući tome što je već tada bio poznati pisac, kralj Milan Obrenović ga je abolirao.

O svom političkom angažmanu Veselinović je napisao:

U ono doba kad sam ja postao učitelj, počeo je i ovaj naš politički život. I moja malenkost učestvovala je s ostalima u tome novom pokretu. Mlad, oduševljen, još u školi pročitao sam nekoliko članaka Svetozara Markovića, nekoliko socijalističkih knjiga i časopis „Stražu“ - mislio sam da je to dosta pa da imam prava i moći da uređujem državu i usrećavam narod.

Pred kraj života zapisao je i ovo:

... Nikom ne dam reći da je moja mladost pusta bila. Ja sam nju proveo ideališući i služeći čistim idealima. I uzburkali smo“mrtvo more“ rasterali žabokrečinu koja se nahvatala po površini i (po) krenuli život. Plovimo od onda, plovimo i danas; istina, još ne možemo da nađemo dumedžiju (krmanoša) da cilju potera, jer nam je cilj svima jedan, ali šta se nađe! Među živima ljudima sve se nađe.

Pokraj 1890. godine, Veselinović je ostao bez posla i sredstava za život. Tada je i počeo da sarađuje sa mnogim listovima i časopisima Živeo je od svog književnog rada i od novinarstva. Po napuštanju Koceljeve, proveo je oko tri godine u Šapcu i Beogradu. U prestonici se družio sa književnicima Dragutinom Jankovićem, Vojislavom Ilićem, Branislavom Nušićem, Dragomirom Brzakom, Milovanom Glišićem i drugima. Sklonost ka pesmi i nesvakidašnji glas činili su ga rado viđenim u boemskom društvu. O tome u sećanjima svedoči Dragutin N. Janković:

„Kad muzika zasvira neki valcer, Janko kresnu majku švapsku, prevuče desnom rukom po gustim brcima i zapeva punim svojim divnim baritonom narodnu ariju ’Slobodi su krila posečena’. Vazduh se prolomi, kola s rasturiše, svet nagrnu u malenu salu u sredini, gde Janko zaturen i ispršen pevaše i natpevaše veliku vojnu bleh-muziku, koja umuče pred živim gromovima iz Jankovih grudi, što se skladno i zvonko izvijahu u savršenu melodiju, koja kipti i jeca za slobodom. Oduševljeni omladinci zaboraviše i na zabavu, i na Kralja Milana, koji negde tumarnu, i na svu strogost Bademlićeve policije, i na sve druge obaveze, sačeka kraj ove duge narodne pesme, podiže pevača, svoga slavuja, svoga junaka Veselinović Janka, pronese ga kroz sve tri sale i povrati na svoje mesto, da produži svoje pevanje, koje zanosi, uzdiže, oblagorođava plemenito i krši sve što je nisko i podlo. Uzvišeno je bilo Jankovo grlo“.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 02 Mar 2005
  • Poruke: 901

@Sorelag, ovo shto si postovala je lepo zaista. smešak
no, ja sam ove nedelje chitala Jankove pripovetke i meni se to uopshte nije dopalo. Verovatno je razlog to shto sam pre toga chitala Glishicca koji stvarno ume da bude sjajan i koji opisuje svet podvala, kritikuje vlast, zelenashe.Glishiccevi likovi su (meni) mnogo upechatljiviji, dok chitam imam utisak da su "od krvi i mesa", Glishiccev svet je svet prevara i podvala i ja volim tu njegovu ironiju. Veselinovicc se mnogo kasnije pojavljuje (oko 1886.) a opet se vracca na neke i za to vreme "prevazidjene" stvari, i njegov stil pripovedanja je meni previshe jednostavan i neinspirativan u svakom smislu.Mozhda i najmanje umetnichi uspeo pisac u celom nashem realizmu. Neutral On slika selo onako kako se secca, idilichno i (meni) nekako bezlichno. Folkor upotrebljava,ali opet nema nekog lichnog pechata, tezhine, sve se nekako rastache. Opet se posle xy godina vracca romantizmu i sve mi to deluje prevazidjeno. "vecc vidjeno". Imam utisak da ccu sve pripovetke da zaboravim za 3meseca. Sad Jedina koja se meni svidela je "Kumova kletva" -jer tu ima mnogo iz narodne knjizevnosti. (kletva, kumstvo, obred/obichaj, prekrsaj pravila patrijarhalne zajednice,nemoguccnost izbegavanje "usuda", o da ja se nekad jos uvek "primam" na takve stvari (:....)


