Nostalgija

10

Nostalgija

Amin Maluf, Dezorijentisani ::To što se jučerašnji svet rastače sasvim je prirodan poredak stvari. To što za njim osećamo izvesnu nostalgiju takođe je sasvim prirodan poredak stvari. Sa nestankom prošlosti lako se pomirimo, ali od nestanka budućnosti ne možemo da se oporavimo. Zemlja čije me odsustvo rastužuje i opseda nije ona koju sam upoznao u mladosti, to je ona o kojoj sam sanjao, i koja nikada nije mogla da ugleda svetlo dana.









Kako za koga za mene jeste, pa još puno gde u njoj nisam bila a taman planirala, naravno mogu i sada ali je malo komplikovanije...

Nešto se ne sećam ovakve karte bivše Jugoslavije... Confused

Ah, taj Amin Maluf! Smile De me u njega diraš da ću evo sad da pišem u tvom blogu o onome o čemu sam htela da otvorim temu. Smile

Kad razmišljam o tome, ne mogu da kažem da imam nostalgiju za zemljom u kojoj smo živeli. Jesam je volela i dugo posle njenog raspada sam sebe doživljavala kao Jugoslovenku, ali nemam nostalgiju za državom. Iako ovde treba ići za onom Kusturicinom: "Meni je Jugoslavija bila moje drvo u dvorištu u Sarajevu." Kad sam, pre nekoliko godina, u jednom svom blogu stavljala muziku iz krajeva bivše Jugoslavije, sita sam se isplakala. Kad sam bila u Italiji, bilo je neko veče posvećeno Italiji. Krenuo zabavni program, meni se grlo steže. Jer to su bile stvari koje oni prepoznaju sa RAI. Isto onako kako smo mi prepoznavali RTS. Bilo da je skeč, bilo da je dečja pesma, bilo da je neka druga muzika, svi su pevali i igrali. A ja sam mislila: "Ovi još uvek imaju domovinu. Pa, dobro, ja je nemam više, ali sam bar ovo nekad imala." Baš mi je bilo teško. U Španiji isto imaju taj doživljaj domovine i ja to, zaista, vrlo teško podnosim kad odem negde. U Egiptu mi nije bilo teško, ali jeste bilo veoma prijatno. Prvo te strefi arhitektura i u Kairu i na putevima. Naši gradjevinci su bili omiljeni, tako da su i posle Tita ostali ovde. Hotel u kom smo spavali u Kairu bio je na samom kraju grada i izlazio je na auto-stradu koja vodi u Aleksandriju. Prvobitni osećaj je bio kao na stranicama Aleksandrijskog kvarteta. Stojim na kapiji, gledam u onaj put, gledam u straćare i palate pored puta, sladunjav vazduh. A onda progovorismo sa čuvarem na kapiji. Debeljuškasti šezdestogodišnjak se na ime Srbije osmehnuo, počeo da priča o Jugoslaviji i Titu i bilo je prelepo.

I ne znam, ne nedostaje mi zemlja, nedostaju mi osećanja koja je ona izazivala. Ovo o čemu priča Šou za sva vremena. Nekad smo se grlili i družili, pevali. Slobodno smo se kretali i danju i noću. Ljudi su bili ljubazni. Našu zemlju su voleli. Volela bih da mi je i u ovoj državi tako.

Iako životinjsko carstvo može da se nadje u radnjama, zbg cene koju mu stavljaju mi nije zanimljivo. A moto-keks sam godinama tražila po prodavnicama i čak sam ga i našla u jednoj. Nije kao nekad, i Hrvati zabušavaju, ali baš mi je okrepio uspomene. Doduše, odavno nema ni tog keksa, a ni radnje.

Недостаје ми зелени ''Лејланд''.
Недостају ми гужве пред биоскопима.
Недостају ми оне жваке - имитације цигарета.

