Momo Kapor

Momo Kapor

offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

Una

...

Odlučio je, stoga, da povede Unu na put. Putovali su odvojeno, kao zaverenici: on avionom, Una vozom, i nalazili se u hotelima gradova u kojima ih niko nije poznavao. Smejao se izreci svog starog prijatelja, fotografa — inače, ilegalnog ljubavnika koji je varanje svoje dosadne supruge smatrao "kućnim pokretom otpora". "Toliko sam oprezan u tome" — govorio je profesoru — "da se sastajem samo sa nepoznatom osobom, u vreme koje nije unapred dogovoreno, na nepoznatom mestu, s tim da ta nepoznata osoba dolazi na sastanak preko krovova, a ja kroz kanalizaciju! To je tajna moga dugog uspeha!"

Njihova putovanja trajala su dan-dva, ponekad čak i tri, i izgledala su im kao potpuni mali životi, proživljeni od početka do kraja; kao mali brakovi, u kojima bi im se za nekoliko dana događalo sve ono što se ostalom svetu dešava za dvadeset i pet godina zajedničkog života. Proživeli bi, u stvari, sve; prvu bračnu noć u nepoznatoj hotelskoj sobi, ljubav do potpune zasićenosti i blage otupelosti, prvu svađu oko neke sitnice, umor, navike, razočarenja, rastanak... Prilikom ovih putovanja, profesor je gajio i tajnu nadu; pošto još uvek nije mogao da se oslobodi ljubavi prema svojoj mladoj prijateljici, nadao se da će zajednički život (ma koliko kratak) ipak otupeti oštricu tog, za njega opasnog osećanja. Ako ništa drugo, nekoliko dana provedenih od jutra do jutra oslobodiće Unu njene tajanstvenosti, koju joj je, kao posebnu privlačnost, poklanjala zabranjena veza. Trudio se stoga da je pažljivo posmatra i hvata u greškama, otkrivajući jedan po jedan nedostatak, i da se tako oslobodi zavisnosti u koju je zapao. Upoznao joj je navike, gledao je kako doručkuje, kako se budi, kako spava, kako pokazuje razmaženost i dosadu; postaje prgava i svadljiva, kako se duri, kupa ili raduje nekom izlasku, video je čak i kako sedi na klozetskoj šolji i posmatra ga sa osmehom, kao kakva beba. No, najviše su mu smetali njeni predugi boravci u kupatilu. Verovao je da joj mladost daruje lepotu čim otvori oči posle sna, ali ne, Una je trošila začudnu količinu dodatne energije da od svog lika šminkom i češljem istera neki, samo njoj poznati ideal. Po sobi su se na sve strane vukli komadići vate i flašice sa lakovima za nokte, boce acetona; saplitao se o gajtan fena za sušenje kose — iz čitavog tog haosa Una je izlazila savršeno doterana na svoj način, kao katedrala koja je upravo stresla sa sebe mrežu skela. Primetio je, takođe, da je sa sobom uvek vukla golemi neseser — pravi priručni kozmetičarski salon! Jedno je bilo — nalaziti se sa njom na nekoliko, uvek teško izborenih sati, skrivati se i hraniti vezu tom tajnom igrom, a sasvim drugo — proživeti do kraja te male trodnevne brakove, kada im nije pretila nikakva opasnost, a dosada i zasićenost vrebali iz vaze sa cvećem na stolu za kojim su ćutali, ne znajući više šta da kažu jedno drugom. Vraćao se sa olakšanjem kući sa tih putovanja, ljubeći rasejano Unu na rastanku ("Javiću ti se ovih dana!"), ubeđen da se, najzad, zauvek oslobodio njene vlasti, ali već trećeg ili četvrtog dana njihova poslednja hotelska soba počinjala je da mu liči na izgubljeni raj, a on bi planirao novo bekstvo, nadajući se da mu je potrebno samo kao konačno oslobođenje od Une — opsesije. I sve bi počinjalo iz početka.