i da, naravno ovo je samo moje mishljenje, dakle uvek mozhe biti da ja nisam dovoljno pazhljivo chitala i da nisam razumela . Wink
sve u svemu:not my cup of tea.



offline
  • Pridružio: 31 Dec 2005
  • Poruke: 2408

Napisano: 16 Apr 2009 20:25

Realista romantičar? Moguće. Sasvim je legitimno i, naravno, poželjno imati vlastito mišljenje koje se razlikuje od zvaničnog ili kanonskog tumačenja umetničke vrednosti i značaja Veselinovićeve proze. Mene ovde prvenstveno zanima nešto drugo - njena dokumentarnost, faktografska vernost obredno-običajnih aspekata tradicionalne kulture. Drugim rečima, da li se elementi u njegovim narativima (opisi obreda i običaja; materijalna kultura i drugi aspekti tradicionalnog obrasca života na srpskom selu u 19. v.) mogu tretirati kao dopunski izvor u rekonstrukcijama kulturne istorije?

Npr. pripovetku "Kumova kletva" pohvalio je svojevremeno i Veselin Čajkanović kao prikladan izvor za etnografske rekonstrukcije običaja. U načelu, smatrao je da su pripovetke Janka Veselinovića „pune dobrog etnografskog materijala“. Citiram iz već pominjanog seminarskog rada:

"Čajkanović na sebi svojstven način otkriva i analizira nekoilko Veselinovićevih pripovetki. Pripovetku 'Kumova kletva' koristi kada govori o kumstvu. Svoj tekst Čajkanović započinje opisom navedene Veselinovićeve priče, a završava značajnom kritičkom napomenom: 'Kao što se vidi, obred krštenja vezan je ne samo za kumčetovu nego i za kumovu kapu. Podatak je, doduše, uzet iz običaja homoljskih Srba, ali je očevidno starinski srpski, i mogao je biti poznat i tamo u Mačvi gde se dešava pripovetka Janka Veselinovića. Pri svem tom, nećemo mi taj običaj smeti da upotrebimo kao objašnjenje čiča-Srećkovog gaženja kape sve dotle dok ne budemo dobili odgovarajuću potvrdu iz mačvanskih običaja'.
Čajkanović navodi i pripovetku „Večnost“ u kojoj je Veselinović "umetnički obradio motiv epifanije predaka." Po njegovoj oceni, "Seljanka" sadrži klasičan opis mačvanske svadbe. Ovo je zanimljiva procena, recimo u poređenju sa opisom vranjanske svadbe u prozi Borisava Stankovića, za koji su etnolozi ustanovili da konstrukt, rezultat piščeve imaginacije. Reklo bi se, fikcija, koja uprkos tome u savremeno doba služi kao obrazac "tradicionalne svadbe". To je živi primer upotrebe književnog teksta u svrhu konstrukcije identiteta. Istoričari su, takođe, ustanovili da čuveni motiv "istraga poturica" iz Gorskog vijenca ne odgovara stvarnoj događajnoj istoriji crnogorskog plemenskog društva, pa ipak motiv uporno opstaje u narodnoj usmenoj predaji istorijske tradicije.