Idea


Često, a naročito leti u jeku odlazaka na godišnji odmor , se setim putovanja vozom. Volela sam tu veliku mašinu, koja me je vodila tamo gde hoću. Volela sam i gužve, čak i sedenje u hodniku, bilo gde ako nije u kupeu. U svemu sam uživala... Nestrpljivo sam čekala da mašinovodja oglasi svoj ulazak u neku od stanica a sa druge strane sam želela da vožnja traje dugo, dugo...
Ne znam kada sam zadnji put putovala vozom - pravim. Nedavno sam putovala šinobusom od Subotice do Novog Sada to ne pike, nema toga što meni može zameniti osećaj sreće dok putujem vozom Smajli

Sirius ::Petsto pet sa crtom...




Umesto da spavam, prisećam se svog detinjstva. Ovako raspilavljena, sumnjam da ću uskoro zaspati.

Improvizovana pozornica, publika sedi na malim stolicama. U prvom redu moja majka i baka.
Došle da mi daju podršku, i da me, posle predstave, povedu kući.
Majka mi maše, pokazuje limenu kutiju bonbona 505 sa crtom. Kažiprst drži na usnama. Slutim jedno' Psssssssst'.
Ne čujem vaspitačicu, mašem majci i baki.Vaspitačica me uhvatila za ruku i povukla u red Mr. Green
Recitaciju sam izdeklamovala u cugu. Mislim da nisam ni disala. Aplauz publike. Trčim do prvog reda, majka i baka me ljube.
Radujem se kutiji više nego bonbonama.

Kokte sam se napila, prvi put sam smela da pijem u neograničenim količinama, prilikom posete MUP-u, upriličenom za jedan od mnogobrojnih državnih praznika.
Najbolji učenici, predstavnici svog razreda i škole, posećivali su državne ustanove, recitovali stihve, a domaćini su svojski častili male goste.



Pre neki dan brat mi donese Galeb čololadu. Ostavlja čokoladu na sto i značajno me gleda.
Pitam ga da li sam to nešto propustila?
Ne, nisi - odgovori on, izgleda si zaboravalila da nam je baka donosila uvek, i jedino, Galeb čokoladu.

Nisam zaboravila, samo sam se malo pogubila u ovom vrtlogu od života.


aronija ::Idea


Često, a naročito leti u jeku odlazaka na godišnji odmor , se setim putovanja vozom. Volela sam tu veliku mašinu, koja me je vodila tamo gde hoću. Volela sam i gužve, čak i sedenje u hodniku, bilo gde ako nije u kupeu. U svemu sam uživala... Nestrpljivo sam čekala da mašinovodja oglasi svoj ulazak u neku od stanica a sa druge strane sam želela da vožnja traje dugo, dugo...
Ne znam kada sam zadnji put putovala vozom - pravim. Nedavno sam putovala šinobusom od Subotice do Novog Sada to ne pike, nema toga što meni može zameniti osećaj sreće dok putujem vozom Smajli


Последњи пут сам ушао у неки српски воз пре двадесет година...Иначе, написао сам причу ''Човек који је волео возове''. Покушаћу да је нађем, како бих вам дочарао колико ми недостају возови.

Пре две године сам се преварио па сам сео на један воз који из Волоколамска (удаљеног неких стотинак километара од центра Москве) води до Белоруског вакзала. Таквим возовима (''ељектрички'') премрежено је цело , огромно, Подмосковље и , за разлику од друмског превоза, нема ''пробки'', односно загушења, ризика од лудачке вожње, итд. Разболео сам се од: чистоће, љубазности, тачности, брзине, реда...

Нађох је, и то овде, на форуму. Wink

Ево је, па да се уверите колико сам волео (и волим) возове, а посебно колико ми недостају. Од настанка те приче прошло је 20 година, а ето - ствари су се промениле нагоре. Нажалост.

