|
Evo mene i mog lonca (s poklopcem, naravno). Dobra vam večer. Ili dobar dan. Što reći u 0:37? Ovo je baš ono što zovu gluho doba, nit je veče, nit je jutro... A noć, noć je kad ja spavam.
Ne znam spadaju li moje pričice uopće na ove stranice, ali bila sam lukava pa sam pristojno pitala i... dobila dozvolu 
Iskreno ću reći da nisam pročitala sve postove. Preletjela sam malo okom i vidim da ću se na mnoge vratiti. I razmisliti malo. Mnogo sam toga zaboravila iz svojih školskih klupa, ali uvijek se sjećam jedne lekcije (iz psihologije, zaboravila sam točno u sklopu čega smo o tome govorili): kriteriji za određivanje normaliteta. Dobro sam zapamtila da zapravo ne postoje neki jedinstveni, strogo utvrđeni kriteriji koji bi bili primjenjivi u svakoj prilici, po kojima bismo uvijek mogli znati je li nešto (ili netko) normalno.
Živjeti normalo = poštivati zadane norme? Možda. Norma – pravilo, ali i instrument za mjerenje pravog kuta; norma nastaje kontrakcijom gnorima – od grčkog gnorizein – poznavati, poznati, prepoznati; isti je korijen u latinskom noscere, gnoscere – opet poznavati, upoznavati… Da ne duljim, odlutala sam. Raznim derivacijama stigli smo do normi, normalnog, normaliteta…
Znači li, dakle, normalno živjeti, živjeti u nečem što mi je poznato, blisko, živjeti u okruženju čija pravila znam.
Da, prilično poznam pravila svog užeg i šireg socijalnog kruga. Neka mi se sviđaju, neka baš i ne. Neka moram poštovati svakodnevno, neka mogu lako obići u širokom luku. Ali što dobivam pitanjem kad ću ja konačno živjeti „kao sav normalan svijet“? Gdje god da bila, kako god da živjela, to je moje mjesto, moje vrijeme. Jedno jedino. Sve što ja mogu jeste da pokušam poslušati opomenu pjesnika koji kaže „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“
MOJE PRIČICE (želju da ih objavim ovdje dobila sam čitajući Tuzorove muke s prodavačima čudesnih/čudotvornih kućanskih pomagala)
Ventil (priča je nastala 27.07.2005.)
Već nekoliko godina moja kuhinja opremljena je nečim što ja ponosno zovem čudotvorni lonac. Kad moja mama oko jedan sat poslijepodne, glasom u kojem se miješaju zabrinutost i očaj, pita: «Pa kako ćeš zgotoviti ručak do dva?», nehajno, ali važno, odgovorim: «U čudotvornom loncu». A čudotvoran je zapravo poklopac – pravim, vrijednim, modernim (hm) domaćicama dobro poznati secuquick. Fenomenalna stvar. Skraćuje vrijeme kuhanja, jelo ne gubi vitamine, minerale, nije potrebna dodatna masnoća, sol….
Ali nisam ovdje da iznosim fantastične prednosti pripreme hrane uz pomoć tog kuhinjskog čudotvorca. A ne! Gospodin poklopac morat će kod mene ponovno zaslužiti poštovanje i povjerenje. Užasno sam ljuta na njega. Evo što se dogodilo. Jučer sam, kao i nebrojeno puta dosad, odlučila pod njim (poklopcem) ispeći krasan (preskup) komad teletine. U gostima je bio moj nećak. Dobro i bistro dijete, ali kad je u pitanju hrana – razmaženo. Pogodili ste – bakina «škola». Dakle, meso je moralo biti mekano, sočno, bez žilica… A poklopac… kao da je znao koliko mi je važno da sve dobro ispadne. Zainatio se i – ne radi. Neće, i neće, i neće! Neću vas zamarati svim tehničkim pojedinostima, otvaranjima, čišćenjem dijelova (poklopac sam, naravno, nekoliko puta rastavila na tisuću sastavnih dijelova i ponovno sastavila). Gotovo tri sata stajala sam pokraj štednjaka nad upaljenim plinskim gorionikom i nad usijanim čelikom velike zdjele. Jučer je u mom gradu bilo preko 30°C uz relativnu vlažnost oko 80% !
I što onda? Kad nije htio raditi ventil na poklopcu, proradili su, odnosno popustili svi moji ventili. Iz mene je odjednom provalila bujica svih mogućih psovki koje sam ikada čula u životu, a dobar dio sam na licu mjesta smislila. Ne znam da li da ih objavim ili da pustim da zažive u narodu šireći se usmenom predajom.
Nećak (fino dijete kakvo već jest) ostao je bez teksta. Gledao me zapanjeno ne usuđujući se riječ prozboriti. Kad sam malo došla k sebi, ozbiljno sam mu zaprijetila: «Da nisi sutra baki ovo ispričao!». Tiho je prozborio: «Neće to baku zanimati. Ona uvijek pita samo jesmo li nešto nju špotali».