Kad je reč o Hajduk Stanku, Tihomir Đorđević je podvrgao delo
analizi i zaključio da je pisac bio dobar poznavalac Mačve. „Veselinović zna i o svakom mestu šta je potrebno da ga što bolje predstavi i da bi događaji u njemu bili što verniji i što lepše uokvireni.“ Pouzdani su odeljci koji govore o poreklu stanovništva, subašama, odevanju i svakodnevnom životu u Mačvi ( npr. nošenje perčina; štap kao oznaka položaja seoskog poglavice; način putovanja kočijama; opisi seoskih kuća, narodnih običaja, materijalne i duhovne kulture; narodna shvatanja o položaju žena). Ukratko Đorđević pozitivno ocenjuje Veselinovićeva zapažanja o oblasti u kojoj se radnja romana odigrava, etničkim prilikama, staništima i naseljima, običajima i narodnim znanjima. “Prema svemu rečenom, bez obzira na književnu vrednost Hajduk Stanka, o kojoj kao što sam rekao ovde nije reč, on bi odgovarao i vremenu i prilikama i kulturi prvih trinaest godina XIX veka u Mačvi. Njegovi su događaji tako utkani u istoriju i tako izrađuju jedan njen detalj, da nam uistinu daju sliku života jedne pokrajine iz mučnih dana ustanka i njegova žalosnog svršetka“.

Međutim, kao etnolog i kulturni istoričar, dobar poznavalac epohe, morao je konstatovati da su neke pojedinosti koje Veselinović iznosi "sumnjive" i "netačne". Npr. Veselinović preteruje u ulepšavanju seoskog života s početka XIX veka kada u mačvansku kuću tog vremena smešta i krevet. Đorđević napominje da u Srbiji nigde nije bilo kreveta; „prvi krevet, tek posle oslobođenja pod knezom Milošem, unesen je u kuću Jevrema Obrenovića, i to ne za njega, već za njegovu kćer Anu, koja se evropski vaspitavala“. Potom, etnolog zamera mačvanskom piscu i laičkom etnografu na netačnim pričama o kmetu, sudnici i opštini: “Sve je to onda bilo drugojače no što Veselinović priča“.

Dopuna: 16 Apr 2009 22:19

Nadam se da će vam ovo što sledi biti zanimljivo. Još jedan izvod iz seminarskog rada o delu J. V. i njegovoj recepciji u savremenim uslovima i lokalnoj sredini.

Novi život dela



Žitelji posavotamnavskih sela tvrde da je priča o srpskom Romeu i Juliji, koju je folklorni realista Janko Veselinović zabeležio u pripoveci „Ašikov grob“, istinita. Čuvari seoske tradicije pamte i imena nesrećno zaljubljenih i tvrde da je lepa Đula bila Đulija, ćerka bogatog Filipa Simića iz sela Mrovska, a stasiti Pavle, sin Jovana Đurića iz Goločela. Danas ova priča na drugi način živi svoj novi život, potvrđujući neke od Kompanjonovih zaključaka: “Umetnička dela daleko prevazilaze prvobitnu nameru svojih tvoraca i u svakom vremenu znače nešto novo. Značenje jednog dela ne bi moglo biti određeno ni kontrolisano namerom pisca ili izvornim (istorijskim, društvenim, kulturnim ) kontekstom, pod izgovorom da neka dela iz prošlosti produžavaju da su nam zanimljiva i vredna. Ako neko delo može da nastavi da ima značaja i vrednosti za buduće naraštaje, onda se njegov smisao ne može zaustaviti namerom pisca ni prvobitnim kontekstom“.
No, da bi priča o „starom“ i „novom“ životu „Ašikovog groba“ bila potpuna krenućemo redom.