Sa četrdeset i četiri godine, profesor Babić je već znao da nije tako mlad kao što se često oseća. No, nikada to nije doživeo na tako očigledan način kao one noći kada se, izvevši Unu u restoran hotela "Esplanade" u Zagrebu, iznenada setio Sanje. Rezervisao je iz sobe diskretan sto. Na ulazu u polutamni restoran, u kome su se kroz austro-ugarsku izmaglicu, obogaćenu interkontinentalnom higijenskom perfekcijom, iskrile čaše i srebrne posude za hlađenje belih vina, dočekao ih je šef sale i poveo prema postavljenom stolu za dvoje u dubini, ispod jedne palme. ("Zagreb," kazao je Uni, "to je jedna udobna stara fotelja sa pogledom na Evropu!") Uživao je u svojim mekim crnim mokasinama koje su nečujno tonule u debeli sag, i u maloj promeni kostima koju je privremeno izveo obukavši blejzer i sive hlače od flanela, umesto uobičajenog džinsa; uživao je u sigurnosti sa kojom je primao zavidljive poglede svojih sredovečnih ispisnika, što su sa divljenjem odmeravali Unu koja je korakom klizačice pretvarala plesnivu "Esplanadu" u modnu pistu. Uživao je u odabiranju jela, radujući se unapred ponovnom susretu nepca sa lagano-reskim "Laškim rizlingom". Uopšte, tu su bili gotovo svi razlozi za potpunu sreću; Una, polaskana i vidno uzbuđena njegovim pozivom da ga prati u Zagreb, gde je trebalo da održi dva predavanja u Studentskom kulturnom centru ICF-u i na tribini "Forum", pristala je da svoju namerno zarozanu odeću zameni za ovu priliku diskretnijom garderobom mlade dame (jednostavna svilena ljubičasta haljina i tamni sako, od pliša). Izvrsno spravljeni puževi na žaru i teleći odrezak u limunovom soku, tiha muzika što svojim kalodontski otegnutim i bezličnim zvukom opušta napeta čula, dogovor da se oko ponoći dugo izležavaju u kadi sa penom, sve to, pa ipak neki mutni nagoveštaj tuge kvario je ovaj isuviše izaranžirani provod sa sigurnim bludnim ishodom. Dok je Una blistala zbog poklonjene pažnje, on je, tonući sve dublje u opojnu suštinu rizlinga, kopao po naslagama šezdesetih godina, sve dok ispod tresetišta vremena ne počeše da se pojavljuju obrisi ljubavne tvrđave koju su Sanja i on davno podizali i uspeli da podignu, i posle, da sruše; sa svim svedocima koji su prisustvovali toj pompeanskoj ljubavnoj gradnji, a koji su sada okamenjeni, zasuti lavom, zaustavljenih pokreta, onako kako ih je zatekla smrt; za stolom ili u postelji; jedan čak i sa podignutom rukom, kojom je pokušavao da se odbrani od nevidljivog vremena. Sanja sanja. Sanja sanja...

Mislio je sada na nju: živela je sa sestrom, negde pri vrhu Voždovca, u kuhinji i takozvanoj devojačkoj sobici od neke mizerne penzije svoga oca, koji je nestao, bio ubijen, pobegao ili zarobljen, živ ili mrtav", ko to zna (Sanja nije znala). Uglavnom, kada je jedna sestra izlazila da se nađe sa nekim mladićem, druga je morala da ostaje u kući te večeri, jer su imale samo jedan pristojan kaput i samo jedne pristojne cipele. Male Antigone. Svaki njihov izlazak bio je tako, na izvestan način, sudbonosno ulaganje u budućnost. Šta je mogla da očekuje od njega, kome nije padalo na pamet da se ženi i da se bori da bi je izvukao iz one bedne kuhinje i odveo tamo gde zaista pripada rođenjem; da je okruži dostojnim prostorom, skupocenim mirisima, krznom, probranom hranom, pažnjom, zaštitom, zanimljivim svetom? Ne, nikada nisu spavali zajedno! To ne bi mogao da zaboravi da se zaista dogodilo. Nije. Nije se dogodilo. Mučili su se satima dirajući jedno drugom tela, ali Sanja nije htela — njeno devičanstvo trebalo je da bude najvažniji ulog u lutriji, čiji je glavni zgoditak trebalo da je spasi one vlažne kuhinje; nije, zaista nije mogla da mu ga pokloni tek tako, mada je želela i otimala se kao luda kada bi prišla opasnoj granici da izgubi glavu. Sada je to sve prilično smešno (ko je još imao nevinu devojku a da se dobro proveo?), ali u to vreme nevinost je još imala visoku cenu. Kako se svet brzo menja! A onda se pojavio taj diplomata, koji je sve ono što je Sanja priželjkivala u dugim zimskim noćima, pokrivena zimskim kaputom i prašnjavim tepihom — sirotinjski snovi — bacio jednim jedinim gestom na gomilu, nasred srede kuhinjskog stola, koji je u tom trenutku osvetljavala sijalica bez abažura: moć, uticaj, putovanja, bezbednost, Mercedes, život u inostranstvu, a kad je u zemlji, vilu na Neimaru, pa je Sanja poslednji put pokušala da čuje šta o tome misli on, Mišel Babić, a on joj je ostavio odrešene ruke u svakom pogledu: mislim da to treba prihvatiti, kazao je, takva prilika se ne pruža svaki dan. Jedino što je strašno star... Koliko ima godina?