Staro za novo 1(priča je nastala 13.08.2005.)
Sjećate se mojih muka s čudotvornom poklopcem. Skupo plaćeno čudo tehnike ima već neku godinu. Možda je staro, a možda samo malo umorno; kako bilo da bilo, nije htjelo raditi i dovelo me je na rub živčanog sloma. Žalila se ja na sve strane pa se moja prijateljica smilovala i pronašla mi broj telefona predstavništva firme u kojoj je rođen moj poklopac. Prilikom kupnje vam obećavaju brda i doline: “to vam je neuništivo (naravno, materija je neuništiva), to vam je vječno, to čuda čini u vašoj kuhinji, svi će vam zavidjeti, ako iiipaaaak nekako uspijete postići (naravno vašim nepravilnim rukovanjem, neznanjem, teškom zaostalošću kad su u pitanju čuda tehnike) da se vaš poklopac pokvari (predstavnik firme se na ovu riječ okrene i triput pljune preko lijevog ramena) mi ćemo biti više nego sretni da vam ga zamijenimo, ima doživotnu garanciju”.
E, nazovem ja taj broj. A gospođa će meni: “Baš imate sreće (?), upravo imamo akciju STARO ZA NOVO. Vi nama vaš poklopac, zdjelu od 6,5 litara i njen običan poklopac s viziotermom, a mi vama novi poklopac, zdjelu, običan, poklopac iiiiii (!) na poklon dobivate jednu malu zdjelu od 2 litre.” “Koliko će me ta sreća koštati” pitam ja. “Ma sitnica, uopće nećete osjetiti, možete uzeti kredit na pet(!) godina” Na pet godina? Pa to je pola vremena otplate mog kredita za stan! Kupim dva lonca i mogu se fino smjestiti u njih. “Hvala gospođo, razmislit ću pa ću vam se javiti” kažem ja i spustim slušalicu.
Ma što razmisliti! Uzela ja lijepo moj poklopac, polako ga rastavila, pažljivo očistila, tepala mu i šaptala nježne riječi. Činit će on čuda u mojoj kuhinji još duuuugo!
Staro za novo 2
Imala ja neku prastaru karticu za mobitel. Novi uređaj, posljednja riječ tehnike, ali kartica stara pa vuče snagu iz baterije “tutta forza”. Pojma ja nisam imala, ali su me pametni ljudi upozorili da postoji akcija STARO ZA NOVO. Daš im staru karticu, oni tebi (besplatno) novu na kojoj ti ostane stari broj. Divota! Ode osoba od mog povjerenja u T-com centar da to obavi. I zaista, zamijene oni karticu i kažu da će se aktivirati u toku dana; staru oni zadržavaju (?!). Pita moja osoba od povjerenja: “A što je s brojevima na kartici i nekim drugim podacima?” Odgovor: “Nemojte ništa kopirati, mi sve šaljemo pa bi vam se dupliralo”. Sumnjivo meni, ali čekam aktiviranje. Aktiviranje – sve normalno radi – nema ni jednog jedincatog broja! U trenu sam podivljala. Daleko gore nego u slučaju s loncem. Repertoar psovki bilo je puuuuno maštovitiji, živopisniji, jednom riječju ogavan. Sve je meni jasno. Ali zar je teško upozoriti – prepišite si, kopirajte, memorirajte, štogod, brojeve koji su vam na kartici. Rekla je da će SVE podatke poslati. Poslala sam ja osobu od povjerenja natrag. Ne znam kako je tekao razgovor u T-com centru, ali gospođa djelatnica je lijepo vratila (samo na trenutak) karticu i brojevi su kopirani u uređaj. Nije li ona dužna znati te stvari i klijentu objasniti, upozoriti ga? A o činjenici da kartice sa svim našim brojevima ostaju tko zna gdje i tko zna kome na uviđaj… Ja nisam čak ni predstavnik stanara u mojoj zgradi, ali ipak – toliko o privatnosti!
Staro za novo 3
Oglas: Agencija za bračno posredovanje: Obratite nam se s povjerenjem! Nalazimo idealnog partnera za Vas! Samo ovaj mjesec, samo u vašem gradu – povoljno – akcija STARO ZA NOVO!!!
P.S. oprostite mi na tolikom uzurpiranju prostora, malo sam brbljava, ovo kao za prvi put 
Da, poklopac više nije u upotrebi. Opet kuham po starinski. Kao sav normalan svijet!
 Tuzor, sretan ti rođendan!
|
(dobra stara vremena); mada, kad bolje razmislim, cini mi se da su ti sa serpama bas bili agresivni da udju i pokazu proizvode; al ko bi ih se sve secao!
]