„U Mrovskoj (selu) živeo jedan gazda, bilo mu ime Filip, a u Golo-Čelu živeo opet drugi gazda, njemu bilo ime Jovan.
Bili su to ljudi bogati za priču. Ono, sirotinja se neće nikad takmiti; ali, Boga mi, gazde hoće!... Svaki ti to hoće da je bolji, da je bešnji i silniji... Ako je imanje, on hoće da je njegovo bolje grupisano, pa da prkosi svome takmacu. Ako je konj, on hoće da jaše bešnjeg hata, i hoće da svi kažu:“Onaj i onaj je gazda; ali ovo je bolji. Ovaj spava na dukatima“...
Takvi takmaci behu Filip i Jovan... Bog im dao svega dosta, a taština ih gonila da pribavljaju još i više, samo da jedan od drugog bolji bude... Domovi njini bili su čitavi gradovi, a zgrade oko kuća čitave varoši...
Ma da oba behu zadružni, opet nisu mogli sraditi celo imanje, nego im mnoge njive obrastoše u česte i trnje...
Nikad jedan drugom nisu dodijavali, pa su se opet mrzeli. Filip je mrzeo Jovana, a Jovan na Filipa, a nijedan nisu znali zašto.
Filip je iamo ćerku jedinicu koju su svi zvali Đulom, a Jovan je imao jedinca sina kome beše ime Pavle. To im beše sav porod. Filip je ćerku oblivao u zlato; sjala se kao – Bože, prosti! - jarko sunašce, međ drugaricama; a Jovan Pavla u svilu i srmu...
Lepa je bila Đula, lepa kao upisana. Rumena kao jagoda, vita kao borika, jedra kao puce; a kad zbori, glas joj ječi, kao da je od srebra; slatka je svaka rečca njena, slatka kao hrana materina...
A Pavle beše momak krupan i zdrav, visok i crnomanjast. Guste i crne veđe sastale se gotovo; a ispod dugih trepavica seva crno oko kao munja... Lice mu oblilo zdravo rumenilo; a u svakom korak njegovom disala je snaga i zdravlje...
-Ćeri moja, jedinice moja! Gledaj oca i majku, a mi ćemo oči otvarati kome da te damo... Zato se mučimo i radimo; pobrinućemo se da nam proživiš!... - veli Filip.
-Sine!... ima svega, Bog je dao!... Ne treba ti da radiš, samo da nadgledaš. Radio sam za te celog veka, samo da imaš, da se oca setiš!... A ako ti oko gde zamakne, kaži sine, svome roditelju! Da je najveća sirota, uzeću je za svoje dete, samo ako tvoje srce za nju prione!
Tako je Jovan govorio sinu.
I Pavlu i Đuli srca su bila mirna. Nijedno od njih ne imađaše drugih želja sem detinjske: da što bolje umoste svojim roditeljima...
Jednom, beše to proletnjeg jutra, poranila Đula, pa izišla u njivu ispod kuće. Dan beše neobično lep i prijatan. Vazduh je mirisao na proletnje cveće; trava je polako, ali vidno rasla, a drva razvijahu zelene listiće iz nabubrelih pupaka... Đula-kako beše svečanim- besposlena iđaše najlak i nađe kraj staze jednu pečurku. Uzabra je i vide da je dobra. Senu joj misao kroz glavu da nabere pečuraka, pa da iznenadi oca, koji ih je vrlo rado jeo... I tako sa svom zbiljom pođe tražiti pečurke.
Nabere ovde jednu-dve, onde jednu-dve, ali se zanela, pa odmakla daleko... Najedared smotri da joj ispred očiju minu neka senka. Trže se i pogleda.
Pred njom stajaše mladić i gledaše je nešto malo zbunjeno i radoznalo. Sva joj krv jurnu u glavu. Iako nikad nije videla Jovanovog sina, ipak je odmah poznala da je on. (...)“