— Trideset i osam...

— Jezivo! — kazao je. — Ako dočekam tridesetu, sam ću se ubiti!

— Stvarno, misliš da to treba prihvatiti?

— Nisam posednik.

— Stvarno, misliš?

— Da. Mislim. Ne znam. Uradi kako hoćeš.

Tri puta ga je pitala da li da se uda, i tri puta nije ni prstom mrdnuo da je zadrži. I tako je diplomata sleteo u njihovu bedu, poput državnog anđela sa sedam pečata.

— Udaj se — kazao je — pa ćemo varati starog diplomatu!

I udala se. Ali ga nisu varali. Ni tada, ni posle. Niti ikada kasnije. Jamais. Jedina konačna i nepopravljiva reč!

— Molim? — upita Una, koja se zabavljala izvlačenjem puževa iz ljuštura dvokrakom viljuškom.

— Volim reč: jamais? — rekao je.

— Jamais?

— Znači nikada, na francuskom.

— Aha.

Patio je kao ubogi skot. Zaspao bi sklupčan kao čovek sa spletenim crevima; držao se sa obe ruke za stomak i stenjao od bola što je Sanja odvedena, što se smeje dok negde igra sa svojim diplomatom, što se svlači, što se budi u ružičastoj posteljini, što, možda, pokatkad misli na njega dok se tuca i gleda razrogačenih očiju u tavanicu, ako joj još, uopšte, pada na pamet. Abdomen. Zašto boli uvek tu? Zar ne boli srce ili nešto slično? Jedanput, mnogo vremena posle svega, kada je Sanja bila samo izgubljena sen, a on mislio da čvrsto drži svoj život u rukama (nikad ne reci nikad), pitao je neuropsihijatra Draškovića zašto ljubav boli baš tu, u abdomenu? Ne seća se više tačno njegovog odgovora, ali zna da je psihijatar pominjao to mesto kao predeo splanchnicusa, gde se granaju i ukrštaju nervni putevi koji u grču daju podsticaj nadbubrežnoj žlezdi da luči adrenalin i da stresom odbrani ugroženi organizam. Tako nekako. Hteo je da zna. Mrzeo je tog diplomatu koji je imao trideset i osam godina i bio za njega, koji je tada imao dvadeset, pravi starac. Sagradio je čitavu strategiju mržnje prema vršnjacima svoga suparnika, prema čitavom tom svetu koji može da plati ono što želi i da to dobije, bez obzira što su izmišljene tolike bajke u kojima se dvoje, na kraju krajeva, uvek pronađu, i filmovi, oni filmovi sa srećnim završecima gde mlada beži ispred oltara u poslednjem trenutku, ne mogavši da preko bledih usana prevali reč — da. Vetar luduje u nevestinskom velu dok trči preko ulice između automobila da se baci u zagrljaj onome koga odistinski voli, onome kome zaista pripada. Mrzim te starce od trideset i osam! Mrzim ih, mrzim ih...



http://www.borut.com/library/texts/kapor/una/index.htm



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 07 Maj 2005
  • Poruke: 865
  • Gde živiš: my city, preko puta tri kaputa

jedna od mojih omiljenih kaporovih, mada su mi foliranti još bolji.

uvek se setim i pesme "una" koju su, ako se ne varam, svirali momci iz grupe "igra staklenih perli". ako grešim,voleo bih da me neko ispravi

una, una, plešem na kiši celu noć...



offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

Ne znam za "Folirante", nisam je jos procitala, mozda mi jednoga dana i padne u ruke. "Una" me se dojmila ... na vise nacina, svega po malo.

X X X

Politika

Republika me ni ove godine nije pozvala na svoj rođendan.

To, naravno, ne znači da me ona ne voli samo joj nisam na spisku uglednih zvanica.

Njeni gosti su strane diplomate i vojni izaslanici, okićeni kao novogodišnje jelke. Naši joj donose na poklon puteve, ulice, fabrike, bolnice, čitava naselja ...