Čovek koji je voleo vozove

Svako zlo ima svoje dobro. Tako kaže narodna poslovica. Naravno, svako dobro ima i svoje zlo ali tu stranu poslovice narod teže primećuje, zato je ona i opasnija. Sebe smatram rođenim baksuzom, kao i svi što sebe smatraju, ali sam ipak sam imao mnogo puta sreću. Čemu onda titula baksuza? Stoga što nisam umeo da sreću prepoznam i uživam u njoj. Uvek mi se činilo da je neko drugi srećniji , da drugome bolje ide.
Kao dete najviše sam želeo da postanem železničar. Rasli smo seljakajući se Jugoslavijom. Sećam se, za sva vremena, uspavljujućeg kloparanja točkova i poluotvorenih vrata sa poprečnom šipkom . To su bili čuveni ''vagoni ge'', vagoni za stoku. U jedan deo smeste se ljudi, u drugi ono nešto stvari i putovanje može da počne. Satima se čeka na sporednim kolosecima da prođu važniji vozovi, da projure pravi putnički vagoni, ali mi to ništa tada nismo znali. Dok smo putovali, stajali, čekali, opet putovali, dok su roditelji na stanicama izlazili po vodu ili nas izvodili da se umijemo, ništa od tih muka mi nismo primećivali. Ništa od brige roditelja nije prelazilo na nas. Nismo zapažali oskudni prtljag koji se vukao iz garnizona u garnizon: nešto limenog posuđa, preobuka, ćebad sa neuništivim mirisom naftalina i širokom crvenom trakom po sredini, tatine uniforme, nešto majčine devojačke spreme. Toliko. Prtljag se uvek malo povećavao od selidbe do selidbe, ali nikad previše. Svuda su nas sačekivali gvozdeni , vojnički kreveti na rasklapanje , trodelni dušeci i nacionalizovane sobe kod narogušenih gazda. Ništa mi, rekoh, nismo videli od toga; ni brigu oca zbog karijere, seljakanja i prekomandi, ni majčine krize, muke oficirske, ratničke žene. Mi smo primećivali i nas su oduševljavale druge stvari - bandere koje promiču kraj otvorenih vrata vagona, žice koje se spuštaju i dižu, propinju između njih. Stvarno smo mislili da pored nas prolaze gradovi, stranice, ranžirne rampe, čike sa crvenim kapama i prelepim , mesinganim fenjerima. Posebno uzbuđenje koje nikako nismo propuštali i pravi praznik za oči i sva čula, bilo je tutnjavo prelaženje preko čeličnih mostova. Ispod se belasala reka, a čelične prečage mostova su stvarale iluziju a se kreću , ruše i podižu kao domine. Bar je neko u tim mukama selidbi i nespokoja bio srećan. Eto, bio sam srećan, a nisam to ni znao. Iz tog vremena mi je ostala navika da se u vozu odmah priljubim uz prozor i posmatram predeo pored pruge, ne trepnuvši; nikada mi nije smetalo ako bi to bila pruga kojom sam već tuda mnogo puta prošao; nije važno - volim da se vozim vozom. Volim vozove. Jedan teča je bio železničar na liniji Minhen - Istanbul i svaki susret s njim bio je za mene praznik. Eh, železničar - bog...