Ovako je počela romansa koju je za pokolenja zapisao Janko Veselinović, tragična priča o srpskom Romeu i Juliji. U priči se kaže da je gazda Filip, saznavši u zimu da se njegova jedinica Đula i Pavle tajno sastaju i vole, poručio "gazdi ispod Cera" da dođe da je prosi. Kad noć pade i prosci banuše, Pavle krene na ašik mesto, ali umesto ljubljene srete čopor vukova. Krvavo kolo otkrilo je kasnije Đuli šta se dogodilo. Kad pronađe Pavlovu ruku, ona je uze u naručje i kao u nekom zanosu zaspa u snegu. Nesrećni roditelji, gde pronađoše svoju decu, tu se izmiriše, pa ih sahraniše i udariše im beleg, jedan veliki kamen na kome stoji urezana čovečija ruka.
Janko Veselinović je ovu priču čuo i zabeležio na putu Šabac-Donje Crniljevo, sa desne strane, pored starog hrasta i uz kamen obeležje sa utisnutom rukom.
Da ta stara i često kazivana povest o srpskim ljubavnicima bude ponovo aktuelna zaslužan je profesor Marinko Marković. Tako je počeo novi život Veselinovićeve pripovetke krajem XX veka.

Narodnu priču je "veronski večnom" počeo da čini još 1991. godine Odbor za podizanje spomenika „Ašikov grob“. Tamo gde Pavle i Đula postaše "deca raja", na međi između Metlića i Mrovske, bilo je planirano da se podigne istoimeno spomen-obeležje. Tim povodom je štampana i pripovetka omiljenog mačvanskog književnika.
Prošlo je više od decenije kada je opština Šabac donela odluku o realizaciji spomen kompleksa „Ašikov grob“. Po osnovnoj ideji i likovnom rešenju Marinka Markovića, arhitekta Zorica Karanović izradila je projekat na osnovu kojeg je izgrađeno ovo spomen-obeležje. Prva faza radova završena je u junu 2006. godine. Tada je skinut deo brda, urađena okolina, sređen i betoniran prilaz spomen-obeležju. Da bi se savladala visinska razlika, postavljena su dva stepeništa u tri nivoa. Stepenicama se dolazi do osnovnog motiva obeležja - srca. Srce je rascepljeno i simbolizuje tragično prekinutu ljubav koja je bila iskrena i čista. Prošle godine, stepenice i betonski plato obložene su granitnim oplatama od belo sivog granita. Stilizovano srce obloženo je belim mermerom. Dve polovine srca su u različitim ravnima i predstavljaju zavađene porodice.

Oko srca su oblice kao niska bisera koja te dve polovine drži na okupu. Oblice su finalno obrađene pranim kulijeom u crvenoj boji koja simbolizuje krv, odnosno nesrećan kraj. Staro kamen obeležje izmešteno je i postavljeno na epitaf ispod koga je pisani tekst:

„Ovde počiva priča o ljubavi.
Pavle i Đula postaše deca raja.
Voleli se iskreno i do kraja“.

Ovaj jedinstveni spomenik večne ljubavi završen je tokom proleća 2008. godine, kada je upotpunjen adekvatnom rasvetom i zelenilom.




Zahvaljujem se Suzi G. na ideji, tekstu i fotografijama

offline
  • TiSi  Male
  • Ugledni građanin
  • Pridružio: 25 Mar 2009
  • Poruke: 388

Napisano: 16 Apr 2009 23:24

Даме, рукољуб.

Одличан осврт на живот Јанка и ништа мање уместан коментар. Поодавно сам читао и Јанка и Глишића али се сећам да је и на мене Глишић оставио лепши утисак. Да бих се по том питању укључио у разговор, морао бих поново да прочитам обојицу.

Видим да Јанка покушавате да класификујете књижевноисторијски, да ли је реалиста или реалиста - романтичар?
Сад следе карактеристике романтизма као правца у књижевности..., па реализма..., па тек онда препознавање присутних елемената у поетици књижевног стваралаштва благопочившег Јанка Веселиновића. Кад се то уради, онда се , како то по правилу бива, препознају и елементи предромантизма, рационализма, барока, па се чак и елемената ренесансе нађе ма колико и сам Јанко то порицао и дрвље и камење на 'мрачну прошлост' бацао. С друге стране, несумњиво би му било пријатно сазнање да је у књижевности остао упамћен и по томе што је предвидео модерне тенденције, што се у његовим делима могу препознати и елементи импресионизма, експресионизма, футуризма...
Наравно, нема свих поменутих праваца код Јанка, ово су они којих сам се сетио невезано, 'на прву лопту'.