A, ja? Šta bih ja mogao da joj poklonim? Staru bombonjeru, koju sam pre dve godine dobio za svoj rođendan?

Šetam preko smrznutih polja oko svečano osvetljenog Saveznog Izvršnog Veća, gde se Republika zahvaljuje na čestitkama i odmotava poklone.

Hvala, niste trebali! Jao, što je ovo divno! Baš ste srce!

I šetajući, tako, računam koliko sam imao godina kada je rođena Republika?

Šest. Rođen sam u Kraljevini, a živeo pod okupacijom; sklanjao se od bombi i zalutalih metaka, jeo staru konjetinu, švercovao bugarske cigarete "Arda" i čekao da me Republika oslobodi.

Moram da priznam, pomalo sam sarađivao i sa okupatorom; menjao sam sa njim meku rakiju za čokolade, a pošto sam bio plav, podsećao sam Nemce na njihovu decu.

Onda je Republika, najzad, stigla!

Bila je mlada i lepa, a doneli su je mršavi i opaljeni momci čija smo imena šaputali sa divljenjem.

I mi smo želeli malo da pucamo, da rušimo mostove i bacamo bombe, ali provod je, izgleda, bio završen; Republika nam je namenila dosadnu ulogu mladih graditelja.

Šta je uradila? Podrezala mi je nokte, oprala uši i ošišala do glave (jer sam imao vaške), zabranila mi da se smucam po ruševinama i da kradem gde šta stignem. Obećala je da će me prevaspitati. Nisam znao šta to znači?

Onda smo jedno vreme učili ruski, crtali Staljina, čitali "Kako je čovek postao div", gledali film "Zadatak majora Buločkina" ...

Umesto veronauke, učili smo da je čovek postao od majmuna i to radom. Zašto ne od konja, kad konji mnogo više rade, to nam nije bilo jasno.

Sistem je, inače, bio veoma sličan: umesto anđela kuriri, umesto svetaca narodni heroji, umesto ...

Onda su neki od onih preplanulih, mršavih momaka iščezli nekuda bez traga.

Oni preostali, preplanuli i više ne tako mršavi momci, koji su doneli Republiku, govorili su za njih, da su im oduvek bili sumnjivi.

Od tog trenutka, stvari su počele da se odvijaju vrtoglavom brzinom.

Povremeno, neko je iščezavao sa zajedničke fotografije ...

Na Knez Mihailovoj ulici nalazila se poslatičarnica "Medžed" san svih beogradskih dečaka. Da bi dokazao lojalnost novim vlastima, Medžed je iznad tezge sa alvom, baklavama i kadaifom, okačio ogromne fotografije čitavog Politbiroa. Jednoga dana, moj prijatelj koji je pomalo mucao (istina, samo kad govori), uđe u poslastičarnicu i upita vlasnika:

"Ooooprostite, gosn Meeedžede, zzašto vam ovve ssslike nnisu mmalo mmmanje, a tttolumbbbe mmmalo vvveće?"

Onda su nekuda ižčezli oni, što su oduvek sumnjali u one koji su prvi iščezli.

Ali moja generacija se u to vreme nije bavila politikom.

U Beogradu je tada bilo malo automobila, pa smo se spuštali sankama niz Braničevsku ulicu sve do Autokomande. Onaj ko je imao sličuge, sedeo je napred i upravljao. Ispod sličuga su sevale varnice. Vetar nam je zviždao u ušima dok smo vikali iz sve snage:

Kaaaaalpiš!

Magična beogradska reč, šifra detinjstva, brzine i odvažnosti.

Dok su oni prvi vladali, gradili i uređivali zemlju, neki drugi momci su tajno studirali, pa su lagano zamenili one treće, koji su imali samo kurseve.

Onda su četvrti morali da kažu za one treće da su im oduvek bili sumnjivi.

Onda su prvi počeli da pišu memoare!

Jedan je, tako, napisao da onaj drugi nije bio tamo kada su pravili Republiku i da se lažno predstavlja, na šta je ovaj odgovorio da se prvi nije dobro držao pred policijom, a treći je primetio da obojica ne govore istinu. Peti je tvrdio da je on prvi doneo Republiku, dok je još bila beba, a njegov bivši drug je napisao da je to možda i tačno, ali da tada nije rođena samo jedna Republika, već da su u pitanju bile šestorke, a o pokrajinama nije bilo ni govora ...