Onda sam, na nesreću, počeo da odrastam i da shvatam pojmove vremena, voznog reda, zakašnjavanja, čekanja, ukrštanja, presedanja...Posle tih pojmova stigli su i drugi znaci - JDŽ (jugoslovenska državna železnica), pa DŽ ( državna železnica), a onda samo ''železnica''...Ostalo samo slovo, a iza njega su se nagomilali moji dragi vozovi, moje lepe lokomotive, ćire, parnjače, manevarke, dizelke - kenedijevke; za njima su došle ruskinje i rumunke, električne lokomotive, a vozovi su išli sve sporije i sporije. Nedavno sam , posle mnogo godina, ušao u voz na poznatoj relaciji. Pre dvadeset godina stizali smo do prestonice za dva sata. Sada, to putešestvije, ''brzim prugama Srbije'' traje duže od tri. Eto, sada kada bih mogao da uživam u vozovima, ne mogu - nemam toliko mnogo vremena, a ni živaca. Međutim, celu priču pričam zbog glavnog uzbuđenja vezanog za vozove - tunela. Oduvek je scenario izgledao ovako: najpre bi se pouključivale male, škiljave sijalice, onda bi muškarci poskakali i počeli da zatvaraju prozore, podižući okna. Zatim bi predeo oko nas počeo da raste, kao da zaranjamo idemo nizbrdo, a zatim bi se pretvorio u pravilno napakovani, sivi kamen. Onda bismo uleteli u mrak . Tutnjava bi se razlegala vagonom i niko nikoga ne bi čuo, samo bismo se gledali, smeškali i čekali da to sve prođe. Bez obzira na dobro zatvorene prozore, vrlo brzo bi se osetio onaj gorak, čudan miris, gotovo ukus, koji mi i danas stoji u nozdrvama. Sedeli smo i čekali da se iz pravca kretanja voza postepeno pojača žućkasta svetlost i ponovo nazru redovi sivog kamena. Gotovo da se ništa nije promenilo. Tako se osećam i sada, mada ne sedim u vozu: neko je zatvorio prozore, niko ne zna koliko je tunel dugačak , niti se svetlo vidi. Samo se mi zgledamo. Neki su počeli da dremaju uz uspavljujuće , neuništivo kloparanje točkova. Njima ni mrak, ni dolazeći smrad ne smetaju. Svojim mirom potvrđuju rečenicu s kojom sam i započeo ovaj tekst , pa mi ostaje da ga tako i završim - svako zlo ima svoje dobro...

Sirius ::Eto, bio sam srećan, a nisam to ni znao.

Vaistinu, bili smo srećni (umalo da napišem "bejasmo" - tako je davno bilo). Šteta što to nismo znali.

Noćas sam sanjala jednog druga iz mladosti. Nestao je iz mog života pre nekih dvadeset i kusur godina. Pozvao me je telefonom tad, ne sećam se više koje godine krajem osamdesetih, i rekao mi nešto što mi niko nikad ranije, a ni kasnije nije rekao - "uvek ću te se sećati". To je bio naš poslednji razgovor i njegov način da se oprosti pre odlaska. Nakon toga, samo jedno šturo pismo bez adrese i u njemu fotografija malog dečaka, njegovog sina.

Noćas sam sanjala da mi neko (neki fikcionalni lik iz scenarija mog sna) saopštava da je moj drug živ. Ako je stvarno živ, volela bih kada bi mogao da zna da ću ga se uvek sećati.

Pretpostavljam da je Malufov najnoviji roman izazvao moja intimna sećanja i asocijacije. Njegov glavni lik i narator se vraća "kući" na Levant posle dvadeset godina, da bi se oprostio od prijatelja iz mladosti koji je na samrti. Murad umire, a Adam nastavlja svoje "putovanje" kroz rodnu zemlju, ali je to putovanje više u vremenu nego u prostoru: "Samo hoću ponovo da pronađem ono što mi je već bilo blisko. Da, tragam za ostacima prošlosti, za znacima, za onim što je preživelo. Sve što je novo izgleda mi kao nepoželjan uljez u mome snu, kao uvreda mome pamćenju i kao agresija".

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 980 korisnika na forumu :: 39 registrovanih, 9 sakrivenih i 932 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., aleksmajstor, Apok, bojank, Boris90, Brana01, bufanje, darkangel, Dimitrise93, FOX, Georgius, Kubovac, Kvazar, ladro, laurusri, ljuba, M1los, menges, mercedesamg, mihajlo.hrin, moldway, nemkea71, pacika, procesor, proka89, sasa87, Sirius, SlaKoj, solic, srbijaiznadsvega, Srki94, Steeeefan, tmanda323, Valter071, voja64, YU-UKI, zillbg, Čivi, 79693