Нема уметника заштићеног од утицаја претходника и без утицаја на настављаче.

Dopuna: 16 Apr 2009 23:33

Овим претходним писанијем хтедох рећи да Јанка не треба турати другде до у реализам.

offline
  • Pridružio: 31 Dec 2005
  • Poruke: 2408

Premda nisam dovoljno strucna za knjizevnost, rekla bih da u pisanju Janka Veselinovica ima natruha nekakvog narodnjackog sentimentalizma i da poetizacija srpskog (macvanskog) sela i seljastva duguje ponesto njegovoj politicko-ideoloskoj orijentaciji, pre svega uticaju socijalistickih ideja S. Markovica. Ovo je, naravno, samo pretpostavka. Glisiceva proza je ubedljivija i jaca, slazem se, a jezik efektniji.

offline
  • Pridružio: 02 Mar 2005
  • Poruke: 901

@Sorelag
posmatramo pisca sa razlichitog stanovishta i ovo tvoje je meni zanimljivije. Very Happy stvarno.nisam pomerila perspektivu ka etnologiji. mozhda je upravo tu Jankov znachaj pre nego u srpskom realzimu ruku pod ruku sa Lazom Lazareviccem ili Glishiccem. Smile
Inache "Vechnost" nisam mogla da nadjem ni u jednoj zbirci, tako da... Sad

Citat: Istoričari su, takođe, ustanovili da čuveni motiv "istraga poturica" iz Gorskog vijenca ne odgovara stvarnoj događajnoj istoriji crnogorskog plemenskog društva, pa ipak motiv uporno opstaje u narodnoj usmenoj predaji istorijske tradicije.


Hvala za ovo, vidish niko nam to nije rekao,a a prochitala trocifreni broj stranica o istom delu.... Neutral mozhda su mislili da nije vazhno, no meni se i ne chini tako. Smile


Citat:Premda nisam dovoljno strucna za knjizevnost, rekla bih da u pisanju Janka Veselinovica ima natruha nekakvog narodnjackog sentimentalizma i da poetizacija srpskog (macvanskog) sela i seljastva duguje ponesto njegovoj politicko-ideoloskoj orijentaciji, pre svega uticaju socijalistickih ideja S. Markovica.

slazhem se. smešak

@Tisi

meni nije vazhno da li je romatichar ili realista,vec nachin na koji on to jeste. ja volim i prozu romantichara i prozu realista i poeziju romantichara Smile ,ali ono shto mi je vazhno je kako, na koji nachin je pricha isprichana, da li ccu se i na koji nachin seccati. Wink smešak

offline
  • TiSi  Male
  • Ugledni građanin
  • Pridružio: 25 Mar 2009
  • Poruke: 388

Волео бих да само још једном могу да прочитам неко дело а да га притом не искасапим, рашчеречим, разбуцам, испрелажем начетворо, прикључим на струју, измућкам у епрувети, запалим па покупим остатке, да ми и сам писац, кад би могао, каже ''Шта радиш то, побогу, човече''.
Да могу како да уживам у читању ради читања, пристајем сутра да умрем.

Киндергирл, како ти завидим.