Oni vitki, mršavi i opaljeni momci, koji su doneli Republiku, ili su pomrli ili su se povukli u gordo ćutanje, ili više ne govore jedan sa drugim.

Ne znam kako se to dogodilo, ali ispalo je da su važniji od njih neki drugi, čija imena nikada nismo šaputali sa divljenjem, dok je Republika bila dete; neki, za koje smo prvi put čuli tek kada su se dočepali mikrofona da napadnu one koji su ih napravili.

Moja Republika je već zrela dama. Ima četrdeset i pet godina, što za ženu njenih godina nisu nikakve godine.

Da li se seća onih mršavih, preplanulih momaka, koji su je doneli u Beograd? Poziva li ih na rođendan?

I ja više nisam mlad, ali mi još uvek u ušima zviždi zajedno sa vetrom, onaj stari urlik "Kaaaalpiš!" dok se spuštam niz Braničevsku, po kojoj se više ne sankaju deca.


http://www.borut.com/library/texts/kapor/price/2911.htm

offline
  • Pridružio: 05 Maj 2006
  • Poruke: 568

Una, sama, jedina! Ako me voliš, sutrašnje predavanje ćeš započeti slovima mog imena. Ušao je u amfiteatar i započeo predavanje: "U našoj avangardi...."

Samo delić onoga čega se sećam iz "Une". Fenomenalna knjiga, kao i uostalom i sve knjige Mome Kapora. Jeste li možda gledali film "Una"? Igrali su Rade šerbedžija i Sonja Savić (ja mislim). I film je isto tako dobar, ali knjiga je knjiga. Uostalom, više volim pisanu reč nego celuloidnu traku.

Ko još nije u mladosti čitao "Beleške jedne Ane" i "Hej, nisam ti to pričala"?!?
Ponekad se vratim na neke drage stranice svih njegovih knjiga.

Dopuna: 18 Sep 2006 15:46

- Ali ne ljube samo prinčevi i manekeni: noćas će se pariti nakaze i zveri, i svima će da bude lepo.

- Ljubav... Ona je teška kao bolest, i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostanu ožiljci koji probadaju u odredjeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali....

- Zašto je bio protiv ljubavi? Zbog toga što u njoj nikada nije bilo ravnopravnosti. Uvek je neko voleo manje, a neko više, i taj oštećeni partner zano je dobro da se mora krvavo boriti za predmet svoje ljubavi; morao je trpeti ponoženja ljubomore i posedovanja, bivao je isteran iz mira - na kraju, bio je u tudjoj vlasti i samo je od nečije dobre volje zavisilo hoće li to zloupotrebiti ili neće.

- Umesto toga, bio je upleten nevidljivim nitima u ponižavajući položaj, ko me, i pored tog ašto je znao uzrok i umeo sam da odredi dijagnozu i lečenje, suštinski nije mogao ništa, jer je, očigledno, bio stariji od razuma.

- Una - potrebna si mi kao nikotin! I tu ništa ne pomaže ni mudrost, ni pamet, ni iskustvo, ni svi prethodni ljubavni slučajevi tog bednog iskustva, ni sva poniženja na koja je osudjen čovek koji voli.

- Prisustvovao sam , dakle, svojoj biografiji samo kao svedok

- Smejao se izreci svog starog prijatelja, fotografa - inače, ilegalnog ljubavnika kjoji je varanje svoje dosadne supruge smatrao "kućnim pokretom otpora". "Toliko sam oprezanu tome" - govorio je profesoru - "da se sastajem samo sa nepoznatom osoobom, u vreme koje nije unapred dogovoreno, na nepoznatom mestu, s tim da ta nepoznata osoba dolazi na sastanak preko krovova, a ja kroz kanaliizaciju! To je tajna moga dugog uspeha".

- ... može li jedna savršena skulptura voleti svog nesavršenog, privremenog vlasnika, kada nije bila zaljubljena ni u majstora koji je izlio?

- Tog poslepodneva u šest sati, gotovo da je mogao napisati preciznu formulu poraza: to je kiselkasto-gorak ukus metala, izmešan sa lakom vrtoglavicom i klecanjem kolena.