Свакако да је значај Јанка Веселиновића и тај што својим делом даје етнографски увид по синхроној оси. Етнолози, да кажем, вребају те ретардационе делове, дескрипцију у неком делу, јер из појединих дескрипција могу из прве руке много сазнати о обичајима и начину живљења, као и археолози на основу фосила и кошчица.. Такав случај је и са Вуковим Рјечником (лако је било запамтити годину првог издања) из 1818. године. Он је тек рај за етнологе.

offline
  • Pridružio: 02 Mar 2005
  • Poruke: 901

Citat:Волео бих да само још једном могу да прочитам неко дело а да га притом не искасапим, рашчеречим, разбуцам, испрелажем начетворо, прикључим на струју, измућкам у епрувети, запалим па покупим остатке, (...)

i posle svega toga chitash radi chitanja?pa zar posle svega toga i ne dolazi "nepodnoshljiva lakocca chitanja"? Very Happy Smile
nemash na chemu da mi zavidish... Wink

offline
  • Pridružio: 31 Dec 2005
  • Poruke: 2408

Citat:Свакако да је значај Јанка Веселиновића и тај што својим делом даје етнографски увид по синхроној оси. Етнолози, да кажем, вребају те ретардационе делове, дескрипцију у неком делу, јер из појединих дескрипција могу из прве руке много сазнати о обичајима и начину живљења, као и археолози на основу фосила и кошчица.. Такав случај је и са Вуковим Рјечником (лако је било запамтити годину првог издања) из 1818. године. Он је тек рај за етнологе.

Fino receno i tacno. Mi to zovemo "sinhronijski presek", "sinhronijska perspektiva" u deskripciji i rekonstrukciji kulture. Ali postoji bar jos jedan interes antropologije za tumacenje knjizevnosti, osobito tzv. nacionalne, koji smatram legitimnim. To je njena upotreba kao oblika diskursa o kulturi i raznim vidovima grupnog identiteta. Rec je, naravno, o neknjizevnim upotrebama i znacenjima knjizevnih tekstova kao reprezentacijskih diskursa, kao izvora kulturnih koncepata i etnickih i rodnih (gender) stereotipa o sopstvu, nama i drugima (npr. orijentalizam, balkanizam, dinarizam itd). U domacoj etnologiji i antropologiji skoro da nema takvih analiza i tumacenja. Vuka smo citali kao relevantan izvor za rekonstrukciju kulture njegovog doba (romantizam i kulturni nacionalizam), Dositeja kao reprezentaciju prosvetiteljskog kulturnog modela, ali dalje od toga nismo bas odmakli. Tek pre par godina neki su se dosetili da bi se Veselinovicev Hajduk Stanko mogao citati u potrazi za odredjenjem koncepta hajducije, na primer, pojave rasirene u "nasem narodu" Mr. Green .

offline
  • TiSi  Male
  • Ugledni građanin
  • Pridružio: 25 Mar 2009
  • Poruke: 388

Napisano: 17 Apr 2009 19:30

Ма, шта причам ја. Етнолозима су важни и дијалози, ма све. И не само етнолозима.

Dopuna: 17 Apr 2009 19:33

Апропо твом пређашњем коментару, Сорелаг.

Dopuna: 17 Apr 2009 20:01

У вези расветљавања хајдучког живота сетих се и Светолика Ранковића и његовог ''Горског цара'', ето занимљивог и динамичног српског реализма, па ''Порушених идеала''.
Интересантно како смо погрешно учени да хајдучију сматрамо искључиво као завереништво против Турака, нешто као герилу, сматрали смо их као 'наше', ваљда под утицајем партизанске идеологије, уколико ову идеологију можемо назвати идеологијом. Горски цар, хајдук, је изједначаван са мајором Крсманом у оној оној власти. Режимско, лумпенпролетеријатско изједначавање хајдучије са партизанима је искључивало било какав критички став па су због тога генерације благонаклоно и чак идолопоклонички гледали на хајдуке.
Хајдуци су у ствари убице, и били су терет више српском становништву него Турцима. Ето материјала етнографима.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 688 korisnika na forumu :: 24 registrovanih, 4 sakrivenih i 660 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 9k38, babaroga, Bane san, bobomicek, Boris BM, Boris90, CikaKURE, Dannyboy2, FileFinder, Georgius, kovinacc, kreza, krkalon, Kruger, ladro, Mi lao shu, Parker, S2M, stagezin, Trpe Grozni, Vatreni Zmaj, VP6919, W123, yufighter