- Postali smo jedno. Njegov miris upio mi se u kožu. Počinjem da upotrebljavam njegove reči, uzrečice, konstrukciju rečenice. Postala sam njegov medijum. Može slobodno da me izvede pred, evo, ovu istu publiku, da mi položi potiljak na naslon jedne, a pete - na naslon druge stolice, pa da me pretesteriše ili nešto slično. Izgubila sam sve stvari koje sam pre njega volela. Učinio je smešnim moje noćne vožnje na motorciklu sa klincima; za knjige koje čitam - rekao je da su smeće; za najbolje drugarice da su male kurvice; za rolšue koje vozim po Ušću, da su egzibicionistička infantilnost; za moju "Babetu" - da na njoj zujim zbog toga da pokažem dupence i da pod pikicom osetim nešto čvrsto; za kraj u kome živim - da je sumoran kao i njegovi stanovnici; za hak i marihuanu, da im pribegavam jer nemam razvijen un utrašnji život, pa tražim bilo kakvu zamenu; za diskoteke - da su mesta na ko jima se skupljaju mladi malogradjani, koji nisu imali hrabrosti da postanu profesionalni igrači, pa se iživljavaju u svojim oskudnim, amaterskim koreografijama; za moju odeću, da je pametnom čoveku danas jedini cilj da prodje što neprimetljivije ulicom, dok ja činim obrnuto - privlačim pažnju pod svaku cenu; za tucanje, da to radim mehanički, jer sam videla da svi to čine; za moj život, da nema nikakvog cilja, jer nisam vezana strasno ni za jedan posao... Jedanput sam čitala o seljacima koji nacrtaju u prašini krug oko kokoške, koji ona ne sme da predje. I kokoška ga, zaista, nikada ne prelazi, mada je oko nje čitavo dvorište! E pa, Mišel je nacrtao oko mene taj krug i, što je najgore, ja viš ene znam kako da se vratim u svoje ranije društvo. Istrčim iz njegovog kruga, otimam se i ko prcam, a onda se sama vraćam. Zašto? Uvukao mi se pod kožu. Da li je to ljubav?

- I dok gledamo u tavanicu prateći dim, obećavam Nobelovu nagradu onome ko izmisli lebdeću pepeljaru za ljubavnike.

- Pokuša da spreči nalet drhtavice, trudeći da mu lice ostane spokojno osmehnuto, kao kod gladijatora koga upravo čereče.

- Čoveku se obično dešava ono čega se najviše plaši. Jer, to ne postoji nigde, osim u njegovoj glavi. Onda izadje iz glave, uobliči se, izazove sudbinu i dodje. I to je dobro. Inače bi se čega se čitava stvar pretvorila u rutinu. A navika je, šta? Neka vrsta smrti.

- Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje?
Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju?
Čaše sa ugraviranim monogramima, ukradene u "Esplanadi".
Posle ljubavi ostaj eobičaj da se belo vino sipa u te dve čaše i da crte budu na istoj visini.
Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začudjen pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.
Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: - "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona".
I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali, ostaju posle ljubavi.
Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode.
Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac.
Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tudji gals. Hiljadu i jedna laž.
Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?".
Ovaj put, ne.
Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu n ikakve tajne.
Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost,kada u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj crnomanjastoj devojci.
Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu; taksisti koji nas nikada nisu voleli ("Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu.
Posle ljubavi ostaje povredjena sujeta.
Metalni ukus promašenosti na usnama.
Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa.
Sranje.


- Nije istina da čovek uvek nosi sa sobom i svoje probleme, ma kuda krenuo! To su, kao utehu, izmislili oni što retko izlaze iz soba.

- Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se dogadjalo.

- U ljubavi, naime, ne postoji nikakva logika. Ljubav je potpuno iracionalna.


Ovo su moji omiljeni delovi iz knjige "Una" - Mome Kapora.

A da li ste možda gledali film? Glavne uloge Une i Mišela glume Sonja Savić i Rade Šerbedžija. Mada se meni film ne svidja. U filmu je sve na seksu, a ipak je ona njega upotrebila da bi spasila svoju kožu i nije sve u seksu, u knjizi.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1033 korisnika na forumu :: 43 registrovanih, 8 sakrivenih i 982 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., AF-1, airsuba, amaterSRB, bojank, bojcistv, Boris BM, CikaKURE, Dimitrise93, DonRumataEstorski, draganl, FOX, Georgius, HogarStrashni, hooraay, HrcAk47, ILGromovnik, Ilija Cvorovic, JOntra, Karla, Krvava Devetka, Kvazar, kybonacci, Lieutenant, Luka Blažević, milenko crazy north, Milometer, milos.cbr, nemkea71, nick79, nuke92, Parker, procesor, Ripanjac, sasa87, Shinobi, Sirius, sovanova95, Srle993, stegonosa, vathra, vukovi, |_MeD_|